Nova djeca nisu “teška”. Ona su jednostavno nekompatibilna sa starim svijetom.
Imaju drugačiji živčani sustav.
Suptilniju osjetljivost.
Urođenu povezanost sa Zemljom, s Energijom, s Istinom.
Kada ih stavite u zatvorenu učionicu na 6-8 sati, da mirno sjede, pamte pojmove odvojene od stvarnosti… to im nije samo dosadno: to je nasilno.
To je kao da uberete divlji cvijet s polja i posadite ga u cement.
Ovoj djeci je potrebna priroda.
Trebaju:
– hodati bosi
– dodirivati zemlju, penjati se po drveću
– kretati se, znojiti se, trčati, disati
– promatrati nebo, cikluse, vjetar
– biti u tišini sa životinjama
– slušati svoja tijela i njihove ritmove
Priroda im nije razonoda. To je izravan kanal do njihove duše.
Tamo se pune energijom, razumiju, ponovno uspostavljaju ravnotežu.
Pa ipak, što im se nameće?
– Hladan stol.
– Knjiga s već napisanim istinama.
– Sati i sati mirovanja, tišine, poslušnosti.
– Ustajali zrak, jarka neonska svjetla, kolektivna napetost.
– I sustav evaluacije temeljen na pravilima koja nemaju nikakve veze s njihovim Bićem.
Ova djeca uče napamet, ali se ne zabavljaju.
Uče glavom, ali ne žive srcem.
Postaju poslušni zombiji, roboti uma: puni znanja, ali lišeni prisutnosti.
Ne uče živjeti, uče ponavljati.
I tako njihovo svjetlo polako blijedi.
Ova djeca su tihi iscjelitelji.
Nisu došla “naučiti živjeti u društvu”.
Došla su ga transformirati.
Da nas podsjete tko smo uistinu.
A da bi to učinili… moraju ostati cjeloviti.
Valentina
HOP -portal na Telegramu
