Židovska zajednica želi prikriti ulogu židova među ustašama i u NDH-a

0
7275

Ognjenu Krausu na znanje i ravnanje (iako, nema sumnje da on to zna, ali se pravi grbav, jer može)

SRPSKI ZLOČINI I LAŽI: Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (portal croativ.net)

“Sin Titovog partizana” predsjednik demokratske Hrvatske dr. Ivo Josipović je u službenom govoru u Knessetu Izraela, između ostalog, slijedeće izjavio:

„Nezavisna Država Hrvatska (NDH) od 1941. do 1945. godine je bila jedan od najužasnijih zločinačkih nacističkih kolaboracionističkih režima u Europi… Srbi, Židovi i Romi kao i protivnici Ustaša morali su biti izbrisani s lica zemlje … Slavnim antifašističkim otporom ta fašistička zmija je oslabljena, ali još uvijek tu … . Ispričavam se i molim za oprost preživjele žrtve tog holokausta, vas i sve druge žrtve.”

Tako sin oca Ante Josipovića, visoko rangiranog člana zločinačke Udbe u Titovoj diktaturi, o povijesti NDH.

O toj istoj NDH piše i profesorica dr. Hannah Arendt. Profesorica Arendt je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergu kod profesora Karla Jaspersa.

Arendt je rođena 1906. godine u Njemačkoj i kao židovka morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast emigrirati iz Njemačke.

Dolaskom u SAD postala je glavni urednik časopisa „The New Yorker” i profesorica na University of Chicago.

Godine 1961. bila je službeni dopisnik na procesu Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. U Jeruzalemu je, između ostalog, sakupila sve dokumente o zločinima Nacionalsocialističke Njemačke i njenih saveznika.

S tim materijalom napisala je knjigu koja je prevedena na mnoge jezike: Hannah Arendt, Eichmann in Jeruzalem, Ein Bericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München.

Paragraf XI te knjige počinje s deportacijom Židova iz takozvani balkanskih država : Srbije, Hrvatske, Bugarske, Rumunjske, Grčke, … .

Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH mora biti do veljače 1942. „Judenrein”, čista od Židova.

Eichmann, odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu je poslao svog najbližeg suradnika Franz Abromeita u Zagreb da kontrolira i provede naređenje zajedno s njemačkim Polizeiattachéjom.

Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i odatle otputovali u Italiju.

Kad je Italija 1943. kapitulirala, trebalo je ispitati zašto naređenje „Judenrein” nije provedeno.

Nijemci su našli da u hrvatskom antižidovskom zakonu stoji čudni paragraf : svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens) hrvatskoj stvari postaju „Ehrenarier”, počasni Arijevci i zato se ne smiju progoniti (stranica 225)!

Nadalje SS-Nachrichtendienst je otkrio da su mnogi članovi vladajuće elite sve do Poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdisch versippt”, židovski u srodstvu i zato se ne provode radikalne čistke.

Sasvim je drukčija situacija bila u susjednoj Srbiji.

Tamo je s ponosom sekretar vojne uprave za civilna pitanja Harald Turner javio u Berlin: „Srbija je jedina zemlja u kojoj je problem Židova i Cigana potpuno riješen (stranica 226).”

Taj kontrast između Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana je pokušala iskoristiti u njegovu obranu!

Pođimo od tvrdnje da je Poglavnik Dr. Ante Pavelić bio nacista. Nacizam – odnosno nacional-socijalizam – je ideologija Njemačke radničke stranke (kasnije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke), koja je osnovana 5. siječnja 1919. godine. Pod nacional-socijalizmom se podrazumijeva i politika koju je usvojila i provodila njemačka vlada od 1933. do 1945. godine, u periodu njemačke povijesti koji se naziva Trećim Rajhom (III. Reich).

Poglavnik Dr. Ante Pavelić je još kao gimnazijalac pristupio Stranci prava, čija ideologija će kasnije poslužžiti kao osnova za formiranje ustaškog pokreta. Stranku prava su još 1861. osnovali Ante Starčević, Hrvat iz okoline Gospića, i Eugen Kvaternik, pokatoličeni Židov iz Zagreba. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: “Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!”.

Pisac prvog pravog političkog programa Stranke prava bio financijski stručnjak iz Osijeka, Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896), Frank preuzima vođenje stranke, ali je, bez obzira na svoje opredjeljenja za samostalnu Hrvatsku, od 1898. bio i član odbora za financijska pitanja Kraljevine Ugarske. Otuda su se i članovi i simpatizeri ustaškog pokreta u početku nazivali “frankovcima”.

Još jedan osiječki Židov i “frankovac”, koji je 1935. pristupio ustaškom pokretu, bio je dr. Ivo Korski. On se i danas smatra jednim od najutjecajnijih ideologa ustaškog pokreta.

Dr. Srđa Trifković, u svojoj knjizi navodi kako su prije Drugog svjetskog rata ustaše i u Hitlerovoj Njemačkoj tretirane kao separatistički i prokomunistički pokret, te su hapšeni i zatvarani.

Krajem 1930. godine, Poglavnik Dr. Ante Pavelić osniva organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Poglavnikovi najbliži suradnici u to vrijeme bili su Ivan-Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji Židova, Kvaternik se oženio Olgom Frank, kčerkom Josipa Franka. I u logorima za vojnu obuku, koje je Poglavnik Dr. Ante Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova. Janka Pusta u Mađarskoj, nedaleko od današnjeg Novog Kneževca, bio je glavni ustaški centar za obučavanje diverzanstkih grupa. O Židovima koji su se u njemu obučavali, ali io Židovima u samom vrhu ranog ustaškog pokreta, ovako svjedoči vitez Vjekoslav-Maks Luburić:

“Na Janka-pusti to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke … Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika, gđa Mara, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovka. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom pokretu, svugđe smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.“

Ivan Mužić, hrvatski povjesničar i rimokatolički publicista, u svom spisu “O državotvornosti dinarskih Hrvata” piše: “Pavelić nije bio antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936, napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla“.

Čim je NDH bila proglašena, uspostavljen je državni aparat, sve državne službe, vojska, policija, kao i svi drugi prateći državni organi. U svim tim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.

Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta, i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su, između ostalih, i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu NDH važne uloge su imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. A zvanična tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof.

U vojnim formacijama NDH bilo je 28 visokih časnika Židova. To su bili:

Nikola Štajnfel, admiral i posljednji ministar oružanih snaga NDH;

general Ladislav Aleman, pomoćnik glavara upravnog stožera i zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu;

Rikard Kubin, admiral mornarice NDH;

Edgar Angeli, kontraadmiral mornarice NDH;

general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije;

general dr. Milan Praunšperger, zapovjednik pravnog odjela oružanih snaga NDH;

Glavnostožerni pukovnik Ferdinand Hala;

Glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbiš;

pukovnik Julio Reš, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu;

Emanuel Balei, pukovnik domobranstva i zapovjednik Prve pješačke divizije;

inž. Hinko Alabanda, delatni pukovnik Ustaške vojnice;

Oton Čuš, pukovnik domobranstva;

pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik Šeste pješačke divizije;

pukovnik Josip Šolc, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije;

pukovnik Rudolf Vanero, upravnik obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH;

pukovnik Juraj-Đuro Iser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora;

pukovnik Jozef-Josip Metzger, zapovjednik četvrog hrvatskog zbora;

pukovnik Julio Saš, zapovjednik Drugog zaštitnog područja narodne zaštite;

pukovnik Mirko Zgaga, zapovjednik Prve pješačke divizije;

pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, a na kraju zapovjednik Druge hrvatske udarne divizije;

dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljuna sa sjedištem u Slavonskom Brodu;

dopukovnik Dragutin Rubler, časnik za vezu s Drugom talijanskom armijom;

general Milan Mizler, zapovjednik oružništva (žandarmerije NDH).

Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama NDH obavljali Židovi: general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglija, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog porijekla, časnika u vojsci Nezavisne Drzave Hrvatske, objavljena su i na zvaničnom sajtu rimokatolikog hrama sv. Jelene Križarica u Kastav kod Rijeke.

Prema rezultatima istrage “Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača”, na spisku onih koji trebaju odgovarati za navodna užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u radnim logoru Jasenovac.

Nedavno je o ovome progovorio i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je izjavio da su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora” . Predsjednik židovske vjerske zajednice u Zagrebu, Ivo Goldstein, odgovorio je da su Vukojević tvrdnje laž i da je “židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je zauzvrat optužio Goldštajna da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge” .

Kakav je doista bio odnos ustaškog pokreta prema židovskoj populaciji na teritorijima koje je obuhvatila NDH? A kakav je mogao biti ako su, kao što vidimo, Židovi zauzimali neke od najvažnijih položaja u hrvatskoj vlasti. Srpski intelektualac u emigraciji, dr. Laza M. Kostić, u svojoj “Vidovdanskoj besedi”, održanoj 22. lipnja 1958. u Ontariju (Kanada), kazao je: “Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog porijekla, po tankoj krvi, ili je bio ženjen Jevrejkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istrebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca.“

Ovo potvrđuje doglavnik Slavko Kvaternik: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa … Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema … Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judenhezrig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.“

Eugen-Dido Kvaternik dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941/4/11. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s podruja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati djelovanjem visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve što je s hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo.“

Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog porijekla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Poglavinka Dr. Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antijevrejske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili “zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao “. Arenta dalje navodi: “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS-a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće elite, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Jevrejkama”.

Hrvatski autor Mladen Ivezić na svojoj internet stranici tvrdi da je on “prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Frajberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma. Ivezić tome dodaje: “Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor – dolazili iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima. “

Da veza Židova i ustaštva nije samo stvar prošlosti, već da je živa i danas, svjedoči primjer Mladena Švarca, Židova koji predvodi organizaciju “Nova hrvatska desnica” i jednog od najglasnijih ustaša u današnjoj Hrvatskoj. U jednom intervjuu, objavljenom na njegovom sajtu, Schwarz o NDH kaže: “Ako Ivo Goldstein priznaje tu činjenicu da je čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo, impregnirana židovstvom, time ugledni povjesničar nehotice priznaje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila antisemitska država, jer da je to bila, onda bi Poglavnik prvo svoju vlastitu ženu Mariju, rođenu Lovrenčević (po majci Židovka), morao ubiti ili strpati u logor. Zamislite vi državu u kojoj vlada službeni antisemitizam, rasističkog tipa, a u kojoj je cijela vrhuška povezana sa Židovima! Uostalom, u Hrvatskoj je uvijek bilo Židova koji su se osjećali hrvatskim patriotima. To je stara pravaška tradicija, koja vuče konce od pokrštenoga osječkog Židova Josipa Franka. U toj staroj Stranci prava bilo je mnogo pokrštenih Židova, ali je bilo i mojsijevaca, koji su bili židovski vjernici. “

Bilo kako bilo, iz svega navedenog nije teško izvući zaključak: Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj.

Pismo Židova upućeno tadašnjoj zagrebačkoj policiji baca posve novo svjetlo na sve dosadašnja, povijesna saznanja o tom teškom dobu koja su nam prezentirana kao jedina, isključiva i istinita.

Pismo, naime, govori o želji stranih Židova da se tijekom rata sklone u NDH, a u njemu se žale i kako su “do sada (1943!) najnormalnije dobivali boravišne dozvole”.

Priča o sudbini Židova u NDH svakim novim istraživanjem, zapisom, knjigom ili otvorenim stolom otvara neka sasvim nova pitanja.

Pismo Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. svakako možemo nazvati prešućenim, iako je prošle godine objavljeno u knjizi Mladena Ivezića “Titov Jasenovac”. Iako je prilikom predstavljanja ove knjige dvorana bila puna do posljednjeg sjedala, o samom djelu i onome što ono u sebi čuva, mediji nisu objavili. Nije ni čudo jer, kako smo već naveli, pismo Židova upućeno tadašnjoj zagrebačkoj policiji baca posve novo svjetlo na sve dosadašnja, povijesna saznanja o tom teškom dobu koja su nam prezentirana kao jedina, isključiva i istinita.

Pismo, naime, govori o želji stranih Židova da se tijekom rata sklone u NDH, a u njemu se žale i kako su “do sada (1943!) najnormalnije dobivali boravišne dozvole”.

Izvor Josip Peći

 

HOP