Srbin se poistovjetio sa likom iz serije i prebio “glumca negativca”

0
56
Glumac Miljan Davidović vrsni tumač filmskog negativca u seriji “Igra sudbine” dobio žestok boksački udarac u Novom Sadu jer srpski um ne razlikuje fikciju flimske radnje od stvarnoga života!?
srbijazastava
Razmjere zaluđivanja i zaglupljivanja i posvemašnje zatucanosti srpskoga uma u Vučićevoj, a prije toga i Miloševićevoj i Brozovoj diktaturi, najbolje se oslikavaju na malim i spontanim životnim epizodama. One vjerno predstvljaju stanje zaparloženog i zakrečenog duha naroda i vidljivi su posvuda u Srbiji. U Novom Sadu se dogodilo prije dva dana nesvakidašnje pomračenje ljudskog uma stanovitoga četrdesetgodišnjaka, koji je na kiosku brze hrane fast food prepoznao lik glumca Miljana Davidovića, odličnog filmskog tumača negativca Janka Markovića iz ovdje vrlo gledane filmske TV novele i serije “Igra sudbine”, te mu boksačkim udarcem napravio “autogram” u vidu modrice i i rascvijetaloga i nabubrijeloga otoka “šljive” ispod desnog oka. Zahvaljujući prisebnosti napadnutoga glumca do nastavka fizičkog sukoba nije došlo, a izvjesno i radi nazočnosti prolaznika i pješaka središnjom gradskom avenijom Novog Sada, gdje se izgred i dogodio. Napadač je iznervirano prišao glumcu i obratio mu se bijesnim tonom riečima:”Što ti diraš mog Ivana Ožegovića?”  Netom nakon toga šakom je udario iznenađenoga i zaprepaštenoga glumca Miljana Davidovića. Policija je ubrzo identificirala četrdesetgodišnjaka, čovjeka koji je u obližnjem lokalu jeo porciju roštilja, te je munjevito izletio otuda kao furija čim je na ulici slučajno zamijetio i prepoznao lik glumca, što u filmskoj seriji “Igra sudbine” nasrće na njegovog filmskog junaka u liku Ivana Ožegovića, kojega tumači glumac Vladan Savić. U “Igri sdubine”, TV sapunici po scenariju Žarka Jokanovića, u epizodi emitiranoj prošloga tjedna, filmski negativac Janko Marković, kojega igra napadnuti glumac Miljan Davidović, kao plaćeni i maskirani ubojica njegovoga šefa mafije i njemačkog tajkuna iz Srbije Brunera, s dva silovita uboda nožem u leđa, gotovo smrtonosno ranjava udovca Ivana Ožegovića, kojega igra glumac Vladan Savić. Zlosretni filmski umjetnik Miljan Davidović ima nevolju i nesreću što živi i radi u Srbiji, gdje konzument ukusnih pljeskavica s roštilja, koji ga usred grada tuče, kao glupan na ivici debiliteta, ne kuži da filmska radnja nije zbilja. Paćenik je pomislio da je Miljan Davidović u stvarnom životu Janko Marković, koji u seriji po zapovijedi šefa mafije Brunera želi ubiti Ivana Ožegovića, pošto su obojica zaljubljeni u bogatu udovu Adrijanu – Adu Kanački. Davidović igra Brunerova plaćenika, koji treba likvidirati Ožegovića da bi onda po Brunerovoj zamisli bogata udova Kanački mogla postati samo njegova žena, kad bi njezin ljubavnik, a njegov konkurent za osvajanje Adinoga srca Ivan bio ubijen.
Zasigurno, taj pomračeni um roštiljdžije iz Novog Sada, čiji puni identitet policija još nije priopćila javnosti, zaslužuje boravak iza zatvorskih rešetaka, makar i u zatvorskoj bolnici. No, upitno je i zagonetno je ima li takvim notornim idiotima lijeka i bilo kakve pomoći kad imaju mozak planktona, pamćenje zaltne ribice iz akvarija i općenito pileću pamet. Nemoguće je takvim posuditi mozak ili im umjetno ugraditi moždane vijuge, koje nikad nisu ni imali. Budala se poistovijetila sa sudbinom njegovog omiljenog junaka serije Ivana Ožegovića, kojega igra Vladan Savić, te je filmsku radnju u projekciji svoga poremećenog i bolesnog uma pretočio u stvarnost i glumca Miljana Davidovića doživljava kao osobnog neprijatelja, a glumca Vladana Savića koji igra lik filmskoga pozitivca Ivana Ožegovića, tupavi roštiljski gurman iz Novog Sada doživljava kao osobnog prijatelja, možda, tko zna, i kao svoga susjeda ili rođaka!? On ne može razlučiti i ne može pojmiti činjenicu da su u stvarnome životu narečeni glumci Miljan Davidović i Vladan Savić zapravo i veliki prijatelji i da se ko kolege profesionalci s glumačke pozornice i privatno druže. Na cijelu ovu srpsku tragikomediju morao se očitovati osobno i prijatelj napadnutoga Davidovića, dakle sam glumac Vladan Savić. On je dodatno u izjavi za “Kurir” apelirao na Srbe što pomno gledaju seriju “Igra sudbine” da prestanu skupljati peticijom novce za ugradnju njegovoga bubrega, jer je to samo dio mašte i filmske radnje scenarista serije “Igra sudbine” Žarka Jokanovića, te je on u stvarnome životu zdrav i prav čovjek. Još je glumac Vladan Savić morao Srbe zamoliti da prestanu skupljati potpise peticije za oslobađanje filmske junakinje serije Ade Kanački iz zatvora, u koji je na kratko na nevina i nedužna dospjela. Jer opetovano, veli Savić glupim i tupim Tv gledateljima” TV serije “Igra sudbine” da moraju praviti razliku od sna i jave ili mašte i zbilje. Mora li osobno i glumica Milica Milša, koja igra bogatašicu Adu Kanački javno kazati Srbima da joj stvarno ništa ne fali, da je na slobodi, da bi Srbi skužili razliku između filma i života!?
deviansrbi
Jedan Vučićev ministar dezinformiranja javnosti Vladimir Đukanović prije neku godinu javno je priznao da je kao i mnogi Srbi bio glup kad je godinama gledao kultnu kazališnu predstavu “Radovan III”, gdje u komadu mješavine groteske i burleske pokojni glumac Zoran Radmilović i i ekranizriranoj filmskoj inačici kazališnog komada izruguje titoistički komunistički poredak iz sedamdesetih i osamdesrtih godina prošloga stoljeća. Pritom, ne podastire gledateljstvu redatelj predstave izravno srpski nacionalizam kao sugerirajuću i publici poželjnu zamjenu za Titov komunistički sustav, a to se Vladimiru Đukanoviću godinama dojmilo kao glavna poanta kazališne predstave i smao zato se kao mlad otme smijao i u tome uživao. Zato i Vučićev poltron Vladimir Đukanović, koliko lani ili preklani veli:”Smijali smo se grohotno Radovanu Trećem, a izlgeda nismo ni znali zašto smo se smijali ili smo se imali čemu smijati dok smo to gledali?” Kad se prevedu metafore Đukanovića na razumljiv jezik to značo ovo: “Smijali smo se jer smo kroz smijeh vjerovali da se glumac i redatelj podsmijevaju i komunizmu, veličajući ujedno četništvo i velikosrpstvo kao zamjenu koju nam sugerira redatelj predstave, ali smo naknadno skužili da predstva ismijava samo komunizam, a ne veliča previše i po našem ukusu četnike, pa na onda i nije bio takav užitak smijati se samo partizaniji, kad nema slavljenja i hvaljenja četnika i Velike Srbije!?” Tako razmišja naknadna, ona prava magareća pamet, Vučićeva SNS zastupnika, pa još i uglednoga ministra Vladimira Đukanovića. On bi po njihovim mjerilima trebao biti sol soli srpske inteligencije, čovjek kojega je zbog prirodno zapisane ili bolje reći, zapišane pameti, njegov gazda Vučić prozvao nadimkom Bizon, a poznat je i po egzotični  nadimcima Đuka Đubre, Đuka Moler ili Đuka Čubaka. U starom Rimu su govorili Nomen est Omen, a mi bismo na hrvatskom kazali “Ime je znak.”
deviansrbi
Duga je kultura narodne tradicije i običaja, što se mogu svrstati u neopjevane i neopisive srpske gluposti, ludosti i budalaštine. Od tih zaštićenih srpskih brendova, što imaju dodirne točke s filmom spomenimo samo neke najveće srpske crne bisere. Netom nakon 1945. i svršetka Drugog svjetskog rata vrli srpski filmofili gledali su kao doseljenici iz takozvane osme partizanske ofenzive i kolonizacije Vojvodine partizanske filmove jeftine komunističke promidžbe za široke narodne mase. Kad bi se na filmskom platnu lokomotiva parnjača toliko zahuktala, a filmski strojovođa izgubio prema filmskoj režiji, kontrolu nad vlakom i cijelom njegovom kompozicijom, smrtno uplašeni gledatelji u kino sali bi u paničnom strahu bježali trčeći sprintom i glavom bez obzira iz kino sale. Ako bi takvi ljubitelji partizanskih filmova u nekoj drugoj filmskoj sceni slučajno ugledali lik naoružanog njemačkog vojnika, što postrojava na filmskom platnu kino dvorane partizane na strijeljanje pred kazneni strijeljački vod, u kino sali neke vojvođanske varošice bi Srbi vadili hladno ili vatreno oružje, bacali u pravcu imropvizirane pozornice omalene kino dvorane ili izravno gađali filmsko platno. Vjerovali su da će vlastitim hicem pogoditi i usmrtiti neprijiteljskog njemačkog vojnika u odori ratnika i nitko živ ih nije mogao ubijediti da taj objekt njihove slijepe mržnje uopće fizički nije prisutan među njima u sali. Jer, mislili su Srbi, ako pogode Švabu hicem iz publike, spasiti će glave njihove partizanije izvedene pred strijeljački stroj u filmskoj radnji. Srbi su očito uvijek umišljali da je filmska radnja zapravo prizor iz stvarnoga života i u svojoj zaostalosti i primitivizmu i danas 2021. kao i daleke 1945. nisu intelektualno sposobni napraviti razliku između zamišljenog ili izmišljenog filmskog događaja i stvarnosti u kojoj jedino i žive. Takvi su veleumovi znali rukama udarati do besvijesti one poratne radijske parate marke “Tesla” ili Kosmaj”, vjerujući da će nakon šamaranja radijski prijemnik prestati krčati, kad se od udaraca dovoljno iskašlje i oporavi. Tragikomični likovi toga formata znali bi se naglas svađati i raspravljati doma s televizorom, dovikujući od straga TV aparata neistomišljenjacima u TV studiju. Zbilja su vjerovali da ih oni otuda čuju i vide i da će svakoga časa iskočiti iz ekrana u njihovu dnevnu sobu odakle gledaju televizijski program.
srbijazastava
Gdje god je povijesno gazila turska čizma situacija je katastrofalna, razina korištenja naprave zvane mozak eliminator i sustavnoga mozgopranja  isto je kao i u Srbiji. Isti takav  ljudski mrak vlada i u Bosni i u Crnoj Gori. U Sarajevu je filmski redatelj iz Novog Sada Želimir Žilnik daleke 1984. snimao seriju s filmskim naturščicima. Izvjesni filmski naturščik nadimka Kareli po scenariju filma gutao je staklo, drvo i metal, a da mu ništa ne bude, hrvao se sa šumskim medvjedom, a onako težak i masivan kao zvijer zasjeo bi u auto provozati se kao suvozač gotovo rasoadnutim starim modelom fiće. Pod auta bi odmah propao u zemlju i raspao se u krhotine kad bi Kareli sjeo u njega. Nakon serije mnogi Bosanci su gledajući Žilnikovu filmsku seriju s ekipom glumaca naturščika, probali oponašati Karelija, gutati i žvakati nesvarljive metale, staklo, drvo… Umalo je ta ljudska glupost i ludost odnijela i ljudskih života pogubljenih avanturista, neuspješnih imitatora televizijskih žonglera. Sva sreća pa netkom od njih nije palo na pamet izazvati još i pravoga medvjeda iz bosnaskih planina i šuma na dvoboj hrvanjem. U zabavnom programu sarajevske televizije frontmen glazbenog benda “Zabranjeno pušenje” Nele Karajlić ili krštenjem Nenad Janković znao bi u duhu skrivene TV kamere zaglaviti novčanicu od stotinu dolara uz zatvorena i zaključana vrata auta i tražiti najglupljeg od mnogih glupih sudionika šibicarske igre, što bi pokušao nemoguće, izvući cijelu novčanicu nepocijepanu iz zaključanih prednjih vrata auta, a da to napravi bez otključavanja vrata automobila. Nevjerojatno je koliko je bilo budala što su probali napraviti nemoguću stvar, a još je nevjerojatnije što su se čudili kako se novčanica od stotinu dolara pocijeopala kad su je trgali iz vrata auta, pošto je vani visila i štrčala samo jednim vidljivim dijelom. Bosanski muslimani ili samoprozvani i izmišljeni narod Bošnjaci ponašaju se očito u u stvarnosti kao u onim otrcanim vicevima o Muji i Hasi. Kad odoše na tržnicu kupiti grožđe, dođoše obojica doma, tek pridošli sa sela u grad i useljeni kao novi susjedi u objekt gradskog nebodera. Mujo je uselio na kat iznad Hase. I kad je došao doma s kupljenim grožđem uđe oprati grožđe vodom iz vodokotlića u zahodu i pritom spusti cijeli grozd u šolju toaleta i ode grožđe u nepovrat kao da ga nije ni bilo, a Mujo ostane gladan. Onda ugleda s terase kat niže kako Haso jede grožđe i optuži ga da mu je ukrao grožđe. Na to će Haso: “Bolan, Mujo to je moje grožđe, ja ti nisam ukrao grožđe!” Mujo: “Kako nisi, Haso, kad sam pustio grožđe oprati ga u vodokotliću šolje i pobjeglo mi s mog petoga kata na tvoj peti kat! Vrati mi grožđe, Haso!”
Nisu daleko od Bošnjaka ukradenoga hrvatskoga narodnosnoga imena od iskona, a turskoga svjetonazora, odmakli ni Crnogorci još u onoj njihovoj dugoj fazi kad su glumili srpske Spartance. Osamdesetih su u Beogradu po uzoru na radijske kratke humoristične satirikone diljem europskih radio postaja osmislili radijski humoristični satirikon “Jovanovići.” Desetominutni mini serijal krenuo je početkom 1981. iz pera glumca i redatelja Petra Slavenskog i prati dogodovštine iz životne svakodnevnice tri naraštaja bake, djeda, njihovog sina i snahe i njihovih unuka i unuke, zbirno  šesteročlane obitelji Jovanović. Oni skupa žive pod zajedničkim krovom, dijeleći sudbine i svakidašnje dobro i zlo. Emisija je bila slušana i u Crnoj Gori i emitirala se godinama triput dnevno, rano ujutro, onda popodne i kasno navečer u trajanju od pet do deset minuta po svakoj kratkoj radijskoj epizodi. U jednom trenutku vjerna slušateljka beogradske radijske emisije sa sela blizu Podgorice toliko se saživila s izmišljenom obitelji Jovanović iz radijskog humorističnog satirikona Radio Beograda, da im je u jednom napisala sa sela kraj Podgorice pismo adresirano na dramsku redakciju Radio Beograda:” Dragi prijatelji, jučer sam slušala emisiju i doznala da je djed Đorđe, najstariji od vas Jovanovića ozbiljno i smrtno bolestan. Toliko sam uznemirena i potresena, da se ne mogu smiriti. Evo, imam noćima nesanicu, a ne znam kako da vam pomognem. Ako ste u financijskoj nevolji, ja sam spremna prodati i krave i ovce i svinje koje gajim, pa da vam dio tog novca pošaljem za Đorđevo liječenje, ako će pomoći. On je kako čujem prateći preko radija život vaše obitelji Jivanović, grafički radnik, te znam da sigurno niste toliko bogati sami platiti liječenje. No, tu sam da vam pomognem materijalno koliko god mogu. Vi ste mi kao rod rođeni, kao najrođeniji, kao dio moje obitelji!” Kad su u glumci i glumice radijske serije “Jovanovići” u prostorijama dramske redakcije Radio Beograda u Hilandarskoj ulici u Beogradu čitali pismo prostorno i vrmenski izgubljene duše iz okolice Podgorice, samo su se slatko i do suza nasmijali, a ta više tužna, nego smiješna angedota se godinama prepričavala u Beogradu.
srbijazastava
U usporedbi s Bosnom i Crnom Gorom, ipak je Srbija i dalje neslavni rekoder olimpijskog natjecanja svenarodne gluposti i ludosti godine. Morati će Crnogorci i Bošnjaci još dosta truda uložiti ne bi li dosegli orkanske visove rekorda naroda nebeske tuge i zemaljskog zida plača. Kad bi Srbi snimali osamdesetih novogodišnji program znali bi TV kamerom u središnjem gradskom parku Tašmajdan u Beogradu pronaći uvijek skupinu hodajućih ljudskih taraba, što su kao iz puške spremni sramotiti se kao zombirani likovi samo radi imaginarne i naivnom i ludom obećane goleme novčane nagrade, zarad blamiranja uživo plaženjem jezika, lajanjem, kmečanjem, urlikanjem, smijanjem, ispijanjem vode iz odvaljenog komada metalne, alumijiske, suhe česme usred parka i sličnim maloumnim i umobolnim glupiranjem i ludiranjem, sve s lažnom nadom i slatkom iluzijom da je takvo imbecilno ponašanje cijena novčanog dobitka ili obećanog, a nikad na javi viđenog nagradnog dobitka novog televizora, računara, autombila, poklon vaučera za zimovanje ili ljetovanje po sistemu obećanje ludom radovanje. Dakako, bilo je među tim nesretnicima i dosta onih što su se prirodno ponašali, neovisno od mamca tipa štapa i mrkve. Granice glume na sceni i spontanog scenarija svakidašnjeg života prosječnom Srbinu, gledatelju reality šund programa “Parova”, “Farme” ili “Zadruge” su nevidljivi golim okom. Ali, očito je šetnjom kroz opisane i opširno pobrojane vremeplove antologija srpskih gluposti, ludosti i budalaština to u Srba tradicija, što traje tijekom mnogih desetljeća.
srbijazastava
Svojedobno je glumica Svetalna Bojković aka Emilija Popadić iz serije “Bolji život” dramskoga pisca Siniše Pavića umalo pobrala batine na ulici i to od susjeda i sugrađana u Beogradu. Još je i dobro prošla samo sa serijom pretrpljenih najtežih uvreda, pogrda i psovki uz opasku da je ” najgora žena na svijetu zato što je ostavila Gigu Moravca i razvela se od njega!?” Svetlana Bojković nije ni mogla, niti pokušavala objasniti rulji da ona u stvarnosti nije profesorica latinskog jezika Emilija Popadić iz serije “Bolji život”, te da njezin muž nije filmski junak serije Dragiša Popadić alijas Giga Moravac. Da joj je palo na pamet kazati nedotupavoj rulji koja je vrjeđa da i Dragiša Popadić oliti Giga Moravac ne postoji i da je njemu pravo ime Marko Nikolić, tek onda bi nastao kaos u njihovom trustu poremećenih mozgova. To su ljudi nižeg stupnja i nižeg oblika ljudskog postojanja i oni to ne mogu, neće ili ne žele razumjeti. Glumca Marka Nikolića aka filmskog Gigu Moravca, u njegovoj omiljenoj sportskoj kladionici u Beogradu su oslovljavali i kladioničari za stolom kladionice filmskim nadimkom Giga Moravac, a ne pravim imenom i prezimenom Marko Nikolić. U međuvremenu, Marko Nikolić je umro, a da nije dočekao dan da Srbi u sportskoj kladionici u blizini njegovoga stana i njegovi susjedi iz kraja ne skuže da se on zove Marko Nikolić, a da je Dragiša Popadić aka Giga Moravac izmišljeni filmski lik.
 srbija
Mnogo teže je prošao glumac Stevo Žigon. Rođenjem čisotkrvni Slovenac, političkim opredjeljenjem Srbin i Jugoslaven po zanimanju u Beogradu, doživio je dvaput šokantan fizički nasrtaj u Beogradu još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je u “Otpisanim” i “Povratku otpisanih” bio glavni filmski antijunak filmskog uradka Puriše Đorđevića. Tamo  Žigon igra lik prijeratnog banatskog Nijemca doseljenog u Beograd, gdje kao glavni zapovjednik njemačkih snaga Gestapoa progoni, uhićuje, osuđuje i izdaje naredbe za ubijanje redateljeve fantomske partizanske manguparije nepostojeće srpske gerile ekipe Prle, Tihi i Mrki i njihovog izmišljenog pokreta otpora u Beogradu pod stvarnim ratnim  nadzorom Nijemaca i njihovog saveznika Milana Nedića. Stevo Žigon je vjerodostojno odigrao lik zloglasnog nacista Krugera, ali imao je nesreću da prosječni Srbin ne zna što je filmska umjetnost, te je za njih zauvijek ostao Herr Kruger, a ne Stevo Žigon. Uzalud im je pokušavao objasniti da je bio toliko uvjerljiv u filmskoj izvedbi Krugera, jer je i sam kao dijete obitelji slovenskih prognanika iz Slovenije uživo gledao ledene i surove poglede njemačkih vojaka i časnika Wermachta, što su njega i njegovu slovensku obitelj protjerali iz Slovebnije u Srbiju, te je, veli, zato tako sjajno i odigra tu ulogu, jer mu se kao djetetu prognane obitelji iz Slovenije to utisnulo u vječno sjećanje. Srbi su to primili ka znanju i ravnanju, ali da ih je istina zanimala i da su imali sluha za Žigonovu sudbinu djeteta rođenog u Sloveniji, kojega NIjemci deportiraju otuda u Srbiju, ne bi ga nakon njegove ispovijesti još i drugi puta nakon toga priznanja premlatili na ulici.
četnici bg1
Zamalo se isto proveo i glumac Miodrag Radovanović zvani Mrgud. On je maestralno odigrao ulogu njemačkog folksdojčera Šicera u partizanskom western špageti serijalu “Salaš u malom ritu” redatelja njemačkog korijena i srpskoga promišljanja Branka Bauera, rođenog na tlu Srbije. Radovanović igrajući filmskog Šicera u banatskom selu tijekom Drugog svjetskog rata organizira uhićenja, premlaćivanja, progone i ubijanja susjeda  Srba iz srpskoga sela smještenoga pokraj njemačkoga sela u Banatu, a sve po scenariju Arsena Diklića i u režiji Branka Bauera. Banatski filmski paori u seriji oslovljavaju glumca Radovanovića, tumača uloge Nijemca Šicera, filmskim nadimkom “Prokleti Šicer.” Tako to izgleda u svijetu filmske mašte Diklića i Bauera. Međutim, glumac Radovanović zaboravio je da živi u Srbiji ili rođeni Kraljevčanin iz Pomoravlja iz samog srca Srbije nije dostatno poznavao srkski mentalitet, kad je vikendicu za svoju četveročlanu obitelj podigao u banatskom selu Baranda, baš negdje u ozračju banatske sredine gdje je i snimana radnja filmske serije “Salaš u malom ritu.” Jedne subote glumac Radovanović sa ženom i dvoje malodobne djece pođe iz Beograda, vozeći svoj Warburg put banatske ravnice u selo Barandu, da tamo malo provedu vikend i udahnu čistoga zraka u prirodi, podaleko od gradske vreve. Odjednom, sa svih strana mještani, paori, sve staro i mlado, zaspe iz zasjede njegov auto kišom kamenica, tvrdih i tupih predmeta. Automobil im je za tili čas demoliran, sva stakla razbijena i oštećen i slupan lim Warburga.Čovjek je sretnim i sretnim okolnostima  jedva izbegao linč, skupa sa vlastitom obitelji, ali svi su doživjeli veliki stres od tog prizora razularene rulje. Nitko nije mogao objasniti toj hordi morona sišlih s uma da Miodrag – Mrgud Radovanović nije u zbilji Šicer, te da je to nepostojeći i izmišljeni lik iz nestvarnih i izmišljenih radnji koje ne postoje u stvarnom životu.
Srbi su se proslavili shvaćanjem filmske umjetnosti na barbarski način i izvan granica svoje zemlje. Dobar glas čuje se nadaleko, a glas strogog žirija srpske filmske, ali i pjevačke publike čak i do Venecuele, pa i do samih Sjedinjenih Američkih Država. Kad je ratnih devedesetih ratni zločinac Slobodan Milošević krilaticom “Kruha i igara” uveseljavao Srbe i beskrajnim filmskim serijama latinoameričke hit TV produkcije tipa “Kasandra”, “Ljovisna” ili “Esmeralda”, glavna srpska folk parada bilo je javno skupljanje novaca da se nevino uhićena i neopravdano optužena Kasandra izbavi i pusti iz zatvora. Preko 200 glupih i ludih Srba prosvjedovalo je u povodu toga pred veleposlanstvom Venecuele u Beogradu, tražeći razgovor barem s konzulom ili s veleposlanikom Venecuele u Beogradu da utječe njegovim autoritetom da scenarist i redatelj serije u Venecueli promijene scenarij i režiju po kojem njihova filmska miljenica Kasandra mora biti na slobodi, a ne iza zatvorskih rešetaka. U veleposlanstvu Venecuele u Beogradu nisu mogli vjerovati u ono što vide, što čuju i u tekst i sadržinu prosvjedne note, koja im je u ime svih 200 srpskih prosvjednika dostavljena na adresu veleopslanstva. U venecuelanskom veleposlanstvu u Srbiji dosjetili su se onda trika da udovolje željama srpskih obožavateljki filmske dive Kasandre i njezinog filmskog ljubavnika po imenu Randu. Glumac i glumica iz Venecuele što igraju uloge Randua i Kasandre zrakoplovom su doletjeli iz Karakasa u Beograd, dijeleći na prepunom ulazu zračne luke u Surčinu auotograme oduševljenim i od sreće izbezumljenim obožavateljima i obožavateljkama. Nisu mogli vjerovati što se događa i što vide, rekavši da za njih u stvarnosti malo tko zna i u Venecueli, te da nisu imali pojma da su popularniji u Srbiji, nego u Venecueli. Glumca što igra filmskog junaka Randua, zavodnika ljepotice Kasandre, Srbi su za rukav vukli, moleći ga da kao njihov filmski idol i velika zvijezda izvede početni i počasni udarac na nogometno utakmici tadašnjega prvoligaša Obilića, kluba ratnog zločinca Arkana.
 šešelj.arkan
Srbija je i prije toga 1991. još pod njenim lažnim predstavljanjem tobože jedinog slijednika bivše Jugoslavije, zamalo ničim izazvana prouzročila gotovo diplomatski skandal sa Amerikancima iz iracionalnih pobuda. Glasovita pjevačica Tina Turner trebala je održati zakazani veliki koncert na otvorenoj sceni gradskog stadiona NK Zemun u Zemunu pred više od petnaest tisuća gledatelja. Karte su rasprodate, termin koncerta ugovoren, a sve je palo u vodu u posljednjem trenutku, kad su srpski ultranacionalisti zaprijetili batinama i linčom i pjevačici i organizatorima koncerta što hoće održavanjje koncerta u Zemunu, jer Srbima se to dojmi kao najteže provokacija, budući Zemun u kojem su sad spletom čudnih povijesnih okolnosti apsolutna većina, u biti ne smatraju izvornim srpskim, nego stranim i okupatorskim teritorijem iz doba Austro – Ugarske, te da pjevačica Tina Turner ako želi pjevati u Beogradu, to može izvesti samo preko rijeke Save u šumadijskom dijelu grada!? Pjevačica je odbila takvu srpsku nebulozu, a zbog svih prijetnji, uvreda i pogrda od strane Srba više nikad nije ni pomislila pjevati Srbima u Srbiji.
Je li to ikakav presedan u Srbiji i onda i sad, kad te iste ratne 1991. godine nogometaši regionalnog srbijanskog nogometnog ligaša Morave iz Ćuprije umalo budu linčovani na tekmi četvrte lige Srbije jer su obukli najrpije kraljevsko plavu, onda i pričuvnu modru športsku opremu, koja je publiku u susjednom mjestu podsjećala ratne 1991. na boje njima nevoljenog i omraženog zagrebačkog Dinama, te su u NK Morava iz Ćuprije poistovijetili s nogometašima Dinama iz Zagreba i to u trenutku dok Srbija s njezinom JNA kamarilom vodi osvajački rat na tlu Hrvatske u pokušaju stvaranja Velike Srbije tamo gdje je nikad u stvarnosti povijesno nije bilo, sem možda u opisanim i živopisnim filmskim maštama velikosrpksih pustolova iz SPC i SANU laboratorija i njihovih filmskih i produkcijskih podružnica, podređivanja sedme filmske umjetnosti službi velikosrpkskog fašističkog poretka. Dogodine 1992. Srbi su zaratili u promicanju ideje svoga velikodržavlja izvan pašalučkih granica i protiv bosaskih muslimana. Tko god bi barem prve ratne 1992. godine u Srbiji slučajno popio na iskpa pivu iz zelene boce stavio bi glavu u torbu u kavani, riskirajući da ga ostali gosti kavane ne proglase pripadnikom muslimanskih “zelenih beretki.” Zelena boja je te godine i sve do potkraj ratne 1995. za vrijeme srpskoga osvajačkoga vojevanja u Bosni bila najomraženija boja i osobito jarku boju zelene trave nije bilo uputno i preporučljivo nositi tada na ulici u Srbiji.
Što još očekivati od srbijanskog naroda koji 1999. prirodni fenomen pomračenja sunca doživljava kao predznak smaka svijeta i masovno spušta najdeblje zastore na prozorima kuća i stambenih zgrada diljem Srbije. Toga dana Beograd je ličio na sablasni grad duhova. Srbi su svi pobjegli u mišje rupe, bojeći se da će, kako su im objasnili njihovi prokušani prevaranti oslijepiti ako samo i sekundu pogledaju ka nebu u pravcu sunca, što je baš tad i više nikad ni prije, niti poslije, vjeruju Srbi, širilo fatalne zaslijepljujuće zrake. Jamačno je da su se obogatili prevarom više milijuna Srba trgovci posebno pakiranih i zatamljenih naočala, koje su navodno odbijale snop sunčevih zarka što dovode do slijepila. Srbi su tad 24 sata nosili te naočale i više nikad im nisu trebale u životu. Kupili su ih basnoslovno i za jednokratnu i jednodnevnu uporabu. Trgovci prevaranti u dosluhu s mafijaškom Miloševićevom državom trlajli su ruke praveći extra profit naivnošću i glupošću srpskoga stada ovaca za šišanje runske vune. Srbi niti 22 godine nakon tog događaja do danas nisu shvatili da su prevareni i izigrani. Iste godine prvog jutra nakon prvog dana NATO noćnog bombardiranja Srbije 24. ožujka 1999, sutradan u zoru  25. ožujka 1999. Beograd je osvanuo potpuno prazan. Cijela 24 sata Beograd je bio kao grad duhova jer su Srbi opsjednuti režimskom TV propagandom povjerovali da će NATO serijskim i neselektivnim bombardranjem napraviti od Beograda i od Srbije novu srpsku inačicu japanskih gradova Hirošime i Nagasakija na tlu Balkana. Kad su shvatili dubinu vlastitte zablude i samoobmane, Srbi su se već 26. ožujka ohrabrili izaći normalno na ulice. Ipak, epizoda od prethodnog 25. ožujka potvrdila je kako je Srbija isto onliko zemlja zalazeće pameti, koliko je i Japan zemlja izlazećeg sunca.
arkan
Razmjerno značajan broj Srba i dalje u svome sujevjerju i svenarodnom praznovjerju ima narodnu predaju o postojanju duhova, vampira, vukodlaka, od čijih se izmišljenih i nepostojećih noćnih napada se po srpskim selima mještani i sad noću i pred odlazak na spavanje namažu češnjakom da po tvrdom vjerovanju jakim i oporim mirisom luka odvrate krvoloka vampira od pokušaja napada, ugriza za vrat i isisavanja krvi!? Što si Srbi ne postave lak upit zašto samo oni u njihovom jedinom živom i pravom balkanskom vampiru Aleksandru Vučiću vide umiljato janje, dok svi ostali u toj prikazi zamijećuju krvoločnog vukodlaka? Je li samo Srbi uobražavaju da to nije utvara blagotelećeg pogleda i svinjskog izgleda kad onako blentavo i šašavo rukom kuca po limenom krilu goleme grdosije ruskoga borbenoga MIG-a na pisti zračne vojne luke Batajnica kod Beograda? Vukodlak Vučić, sve oblizujući se i palacajući onom njegovom zmijskom i poganom jezičinom, zadivljeno je gledao u olupinu skupo plaćenog, a dotrajalog ruskog MIG-a, zrelog za generalni remont, prije nego za zračnu borbu, radi čega je i izdvojio lovu za kupnju rashodovanih ruskih zrakoplova. Zaklao je vola za kilo mesa, budući će mu skuplji biti remont dotrajalih zrakoplova, nego kupnja novih francuskih Rafala koje je nabavila Hrvatska i njezino ratno zrakoplovstvo. Uzgred, Vučić je ushićen kucnuo u krilo ruskoga MIG-a kao da dodirom pristiju proba kvalitetu svježeg mađarskog bostana na gradskoj tržnici. Obrao je bostan kad Srbi napokon skuže kako ih je taj šibicar i klošar lako i jeftino nasankao na tanak led. Ipak, mafijanje tog pacera i džibera s asfalta, seljaka u gradu, a građanina na selu, nastavlja se i dalje.
vucko
To je zato što mnogi Srbi i dalje sanjaju snove avanturističkih junaka njihovog djetinjstva iz bujne mašte dječjih pisaca i nobelovaca kao što su znameniti i slavni pisci romana primjerenih dobi puberteta i aodolescencije teenagera kao što su fenomenalni pisci Carl Maj (“Blago srebrenog jezera”), Henrik Sjenkjevič (“Crni gusar”), Emilio Salgari (“Kroz pustinu i prašumu”) ili Henry Rider Haggard (“Blago cara Solomuna”). Na putešestviju četvorice Engleza iz Londona, članova brodske posade u potjeri za brzim bogaćenjem i rudnikom zlata i dijamanata na obodu Afrike, njih zarobljava ljudožersko crnačko pleme, predvođeno s njihovim glavnim crnačkim poglavicom i svevidećom, svemogućom, sveznajućom i svemoćnom vračarom. Ima baba stotinu ljeta, pamti dulje od kornjače s Galapagosa ili prahistorijskog mamuta i njezinoj riječi i misli svi se u ljudižderskom plemenu klanjaju, pa i sam poglavica plemena. Taman kad su crnački ljudožderi htjeli skuhati i pojesti uz njihov prigodni divljački ritual bjelačke zarobljenike iz Londona, što su potegli s Otočja iskopati njihov rudnik zlata i dijamanata i ponijeti blago sa sobom u Englesku, dolazi do veleobata. Najstariji Englez John Good sjetio se u posljednjem trenu gdje je spas u zadnji čas. Obratio se poglavici, tražeći od njega izricanje posljednje želje pred pogubljenje. Poglavica je njegovu zamolbu prihvatio, a Englez John Good imao je sreće da nije čula ništa o negovoj nakani sveznajuća i svevideća  crnačka vračara, ne znajući što Englez priča nasamo s glavnim poglavicom. Englez je počeo zazivati iz sveg glasa munje i gromove, sastavljanje neba i zemlje, vode i vatre i pomračenje Mjeseca! Odjednom, to se i dogodilo, ali ne zbog njegovih natprirodnih moći kao su divlji ljudožderi pomislili i povjerovali, nego zbog zakona prirode i pomračenja Mjeseca, koje se igrom slučaja i kalendarski poklopilo s prirodnim i vremenskim zakonom pomračenja Mjeseca baš te večeri i u to vrijeme.U strahu od osvete bogova s neba, svi su se crnci razbježali na kilometre i nisu dugo izlazili iz skloništa svojih koliba, tako dovoljno dugo da bijelci kao u mašti poljskoga pisca nobelovca Henrika Sjenkjeviča, odu spokojno i mirno do rudnika, iskopaju blago iz afričkog i crnačkog rudnika i vrate se bogati doma u London. Kad su crnački divljaci bacili koplja u trnje i pobjegli od ognja i vatre u kojoj su noć prije toga htjeli skuhati i pojesti Engleze što im hoće oteti blago iz njihovoga rudnika, sutradan u zoru čim su se probudili, oni su svi prekasno skužili kako su ih bijeli ljudi nadmudrili i oteli im bogatstvo. Ona svevideća vještica još dok je John Good zazivao nebeske sile i pomračenje Mjeseca vikala ja na sav glas i poglavici i ostalim crnicima da je to prirodna pojava i da je ona to već vidjela u svome vijeku, te će i to čudo proći, samo da malo pričekaju i da se Mjesec opet pojavi, pa će oni skuhati i pojesti bijelce, a blago sačuvati od dušmana. Nitko je nije poslušao, jer je srce nadvladalo razum, a tek jutro koje je pametnije od noći kazalo im je samo kako su ih bijelci nadmidrili, ostali živi i zdravi i pobjegli  s tovarom zlata i dijamanata iz njihova rudnika.
Ovu živopisnu radnju romana, smještenu u krajolik roga Afrike, a iz pera poljskoga glasovitoga pisca Henrika Sjenkjeviča u ozbiljnom diplomatskom razgovoru u Ženevi prepričao je britanskom diplomatu lordu Davidu Owenu daleke 1994. tadašnji srpski vožd i diktator, fašist, ratni zločinac i agresor na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Slobodan Milošević. Uzgred, Milošević je dječjeg pisca Henrika Sjenkjeviča iz Poljske lordu Owenu opisao i predočio Owenu kao svoga omiljenog pisca, po njemu najvećeg pisca svih vremena. Owen je pravilno skužio da se nedozreli i nedorasli mamlaz i bilmez Milošević pretjerano zanio, zaigrao i uživio u ulogu Sjenkjevičevih engleskih pustolova iz Londona, a da je sve narode od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine pa do Kosova promatrao kao one divlje ljudoždere iz Poljakova romana. Mislio je u svome ludilu da će on nekim trikom prevariti cijeli svijet uz pomoć srpskih vračeva. Ali, luđak je zamišljao kako će i djelovanjem ubojitih i razornih srpskih topova i tenkova na zemlji i zrakoplova na nebu, te medijskim arlaukanjem i dozivanjem pomračenja Mjeseca, Slovencima, Hrvatima, Bosancima i Kosovarima oteti zlato i dijamante, štoviše blago u vidu osvojenih teritorija. Milošević se uživio u roman “Crni gusar”, vidjevši sebe i Srbe kao engleske imperatore i pobjednike, a sve ostale narode bovše Jugoslavije kao njegove zamišljene crnačke robove i kao gubitnike, što besplatno imaju raditi do izmemoglosti za njega i njegovu svitu srpskih imperijalista. U Haagu mu je pred izricanje presude i doživotnog zatvora tek postalo jasno da ga cijeli svijet vidi kao poglavicu onih crnačkih ljudoždera, a ne kao vođu neke kolonijalne britanske sile, koja tragom mrkle noći otima zlatne zalihe i teritorije izvan Srbije i nekim dječijim čarobnim štapićem iz romana junaka njegova djetinjstva pravi ih srpskim, iako u zbilji to nikad nisu bile.
I Vučić kao slijednik Miloševića i sad živi u zabludi da su Srbi “pozvani” i “prozvani” prirodni vladaoci jugoistika Europe, nalik Englezima, Francuzima, Rusima ili na svjetskoj razini i Amerikancima, ali kao i Milošević ne kuži da je to obrnuta slika obrnute psihologije stvarnosti. Njega kao i MIloševića ostatak svijeta vidi i shvaća samo kao vođu onih crnačkih ljudoždera iz romana “Crni gusar” Henrika Sjenkjeviča. Nema pameti propalica i davno pročitani prevarant Aleksandar Vučić shvatiti i prihvatiti gdje je njemu kao poglavici i njegovom plemenu SNS srbijanskih ljudoždera, što i po samoj Srbiji vršljaju i prave ljudske klaonice, pravo mjesto na dnu europske i svjetske ljestvice, kozmički daleko od sanjanog i željenog vrha. Zato se kurči, u Saudi Arabiji prije dva ljeta i prelaskom na islamsku vjeru i turči, prijeti, a ne umije da leti. A, samo tko leti, taj i vrijedi, posebice Rafalno, osobito na prvi MIG i poziv zapovjednika hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Sve ostalo je što i vukodlaku Vučiću kao i stadu njegovih ovaca za šišanje u Srbiji nije jasno u razlici filma i skrivene filmske kamere na ulici u onom stvarnom  jedinom pravom životu slikom i riječju je milijun puta dočarano u kultnoj američkoj seriji zabave širokih narodnih masa pod nazivom “Tražili ste, gledajte!” Srbi su u Vučiću 2012. tražili i pronašli novoga MIloševića. Željeli su svojevoljno reprizu vlastitog sloma i povijesnog nacionalnog brodoloma. I ta im se želja očito ispunila. Malo je Srba razumjelo da je Milošević poražen zato što mu je politička ideja bila samoubojstvo Srbije, te su zato i izabrali za njegovoga slijednika njegova vjernoga učenika Vučića. Tek kad i Vučić uskoro bude i politički i poražen i ponižen, Srbi će napokon razumjeti da je njihov glavni problem u velikosrpskom projektu i njegovim projektantima u SPC i SANU, a tek onda u njihovim izvođačima radova u intelektualno opskurnim i oskudnim likovima raznih Miloševića, Šešelja, Draškovića, Đinđića,Tadića, Koštunica, Nikolića, Vučića… i svih njima sličnih srpskih sadašnjih ili bivših poglavica što žive u carstvu snova o svemoćnim srpskim Marsijancima i ostatku svijeta plemena Indijanaca, koje će u njihovoj prljavoj mašti i pokvarenim strastima pokoriti imaginarni srpski izvanzemaljci.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP