Punih je 716 godina Srbija je bila potčinjena Hrvatskoj

0
1536

Punih je 716 godina Srbija bila hrvatski vazal

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše “De Administrando Imperio” između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati “oni koji vladaju velikom zemljom”, a Srbi – “sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali “sluge”. Samo u Hrvatskoj većina tzv. uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo dok Hrvatska to nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom…, a zapravo je činjenica da su Srbi oduvijek hrvatski vazali što smo mi u više navrata dokazivali na temelju spoznaja svjetske povijesti. Da bi bilo svima razumljivo što u daljnjem tekstu piše, najprije dajemo dеfiniciju pojma “vazal”, ispričavajući se onima koji to znaju.

Datoteka:Louis I of Naples - Order of the Knot.jpg

Vazal priseže na odanost svom gospodaru (1)

Vazal (od keltskog gwas – “sluga”, na latinskom – vassallus i ruskom – вассал) u srednjem vijeku bio je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara – svog sizerena u zamjenu za dužnost da mu pomaže. Vazal priseže na odanost svom gospodaru i obvezuje se da će biti poslušan sizerenu, slijediti njegove naredbe o vanjskoj i unutarnjoj politici, pružiti mu vojnu potporu kada je potrebno i platiti unaprijed dogovorene poreze. Vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje dužnosti koju vazal duguje svom sizerenu bio je zločin. U širem smislu, vazalnost je ovisnost jedne zemlje o drugoj, u kojoj postoji podložnost, a ne ravnopravnost ili dobrovoljno udruživanje.(2)

Godine 2008. u Zagrebu je objavljena knjiga pod naslovom: SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA (prijevod sa srpskog), čiji je autor Sima M. Ćirković, Srbin rođen u Hrvatskoj – zna se Hrvatska pobrinuti za širenje slavne srpske povijesti. Više tzv. uglednih hrvatskih povjesničara pisali su recenzije za ovu knjigu. Slijedi citat iz ove knjige koji oni nisu pročitali ili (tko zna) možda nisu razumjeli:

“Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju… Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Servie, a poslije njega će to biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine. Za svoje kratke vladavine nad čitavom državom, Vukan je nosio titulu velikog župana…(župan nije vladar nego upravitelj neke oblasti podložan vladaru – op.a.) Ugarski su kraljevi, naime, srpske vladare smatrali svojim vazalima. Srbiju su u to doba unijeli u svoju titulu, a krunidbom od strane univerzalne vlasti kakvu je predstavljao papa, srpski bi vladari bili s njima izjednačeni. Svi su se sjećali primjera bugarskog vladara Kalojana kojega je papinski legat 1204. godine okrunio za kralja, iako se on sam, nastavljajući tradicije nekadašnjih bugarskih careva, u zemlji titulirao kao car. I tu je bilo pozivanja na bugarske careve Simeona, Petra i Samuila. Bugarski je prelat istom prigodom posvećen za arhiepiskopa, ali se sam ipak nazivao patrijarhom, što su poslije prihvatili i Bizantinci. Tek je godine 1235. crkveni sabor u Lampsaku potvrdio obnavljanje patrijarhskog statusa poglavara bugarske crkve.

Ono što nije uspjelo kod pape Inocenta III., uspjelo je kod njegova nasljednika Honorija III. za vrijeme duge odsutnosti kralja Andrije II. (1205.–1235.) zbog sudjelovanja u križarskom pohodu. Papinski je legat 1217. godine u Srbiju donio krunu i njome okrunio velikog župana za kralja. Nije poznato gdje je obred obavljen. Poznato je samo da je legat 1217. dolazio u Srbiju i okrunio velikog župana. Intervencija ugarskog kralja ovaj put je stigla sa zakašnjenjem (kralj se vratio tek krajem 1218.), i to kao vojni pohod koji je (najvjerojatnije tek 1220.) diplomatskom intervencijom na vrijeme uspio spriječiti kraljev brat Sava. Ugarski su kraljevi zadržali Srbiju u tituli, ali su srpske vladare i dalje smatrali vazalima…”(3)

Od svega navedenog nije jasno kakvom je diplomatskom intervencijom kraljev brat Sava na vrijeme uspio spriječiti vojni pohod koji je pripremao mađarsko-hrvatski kralj Andrija II.. Prije svega moramo biti svjesni da bi takav rat potrajao neko vrijeme, ne zato što bi se Srbi mogli suprotstaviti hrvatsko-mađarskom kraljevstvu, nego zato što u tadašnjoj Srbiji nije bila niti jedna tvrđava nakon preuzimanja koje bi Hrvati mogli smatrati da su pobijedili, nego su morali tražiti Srbe po šumama kako bi ih uhićivali jednog za drugim. Najlogičnije je za pretpostaviti da je Andrija II. odustao od tog vojnog pohoda na Srbiju jer je novookrunjeni srpski kralj obnovio vazalnu prisegu i potpisao novi vazalni ugovor. Kao diplomatski uspjeh se može smatrati to da je hrvatsko-mađarski kralj dozvolio korištenje kraljevske titule Srbima – njemu nije bilo bitno kakvu će titulu koristiti njihov poglavar, “veliki župan” ili “kralj”, kad su Srbi ostali vazali. Isto se je dogodilo i za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.) kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austrougarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da budu vazali, a zauzvrat će se Austrougarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje čl. 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija. Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti bio je zločin. Zato i kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914., Austrougarsko carstvo je smatralo to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločin koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i hrvatsko-mađarski kralj. Stvaranjem Kraljevine SHS pod kraj 1918. može se smatrati kao djelomično uspješni pokušaj da sluga (Srbija) postane nadređen svom gospodaru (Hrvatskoj).

ZAKLJUČAK

Po definiciji vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara uz obvezu da njemu služi i plaća porez. Dakle vazal nije vlasnik nego korisnik. Kad sve to znamo, nama je jasno da za cijelo vrijeme od 1202. do 1918., dok je Srbija bila hrvatski (mađarsko-hrvatski) vazal, cijela Srbija kao i sve u njoj bilo je u hrvatskom vlasništvu, pa tako i neka crkva (SPC ?) u slučaju da je ona postojala ne bi mogla biti srpska, nego, kao i sve ostalo, bila bi hrvatska. Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u Hrvatskoj, širi srpske laži kako je SPC djelovala u Hrvatskoj, a takva tvrdnja koja se kosi sa znanošću je uvrjeda za Hrvatsku.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI:

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vazal

2. https://www.britannica.com/topic/vassal

3. Sima M. Ćirković, SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, Zagreb, 2008

HOP