Arhiepiskop Aleksandar razotkriva kako je SPC došala 1945. godine u Hrvatsku

0
1194
Arhiepiskop HPC-e Aleksandar

Dolazak srpske crkve u Hrvatsku 1945.

Crkva Srbije dolazi u Hrvatsku uvijek uz neke Jugoslavije.

Ono što se je dogodilo po završetku Drugog svjetskog rata stvaranjem komunističke Jugoslavije isto je kao ono što je bilo i po završetku I svj. rata stvaranjem monarhističke Jugoslavije – u Hrvatsku je uvedena Crkva Srbije.

Već smo u prijašnjim poglavljima naglasili da je po završetku I svj. rata prilikom dolaska srpske crkve u Hrvatsku bila takva količina nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti. Polupismenim jugoslavenskim komunistima još manje je bilo stalo do nekih crkvenih kanona ili državnih zakona.

Evo kako se je srpska crkva „vratila” u Hrvatsku:

U pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja u Zagrebu u Protokolu prjelaza srb. Pravoslavne eparhije zagrebačke stoji bilješka, napisana 10. lipnja 1945.

Sa danom oslobođenja Zagreba (8. maja 1945.) prestala s uredovanjem Hrvatska pravoslavna crkva, a danom 10. juna 1945. god., dati ponovo otvaranje i posvećenje hrama Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, nastavljeno sa zvaničnim uredovanjem srpsko-pravoslavne uprave Parohije zagrebačke i to sa novim brojem i pismom ćirilicom.

U Zagrebu 10. juna 1945. – Srp. prav. par. jerej Ilija Ćuk, v. d. Paroha zagrebačkog“[2]

Kratak tekst, ali znakovit zbog ogromne gluposti, koje sadrži – obični svećenik najnižeg ranga, jerej, objavljuje prestanak djelovanje jedne crkve – HPC, uvodi djelovanje druge crkve – SPC, ponovno posvećuje hram i uvodi srpsko ćirilićno pismo.

Ne može svećenik po svojoj volji raditi bilo što – njemu neki episkop mora narediti da nešto učini. Znači svećenika Iliju Čuka mora neki episkop, koji je eparhijski arhijerej za Zagreb, imenovati za paroha zagrebačkog, pa tek nakon toga Ćuk može nešto raditi u Zagrebu.

Dne 10. lipnja (juna) 1945. sv. patrijarh Germogen već je mjesec dana u pritvoru (osuđen je i streljan 29. lipnja 1945., 19 dana kasnije). On je bio i mitropolit zagrebački, koji je u tom vremenu mogao imenovati svećenika Ćuka za zagrebačkog paroha, ali nije to učinio. Novog zagrebačkog mitropolita Damaskina, SPC imenovala je u svibnju 1947., tek dvije godine nakon toga[3].

Sve što je u matičnoj knjizi sveć. Ćuk naveo on radi sam – najprije sam sebe imenuje zagrebačkim parohom, a nakon toga donosi svoje osobne odluke.

1. Ukidanje HPC.

Nema odluke nekog crkvenog ili državnog tijela za ukidanje HPC.

Crkvenu odluku za ukidanje HPC mogla je donijeti sama HPC što nije učinila.

Nova komunistička vlast nije donijela niti jednu odluku vezanu za HPC pa niti za ukidanje te crkve.

SPC, koja nije imala nikakvu ulogu u obnavljanju HPC (osim što ju je prva priznala), odlučuje da će bar sad imati neku ulogu, stoga je Sveti arhijerejski sinod SPC u Beogradu 27. svibnja 1946. donio Odluku o tzv. Autokefalnoj Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi čija je svrha ukidanje HPC, crkve koju nije osnovala, ali sad ju je morala ukinuti i osuditi.

Čak i kad bi ova odluka bila kanonska (a nije), ne bi mogao sveć. Ćuk učiniti bilo što na temelju navedene odluke jer je ona donesena godinu dana nakon što je on osobno proglasio ukidanje HPC.

2. Uvođenje SPC.

Kad bi se navedena odluka SPC smatrala odlukom za povratak SPC u Hrvatskoj ona je donesena tek 27. svibnja 1946. – godinu dana nakon što je sveć. Čuk uveo srpsku crkvu u Hrvatsku. Znači, sveć. Ćuk 10 . lipnja 1945. uvodi SPC u Hrvatsku!

3. Ponovno posvećenje hrama.

Neupitno je da hram posvećuje episkop – nije bitno prvo posvećivanje ili (kad je potrebno) ponovno. Ponovno je posvećivanje potrebno kad je hram oskvrnavljen djelovanjem nevjernika u njemu. To je možda znao sveć. Ćuk pa je htio pokazati kako su pripadnici klera SPC pravi vjernici za razliku od onih iz HPC, koji su nevjernici i kao takvi svojem su djelovanjem oskvrnavili hram koji je zbog toga morao biti ponovno posvećen. Znači jasno je zašto to napisao, ali nismo sigurni je li sveć. Čuk išta učinio.

Kao što je poznato iz njegovog životopisa on je završio bogosloviju u Cetinju u dobi od 21-e godine. Ne znamo zašto je tako kasno završio bogosloviju – je li zbog toga što je morao ponavljati razrede zbog slabog uspjeha ili je učio s prekidima.

Bilo kako bilo, završio je bogosloviju, koja je na razini srednje strukovne škole. U 21.-oj je postao svećenik. Onomu episkopu SPC koji ga je rukopoložio, bilo je nebitno to što je on pre mlad jer po kanonu se to može dogoditi nakon napunjenih 25 godina. Narednih godina služio je na selu iz čega slijedi da je u životu možda par puta u živo vidio episkopa pa nije imao iskustvo susluženja s episkopom kako bi iz iskustva naučio što i kako on radi. Stoga je vrlo vjerojatno da je zbog nedostatka znanja i učinio nešto što je smatrao posvećivanjem crkve. U crkvenoj knjizi „Trebnik” koju koristi svećenik, postoji čin posvećivanja kuće, štale, njive itd. ali ne i posvećivanja crkve. Sam čin posvećivanja crkve nalazi se u crkvenoj knjizi „Činovnik” koju koristi episkop. Dakle posvećivanje crkve nije isto kao posvećivanje kuće. Iz svega toga proizlazi da je sveć. Ćuk pokušao pokazati da je učinio nešto što nije smio učiniti. Nije mogao znati da u tadašnjim okolnostima to nije smio učiniti niti episkop (pravilo br. 49 Trulskog sabora).

4. Uvođenje srpskog ćiriličnog pisma.

Nije mogao uvesti niti srpsko ćirilićno pismo ali eto, učinio je i to. Takvu odluku donosi vrhovno tijelo Crkve (npr. Sinod) i/ili Država. Znači da je sveć. Ćuk i jedno i drugo istodobno, i sinod i država.

Za vrijeme svog dolaska na vlast, komunisti su pokušavali donositi neke naizgled zakonske odluke, a te je odluke donosila Privremena narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije   koja je 23. kolovoza 1945. godine donijela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji[4] te Narodni sabor Hrvatske koji je 24. studenoga 1945. godine donio Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji za područje Federalne Hrvatske[5]. Ova tijela stvorila je komunistička partija stoga oni predstavljaju samo volju partije, a ne volju naroda Jugoslavije ili hrvatske savezne jedinice.

Niti jedno državno tijelo nije donijelo nikakvu odluku o ukidanju HPC, tako da ona de jure još uvijek postoji.

VJERSKA KOMISIJA

Još prije dolaska na vlast komunisti su najavili reguliranje odnosa s vjerskim zajednicama pa je zato na  trećoj sjednici Predsjedništva Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 25. kolovoza 1944. godine osnovalo Komisiju za vjerske poslove (Vjerska komisija)[6].

Pojednostavljeno: Predsjedništvo je stvorilo Vjersku komisiju. Upravo će ona u narednim desetljećima dijelom biti kreator politike prema vjerskim zajednicama, no u punom smislu njihov nadzornik ali i glavni posrednik u rješavanju svih otvorenih pitanja između vlasti i vjerskih zajednica.[7] Prvim predsjednikom postao je katolički svećenik Svetozar Rittig. Komisiju su činili još i pravoslavni svećenik Ilija Ćuk[8] i odvjetnik Ivan Tremski.[9]

Od svega toga slijedi da je sveć. Ilija Čuk učinio sve o čemu do sada pišemo, kao član Vjerske komisije koju je stvorila Komunistička partija ali ne u ime Komisije jer se ne poziva na neku njenu odluku, nego osobno. Sve što je učinio nema nikakve veze s crkvenim kanonima, a još manje s državnim zakonima jer on je u (komunističkom) crkvenom smislu bio nadređen i Sinodu SPC i pojedinim episkopima, a u svjetovnom smislu čak i da je htio nije mogao ispunjavati državne zakone jer ih nije ni bilo.

Ovakva bahatost utemeljena na primitivizmu i u krajnjoj mjeri nekanonosti je moguća samo u crkvi kao što je SPC i u komunističkoj državi kao što je bila Jugoslavija gdje su manje-više svi u vrhu države bili na razini kvalifikacije[10] navedenog skoro pa nepismenog (u smislu teologije) svećenika-komunista.

Već davno se komunistička Jugoslavija urušila u krvi i nestala je, ali osobne odluke jednog priprostog svećenika (I. Čuk), koji je klasični primjer proleterskog poluinteligenta[11] i koji je za životu prekršio sve crkvene kanone su još uvijek na snazi.

BOŽE SAČUVAJ!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal