Zastrašuju pandemijom, a u vrijeme korone nelegalno i prekomjerno ovršene građane izbacuju na ulice – kojima su lockdownima uništili posao!

0
10659

 

Je li Vlada Republike Hrvatske gospodar, ili europski sluga? Zašto su nelegalno i prekomjerno ovršene građane ostavili bez ikakve pravne zaštite?

urednik-Nada Landeka novinar gospodarstva
urednik-Nada Landeka novinar gospodarstva

U ponedjeljak 19. travnja 2021. godine u Varaždinu je određena deložacija jedne obitelji, a dana  23. travnja 2021. godine u 10 sati u Zaprešiću je  deložacija, višečlane obitelji Strjački.  Vlada Republike Hrvatske više je puta informirana o problemima koji sve više i više pritišću građane. Uzalud, Vlada RH sa premijerom Plenkovićem na čelu gluha je i slijepa za  probleme koji se čitav niz godina uporno guraju pod tepih, a izvlače se samo u predizborno vrijeme.

Nejasno je uopće, kako je moguće da Općinski sud u Novom Zagrebu, potpuno nezakonito odredio deložaciju za obitelj Strjački, za dan 23.04.2021. godine ako se uzme u obzir da je Vlada Republike Hrvatske dana 04. siječnja 2021. godine za područje Zaprešića proglasila katastrofu. Ovršnim zakonom u čl. 65. st. 9. propisano je DA SE OVRHA MORA ODGODITI UKOLIKO JE VLADA REPUBLIKE HRVATSKE PROGLASILA KATASTROFU ZA ODREĐENO PODRUČJE, međutim, domaći sudovi kao da zakone uopće ne čitaju.  Jer ne samo da je to jedan od krucijalnih razloga za odgodu ovrhe, već i činjenica da ovrhovoditelj nije aktivno legitimiran bi trebala biti sudu dovoljna da obustavi ovršni postupak.

Tako, ako se vratimo u prošlost,a dovoljno je samo pretražiti Internet i youtube, u tren oka pronaći ćemo izjave političkih čelnika i ministara financija: Slavka Linića, Borisa Lalovca, pa i Zdravka Mamića, kao i tadašnjeg premijera Zorana Milanovića,  Tihomira Oreškovića, a svojedobno i premijera Andreja Plenkovića koji su svojim izjavama isticali da su ovršeni od strane zloglasnih kreditnih ureda, i od strane austrijskih zadruga nezakonito i nelegalno ovršavani.

Cjelokupna javnost upoznata je sa tim problemom, o čemu su izvještavali domaći mediji, ali i austrijski novinari, i  potanko su opisali tijek novca od poraća do danas.  Izgleda da je taj problem doista „vrući ugljen“ jer odjednom je cijeli problem prekrila tama i tišina.  Problem ovršenika od strane austrijskih zadruga i kreditnih ureda postala je tabu tema, o kojoj se glasno ništa ne smije pisati.  Zašto?

Poznato je još iz prošlosti, da se obično sakrivaju one teme koje bi mogle puno toga razotkriti.  U tim slučajevima javnost ne smije saznati detalje.  Svojevremeno je u javnost izašla lista  vlasnika računa sa visokim deviznim iznosima u tim zadrugama, o čemu se nikada nije saznao odgovor od „institucija koje rade svoj posao“ i u koje bi građani ove zemlje trebali imati povjerenje.

2015.godine izglasan je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je regulirana zaštita potrošača. Svakako valja istaknuti da takvu zaštitu potrošača nameće Europska unija, koja je EU Direktivom 93/13 odavno već nametnula pravila koja moraju poštovati zemlje članice.

Tako, kad listate stranicu Europskog suda u Luksemburgu, vidite da postoje brojne sudske odluke donešene u korist potrošača i radi njihove zaštite. Po pitanju zaštite potrošača, Europski sud je vrlo rigorozan.

Kako se onda moglo dogoditi  da upravo ta Europska unija koja drastičnim mjerama štiti prava potrošača donese presudu broj C-630/17 (Presuda Suda Europske unije, Anica Milivojević), nakon čega su se pravosudne institucije u Hrvatskoj „digle na zadnje noge“,  a sudovima je dan naputak da se ta presuda Europskog suda mora poštovati i primjenjivati „jer je obvezujuća za Hrvatsku“, a Ustavni sud je promptno ukinuo zakon koji navodno narušava pravilo jednakosti i poštenu trgovačku praksu.

Je li Hrvatska u tom slučaju postupila ispravno prema svojim građanima?

Prateći čitavu situaciju oko priče oštećenika austrijskih zadruga, zapravo me čudi da do danas nije jasno i glasno progovorio niti jedan jedini pravni stručnjak, ili stručnjak za ustavno pravo koji bi svojim pravnim tumačenjem ustao u zaštitu prava velikog  broja građana.

Naime, naprijed opisanim radnjama brojni građani došli su u nezamislivu situaciju. Najprije, umjesto da tuže prema odredbama Zakona o obveznim odnosima koji u sebi već od ranije sadrže sve odredbe na temelju kojih su se mogli izboriti za svoja prava,  svi oštećenici podigli su tužbe prema odredbama Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, a koji je naprasno ukinut nakon odluke Europskog suda u Luksemburgu u predmetu  C-630/13.  Obzirom na nastalu situaciju, i na upute Vrhovnog  i Ustavnog suda svi sudovi u Hrvatskoj masovno su odbili tužbe nakon čega je na tužitelje/oštećenike pao iznimno veliki trošak sudskog postupka. Uz dosadašnje probleme koje su imali, a koji doista izgledaju nerješivi, dodatni trošak sudskih postupaka novi je balast na leđima ovršenika od strane nelegalnih kreditora.

Umjesto da je Država podnijela odgovornost za nastalu situaciju, i našla pravno rješenje za zaštitu svojih građana, ona ih je, figurativno rečeno, dala vucima da ih razderu.  Nižu se zakazane deložacije, a kažu, biti će ih ove godine u nikad do sada viđenom broju. Što će biti sa svim tim ljudima, tko će se za njih pobrinuti?

Izgleda, da u vrijeme kada je sva proizvodnja stala, i kada Hrvatska ima svakim danom sve manje i manje prihoda, da je najbolji biznis proizvodnja beskućnika i siročića, jer toga će Hrvatska ove godine imati u izobilju, ukoliko se političari pod hitno ne osvijeste.

Nejasno je uopće, kako je moguće da Općinski sud u Novom Zagrebu, potpuno nezakonito odredio deložaciju za obitelj Strjački, za dan 23.04.2021. godine ako se uzme u obzir da je Vlada Republike Hrvatske dana 04. siječnja 2021. godine za područje Zaprešića proglasila katastrofu. Ovršnim zakonom u čl. 65. st. 9. propisano je DA SE OVRHA MORA ODGODITI UKOLIKO JE VLADA REPUBLIKE HRVATSKE PROGLASILA KATASTROFU ZA ODREĐENO PODRUČJE, međutim, domaći sudovi kao da zakone uopće ne čitaju.  Jer ne samo da je to jedan od krucijalnih razloga za odgodu ovrhe, već i činjenica da ovrhovoditelj nije aktivno legitimiran bi trebala biti sudu dovoljna da obustavi ovršni postupak.

Naime,  ovrhovoditelju je nekretnina dosuđena 2015. godine Rješenjem o dosudi od 25.11.2015. godine.  Žalba ovršenika odbijena je dana 29.06.2017. godine, pa je Rješenje o dosudi postalo i pravomoćno.  Dana 16.11.2017. godine sud donosi Zaključak o predaji nekretnine kupcu u istom predmetu, a dana 30.07.2019. godine  isti sud u istom ovršnom postupku donosi i Rješenje o dovršetku ovrhe koje rješenje je postalo pravomoćno dana 04.02.2020. godine, a ovršno dana 21.03.2020. godine.

Nakon svih tih radnji, posebno nakon posljednje radnje u ovršnom postupku – Rješenja o dovršetku ovrhe, vodi se i drugi ovršni postupak radi iseljenja po prijedlogu ovrhovoditelja Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen. Međutim, iz ovršnog spisa proizlazi da su Miljenka i Darko Strjački ugovor o kreditu  sklopili, i potpisali Očitovanje u korist Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen registrierte Genossenschaft mit beschränkter Haftung, a ne u korist  Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen – što je pravna osoba drugog pravnog oblika.  Dakle, svakako je sporna aktivna legitimacija kupca nekretnine obzirom da je naziv pravne osobe (zadruge) iz Očitovanja i iz Ugovora o kreditu RAZLIČITA od naziva pravne osobe kojoj je dosuđena nekretnina.  Naime, ovrhovoditelj i kupac nekretnine kojem je nekretnina dosuđena, tijekom ovršnog postupka ni na koji način nije dokazao da se radi o istoj pravnoj osobi, a na što je sud morao paziti po službenoj dužnosti. Ovršni postupak je strogo formalan postupak i sud nije mogao poistovjetiti dvije različite pravne osobe, različitih naziva, a da za to nema nikakvu dokumentiranu podlogu, odnosno sudsko rješenje kojim bi takvu promjenu vjerovnika u postupku utvrdio.

Obzirom da je sud dosudio nekretninu kao kupcu, bez plaćanja kupovnine osobi koja nije označena kao vjerovnik  u Ugovoru o kreditu,  postaje upitan čitav ovršni postupak sve do donošenja Rješenja o dosudi i Rješenja o dovršetku ovrhe.

Nadalje,  kupac   Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen (koji nije označen po tim nazivom u ugovoru o kreditu), koji je oslobođen plaćanja jamčevine i kupovnine iako ima drugačiji naziv od vjerovnika iz ugovora,  prodao je nekretninu neposredno nakon što ju je stekao, i u zemljišnim knjigama na nekretninama koje su ranije bile vlasništvo obitelji Strjački, koja nekretnina je njihov jedini dom i iz kojeg ih žele kako kažu „iseliti pod svaku cijenu, pa i po cijenu života“, ovrhovoditelj nije uknjižen kao kupac, već je vlasnik nekretnina druga pravna osoba.

Kako je onda moguće da sud i nadalje vodi ovršni postupak radi iseljenja sa pravnom osobom koja nema pravni interes za vođenje ovršnog postupka radi predaje nekretnine kupcu?

Kako je moguće da sud (Općinski sud u Novom Zagrebu)  dva puta donosi Zaključak o predaji nekretnine kupcu, prvi puta u postupku u kojem je provedena dražba Ovr 917/2019, u kojem ovršnom postupku je ovrha pravomoćno dovršena, dok ponovno donosi Zaključak o predaji kupcu u ovršnom predmetu Ovr 2688/2017 grubo kršeći pravilo „ne bis in idem“ – Ne dva puta o istoj stvari.

U ugovorima o kreditu sklopljenim sa austrijskim zadrugama, pa tako i u slučaju Strjački pogrešno je preveden naziv vjerovnika, pa su tako očigledno dužnici/potrošači dovedeni u zabludu jer su ugovor sklopili sa kreditnom zadrugom, a ne radi se o društvu sa ograničenom odgovornošću. Zadruga ili (suradnja ) predstavlja skupinu ili udrugu osoba ( fizičkih ili pravnih ) koji se udružuju  u svrhu zapošljavanja ili ekonomskog ili socijalnog napretka članova kroz gospodarsko poslovanje Zajednice.

Osnivanje i poslovanje zadruga regulirano je austrijskim Zakonom o zadrugama  od 9. travnja 1873. (Zakon o trgovačkim i poslovnim zadrugama StF: RGBl. Broj 70/1873). Prema odredbama toga zakona, svi oni koji su se udružili u zadrugu, otvaranjem računa, i dobivanjem kredita od Zadruge (koje su mogle isključivo financirati samo svoje zadrugare u okrugu u kojem su registrirane) morali bi imati i udjel u dobiti iste te zadruge. Za sada znamo da svi koji su sa njima imali posla,  dospjeli su u probleme kojima se ne vidi rješenja.

Nadalje, osim neistinitog naziva u zaglavlju ugovora o kreditu, sporna je i činjenica tko je ugovor u ime vjerovnika potpisao. Naime, uz ugovor o kreditu priložena je potvrda austrijskog javnog bilježnika sa ovjerenim potpisima odgovornih osoba, a koji su potpuno različiti od potpisa na ugovoru o kreditu.

Uz sve navedeno, svakako valja istaknuti da EU Direktiva 93/13 štiti prava potrošača i propisuje razloge nepoštenosti potrošačkih ugovora.  Neki od tih razloga su  naplata obrade kredita na račun dužnika, naplata posredničke provizije iz iznosa kredita,  neuravnotežena i nekontrolirana kamata koja se neprekidno mijenja, a o kojim uvjetima kredita potrošači uopće nisu pregovarali, niti su imali mogućnosti pregovarati,  a svakako je sporan i prijevod ugovora o kreditu.

Klauzule ovršnosti na Očitovanja su otisnuta od strane javnih bilježnika, uz izjave vjerovnika da su dužnici izjavili da su sredstva primili. Takve izjave vjerovnika u ime dužnika nikako ne mogu biti valjane, niti su vjerodostojne, tim više, ako uzmemo u obzir da se obitelj Strjački tereti za iznos od 120.000,00 eur na koje obračunavaju kamate i troškove, dok je vjerovnik isplatio svega 40.000,00 eur. Iz navedenog je vidljivo da je grubo narušena ravnoteža u jednakosti stranaka u postupku, a da je vjerovniku od strane suda omogućena nepripadna dobit.

Opet ističemo jednako pitanje – Zašto su institucije ove Države trećinu populacije u Hrvatskoj ostavile bez ikakve pravne zaštite?

Zašto su ugovori o kreditu zaključeni u francima ništetni, a ugovori o kreditu sklopljeni protivno zakonima Republike Hrvatske, ali i protivno zakonima Republike Austrije nisu?

Ustavni sud RH koji ima ulogu zaštite ustavnih prava i sprječavanje diskriminacije donosi diskriminatornu odluku kojom ukida zakon koji je štitio sve one nezakonito, ali i nesrazmjerno ovršene, ali nitko tu narušenu ravnotežu ne popravlja.

Naime, Vlada Republike Hrvatske bila je dužna predložiti novo pravno sredstvo kojim bi  dužnici austrijskih zadruga mogli ostvariti svoja prava pred sudom.

Europski sud u Luksemburgu NIJE REKAO DA DUŽNICI AUSTRIJSKIH ZADRUGA TREBAJU BITI  BEZ IKAKVIH PRAVA.

Citiramo:  „Sud zaključuje da se pravu Unije protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi retroaktivno ništetni od dana svojeg sklapanja ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže svim propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela te države članice.”

Prema zaključku suda Europske unije u presudi Milivojević Ana nacionalno zakonodavstvo koje se temelji na propisu kojim su pravni poslovi retroaktivo ništetni protivi se propisima Europske unije. Međutim, nitko od pravne struke nije istaknuo da su postojećim zakonima u Hrvatskoj regulirani razlozi za ništetnost ugovora o kreditu, pa i samim Ustavom. Činjenica da je neko hrvatsko pravo sporno u odnosu na europsko pravo, NE ZNAČI DA GRAĐANI REPUBLIKE HRVATSKE TREBAJU BITI BEZ IKAKVIH PRAVA.  Isto tako, činjenica da je nešto ništetno prema Ustavu RH i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima od trenutka nastajanja, ne znači da može postati pravno valjano nakon odluke Europskog suda kojim se kaže da se zakon ne može primjenjivati retroaktivno.

Navedeno se potvrđuje i iz sumarnog  prikaza presude Suda Europske unije u predmetu C-567/13 Baczo i Visnyiczai vs. Reiffeisen Bank Zrt. U tom predmetu, odlučivajući o prigovoru oko ustupanja predmeta Županijski sud u Pešti uputio je dva prethodna pitanja Sudu EU u Luksemburgu glede tumačenja odredbi Direktive 93/13/EEZ. Pitanja su se suštinski odnosila  na to:  da li pravila domaćeg prava koje isključuje nadležnost suda koji odlučuje o ništetnosti ugovora da istovremeno odlučuje i o nepoštenosti ugovornih odredba temeljem pravila zaštite potrošača sadržanih u Direktivi 93/13/EEZ mogu biti smatrana nepomirljiva s ciljevima i odredbama Direktive.

U obrazloženju presude koju je Sud EU donio u ovom predmetu 12. veljače 2015. god. zauzeto je pravno stajalište da Direktiva 93/13/EEZ ne sadrži nikakvu jasnu i izričitu odredbu koja bi upućivala koji nacionalni sudovi država članica imaju nadležnost odlučivati o nepoštenosti odredbi potrošačkih ugovora.

Direktiva jednostavno traži od država članica da osiguraju dostatnu i učinkovita pravna sredstva kako bi se spriječila i zaustavila uporaba nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Kakva će ta pravna sredstva biti, sve dok su dostatna i učinkovita, na izboru je svake pojedine države članice.

Sukladno stalnoj praksi Suda EU domaća postupovna pravila ne smiju biti takva da postupak u kojim se osigurava zaštita prava zajamčenih pravom EU stavljaju u nepovoljniji položaju u odnosu prema sličnim usporedivim domaćim postupcima. Navedeno se naziva načelom ekvivalencije odnosno jednakosti u postupku. U ovom konkretnom predmetu tužitelji su mogli pokrenuti odvojeni postupak (od onog u kojem su isticali ništetnost) pred drugim domaćim sudom koji je prema pravilima domaćeg prava nadležan.

Nužno se nameće i pitanje, je li Europski sud diskriminatoran prema građanima Republike Hrvatske, uspoređujući mišljenje donešeno u predmetu Milivojević broj  C-630/17 i u predmetu C-277/19 u kojem se Europski sud u Luksemburgu oglasio nenadležnim???

U predmetu C-277/19 Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen,  Sud Europske unije  donio je odluku da je očito  nenadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji je Općinski sud u Zadru (Hrvatska) uputio odlukom od 25. ožujka 2019 jer se radi o pitanjima primjene propisa prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Europski sud u Luksemburgu prepustio je, kao i svim ostalim državama članicama, da sami urede svoje zakonodavstvo i primjenjuju propise kojima će zaštiti svoje građane, a koji propisi će biti usklađeni sa propisima Europske unije. Činjenica je da je, kako je naprijed rečeno, Europa vrlo stroga u pogledu nepružanja adekvatne zaštite potrošačima, pa Vlada Republike Hrvatske grubo krši europske Direktive takovim postupanjem.

Nada Landeka