Na svetosavskoj akademiji incident na Banovini , provocirao sa crvenom zvijezdom, kao i Vojko u Rijeci!

0
6129

U organizaciji SKD “Prosvjeta” pododbor Vrginmost u tamošnjem Domu kulture održana je Svetosavska akademija, program obilježavanja Dana svetog Save.

Riječ je o tradicionalnom događaju kojeg u čast najvećem srpskom prosvjetitelju u ovom mjestu njeguju godinama. -pišu na stranicama radio Banovine.

-Sveti Sava bio je srednjovjekovni srpski princ koji je živio u 12., odnosno 13. stoljeću, koji je ostavio sva ovozemaljska blaga i prijestolje kako bi prigrabio zemaljsko siromaštvo i nebesko bogatstvo. Prihvatio je monaški put i otišao na Svetu goru Atos. Mnogo toga je napravio ne samo za srpski narod, već za kršćanstvo, ne samo po pitanju vjere, već i prosvjećenja.-piše na stranicama radio Banovine.

Crnogorci govore nešto drugo o SPC-u, da se radi o crkvi koja je trebala odgovarati u Haagu.

 TKO SU NEMANJIĆI?
Nemanjići su potomci hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovića iz Dalmacije, a Ana Nemanjić žena Stefana Nemanje je kćer hrvatskoga velikaša iz Bosne bana Borića, starinom iz Slavonije
Srbi i  u seriji “Nemanjići” kriju povijesnu istinu da su Nemanjići potomci Hrvata Petra Trpimirovića, brata kralja Mihajla Krešimira II i da je je Ana Nemanjić, žena Stefana Nemanje Hrvatica i katolkinja, kćer hrvatskoga velikaša bana Borića starinom iz Slavonije
Hrvatske su krvi i Stefan Nemanja i njegova žena Ana, kao i njihova djeca Vukan, Stefan i Rastko ( Sveti Sava )
U iščekivanju novih epizoda pompozno najavljivane srpske serije “Nemanjići” autori su se u prepoznatljivoj srpskoj maniri skrivanja i krivotvorenja povijesnih istina potrudili podvaliti i prevariti gledateljstvo bezočnim i bestijalnim prešućivanjem povijesnih činjenica. Niti jednom u protekle četiri epizode seriji “Nemanjići” nisu se Srbi odvažili i osmjelili priznati si istine da Nemanjići po muškoj lozi potječu od Petra Trpimirovića, rođenoga brata kralja Mihajla Krešimira, što je vladao Hrvatskim Kraljevstvom od 949. do 969. godine, kao sin i nasljednik hrvatskoga kralja Miroslava, dok je kralja Mihajla Krešimira II na hrvatskome tronu naslijedio kralj Stjepan Držislav, za čije vladavine se Hrvatska teritorijalno još više proširila i dosegla goleme državne granice. Povijesno vrelo ranoga srednjovjekovlja je Ljetopis popa Dukljanina, točnije Grgura Barskog, rođenoga u Zadru, a koji je stolovao južnije u srcu tadašnje Crvene Hrvatske, kasnije nazvane Duklje, kao najjužnije hrvatske državne pokrajine. Kralj Mihajlo Krešimir II je zato imenovao svoga brata Petra upraviteljem južne hrvatske pokrajine Duklje u desetom stoljeću, zemlje, kasnije zvane Zete ili današnje Crne Gore. Prema izvornom svjedočanstvu i zapisima Grgura Barskog ( popa Dukljanina ), u doba makedonske i bizantske vrhovne vlasti potomci Hrvata Petra Trpimirovića dolaze na vlast u Raškoj, ili drukčije rečeno, današnjoj Srbiji, kao tada istočnoj pokrajini Hrvatskoga Kraljevstva, zemlji Raškoj.Tijekom stoljeća muški potomci Petra Trpimirovića promijenili su ime, vremenom osamostaljene dinastije na hrvatskome jugu u Duklji pod novim prezimenom Vojislavljevića. Podjsetimo, sve do 1067. Duklja je državnopravno bila isključivo dio Hrvatskoga Kraljevstva i te godine se izdvojila u zasebnu državu iz okrilja hrvatske matice. Vojislavljevići su dobili ime po utemeljitelju dinastije Vojislavu, ili po nekim bizantskim i srpskim izvorima zvanom Stefanu Vojislavu ili Dobrosavu. Njegov je stric knez Vladimir, kasnije prozvan dukljanskim svecem, isto tako izvorno hrvatske krvi. Nakon izvjesnoga protoka povijesnoga hoda, opet Vojislavljevići mijenjaju ime po Nemanji u Nemanjiće i tako preko hrvatskih Trpimirovića, čije je potomstvo vladara Duklje Petra Trpimirovića prezvano od Vojislava u Vojislavljeviće, od Nemanje ponovno mijenja prezime i postaju Nemanjići.
Ovo je logičan slijed jedinog znanstveno utemeljenog i istinitog prikaza iskonske hrvatske geneze Nemanjića. Pučkoškolcima je jasan logički odnos veličina poredanih po matematičkoj i logičkoj povezanosti elemenata i zakona simetrije i tranzitivnosti u domeni elementarne logike ljudskoga zaključivanja. Samo srpski opsjenari ne žele shvatiti značenje formule a:b = b:c = a:c. Gledajte Srbi i učite elementarne zakone logike: ako veličini “A” odgovara pojam Trpimirovići, veličini “B” pojam Vojislavljevići, a veličini “C” pojam Nemanjići, onda slijedi logičkim putem slijedeće: Ako su Trpimirovići i Vojislavljevići u krvnome srodstvu kao veličine A:B, a nadalje u krvnome srodstvu su i Vojislavljevići i Nemanjići kao veličine B:C, što onda nebeski srpski narode slijedi kao zaključak? Onda je na osnovu prve dvije simetrije A:B = B:C zaključak na osnovi zakona tranzitivnosti i elementarnog zakona formalnog logičkog rasuđivanja zaključak da su u jednakom odnosu i veličine A i C, u ovom slučaju određene kao pojam “A” dinastija Trpimirovića i pojam C” dinastija Nemanjića. Uostalom, srpski povjesničari, u zavadi s formalnom logikom upali su u vlastitu stupicu nepoznavanja zakona logike, što uče pučkoškolci u dobi od deset godina, te su u svojim krivotvorinama priznali dio istine da su Vojislavljevići i Nemanjići izravni srodnici, ali su i u knjigama, evo sad i u krivotvorenoj seriji namjerno preskočili početnu matematičku veličinu označenu kao polazni znak “A”, a to su abecednim redom najrpije Trpimirovići, do kojih kronološkim i povijesnim nizom nastaju prvo Vojislavljevići, a od njih i Nemanjići. Promjena prezimena, ne samo dinastija i ljudi iz obitelji plave krvi, nego i običnoga puka nije neuobičajena u slavenskome svijetu, a znamo da je ta tradicija održana daleko i duboko u u suvremenoj povijesti. Ako primjerice neki Bugarin Petko Pavlov ima sina ili kćer, onda to i sljedeće koljeno u grani Pavlova uvijek uzima novo prezime po imenu prethodnga muškoga potomka. I dugo je u Bugara ovo arhaično pravilo opstajalo, a kako vidimo iz povijesnoga prikaza, Bugari su kao velika vojna sila ranoga srednjevjekovlja zauzimali povremeno i Duklju, dakle najjužnije granice Hrvatskoga Kraljevstva, da bi ih onda opet Hrvati vraćali u svoj posjed, ali su zato Bugari pod svojom vlasti mnogo dulje držali Rašku, potonju Srbiju, u ta jako davna prednemanjićka vremena istočnu hrvatsku pokrajinu i ostavili za sobom i tradiciju česte promjene obiteljskoga prezimena. To je ona najdublja srž koju zlonamjerno zaobilaze srpski povjesničari u obmanjivanju i zaluđivanju srpskoga televizijskoga gledateljestva kroz seriju “Nemanjići.”  I zato će Srbi i nakon odgledane cijele serije ostati uskraćeni povijesne istine o hrvatstvu i katoličanstvu Nemanjića. Dinastija Nemanjića izumrla je 1422. godine nakon višestoljetnoga vladanja Raškom i jednim dijelom Balkana.
Zanimljiv je i zapis bizantskoga kroničara Ivana Skilice o utemeljitelju dinastije Vojislavljevića, dakle Stefanu Vojislavu, izravnom potomku loze Petra Trpimirovića, rođenoga brata hrvatskoga kralja Mihajla Krešimira II iz desetoga stoljeća. Pojava Vojslavljevića dolazi nekih stotinu godina nakon toga, kada počinje i rastakanje prvotne goleme i prostrane Hrvatske Kraljevine. Ali, vrlo je upečatljivo da bizantski kroničar Ivan Skilica izričito napominje kako je Stefan Vojislav, pobjegavši iz zatočeništva u bizantskoj prijestolnici Carigradu krenuo u boj protiv Tribala i Srba. Srpski povijesni izvori to, dakako, prešućuju jer i danas Srbi svima kao odmetnici od katoličke vjere propovijedaju da su izmislili pravoslavlje u svijetu, te zasmijavaju i pravoslavni i katolički svijet samovoljnim dociranjem okolnim narodima kome će SPC “odobriti” osnutak nacionalnih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji, ili se osjećaju “pozvanim” i “prozvanim” pametovati kako Hrvatska treba prvo konzultirati Srbiju može li, treba li i mora li razgovarati, primjerice Kolinda Grabar Kitarović s Vladimirom Putinom u Moskvi. I taj crni biser je izvalio Ivica Dačić, kao i malo kasnije vrh SPC spočitavanje Papi kako Srbiju mora kao svjetsku “kažisilu” prvo upitati za junačko zdravlje smije li poglavar Svete Stolice ići prvo u Moskvu ili u Beograd!? I dok Srbi žive u paralenome univerzumu i umišljaju da su bogomdani narod na planetu, Bizantinac Ivan Sklica ovako je u svoje vrijeme vidio životni put dukljanskoga vladara Stefana Vojislava: ” Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno iz Carigrada i zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe, okolna plemena podložna Romejima napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača, a to je bio patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednih bizantskih tema koje su bile njemu podređene.” Kako sad Srbi mogu tvrditi nakon jasnoga zapisa Bizantinca Ivana Skilice o ljutim bitkama dukljanskoga vladara Stefana Vojislava protiv Srba i protiv Bizanta da je Duklja iliti Zeta iliti Crna Gora srpska i pravoslavna zemlja od pamtivijeka? Bizantinac Ivan Skilica Srbima, što glume da su sami izmislili i stvorili Bizant, veli da nije tako, ali oni i dalje tjeraju po svome, te ni Bizantinac Ivan Skilica ne može razuvjeriti bivše katolike i samoproglašene pravoslavce Srbe da nisu u pravu i da tvrdoglavo žive u povijesnim i najdubljim mogućim zabludama.
Na koncu štogod i o srpskome prešućivanju hrvatstva i katoličanstva, ne samo oca Vukana, Stefana i Rastka Nemanjića, nego i njihove majke, Hrvatice i katolkinje Ane Nemanjić, rođene kćeri hrvatskoga velikaša bana Borića i njegove žene, također Hrvatice i katolkinje Lavice od oca hrvatskoga kneza Stjepana Vukmirovića. I tradiocionalni srpski izrazito nacionalistički orijentirani povjesničar Vladimir Ćorović nije mogao prenebregnuti istinu o hrvatstvu bana Borića, posljedično i njegove kćeri Ane Borić, što se udala za raškoga velikog župana Stefana Nemanju, rođenoga i krštenoga po katoličkome obredu u Ribnici kraj Podgorice. I prema neupitnom srpskom autoritetu Vladimiru Ćoroviću, ban Borić je bio hrvatski velikaš, rođen 1100. godine, a otac mu je bio hrvatski velikaš iz Slavonije po imenu Berislav. Postojbina Borića je Slavonija, otkuda su kasnije doselili u Bosnu, a povijesna vrela bilježe da su doselili u središnju hrvatsku pokrajinu Bosnu doseldbom iz Kutine. Ban Borić i Lavica Vukmirović imali su četvero djece. To su bili sinovi Pavao, Stjepan i Kulin, te kćeri Ana, potonja žena Stefana Nemanje, te još jedna kćer udana za velikaša Miroslava Zavidovića. Bana Borića u Bosni naslijedio je ban Kulin, a njega sin Stjepan i obojica su se već tad suočili s ozbiljnom pojavom hereze u Bosni. Ana Borić je bila, prema tome, plave, plemićke krvi iz hrvatske velikaške obitelji Borića starinom iz Slavonije, doseljene vremenom u Bosnu. Potkraj života Ana Nemanjić, rođena Borić, 1196. godine postaje monahinja Anastazija i odlazi u manastir kod Kuršumlije u Raškoj, gdje je dočekala i kraj života, a pokopana je u priprati manastira Studenice. SPC je slavi 22. lipnja po crkvenom kalendaru, odnosno 5. srpnja po Gregorijanskom kalendaru. O hrvatstvu i katoličanstvu Ane Nemanjić, rođene Borić, majke sinova Vukana, Stefana i Rastka ( Svetog Save ), govore i hrvatski i srpski izvori. Tako dubrovački pisac Mavro Orbini, poznat po remek djelu “O Kraljevstvu Slavena” njezino hrvatstvo i katoličanstvo izrekom potvrđuje, a na istome stajalištu su i znameniti Srbi još u 19. stoljeću. tako srpski kaluđer, pisac, povjesničar i publicist Jovan Rajić nedvojbeno potvrđuje hrvatsko podrijetlo i katoličku vjeru Ane Nemanjić, rođene Borić, žene rodonačelnika dinastije Nemanjića, osobno Stefana Nemanje i njihovih sinova Vukana, Stefana i Rastka. S mišljenjem Jovana Rajića, čovjeka koji je uz Jovana Ristića dao neizmjerni državnopravni obol uspostavi i priznanju srpske državnosti na Berlinskome kongresu 1878.gdje je išao na zamolbu Pašićevih radikala, budući su i onda srpski radikali slabo komunicirali sa Zapadom kao i današnji Šešeljevi radikali i Vučićevi reciklirani i “napredni” radikali, te nisu bez srpskih demokrata i liberala Rajića i Ristića znali strancima objasniti što žele i hoće bez te dvojice Srba koji su znali strane jezike. Rajićevo mišljenje o hrvatstvu i katoličanstvu Ane Nemanjić, rođene Borić, dijeli i glasoviti srpski povjesničar rođen na tlu Hrvatske u 19. stoljeću, a riječ je o Simeonu – Siniši Bogdanoviću, rođenom na Banovini i čovjeku koji je radni i životni vijek završio u Zagrebu.
Na svečanosti je bila i lokalna hadezeovka .
Ono što smo mi primijetili je tragikomična provokacija izvjesnog Bože D. iz okolice Bovića sa partizanskom kapom. Kakve veze ima Sveti Sava sa partizanima samo on zna. Ne vjerujemo da je ovo slučajno kao i situacija u Rijeci. Bude se krvave priče pomalo preko lažnih oslobodioca Hrvatske.
Screenshot_20200203-113548_Samsung Internet
FB_IMG_1580585214565
Samo je još falio krvnik iz Vukovara Šljivančanin da zapjeva koju njihovu…
FB_IMG_1580550570180
Ono što je najzanimljivije je svakako da partizanska zvijezda je blizu Slavskog polja pobila civila više nego u Hudoj jami, natjerala ih u tunel uskotračne pruge i bombama pobila civile i vojnike. U slavu takvog oslobođenja sada Božo nosi kapu.
Screenshot_20200203-113540_Samsung Internet
Za sada su četničke kokarde zabranjene pa može se nositi simbol najvećih krvnika Hrvata, jer to je kulturni performans kako bi nas budalama radila ministrica kulture. I sve mi to plaćamo kao hrpa glupih ovaca.
HOP