SJEĆANJE NA DVA VELIKA PRIJATELJA I HEROJA, SINIŠE GLAVAŠEVIĆA I BRANKA POLOVINU
RIJEČ PRVA
Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlje kojima smo se oholo koristili, sada u vrtlogu smrti, postali su jasniji.
Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu.
Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi dobar dan, a do to i ne osjeća. Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično. Oni zapravo misle o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti, čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu. Mogli ste dobiti i pomažući nekome na ulici. Geler, šrapnel, kuglica, brži su od vaših misli i prekinut će grubo čak i najljepši djetinji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom zagrljaju. Uništiti će i ono malo trenutaka koje svi ratom zahvaćeni otmu da bi makar u mašti bili sa drugim ljudima.
Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati.
Čini mi se, jedan sam od malobrojnih sretnika koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju za izgubljenim, ali još ne stečenim, svejedno. I uvijek pišući, negdje u dnu svojih misli, a ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje ljubavi.
Umjesto njih primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi.
PRIČA O LJUBAVI
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch – Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad.
Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi i vi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.
PRIČA O NEPRIJATELJIMA
Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja, negoli prijatelja. Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.
Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.
Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.
Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak, dovoljno je i to.
PRIČA O RATU
Rat je najgore što se čovjeku moglo dogoditi. Ali, čovjek i ne zna o drugom osim o ratu i ubijanju, pa se onda s pravom treba pitati je li to normalno?
Ako je normalno znanost stavljati u službu oružja, ako je normalno pucati iz sporta, ako je normalno hvaliti se time, onda je normalno i ratovati. To je dakle, prirodni način da se svijet oslobodi svih zala koja ga opterećuju. Nažalost, ginu i mnogi od kojih se nerado opraštamo. Ali, to je cijena napretka, pogodbi nema. Uzmi li ostavi! Ili: idi ili ostavi! Nemoj otići! Umri u svom gradu, u svojoj ulici, u svojoj kući! Ali, nipošto od svojega prijatelja. Prijatelji su za sve, osim za to da pesuđuju o tvojoj smrti.
Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju da bi se čovjek u ratu snašao.
Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?
Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?
Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?
Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam mnoge sposobne, ali glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bilo ni vas, ni mene, ni ovog grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao? I njih i jeku koja je odzvanjala od udaraca u njihova vlastita prsa. Gdje li su svi oni sada kad krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde, odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kada je važno zemlji vratiti davni dug, sada kada tradicija ovog grada, kojom su se toliko dičili, mora ponijeti najteži teret? Ali, rat je nemilosrdan. On je bič koji puca na svim svojim krajevima. Rat je istodobno i vlast i bezvlašće. Za neke pakao, a svi znamo koji su to, i dar Božji.
PRIČA O RATNIKU
Generacija čiju sam zastavu nosio i sam po sletovima i kojoj sam ime izvikivao punih usta, uvijek se divila i čudila borcima. Njih smo gledali kao sportaše koji igraju neku svoju igru, a mi smo i poslije te igre nastavljali navijati za njih i pobjeđivati već pobijeđenog protivnika.
Ti su borci sada stari i umorni ljudi koji se teško sjećaju svojeg imena, a mnoge smo od njih ispratili uz sve počasti i dobronamjerno zaboravii. Kada bih htio biti pošten prema vama, morao bih priznati da sam u svojoj glavi mislio kako je baš to najbolji način da zametnem trag ratu i nesreći.
Međutim, čini se da mnogi iz mojeg naraštaja nisu tako mislili i da je bila draža takva prošlost, čim su se tako brzo uhvatili pušaka. Za nekoliko mjeseci rata stekao sam toliko neprijatelja da se pitam, gdje su bili do sada. Zašto nisu lijepu mladost opijali mirisima ljubavi, zašto su još gladni, kada su cijeli život otimali drugome, možda baš svojem jučerašnjem prijatelju? Otkud tolike laži u prijateljstvu? Je li ovaj grad uvrijedio nekoga od njih svojim bićem, kada ga tako zdušno zatiru?
Razgovaro sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekome moj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti ono što nisi. Tako je i sa gradovima. Tako je i sa zemljom. Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima iz drugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima, u sumračje? Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost.
Hvala im u ime svih koji su izginuli i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova.
PRIČA O ZAGRLJAJU
Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koje one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažećim.
I onda opet rat. Tek kad smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.
I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali,možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.
PRIČA O ŽIVOTU
Koliko puta ste zastali na dugim iscrpljujućim etapama života pitajući se sa strahom i zebnjom što će vam sve to? Što očekujete od života, a što tražite od tuđih života? Što ste radili cijeli život – i za koga? Postoji li pitanje koje u sebi izravno ili neizravno ne nosi smisao i besmisao života?
Poštovani, ako ste uspjeli potrošiti barem dvadeset svojih godina i ako bez srama možete pogledati svoj lik u zrcalu, nemisleći pritom o neprijateljima, i kad vaše riječi jasno i ugodno odjeknu u slušateljevu uhu, nije li to život?
U njemu je patnja, ali kad iz svake izađete čvršći za jedno bogato iskustvo, onda je to dobar život. Život je mnogo sitnih tajnih pogleda, nekih valjkastih šaputanja koja s južnim vjetrovima nužno nose i dodire; život je more puno pjene koja se razgrađuje i iznova stvara ljubeći nepredvidivost obale; život je nebeska snaga koja stvara; život je najljepša bajka u kojoj ima nemani i zvijeri, ali koje pobjeđuju mali ljudi, patuljci; život su bol i radost istodobno; život su koraljni otoci i do njih se dolazi samo jednim putem. Zato je toliko putnika u svijetu, jer svi traže samo taj jedan put, a njega nema. Onaj tko ga nađe, ostaje u bespuću radosti, u nesagledivosti širina i prostora koji dišu drukčije.
Žvot nisu pogledi, život su djela, život su svi svjetovi koje čuvate za sebe, a ipak ih morate dijeliti; i ne pomišljajte na neki drugi i bolji svijet. Iskoristite ovo što vam se nudi sad, dok ovo slušate i pitate se što je ovome, zašto troši život govoreći.
PRIČA O GRADU
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Jer tko će ostati, ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vručici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako vam je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najružniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad , za njega ne brinite, on je svo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
I na kraju posljednji izvještaj koji je putem radio valova otišao u eter:
18. studenoga 1991. godine
Nema razloga za čekanje s evakuacijom, jer su u Vukovaru ostali samo civili po skloništima.
Za Kroniku dana javlja Siniša Glavašević
Maratonski pregovori, koji su počeli još jučer i imali svoje uspone i padove, na radost petnaest tisuća peživjelih odraslih osoba i dvije tisuće djece, polako ulaze u svoju završnicu.
Europska mirovna misija nije ušla u grad, iako se to očekivalo, ali sudeći po posljednjim telefonskim razgovorima s gospodinom Budišom, Granićem i Tusom postoje realne mogućnosti da evakuacija uz prisustvo mirovnjaka počne već sutra.
No, ne treba zaboraviti i na ranije pokušaje realizacije nekih dogovora, koji su nužno bili kompliciraniji. Svi stoga sa strepnjom očekuju daljnji razvoj događaja i nadaju se da će uskoro vidjeti konvoj.
Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju.
Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine.
Pod nogama se osjećaju ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina.
Istovremeno, liječnici u vukovarskoj bolnici bore se s mnogim nedaćama. Od velikog broja ranjenika, od kojih je tri stotine težih i oko četiristo nešto pokretnijih, mnogo civila, koji su ovdje našli utočište, do strašnih rana kakve su snašle pet i pol mjesečnu bebu, koju je danas operirao doktor Tomislav Vlahović. Od ostataka granate tom djetetu je veoma stradalo bedro i natkoljenica. Slično se dogodilo i četiri i pol godišnjoj djevojčici, kojoj je granata smrskala rame.
Još nedavno smo javljali o stradanju jedne buduće majke i njena nerođena djeteta. Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti. Plinska gangrena, svi se ovdje nadaju, neće više nikad carevati medicinom.
A ovoga trenutka dobivam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u 10,00 sati, imat će kapacitet 600 pacijenata. Ići će relacijom: Vukovarska bolnica, Priljevo, Lužac, Bogdanovci, Marinci, Zidine, Nuštar.
U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko dvije stotine ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima.
Nadamo se da je mukama po Vukovaru došao kraj. I na kraju legendarna Sinišina poruka: “Zagreb, nemojte mi to odsjeći, nemojte mi to odsjeći….”
NO, SVI ZNATE KAKO JE TAJ KRAJ ZAVRŠIO, MASAKROM NA OVČARI
Ovo je samo nekoliko „Priča iz Vukovara“ Siniše Glavaševića od ukupno 23, koliko ih je on napisao.
Njegov suradnik i moj dobar prijatelj Branimir, bio je tehničar na Hrvatskom radio Vukovaru, a bez njega glas Siniše, ne bi do pada grada dolazio do slušatelja. Bio je stvarno majstor da iz nemogućih situacija kojih je bilo jako puno, konstantno uspostavlja radio vezu sa ostatkom Hrvatske.
Hvala, slava i laka im hrvatska zemlja. Svjetlost vječna svjetlila njima.
——————————————————————————————————
To je bilo 1991. godine, a što imamo danas nakon 34 godine Hrvatske države.
Slijedeći transkript govora jednog preživjelog branitelja sve govori:
EPSKI GOVOR BRANITELJA GORDANA ŠEBALJA, PREDSJEDNIKA UDRUGE „HRVATSKI RATNIK“, 20.9.2025. U ZAGREBU, KOJIM POZIVA MLADE DA SE BORE ZA BOLJU HRVATSKU
JA SAM JEDAN OD ONIH IZ ‘91, KLINAC, GOLOBRADI, OTIŠAO U RAT. I SAM NISAM ZNAO ŠTO SE TOČNO DOGAĐA TAMO KAO I SVI OKO MENE, ALI SMO ZNALI DA MORAMO TAMO BITI. SVI SMO BILI DRAGOVOLJCI. ZNAČI NISMO DOBILI NIKAKVE POZIVE, NIŠTA, NEGO SAMO SMO ODLUČILI. U GLAVI NAM JE KLIKNULO DA MORAMO IĆI. TAMO SMO DOŠLI. MNOGI MOJI PRIJATELJI SU NAŽALOST DALI ŽIVOTE. ALI ZNALI SMO SAMO ONO NAJBITNIJE – HRVATSKA MORA BITI. I HRVATSKA ĆE POSTOJATI.
MOJ PRIJATELJ KOJI MI JE NA RUKAMA UMIRAO REKAO JE „POBIJEDIT ĆEMO“. A TO JE BIO 23.11.1991., A 18.11. JE VUKOVAR PAO. MORAL NIKAD NIJE PAO. ZNAČI NAKON VUKOVARA MI SMO I DALJE JURIŠALI, IŠLI I NISMO STALI. I TAD SU DEČKI VJEROVALI DA ĆEMO HRVATSKU IMATI, ALI DA SMO ZNALI ONDA U ŠTA ĆE SE TO SVE PRETVORITI, NA ŠTO DANAS LIČI NAŠA DOMOVINA U KOJU SU DEČKI VJEROVALI ŽIVOTIMA…
JA SAM PROLIO KANTU KRVI. PROPATIO SAM NEVJEROJATNE BOLI I FIZIČKE, A SADA ONE DUHOVNE ME JOŠ VIŠE BOLE. OVA MLADOST KOJA JE DANAS ORGANIIRALA OVAJ PROSVJED JE NEKAKVA ISKRA. IZGLEDA DA IMA NADE ZA BUDUĆNOST, ZA HRVATSKU. ZNAČI IMA NEGDJE ZDRAVE PAMETI, JER GDJE NEMA ZDRAVE PAMETI, NEMA NIČEGA, GDJE NEMA ZDRAVE PAMETI NEMA NIČEGA, GDJE NEMA ZDRAVE PAMETI TU JE POSLUŠNOST I OVČARSTVO. KAO OVCE SRLJATE,ODLAZITE, A IMATE NAJLJEPŠU ZEMLJU NA SVIJETU U KOJOJ SMO VAM MI POMOGLI DA ZAOKRUŽITE U JEDNU DRŽAVU.
A DRŽAVA JE APARAT KOJI MORA POSTOJATI SAMO IZ JEDNOG RAZLOGA – DA BI SE BRINULA O SVOM NARODU. DRŽAVA JE APARAT KOJI SE MORA BRINUTI ZA SVOJ NAROD. NE DA RASELJAVA NAROD. NE DA MU UZIMA. NE DA GA PRISILNO CIJEPI. NE DA NAMEĆE GLOBALISTIČKE IDEJE, NEGO DA PITA SVOJ NAROD ŠTO ON TOČNO ŽELI, I ŠTO JE ŽELIO TISUĆAMA GODINA.
TKO IMA PRAVO HRVATU UZIMATI NEŠTO NJEGOVO, PRODAVATI NEŠTO NJEGOVO? ONO ŠTO SU NAŠI PRECI ČUVALI MI NE SMIJEMO PRODATI. NE PRODATI, NEGO MORAMO SA ŽIVOTOM I KRVI BRANITI. ŠTO SE BOJITE? UMRIJETI? A UMRIJET ĆETE SVI PRIJE ILI POSLIJE. JA SE NISAM ONDA BOJAO UMRIJETI, A KAMOLI SAD. SAD BI IŠAO JOŠ ŽEŠĆE I BOLJE. UPAMTITE, NEMOJTE SE VI OPTEREĆIVATI NI SA KAKVIM MOŽEM-OVCIMA, SDP-OVCIMA, HDZ-OVCIMA. TO JE SVE ISTA BANDA, POTPUNO JEDNAKA BANDA. KAD SU JEDNI NA VLASTI JEDNA JE PRIČA, KAD SU DRUGI, ISTA JE PRIČA. SAMO JEDNOM ĆU SPOMENUTI, SAMO JEDNOM I NEĆU VIŠE… POLITIČARE UOPĆE NEĆU SPOMENUTI, ONI MI SE GADE, JE, I UOPĆE POMISAO NA NJIH.
PLENKOVIĆ VAM JE REKAO 2016. „VRATIT ĆEMO INU“. JE LI VRATIO? NIJE. ŠTA JE NAPRAVIO? SLAGAO JE. JE LI REKAO KAD JE UVODIO EURO? ŠTO JE REKAO? REKAO JE „CIJENE NEĆE RASTI“. ŠTA JE REKAO? NEĆE RASTI. JE LI LAGAO? JE, PA ŠTO SE ONDA RADI SA ČOVJEKOM KOJI JE PREDSJEDNIK VLADE, A LAŽE TI U USTA I U UHO I U NOS? LAŽE TI SVAKI DAN. I TI OPET ZAOKRUŽIŠ. I TI PRIČAŠ O NJEMU. ON NE SMIJE DISATI HRVATSKI ZRAK, A KAMOLI BITI PREDSJEDNIK NEKAKVE VLADE.
NE DAJTE DA VAM DIRAJU ZDRAVU PAMET, JER NAMA JE ZDRAVA PAMET I HRABRO SRCE OMOGUĆILA DA NAPRAVIMO DRŽAVU KOJA NIJE IMALA NIKAKVE ŠANSE DA POSTOJI. 16.000 HRABRIH LJUDI JE ŠTA NAPRAVILO? STVORILO HRVATSKU DRŽAVU. NISMO MI ‘91. NIŠTA BRANILI, ODNOSNO BRANILI SMO SAMO JEDNU STVAR – VOLJU NARODA KOJI JE REFERENDUMOM ZAOKRUŽIO DA ŽELI SVOJU DRŽAVU. I TO JE NAPALA SRPSKA AGRESIJA I JUGOKOMUNISTIČKA BANDA, A TO JE OBRANIO TKO? 16.000 DRAGOVOLJACA GOLOBRADIH, UPAMTITE, MOJ PRIJATELJ DAVOR GUDAC POKOJNI JE IMAO 16 GODINA KAD JE PUŠKU NOSIO U RATU, 16 GODINA, BIO JE NA PRVOJ CRTI, PA ČEGA SE VI TREBATE BOJATI?
MI SMO VAM OBEZBJEDILI DA IMATE SLOBODU GOVORA, KRETANJA, ODLUČIVANJA I DA I TO POČNITE KORISTITI. MI SMO TU UZ VAS, MLADE, DA VAM POMOGNEMO, DA KONAČNO PROGLEDATE I DA SVOJE IDEJE, SVOJE ŽELJE, DA DOĐETE DO CILJA. A DA BANDU KOJA UPROPAŠTAVA HRVATSKU OD PRVOG DANA OTKAD JE STUPILA NA VLAST, DA JE SAMO VI SA SVOJIM ZNANJEM, ENERGIJOM, KAŽETE IM „DOVIĐENJA. MI ĆEMO VAS POBJEDITI NA SVIM IZORIMA I VIŠE NEMATE NIKAKVE ŠANSE“. NEMOJTE IM DOZVOLITI DA MANIPULIRAJU SA VAMA. NE DA VI NE SMIJETE, NE.
VI MORATE SE BORITI ZA HRVATSKU DRŽAVU. IMATE DUG PREMA DEČKIMA KOJI SU DALI ŽIVOTE, JER ONI BI DANAS ISTO, MOŽDA IŠLI NA MORE, ONI BI DANAS IMALI ŽENU I DJECU. NAJBOLJA GENETIKA JE POGINULA. NIJE NI DJECU OSTAVILA IZA SEBE. VI STE IM DUŽNI BORITI SE DALJE ZA ONU IDEJU ZA KOJU SU ONI DALI ŽIVOTE. I ZATO NIKAD NEMOJTE STATI, JER VIDITE ŠTO RADE OVIM MLADIM DEČKIMA DA IZBOJKOTIRAJU NEKAKAV PROSVJED. NIJE OVO NI PROSVJED, OVO JE SAMO OKUPLJANJE LJUDI DA IM DOĐE DO ZDRAVE PAMETI ZA ŠTO SE MORAJU BORITI.
LJUDI ORGANIZIRAJTE SE, RAZGOVARAJTE JEDNI SA DRUGIMA, TRAŽITE SAVJETE I PRIČAJTE SA SVIMA KOJI NEŠTO ZNAJU O TOME. NE MOŽE NIKAKVA DUBOKA DRŽAVA NIŠTA VAMA NAPRAVITI, JER VI STE JAČI. ONI VAS UBJEĐUJU DA STE SLABI, DA VI NE MOŽETE NIŠTA. KAD VAM NETKO KAŽE, DA NE MOŽETE NIŠTA, ONDA GA PITAJTE KAKO SU ONI DEČKI IZ ‘91. MOGLI, A NISU IMALI NI PUŠKU, NI ČETKICU ZA ZUBE. JA SAM SA ČETKICOM ZA ZUBE DOŠAO ‘91. U RAT. NISAM NI PUŠKU IMAO, NI PUŠKU NISAM IMAO, A SVE SAM U RATU DO SVEGA DOŠAO, ZATO ŠTO IMAMO KAO HRVATI INDIVIDUALNOST, SNALAŽLJIVOST DA MOŽEMO IZ NIČEGA NAPRAVITI NEŠTO.
NEMOJTE DA VAS OBESHRABRUJU DŽUKELE POPUT OVIH MOŽEMOVACA, KOJI U ŽIVOTU NIŠTA NISU STVORILI. I ONI VAM SE NAMEĆU U OVOM NAŠEM GRADU. PA NIJE TO NJIHOV GRAD. TO JE GRAD SVIH HRVATA. ZAGREB JE GRAD SVIH HRVATA, UPAMTITE TO. I SVAKA KAP NAŠEG MORA PRIPADA SAMO HRVATSKOM NARODU. I NIKOM DRUGOM! NIKAD TO SA UMA NEMOJTE SMESTI.
MORATE SE BORITI, GLEDAJTE MORATE SE BORITI. BORIT ĆETE SE NA NAČIN DA JEDNI SA DRUGIMA RAZGOVARATE, SASTAJETE SE, ORGANIZIRAJTE SE I VIDJET ĆETE DA ĆETE NAPREDOVATI IZ DANA U DAN. NEMOJTE DA VAS OBESHRABRUJU DŽUKELE KOJE OVDJE NE SMIJU NI DOĆI…
PA ŠTO NISU DOŠLI OVDJE DA SE MALO PORAZGOVARAMO? ŠTO NISU DOŠLI? AJDE, AJDE, MOMCI, AJDE! ŠTO JE DŽUKELE PEDOFILSKE? DOĐITE OVDJE DA SE RAZGOVARAMO MALO. O TOME SE RADI.
NIKAD SE NEMOJTE PREDATI. ZNATE ZAŠTO SE MI U RATU NISMO NIKAD HTJELI PREDATI? MOJA JEDINICA JE BILA, „ILI ČEŠ SE UBITI ILI ČEŠ SE IZVUĆI“. ZAŠTO SE NEČEŠ PREDATI? PA ZATO ŠTO SE NEČEŠ PREDATI LOŠIJEM I SLABIJEM OD TEBE. O TOME SE RADI LJUDI, IMAMO VELIKO HRVATSKO SRCE. VIDITE DA NAŠI SPORTAŠI PO CIJELOM SVIJETU RADE ČUDA. U RATU SMO NAPRAVII ČUDO. NAŠI KNJIŽEVNICI SU ČUDO, POVJESNIČARI SU ČUDO.
MI SLUŠAMO OD NEKAKVA DVA DEBILA POVJESNIČARA KOJI KAO TREBAJU MLADIMA GOVORITI KOJA JE HRVATSKA POVIJEST. PA SAMO VIDITE DA UDŽBENIKE ONE DJECE KOJA UČE POVIJEST U ŠKOLI. SVE IZOKRENUTO. PA VAMA LAŽU CIJELU POVIJEST. A NAMA SE USUĐUJU LAGATI NAŠU OD ‘91. MENI BI LAGALI? PA NE MOŽEŠ MENI LAGATI. JA ZNAM ISTINU I ZNAJU JOŠ. I UPAMTITE. ONI KOJI SU NAM STVORILI DRŽAVU, NJIMA NITKO NIŠTA NE MOŽE. NE DA NE SMIJE, NEGO NE MOŽE. ONI SU STVORILI HRVATSKU DRŽAVU I ONI SU ISPRED SVIH. KAD NEŠTO NE VALJA , PRVI MORAJU DOĆI, PRVI MORAJU DOĆI VAMA DATI PODRŠKU I REĆI „MLADI MORATE IĆI TAKO I TAKO. MORATE SE SUPROTSTAVITI SVIM IDEJAMA KOJE RUŠE ONO ZA ŠTO SMO SE BORILI KROZ TISUĆU GODINA – OBITELJ, VJERA, DOM I DOMOVINA“. JE LI TRAŽIMO NEŠTO PREVIŠE? SAMO OVO ŠTO IMAMO, TO JE NAŠE I NE ŽELIM OD NIKOGA NIŠTA.
ŠTA MENE BRIGA ZA IZRAEL I PALESTINU? JA ĆU VAM REĆI OTVORENO SAD ŠTO SE TIČE PALESTINE. MOJ PRIJATELJ JE PRIJE 15 GODINA IŠAO U JERUZALEM I VOZIO GA JE TAKSIST ŽIDOV DO TAMO. I KAD GA JE ON PITAO PA ZAŠTO SU TU NEKAKVI PROBLEMI. JA O NJIMA NE ZNAM BAŠ NEŠTO. ZNATE ŠTO MU JE TAKSISTA ŽIDOV REKAO U AUTU? „ PA MI TO RADIMO OVIM JADNIM PALESTINCIMA. NISU ONI NIŠTA KRIVI. MI RUJEMO CIJELO VRIJEME“. TO JE ISTINA KOJU SAM JA ČUO PRIJE 15 GODINA, PA ONDA SI SAD MALO RAZMISLITE O ZDRAVOJ PAMETI. O NEKAVOM NETANJAHUJU KOJI JE OSUĐEN U SVIM ZEMLJAMA DA VIŠE NE SMIJE NIGDJE DOĆI. ZLOČINAC.
I ONDA MAJSTOR PLENKOVIĆ PODRŽAVA I NAMA DONOSI ŠTO? PROBLEME? UVEZAO JE 500.000 MIGRANATA KOJI SU MNOGI MUSLIMANI, ONDA ĆETE IMATI PROBLEME? ZAŠTO? PA NAS SE TO NE TIČE, NAS SE TIČE HRVATSKA DOMOVINA, HRVATSKI NAROD I NE DAMO TO PO CIJENU SVOG ŽIVOTA.
BOG I HRVATI!
Prosvjed je organizirala udruga Za bolju Hrvatsku pod nazivom “Za spas hrvatske kulture – ne uvozu stranih radnika” (Transkript govora pisan je velikim slovima, jer je govornik vikao, a kao što znate velika slova u tekstu su znak takvog glasnog govora)
JE LI DOŠLO VRIJEME DA SE KRENE?!
U RATU DRŽAVA DAJE TOPOVE, BOGATI VOLOVE, A SIROTINJA SINOVE.
KADA RAT ZAVRŠI, DRŽAVA UZME TOPOVE, BOGATI UZMU VOLOVE,
A SIROTINJA TRAŽI GROBOVE.
ŽIVIMO U SVIJETU, GDJE NAS IDIOTI UVJERAVAJU DA ĆEMO S ORUŽJEM KOJEG JOŠ NEMAMO, POSTIĆI MIR KOJEG VEĆ IMAMO.
KADA BI U RAT IŠLI ONI KOJI GA PLANIRAJU, ORGANIZIRAJU I HUŠKAJU IZ SVOJIH FOTELJA, TADA RATA NIKAD NE BI BILO!
LJUDI NIKOGA NE MRZE VIŠE, OD ONOGA KOJI GOVORI ISTINU!
Izvor:
https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/sibenik/vijesti/hrvatska/na-danasnji-dan-su-sinisa-glavasevic-i-branimir-polovina-s-radio-vukovara-odvedeni-na-ovcaru-mir-su-nasli-jedan-do-drugoga-1241854
Glavašević Siniša – Priče iz Vukovara
https://youtu.be/0cj9TrUA_uE?si=ry_3gz4uUb5CEfrU
Pripremio Gerber Zorislav
HOP
HOP -portal na Telegramu
