Pločice od mesinga ugrađene su u asfalt nogostupa:„Ovdje je živio Aleksandar Klein rođ. 1924. deportiran 1941. Jadovno ubijen 1941.“!

0
2358

PIJETET ILI PONIŽENJE

Hodajući neki dan Petrinjskom ulicom prema Jelačić placu slučajno sam spustio pogled ispred sebe i primijetio neke sjajne kvadratiće i zadnji tren uspio izbjeći da stanem na iste. Zastao sam kako bi vidio o čemu se radi i ostao u čudu. Dvije kvadratne pločice od mesinga veličine oko desetak centimetara s nekim tekstom ugrađene su u asfalt nogostupa. Pročitao sam s jedne:
„Ovdje je živio Aleksandar Klein
rođ. 1924.
deportiran 1941.
Jadovno
ubijen 1941.“

inbound1205312913947270512

U nevjerici sam pročitao još jednom, a onda i tekst ugraviran na drugoj pločici. Pločice su zaprljane i male tako da sam tekst na jednoj jedva pročitao. Upitah se što je ovo? Zar je takvo što moguće?

Koliko mi je poznato ploče zaslužim građanima i one o važnim događajima postavljaju se na fasade zgrada i to samo uz dozvolu gradskih vlasti. Kome je ova ludost pala na pamet i tko je još luđi odobrio takvo što?

Ako ova pločice trebaju iskazati pijetet nekim stradalnicima onda je suludo stavljati ih po nogostupu jer će sasvim sigurno neko nehotice stati na njih. Stavljati ih na mjesta koje svakodnevno uneređuju kućni ljubimci potpuno je neumjesno i doslovce ponižavajuće. Osobno nikada ne bi htio nagaziti na takvu pločicu jer poštujem svaku, a osobito nevinu žrtvu.

Znači li to da ćemo od sada preskakivati takve pločice po nogostupima? Na žalost to nije jedino mjesto gdje se na tako bizaran način pokušava izraziti pijetet žrtvama.

Hodajući dalje u sebi sam osjetio sve više rezignacije no i sve više pitanja izviralo je iz trenutne zbunjenosti. Je li se tu radi o pijetetu ili možda o nečem drugom? Treba li možda ova pločica biti osuda hrvatskog naroda i nametati nam kolektivnu krivnju?

U neku ruku da, ali što ja i moja generacija imamo s time. Tisuće i tisuće nevinih Hrvata odvedeno je iz svojih domova na stratišta u pod-sljemensku zonu i na druga mjesta gdje su zvjerski likvidirani pa nikome nije pala na pamet ideja da po nogostupima postavlja takve pločice.

Ne uspoređujući težine stradanja i brojeve žrtava jer i samo jedna nevina žrtva je previše i dalje smatram ovakav način obilježavanja potpuno neprimjerenim.

Mislim da će ove pločice umjesto osjećaja pijeteta buditi neke nove podjele i samo štetiti prijateljskim odnosima naša dva naroda, a vjerujem da to nitko ne bi htio. Tko je taj koji je ovu suludu ideju odobrio i po kojem zakonu? Ako i malo držite do tih žrtava maknite odmah te pločice iz nogostupa. To je u najmanju ruku ponižavajuće.

inbound8646828952356670982

Krije li se iza toga još nešto? Vrlo je interesantno kako se poklapa vrijeme postavljanja ovih pločica sa sastankom u Židovskoj općini oko pozdrava „ZA DOM SPERMNI“ koji se nalazi u službenoj oznaci HOS-a, legitimne vojne postrojbe u Domovinskom ratu. Kad su za vrijeme Domovinskog rata pod tim pokličem ginuli pripadnici HOS-a boreći se kao legitimna postrojba HV-a protiv agresora na Hrvatsku nitko nije imao ništa protiv tog pokliča. Još više je znakovito što je isti grb udruge legaliziran i to nakon Domovinskog rata, upravo u vrijeme dok je premijer bio predsjednik SDP-a, gospodin Ivica Račan. Osobno nisam pripadnik HOS-a ali sam se rame uz rame s njima borio protiv zvjerskog agresora koji se služio nacističkim i fašističkim metodama kako bi uništio sve što je hrvatsko. Upravo to je potvrda kako se ovaj pozdrav (poklič) HOS-ovih bojovnika, iako je navedeni poklič korišten u i vrijeme NDH, ne može izjednačavati s pozdravom iz vremena NDH.

Ne mogu a ne sjetiti se zamolbe Dijane Budisavljević kojom se obraća određenoj instituciji NDH pišući na kraju zamolbe: „Za Dom spremna“. Sasvim sigurno je time htjela udobrovoljiti instituciju kojoj se obraća no to nije bila prisiljena napisati. Bi li ona išta mogla učiniti bez da joj to tadašnje vlasti nisu odobrile. Bi li Caritas mogao djelovati i svesrdno joj mogao pomagati da to vlasti nisu odobrile. Ne, ne bi mogao. Sama ta činjenica govori kako tada baš sve i nije bilo takvim kakvim se danas prikazuje.

Još je interesantnije kako se sve to događa neposredno nakon odlaska predsjednika RH s proslave vojnoredarstvene akcije „Maslenica“ radi prisustvovanja nekoliko pripadnika HOS-a u njihovim ratnim vojnim odorama s njihovim legitimnim grbom.

Tim činom predsjednik je kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga ponizio ovu legitimnu postrojbu iz Domovinskog rata. U zapadnom demokratskom svijetu odmah bi bio pokrenut njegov opoziv no kod nas to može činiti više puta i to bez ikakvih sankcija.

Bliska vremenska povezanost svih ovih događanja gotovo neminovno nameće zaključak kako se radi o orkestriranoj akciji koja ima neki drugi i dublji cilj. Jesmo li slijedeći cilj mi drugi branitelji iz Domovinskog rata. Smetamo li onima koji su tada morali studirati na domaćim fakultetima i stranim univerzitetima, a sada se bore za upravljanje gradovima, županijama, i državom. Naša domoljubnost pokušava se nazvati nacionalizmom i nekakvom fašizacijom društva, a težnja za utvrđivanjem povijesne istine o II. svjetskom ratu pokušajem revizije povijesti.

Svakako treba spomenuti i donošenje zakona o elektroničkim medijima prema čijim odredbama bi se gotovo svi domovinski orijentirani tekstovi vrlo lako mogli okarakterizirati kao govor mržnje.

 

Unatoč tisućama podastrtih dokumenata koji donose istinu o II. Svjetskom ratu i poraću takvi tekstovi ne mogu biti objavljeni u mainstream medijima, a po svemu sudeći neće se više moći objavljivati ni na portalima. Vračamo li se opet u vrijeme cenzure i jednoumlja? Hoće li i dalje stvarni hrvatski nacionalni identitet biti zarobljen od strane lažne povijesti fabricirane u partijskoj režiji?
Svesrdna pomoć mentalnim ex komunistima i Yugoljupcima dolazi uvijek u pomno planiranom tajmingu iz Srbije. Argumentima poljuljanu neistinu o logoru Jasenovac pokušava se svim silama braniti kojekakvim izmišljotinama, a najnoviji takav pokušaj je film „Dara iz Jasenovca“ srpskog režisera Predraga Gage Antonijevića. Film, koji je usput rečeno obilno sufinancirala srbijanska vlada, a trebao je braniti smišljenu povijesnu neistinu o Radnom logoru Jasenovac i pred međunarodnom javnošću što teže oblatiti hrvatski narod, od stranih kritičara i međunarodne javnosti proglašen je manipulativnim.

Budite sigurni da to nije i neće biti posljednji film koji staje u obranu mita o Jasenovcu. Upravo logor u Jasenovcu, a isto tako i HOS-ov pozdrav, zadnja su točka njihove obrane povijesne neistine o Hrvatima i tu bitku ne smijemo izgubiti. Riješimo pitanje Jasenovca jednom za uvijek. Neka se formira međunarodna forenzička komisija koja će detaljno istražiti ovo pitanje pa ako to treba čak i detaljnim prekopavanjem lokaliteta. Tome se na žalost opiru upravo branitelji neistine kojima to nikako nije u interesu. Sjetite se samo kolika frka je nastala pri objavi knjige i filma „Mit o Jasenovcu“ novinara i istraživača Romana Leljaka. Iako su knjiga i film prepuni autentičnih povijesnih dokumenata preuzetih iz hrvatskih i srbijanskih arhiva dio hrvatskih povjesničara, koji se usput rečeno predstavljaju kao znanstvenici, jednostavno ne želi prihvatiti te autentične dokumente već i dalje pokušava braniti povijesne neistine. Kako će onda to prihvatiti srbijanski povjesničari i to oni koji i dalje zastupaju koncept velike Srbije.

inbound1110448875244605003

Evo dočekali smo još jedno Stepinčevo a naš uzoriti kardinal još nije proglašen svetim. Posljedica je to upravo već spomenute borbe srbijanskih pojedinaca i institucija protiv svega što je hrvatsko. Vatikan, kojem je hrvatski narod ostao jedan od najvjernijih, to svakako nije trebao dopustiti. Teško je i povjerovati da se preko čovjeka kakav je naš dragi kardinal pokušava rješavati međusobne odnose između Hrvatske i Srbije. To ne samo da ih neće popraviti već će ih još više usložiti. No bez obzira na sve, za hrvatski narod kardinal Alojzije Stepinac je svet i ništa neće poljuljati to naše uvjerenje.

Zoran Čapalija – Čaplja