Fašizam i (jugoslavenski) antifašizam su psihološki slična određenja. Oba se zasnivaju na mržnji prema političkim neprijateljima

0
1666
Josip Broz Tito i Milovan Djilas na aeromitingu u Batajnici. 21.05.1953.

Na Dan antifašističke borbe se zapravo slavi – fašizam. Zapravo je upravo antifašizam najgori proizvod fašizma, jer stvara mit da je fašizam nešto najgore što postoji (komunizam je gori) i da je automatski sve što je suprotstavljeno fašizmu dobro (no zlo može biti suprotstavljeno zlu).

Fašizam i (jugoslavenski) antifašizam su psihološki slična određenja. Oba se zasnivaju na mržnji prema političkim neprijateljima. To se jasno pokazalo nakon “oslobođenja” kada su komunisti što pobili što prognali sve političke protivnike – ne samo fašiste (stvarne i izmišljene), nego i građansku buržoaziju, predstavnike seljaštva, nacionaliste, tradicionaliste i druge. Fizičke likvidacije i progoni intelektualaca – koji su započeli već tijekom Drugog svjetskog rata – su bili neophodni kako bi omogućili poslijeratnu dominaciju Komunističke Partije. No što je to nego fašizam?

Žrtve komunističkog terora su zakopane u više od 1700 masovnih grobnica. Nakon “oslobođenja” fašistički teror je zamijenjen onim još gorim komunističkim. Zločini koje su JNA i četnici izvršili u Domovinskom ratu nisu ništa nego nastavak komunističkog terora provođenog još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Sam Tito je pokrenuo projekt genocida nad hrvatskim narodom, od kojeg se Hrvati još nisu – i neće – oporaviti.

Zaboravlja se također i činjenica da su se “antifašisti” digli na noge 22. lipnja zato što je tada napadnut Sovjetski Savez (Operacija Barbarossa, 22. lipnja 1941.). Nisu ustali protiv fašizma – za fašizam ih nije bilo ni briga – a nisu ustali niti da bi branili svoju vlastitu domovinu. Dvostruki izdajnici, protiv naroda i čovječanstva u cjelini, pobunili su se tek kada je napadnuto izvorište njihove neljudske ideologije.
Dan “antifašističke” borbe je tim veća sramota što se njime zaboravlja pravi i znatno važniji podvig koji se dogodio 22. lipnja.

Naime, tog dana 1593. godine su hrvatsko-austrijske postrojbe odnijele pobjedu nad osmanskim postrojbama u Bitci kod Siska. Time je zaustavljeno daljnje širenje Osmanskog Carstva u Europu, te je Europa idućih 350 godina pošteđena od islamske opasnosti. U bitci je sudjelovalo 6 000 kršćanskih i 12 000 osmanskih vojnika, no bolja organizacija, taktika i motivacija kršćanske vojske je donijela pobjedu. Ta pobjeda je odjeknula diljem Europe, i komemorirana je na tiskanim letcima koji su kružili kršćanskim zemljama.

Toni Šušnjar