Srpsko otimanje Meštrovićeve ostavštine

0
1488

Velika izložba djela kipara Meštrovića u Kovićevim dvorima

 

Pametovati o Meštroviću nije potrebno, jer njegova djela sama govore za sebe. Da je ljudsko tijelo i lice, a ponajviše golo ljudsko tijelo u kiparskom umjetničkom djelu osnovni nositelj poruke, emocije, izraza i simbolike, jasno je samo po sebi. Sve drugo su improvizacije i objekti koji jednostavno nisu u stanju premostiti ni vrijeme svog nastanka, a kamoli vrijediti za buduća vremena.

Erotika  Meštrovićevog stvaralaštva nije uobičajena erotika, nego stvaralački eros i snaga koja se utjelovljuje u kiparstvu. A to je nešto što autori  izložbe moraju prepoznati i u stanju pojmiti,  srećom na najnovijoj i najkompletnijoj izložbi u Klovićevim dvorima  nisu ponovili skandal iz Gliptoteke gdje su Meštrovića srozali na svoj prizemni nivo.

Oni nisu znali tada da je golo tijelo osnovna inspiracija ali i medij gotovo svih kipara vrijednih spomena. Njihovi performerski performans u Gliptoteki je bio grozan , a i  istomišljenici na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu razmišljaju čak i o tome da treba ukinuti predmet crtanja akta, kao suvišan u „genijalnom“ svijetu suvremenih vizualnosti .

gliptoteka meštrović3

Osnovni motiv, polazište i centar likovnog svijeta i promišljanja, ideal i okosnica, pa čak i medij kroz kojeg se likovno izražavalo je uvijek bilo i ostalo ljudsko tijelo. Onaj likovnjak koji to nije savladao, nije bio dostojan zvati se likovnim umjetnikom.

gliptoteka meštrović

Zbog vječnih, u kamen uklesanih Meštrovićevih hrvatskih jaslica,  crkva svetog Marka ne postavlja neke druge prigodno kićene jaslice, jer jaslice u reljefu velikog hrvatskog kipara ionako zauvijek i u svako doba godine rese desni oltar crkve. Iznad glavnog oltara se nalazi raspeti Krist, a na lijevom oltaru je Pietá – sve Meštrovićeve skulpture. Crkva sv. Marka, jedna je od najstarijih hrvatskih župnih crkava i ujedno jedna od najstarijih zagrebačkih građevina.  Njezina ljepota je satkana od hrvatske povijesti i prepuna čarobnih i istinitih pripovijesti i detalja u koje se odlično uklopio i sam Meštrovićev rad…

gliptoteka meštrović4

“Majka Hrvata” Ivana Meštrovića. Kip je izrađen 1933. za života kralja Aleksandra Karađorđevića i zauzima posebno i počasno mjesto u muzeju na Dedinju u Beogradu. Navodno je, po pisanju Srba, kralj Aleksandar pošto mu se kip osobno jako dojmio, izdvojio pozamašnu svotu novca i otkupio kip, te sada Srbi tim tobože krunskim argumentom mašu pred svijetom u pokušaju dokazivanja njihovoga prava na trajno posjedovanje toga dragulja otete i bezočno ukradene hrvatske kulturne baštine, a pohranjene u službenoj Pismohrani Jugoslavije, te Zaklade Dvora Kraljevine Jugoslavije. Statua je poznata i pod nazivom “Majka Hrvata,” premda je često i ravnopravno u uporabi i naziv te statue “Povijest Hrvata.” Brončani i gipsani odlivci su smješteni u insitucijama države Hrvatske, ali original je i dalje u Beogradu u Dvorskom kompleksu na Dedinju. Tamo ga Srbi čuvaju pod zavedenim nazivom “Zagorka.” Statua predstavlja ozbiljan lik žene obučene u narodnu nošnju Dalmatinske Zagore i utjelovljenje je lika brižne majke, koja u svome krilu drži masivnu ploču s ispisom na glagoljici gdje stoji natpis “Povijest Hrvata.” Smatra se da je opisani lik majke Hrvata zapravo izvajani lik majke kipara Ivana Meštrovića, autora toga pompoznog umjetničkog djela. Spomenuta skulptura je nastala i kao inačica istoimenog Meštrovićevog djela iz 1932. koje je radio za Muzej hrvatskih starina u Zagrebu.

Ta je znamenita Meštrovićeva skulptura bila predviđena krasiti Starohrvatski muzej. Iako Srbi uporno i tvrdoglavo tvrde, čak i preko tiskovine “Politika” vječitog režimskog lista svih vlastodržaca u Srbiji, da je još 1933. kralj Aleksandar Karađorđević u potpunosti isplatio kipara Ivana Meštrovića, te da su time Srbi stekli pravo da zauvijek prisvoje i otmu dragulj hrvatske kulturne baštine, u stvarnosti je po običaju posve suprotno od sprskih fantazija i maštanja. Još 1953. pojavila su se Meštrovićeva pisma u kojima on nedvosmisleno tvrdi kako je kralj Aleksandar 1933. samo tražio na privremenu posudbu djelo dok se ne izgradi i ne otvori planirani muzej u Splitu. Za kraljeva života i dugo nakon toga nije bilo dostatno novaca za gradnju splitskoga muzeja, gdje je i kralj Aleksandar bio suglasan nakon završetka gradnje muzeja premjestiti kip “Majke Hrvatske.” I to je bilo razlogom da kip ostane, makar u najavi iz daleke 1933. u kraljevom paviljonu kraj Vile na Dedinju.

 

To privremeno stanje je potrajalo kao i u situacijama sličnih srpskih vrsta posezanja i svojatanja hrvatskih kulturno umjetničkih vrijednosti čitavu vječnost. Premda je kipar Ivan Meštrović, netom nakon što je doznao da će se graditi muzej u Splitu, pravodobno i pismenim putem zatražio od upravnika arheološkog muzeja da se kip “Majke Hrvatske” iz Beograda preseli u Split, njegovoj zamolbi kao neprijepornog autora toga iznimno vrijednog umjetničkog djela, Srbi nisu udovoljili, niti pozitivno odgovorili sve do današnjih dana. Besprimjerno i besprizorno su se oglušili na riječi izričitoga Meštrovićeva zahtjeva sročenog njegovim vlastoručnim rukopisom u pismu. On tamo piše doslovno ovako:”Sada  kad će se napokon taj muzej ostvariti u Splitu, ja držim da ova skulptura prvenstveno spada u Muzej hrvatskih starina u Splitu i da se smjesti negdje na ulazu u Muzej.” Usprkos neoborivim dokazima, Srbi i u ovom slučaju bezobrazno i drsko istrajavaju u pokušaju legaliziranja još jedne u nizu svojih povijesnih krađa hrvatskog kulturnog blaga. Uopće i ne pomišljaju, niti kane vratiti skulpturu “Majke Hrvatske” na tlo Hrvatske, gdje jedino i prirodno i pripada.

Dragan Ilić iz Beograda

Hop

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal