Pjesma Vesne Parun spašena iz koša za smeće opisuje ljubav prema Juri Kaštelanu

0
1421

VESNA PARUN – pjesnikinja koju je ljubav bacila na koljena /malo poznato o poznatima/

 

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

“Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”…., vjerujem da ne postoji nitko, ama baš nitko, tko se u životu nije susreo sa stihovima ove pjesme koja pripada antologiji hrvatskog pjesništva, i vjerujem da ne postoji nitko kome riječi ove pjesme nisu ostavile trag na srcu.
Znate li da ta pjesma ustvari prvotno i nije bila pjesma već pismo koje je Vesna u očaju i tuzi napisala ženi udanoj za ljubav njenog života..
Kad ga je napisala, rastrojena osobnim nemirom i tjeskobom, zgužvala ga je i bacila u korpu za otpatke.

To što je papir s remek-djelom preživio, možemo zahvaliti njenoj gazdarici u čijem stanu je Vesna bila podstanar. Gazdarica ga je izvadila iz korpe kad je spremala stan, pročitala i sačuvala. Poslije je to pismo-pjesmu vratila Vesni.

Sve ono dalje pripada povijesti književnog umjetničkog izričaja.

Vesna Parun 17 godina je bila rob ljubavi prema muškarcu koji joj je obilježio život, urušio joj srce i odredio njenu nesretnu budućnost.
Ime mu je JURE KAŠTELAN.
Pomogla mu je i na profesionalnom i na privatnom planu u životu, afirmirala ga kao pjesnika, formatirala ga kao osobu u poslovnom životu, spasila ga za vrijeme rata.
Kad je sve prošlo, poslao joj je poruku neka ga više ne traži, da ju ne voli, da se zaljubio i da se ženi..

Oženio je glumicu Nadu Subotić.
Vesna je sav preostali dio svojega života koračala kroz isti u potrazi za komadićima vlastitog srca koje je Kaštelan tako bezobzirno zgazio pred njenim očima i rasipao ga u nekim sutonima koje je ona molila neka joj ga vrate. I tako do kraja života. Dok nije usnula u vječnost sa stihom na usnama, bolesna, sama, napuštena od svih, siromašna novcem jer nikada nije bila konformista i ekonom koji bi znao unovčiti svoj talent.
Duša obojana ljubavlju, srce ugaslo pod teretom sjene muškarca koji ju je odbacio a zbog kojeg je padala na koljena moleći i proseći mrvice na oltaru ljubavi.
“Ti koja imaš ruke nevinije od mojih” pismo je kojim nježna i osebujna pjesnička duša kakva je Vesna i bila, oporuka je onoj koja je zarobila Kaštelanovo srce.

Pismo bez ljubomornih ispada, bez jala, bez srdžbe, bez prebacivanja; pismo kojim drugoj ženi predaje nešto najdragocjenije iz svoga života, pismo kojim tu drugu ženu moli da tu dragocjenost čuva.
U tome je Vesnina veličina kao čovjeka.
I zato, kad čitam njene pjesme, nad glavom mi se uvijek stvori oblačić u kojemu piše:
“TI, KOJI IMAŠ NAJNEVINIJE RUKE OD SVIH, BUDI BLAG VESNINOM SNU.”

RENATA JANC

HOP

HOP NA TELEGRAMU
https://t.me/hopportal