Govor arhiepiskopa †Aleksandra na liturgiji za sv. Germogena

0
976

Govor arhiepiskopa †Aleksandra na liturgiji za sv. Germogena

„Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vjenac – život”(Otkr. 2 : 10)
Nekoliko dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica
naroda nazvana Kraljevina Jugoslavija.
Dne 10. travnja 1941. stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila
ostvarenje dugogodišnjeg hrvatskog sna o samostalnoj i nezavisnoj državi u
povjestnim granicama. Ta hrvatska država bila je priznata od 86 drugih
država.
Nedugo po obnovi hrvatske državnosti, na NDH su nasrnule dvije
jugoslavenske vojske – vojska monarhofašističke Jugoslavenske armije u
otadžbini (četnici) i komunistička Jugoslavenska narodna armija, koja je
započela s vojnim djelovanjem nakon što je 22. lipnja 1941. nacistička
Njemačka napala svog saveznika SSSR (do tog trenutka, hrvatski komunisti
na čelu s Titom, bili su nacistički saveznici). Koministička internacionala tad je
naložila svim komunističkim partijama (koje su tada bile samo njene
podružnice), da započnu rat protiv svojih država kako bi tako pomogli
Sovjetskom savezu. Slijedeći taj nalog, i hrvatski su komunisti započeli rat
protiv vlastite, tek obnovljene države. Zbog toga je u Hrvatskoj, koja nije
ratovala nigdje, nastupilo teško ratno stanje.
Vodstvo obnovljene hrvatske države bilo je svjesno da je postojanje
samostalne pravoslavne crkve paradigma hrvatskih nacionalnih interesa, koja
je čak ispred ostalih državnih obilježja (himna, grb i zastava te ustav) te je u
obnovljenoj samostalnoj državi, obnovljena samostalna pravoslavna Crkva
nazvana po državi svog sjedišta.
Zbog svega toga, a i zbog zabrinutosti za vjerske potrebe hrvatskih
pravoslavaca, laički predstavnici pučanstva – Petar Lazić, Teodor
Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog
podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan, podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja
zahtjev za registraciju Crkve u ime pravoslavne crkvene općine grada
Zagreba, sve u u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima
Pravoslavne Crkve.
Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnivanju (u stvarnosti
obnovi – op.a.) samostalne Hrvatske pravoslavne crkve, a prva liturgija
obnovljene HPC održana je za Uskrs 5. travnja 1942.
Vrijedi napomenuti da je na isti datum i Katolička crkva slavila Uskrs što je
bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa
tako je u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.

Obnovljena je HPC pod vodstvom mitropolita Germogena u samo tri mjeseca
dobila priznanja (kanonske potvrde) od Carigradske patrijaršije, Ruske PC,
Srpske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC …
U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit
Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane
na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga
pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti
se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i
skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda
Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u
Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te
proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje.“.
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkvenog bratoljublja vladika Germogen
uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme je više od 100 osoba u crkvenoj
službi prišlo obnovljenoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19
privremenih općina. Mnogi od njih do 1918. prebivali su unutar jurisdikcije
Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna
crkva), drugi su pripadali Carigradu ili Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Očigledno,
oni su proveli svoj izbor u 1942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja
pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili
primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.
Dne 6. svibnja 1945.(Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen
za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve.
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici
smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi.
Vojska NDH, koja je bila u ratu s Velikom Britanijom i SAD, kreće prema
Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su
znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih
zarobljenika, a SSSR – nije. Osim toga ne možeš se predati nekome s kim
nisi u ratu, a NDH nije bila u ratu sa SSSR-om.
Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande i
započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i
pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz
izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod
čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale
države na njemu.
Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju
razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (200 000 vojnika

i 500 000 civila) natrag u sovjetsku zonu gdje maršal Tolbuhin odlučuje da svi
oni budu izručeni njemu podređenoj komunističkoj Jugoslavenskoj armiji.
Na ovaj način svi „antifašisti” (i komunistički i kapitalistički) zajednički
sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata nakon završetka rata, što je
zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
Ulaskom komunističke JNA u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja
1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i
pritvoren. Istraga nad njim nije trajala dugo jer je već 29. lipnja 1945. održano
prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba, pod
predsjedanjem komunstičkog kapetana Vlade Ranogajca, čije sramotno ime i
dan danas nosi jedna ulica u Zagrebu.
Tada se sudilo prema Uredbi o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJ
iz svibnja 1944. godine, a vojni sudovi su bili ovlašteni suditi svim tzv.
„narodnim neprijateljima“. U tu kategoriju narodnog neprijatelja ubrajalo se
svakog tko je na bilo koji način „bio u dosluhu s okupatorom“ ili na bilo koji
način „pomagao okupatoru“, a vojni sudovi su mogli prema svojoj slobodnoj
ocjeni izricati za bilo koje djelo kaznu teškog prisilnog rada u trajanju „od 3
mjeseca do 2 godine, pa i više“ (čl. 16.-17). Primjerični popisi kaznenih
djela“narodnih neprijatelja“ završavaju sa „i sl.“, te „i.t.d.“ (čl. 12.-15).
Smrtnu kaznu mogli su vojni sudovi prema slobodnoj ocjeni izreći za bilo koje
kazneno djelo (čl. 16.-17). Izrijekom je kvaliteta dokazivanja krivice bila
propisana riječima: “Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud
nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku
po slobodnoj oceni.” (čl. 27.).
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom
pravoslavnom crkvom pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog
sustava, to više što nisu čak niti bili optuženi za ikakvi ratni zločin, već se kao
zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC
i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije jer je postojanje
samostalne pravoslavne crkve dokaz za nezavisnost hrvatske države što je
kao i sama hrvatska država smetalo jugoslavenskim komunistima.
Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov
mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi
se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”. Ako je u Hrvatskoj narod
srpski – gdje je hrvatski narod?

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Sv. Patrijarh Germogen (strijeljan u
Zagrebu), Sarajevski episkop Spiridon Mifka (obješen u Sarajevu), svo
svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Posmrtni ostatci svih koji su

streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u
Palmotićevoj ulici kako ne bi ostala niti uspomena na to da je postojala
Hrvatska pravoslavna crkva.
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika, niti
popis ubijenih monahinja. Jedno je sigurno – svi su morali biti ubijeni, a ubili
su koga su stigli pa tako i vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik
zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog
zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov…
Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i
pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci
(domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Pred komunističkim
„narodnim sudom” u Beogradu 16. srpnja 1945. dr. Savo Besarović,
pravoslavac, hrvatski narodni zastupnik, ministar Hrvatske Državne Vlade je
izjavio:
„Imao sam čast, da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske.
Umirem kao Hrvat za svoju Domovinu Hrvatsku!”.
Sličan dostojanstveni govor pred istog suda u rujnu 1945. održao je i general
– poručnik Gjuro Grujić, glavar Glavnog stožera Hrvatskih Oružanih Snaga:
„Ja nisam nikada bio niti se osjećam Srbinom, već uvijek Hrvatom. Rođen
sam u Sriemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i otca Hrvata
pravoslavne vjere. Živila Nezavisna Država Hrvatska!”.
Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera
vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i strijeljani.
Ako je itko od pripadnika klera HPC preživio poslijeratni komunistički teror, to
je bilo slučajno.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba
Drugog svjetskog rata i poraća, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti
uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dijela vjernika. To je pravo
stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.
Zašto se svi trude dokazati da HPC u NDH nije bila priznata crkva?
Zbog utjecaja prošlosti na budućnost.
Ako bi činjenica da je HPC bila priznata crkva bila prihvaćena, mora se
prihvatiti i činjenica da su sve odluke za njenog priznanja još na snazi jer niti
jedna od njih nije poništena. Ako su one još na snazi, sadašnja HPC ne mora
tražiti priznanja koja je već dobila.
Ispalo bi da je uništena kanonska crkva pa bi svi oni koji su u to bili umiješani
kao i njihovi sljedbenici danas, nosili teret odgovornosti za to. Kad bi priznali

sve navedene odluke, priznali bi da je Centralni komitet Komunističke partije
Hrvatske bio u krivu kad je još 1942. tvrdio da je HPC prijevara, a svećenici
koji su joj se pridružili, izdajice. Ali hrvatski su komunisti donjeli svoju odluku
iz 1942. i učinili sve one zločine po završetku 2. sv. rata i narednih godina iz
uvjerjena jer je socijalizam-komunizam u načelu antikristov. Njegov unutarnji
temelj je poricanje Boga, nevjera u Njega i u čovjeka; nevjera u besmrtnost
čovjeka i duha.
“Marksizam općenito vjeruje da se dobro ostvaruje kroz zlo, svjetlo kroz
tamu.“ Od tuda i razumijevanje da se kroz rat i nasilje svi problemi mogu
riješiti jednom zauvijek. Zato su metode rata prenesene na društvo, na
državu. Novi komunistički čovjek je „sklon prenijeti vojne metode na
organizaciju života, spreman je metodički koristiti nasilje, dominantan je i
štuje nasilje. Novi čovjek klanja se snazi i uspjehu, prema slabima je
nemilosrdan. U novom komunističkom tipu motivi moći istisnuli su stare
motive ljubavi prema pravdi i suosjećanju. U ovom tipu izgrađena je tvrdoća
koja se pretvorila u okrutnost.“ Krotkost i poniznost pretvorili su se u žestinu i
ljutnju.
Komunist se hrani mržnjom, on ne može živjeti bez neprijatelja, bez
negativnih osjećaja prema tom neprijatelju. Gubi i snagu i želju za životom
kada mu nedostaje taj neprijatelj. Ako ne postoji takav neprijatelj, rješenje je
lako pronaći – jednostavno se izmišlja neprijatelja.
Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu
prijeti od bezbožnog komunizma u svojoj Uskrsnoj poslanici iz 1945.(koju je
on pročitao na uskrsnoj liturgiji 6. svibnja 1945):
„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći
obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni
ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju
duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom
zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U
njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga
Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.“.
HRVATSKI ARHIEPISKOP