Oluja je pomela zločinački plan, a intervju našeg urednika sa Vučićem iz 1995. je dokaz u Haagu kod suca Bouza o genezi zločina

0
5046
Uhićenje  Aleksandra Vučića 12. veljače 1995. godine u Novom Beogradu
vuč
Danas slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. U trenucima slavlja i velebnog i povijesnog trijumfa naše slavne hrvatske vojske u vojnoredarstvenoj operaciji Oluja, nije zgoreg prisjetiti se jednog famoznog intervjua, što sam ga 12. veljače 1995. godine, tad kao vrlo mlad 26 – godišnji novinar ostvario, razgovarajući s potonjim velikim zlotvorom Aleksandrom Vučićem. Tema razgovora vođenog u stanu u ulici Jurija Gagarina u Novom Beogradu, gdje je Vučić živio s roditeljima i njegovim mlađim bratom Andrejom, bila je srpski osvajački rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Dakako, za Vučića tijekom 90 – minuta intervjua, u njegovom poremećenom sustavu razmišljanja, to je bo srpski “oslobodilački” rat. Bio je onda duplo mlađi nego sad, ali je razina ludila ostala kod njega i sad ista kao što je bila i onda.
Stjecajem okolnosti, taj moj novinarski intrevju s Vučićem nije objavljen, kao što je bilo planirano u tjedniku “Dnevni telegraf”, urednika Momčila Đorgovića.
seselj-majica-trump
Nakon razgovora s mojom kolegicom sa studija Aleksandrom Hristov, što je novinarski već surađivala s tjednikom “Dnevni telegraf”, došao sam do urednice političke rubrike Radmile Stanković i dogovorio s njom intervju s Aleksandrom Vučićem na temu prirode i povoda srpskog ratovanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
vuchic-i-seselj
Ondašnji politički vođa srpskih pljačkaških razbojnika Slobodan Milošević, samo koji dan nakon moga razgovora s Aleksandrom Vučićem, odlučio je pustiti na slobodu Vučićeva šefa četničke bande Vojislava Šešelja. Tad je Šešelj bio figirano u pritovru, jer se javno usprotivio Miloševićevoj, uistini neiskrenoj nakani priznanja predratnih državnih granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Vucic-Seselj-Nikolic-790x579
Mlada kolegica Vukosava Crnjanski zato je odradila intervju sa Šešeljem, te je to imalo posve neočekivano u tom trenutku prioritet novinarske objave u “Dnevnom telegrafu”, pošto su se dvije pokvarene velikosrpske frakcije socijalista i radikala u međuvremenu pomirile. Zato je moj intervju s Vučićem zauvijek ostao medijski neobjavljen i u “bunkeru”.
vučić
Vučić je, ne znajući ni sam da će se u tom trenutku njegovog intervjua datog u moj reporterski mikrofon, tad moćniji politički čelnici Srbije pomiriti, izrekao izravno tolike salve kvalifikacija i diskvalifikacija o njihovim dojučerašnjim vjernim velikosrpskim suborcima iz zločinačke Miloševićeve SPS, da je to zbilja nepojmljivo i nevjerojatno. To što je pričao doslovno pas s malom ne bi pojeo.  Očito, mislio je u tim trenucima da nikad više neće doći do pomirbe između šešeljevaca i miloševićevaca, te je u njegovo stilu sasvim nezrelo i nenadano priznao u njegovom jedinom susretu u životu sa mnom niz veikih istina o prirodi velikosrpskog ratovanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te podrobno i uz divljenje i hvalisanje, objasnio bit srpskog velikodržavlja.
VIDEO-ALEKS-VUCIC-PRIZNAO-BRANITELJSKOM-PORTALU-SRBI-SU-POCINILI-ZLOCIN-NA-OVCARI
Moje je bilo samo strpljivo tijekom 90 minuta razgovora salsušati rastrgane i isprekidane misli neizlječivog velikosrpskog pacijenta Aleksandra Vučića, u tom trenutku generalnog tajnika Šešeljeve zločinačke Srpske radikalne stranke.
šešelj.arkan
Dakako, radi ovog jedinstvenog pothvata, dobivao sam godinama serijske otkaze u medijima u Beogradu, neovisno od toga što sam radio pretežito kao sportski novinar. Barem bi sportsko novinarstvo trebalo biti donekle neutralna zona, oslobođena političkih utjecaja, no u zlosretnoj Srbiji nije tako. Povrh svega, samo formalno pravno neosuđeni ratni i poratni zločinac Aleksandar Vučić bio je u drugoj polovici devedesetih i ministar (dez)informiranja u Vladi Srbije, te je i bilo za očekivati da će mi se svetiti na svaki način zbog apsolutnog poraza u razgovoru sa mnom 12. veljače 1995. godine. No, sve to ide u rok novinarske službe i nije mi nakon svega nimalo žao što sam morao proći kroz sve te zapreke. Kad sam surovo porazio i žestoko ponizio Vučića 12. veljače 1995. bio sam odmah spreman za njegovu buduću i projiciranu osvetu, jer je on osobno i izravno naređivao brojnim urednicima sportskih medija u Beogradu uručivati mi iz razloga njegove osvete prema meni za poraz iz 1995. godine serijske otkaze u novinskim redakcijama sportskih medija u Beogradu. Puno bitnije od toga je činjenica da je moj intervju s Vučićem bio 12. veljače 1995, nepun mjesec prije njegovog govora u Glini u ožujku 1995, kad je Srbima na političkoj tribini poručivao kako “Glina više nikad neće biti hrvatska, nego će to biti dio Srbije.” Iste godine za govornicom srpske Skupštine on je uzvikivao parolu kako će za “jednog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu muslimana u Srebrenici.”
MLADIC-SREBRENICA
Srž njegovog intervjua od 12. 2. 1995. je upravo tajming razgovora i njegovo odurno veličanje srpskih ratnih zločina i srpskih ratnih zločinaca Miloševića, Šešelja, Mladića, Karadžića, Arkana, Babića, Hadžića, Martića, Biljane Plavšić, Krajišnika, Koljevića… Ono što je on verbalno navijestio u razgovoru sa mnom u veljači 1995. Srbi su ubrzo pokušali u potpunosti ostvariti na bojnom polju. Razorili su zaštićenu UN zonu Srebrenicu i pobili nenaoružane civile i zarobljene vojnike, a to su isto namjeravali ostvariti i u Bihaću. No, to je spriječila hrvatska vojska tijekom Oluje u kolovozu 1995. godine. Također, iz razgovora s Vučićem, zorno je kako svi Srbi kane pripojiti Srbiji dvije fantomske i umjetne tvorevine tzv. Srpsku Krajini i Republiku Srpsku i to poslije najbestijalnije i najokrutnije provedenog etničkog čišćenja Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana na tim područjima. Ujedno, to je i bjelodani dokaz kako je agresorska Srbija kroz riječi njihovog glasnogovornika režima Aleksandra Vučića, cijeli teritorij Bosne i Hercegovine i Hrvatske smatrala jedinstvenim područjem borbenog djelovanja, te to opovrgava tlapnje srbofiilnih mazohista u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj o tobože odvojenim borbenim zonama u BiH- u i Hrvatskoj, o navodno podjednakoj krivnji svih zaraćenih strana i o izmišljenim i lažnim pregovorima i dogovorima Tuđmana i Miloševića ili možebitno i Izetbegovića i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine. Razvidno je iz mog razgovora s Vučićem u veljači 1995. godine da je Srbija na Bošnajke i Hrvate gledala kao na jednaku metu i sve Srbima željene teritorije u BiH- u i Hrvatskoj kao na isti ratni plijen. I to je dokazom više da su Hrvati i Bošnjaci u BiH – u imali u Srbiji zajedničkog neprijatelja. Na koncu, sadržina Vučićevih izjava u intervjuu od 12. 2. 1995. potvrđuje bezuvjetnu potrebu i potpunu vojnostratešku neophodnost i opravdanost kasnije izvedenih hrvatskih vojnih operacija, koje su se na bojišnicama dogodile upravo te ključne godine ratnog raspleta, od proljeća 1995. i “Bljeska”, preko ljeta i “Oluje”, te rane jeseni i “Maestrala” i kasnije u listopadu” i Južnog poteza.” Moj intervju s Vučićem je utoliko za Hrvatsku bitniji što vremesnki pada 12. veljače 1995. u trenutku kad je kasnije u Haagu zasluženo i opravdano doživotnim zatvorom presuđeni najteži ratni zločinac Milan Martić po naputku njegove beogardske centrale odbio mirovni plan Kontakt grupe zvani Z 4. Tražili su Srbi i od njihove fantomske Krajine još veće i onda sve izgubili iz vreće. Po odredbama tog mirovnog plana, Srbi su dobivali praktički državu u državi Hrvatskoj, no ni to im nije bilo dostatno, nastavili su prkositi, te su ubrzo pokošeni kao snoplje u Oluji. Uslijedila je njihova kukavička bježanija, poznatija i popularnije znana kao traktorijada i seoba u Srbiju u kolovozu 1995. godine.
mladić
Kako Aleksandar Vučić i danas na javi snuje mokre veliksrpske snove, stalno verbalno zazivajući nove iskre mogućih ratnih sukoba, ovaj moj intervju s njim od 12. 2. 1995. nikad ne gubi na značenju i upravo ga vrijedi objaviti na današnji Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Radi sadržine intervjua svojedobno je i Haški Tribunal bio zainteresiran za ovaj materijal intervjua kao dokaz posvemašnje odgovornsoti države Srbije za zločinački pothvat uništenja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Od 2004. do 2007. zato sam bio u učestalim kontaktima s predstavnicima Haškog Tribunala u Beogradu. U proljeće 2004. godine u Boegrad je dolazio tadašnji mandatni tužitelj dr. Daniel Saxon iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije iz države Massachusetts, nuditi mi nakon pročitanog i prevedenog intervjua na engleski jezik, ulogu krunskog svjedoka protiv zločinačke Srbije i izravno protiv još živućeg notornog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, kao glavnog političkog organizatora velikosrpskog zločinačkog pothvata. Čak mi je ponudio u nazočnosti ravnatelja ureda Haškog Tribunala u Beogradu Belgijca Roula Versonnena i putne troškove tour retour do Haaga i natrag do Beograda. No, nisu mi jamčili nikakvu životnu sigurnost nakon mogućeg svjedočenja. To je bio moj jedini uvjet, budući sma žarko želio svjedočiti protiv Miloševića i Srbije. Također, kao drugu stavku, tražio sam da mi poslije svjedočenja barem omoguće i jamče seobu iz Srbije u neku od zemalja Beneluxa, Skandinavije ili odlazak u Švicarsku. Ni tom mom zahtjevu nisu udovoljili.
vojvoda_vasilije_vidovic_vaske_1993_i_2012_01-1
UBOJICA IZ ŠKABRNJE JE BIO OSOBNI ČUVAR VUČIĆA
Ipak, tri godine kasnije, u listopadu 2007. još jednom sam kontaktirao ured Haškog Tribunala u Beogradu. Predao sam im tad originalnu kazetu intervjua s Vučićem od 12. 2. 1995, kao i tekstualni prijevod, urađen u prostorijama Haškog Tribunala u ulici Jevrema Grujića na Dedinju u Beogradu. To su primili na ruke tadašnji mandatni tužitelji Crhistina Dahl iz Velike Britanije i Paolo Pastore Stocchi iz Švicarske, do kojega sam došao na preporuku talijanske povjesničarke Silvije Manzi iz Rima i suradnice naše Hrvatice Tamare Jadrejčić u pisanju povijesne i arhivske građe o raspadu Jugoslavije pod nazivom “Amici ie nemici politici” ( “Prijatelji i neprijatelji politike”) i njezinoga prijatelja Giulia Manfredija iz Torina. Manfredi mi je 2006. čak nudio moguću objavu toga intervjua u nekom od talijanskih listova, no opet nisam ovdje imao dostatne garancije sigurnosti nakon objave intervjua u Italiji, te sam poslije duljeg razmišljanja odustao.
Screenshot_20220805-104942_Google
Ruski savjetnik Putina uz Šešelja
Poznato je kako su dvojica novinara tjednika “Vreme” iz Beograda, sad pokojni Dejan Anastasijević i Jovan Dulović imali u Beogradu ozbiljne životne ugroze od strane velikosrpskih dželata i ubojica nakon svjedočenja u Haagu protiv srpskih ratnih zločinaca. Prijetilo im se otvoreno smrću, a nisu imali nikakvu pravu policisku zaštitu, jer je država Srbija podupirala napadače na živote novinara svjedoka srpskih ratnih zločina. Pokojnom Dejanu Anastasijeviću čak su kroz otškrinuti prozor njegovog obiteljskog stana na prvom spratu stambene zgrade u centru Beograda velikosrpski fanatici pokušali ubaciti bombu “kašikaru”. Nakon policijskog očevida, utvrđeno je činjenično stanje, no počinitelji zločina pokušaja ubojstva novinara haškog svjedoka Dejana Anastasijevića nisu kazneno odgovarali. Potpisani policijski izvid i od strane nesuđene žrtve atentata Anastasijevića bačen je u kantu za otpatke.
cetnici
I u Haagu i dalje postoji privremeni obustavljeni sudski postupak protiv srpskih Aleksandra Vučića, Vjerice Radete, Petra Jojića, izuzimajući sad pokojnog četničkog vojvodu Stevu Ostojića radi kaznenog djela nepoštivanja haškog suda. Zapravo, Vučića Haag kazneno tereti kao glavnog vinovnika i kolovođu serijskih akcija prijetnji, zastrašivanja, ucjenjivanja i podmićivanja cijele niske mogućih haških svjedoka s teritorija Srbije, koji su bili na popisu Haškog Tribunala. Ostaje zagonetno kako su srpski radikali uspjeli doći preko Haaga do imena i prezimena i adressa svih s liste mogućih haških svjedoka protiv srpksih ratnih zločinaca s teritorija Srbije? Očito, imali su mrežu “krtica” i doušnika u samom Tribunalu u Haagu. I sad  Vučić još uvijek i unatoč opetovanim pozivima Tribunala iz Haaga odbija izručiti Vjericu Radetu i Petra Jojića, visoke stranačke dužnosnike Šešeljeve SRS. U biti boji se da bi njih dvoje progovorili i priznali da im je on bio glavni šef u akcijama prijetnji, zastrašivanja, ucjenjivanja i davanja mita svjedocima optužnice protiv notornog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.
vojvoda-seselj-i-cetnici-seseljevci-620x330
Uspkos svom njegovim suludom  načinu razmišljanja, Vučiću se kao geniju zla ne može poreći zločinački razvijeni i do krajnjih granica unapređeni bolesni i mračni  um razaranja i uništenja ljudskih života. U tome je taj životni negativac bez premca. Zato je i u Haagu imao u pričuvi Olgu Kavran, kćer profesora beogradskog Pravnog fakulteta, srbiziranog Hrvata Dragoljuba Kavrana, na mjestu glasnogovornice Tribunala i slijednice u poslu prijašnjeg glasnogovornika Tribunala Rusa Antoana Sergeja Nikiforova. Kao i Nikoforov, tako je i Olga Kavran, imala zadaću prikrivati i umanjivati razmjere krivnje srpskih ratnih zločina i stupanj kaznene odgovornsoti okrivljenih srpskih ratnih zločinaca pred sudom u Haagu pred Tribunalom u Haagu, dakako u granicama mogućnosti njezinog djelovanja. U Beogradu je tijekom studija Olga Kavran bila, navodno kao građanska aktivistica, velika protivnica političkih ideja Aleksandra Vučića i sudionica studentskih prosvjeda protiv Miloševićeve i Šešeljeve ratnohuškaške vlasti u Srbiji ratnih devedesetih. No, čim je postala glasnogovornica Tribunala u Haagu, preko noći je postala zaštitinica i Vučića i svih srpskih ratnih zločinaca, jer je njena borba protiv velikosrba u Beogradu tijekom njezinih studija bila na valu različitih načina ostvarenja projekta Velike Srbije, a ne borbe protiv same ideje srpskog velikodržavlja. Dok je Vučić to oduvijek htio ostvariti preko Rusa, Olga Kavran, unuka čovjeka koji je u kratkotrajnom  travanjskom ratu 1941. s Nijemcima bio jedan od rijetkih Hrvata pilota ratng zrakoplovstva Kraljevine SHS do kraja vjernih dvoru Karađorđevića, to je isto pokušavala polučiti preko Zapada. Gdje je stao Olgin djed u službi Srbima 1941, produžio je njegov sin Dragoljub, a devedesetih nastavila unuka Olga. U Haagu su se našli na zajedničkom zadatku obrane velikosrpskih političkih interesa i u misiji pokušaja negiranja i umanjivanja srpskih ratnih zločina.
seselj
Kompletan predmet mog intervjua s Aleksandrom Vučićem  je i dalje u Haagu u ladici suca Bouza. Kopija intervjua je prije više od petnaest godina i u posjedu hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Na preporuku mog prijatelja i sad, nažalost, pokojnog dr. Ive Kujundžića iz prve postave hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, predao sam krajem 2007. kopiju fono kazete intervjua s Vučićem iz 1995. godine konzularnom odjelu veleposlanstva Hrvatske u Srbiji, u vrijeme kad je konzul bio gospodin Filip Damjanović. Iz posve nepoznatih razloga, Hrvatska nije još iskoristila i kapitalizirala taj pravi poltički dragulj dokaza posvemašnje  krivnje Srbije za njen osvajački rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. I prije čitanja trodjelno podijeljenog mog intervjua s Vučićem od 12. 2. 1995. godine, samo bih napomenuo još jednu pojedinost. Svi moji postavljeni upiti bili su kao klasična retorska pitanja, da sugovornik Vučić pomisli da smo politički isotmišljenjaci. To je bio jedini način izvući iz tog notornog ratnog i poratnog zločinca istinu, jer se samo tako istina o priznanju srpskih ratnih zločina i mogla izvući iz njega,skrivena duboko u njegovoj zloj duši kao u zatvorenoj morskoj školjki. Rutinski sam svladao i intelektualno patosirao i nokautirao tog umišljenog tipa i prenapuhanu tikvu, lika koji se i danas ponosi lažnom diplomom pravnika, štancanom i krivotvorenom na mafijaški način na Pravnom fakultetu u Beogradu. U razgovoru sa mnom pokazao je djelom kako ni o čemu ništa ne zna, a uobraženi manijak je pun sebe, kao da misli da je u njemu duh Jupitera koji hoda ispod zlatne kiše. Konačno, pored brojnih nesuvislih odgoora Vučića na niz mojih konkretnih upita, ide još i niz mojih sarkastičnih, šaljivih i podsmiješljivih opaski na njegov račun i o njegovoj niskoj razini inteligencije, sobzirom da tijekom 90 – minustnog razgovora niti jedne sekunde nije osjetio, niti pomislio da razgovara s najvećim poltičkim protivnikom. To sam u zagradi njegovih odgovora tipkao redom velikim slovima uz onu komandu na tipkovnici zvanoj caps lock. Što bih drugo mogao osjećati, osim dubokog prijezira, odvratnosti, odbojnosti  i gađenja prema zlotvoru  Aleksandru Vučiću ratne 1995 godine? Ništa više i ništa manje nego što mislim o njemu i takvim njemu sličnim velikosrpskim spodobama i protuhama i sad 2022. godine. On je za mene i sve normalne ljude i bio i ostao Sotona u ljudskom obličju.
Dragan Ilić -zamjenik gl. urednika
 HOP