U srcu mitova i u naborima zaboravljenih rukopisa postoji element koji tisućljećima fascinira alkemičare, inženjere i filozofe: živa. Fluidna, srebrnasta, živa kao da diše, ovaj neuhvatljivi metal bio je mnogo više od kemijske zanimljivosti. Za neke drevne civilizacije bila je ključ slobodne i neiscrpne energije, sada izgubljene ili skrivene pod velom zaborava.
U drevnim vedskim i sanskrtskim tekstovima spominju se “vimane”, leteći strojevi opisani u iznenađujućim tehničkim detaljima. Neke priče spominju kružne komore, rotirajuće turbine… a u središtu živa, koja se koristi za generiranje levitacije i pogona. Je li to legenda? Ili iskrivljeno sjećanje na napredno znanje, nestalo u kataklizmama povijesti?
Drevni su znali njezina tajanstvena svojstva: sposobnost prijenosa energije, reakcije s magnetskim poljima, ponašanja poput živog bića fluid između metala i duha. U nekim podzemnim komorama indijskih hramova i mezoameričkih piramida pronađeni su tragovi žive, kao da još uvijek čuva tajnu zaboravljenog energetskog sustava, koji se ne temelji na potrošnji, već na ravnoteži. Što su zapravo učinili s njom?6
Zašto su toliko toga čuvali, skrivali i štitili poput svetog blaga? I, prije svega: tko je izbrisao to znanje? Možda je živa bila prag između znanosti i magije, između materije i vibracije. Danas, dok jurimo za gorivima i algoritmima, možda bismo se trebali osvrnuti, ne iz nostalgije, već iz intuicije. Jer, u toj prošlosti obavijenoj tišinom, iskra slobodne energije još uvijek bi mogla sjati, sposobna promijeniti našu budućnost.
HOP
HOP -portal na Telegramu
