Samo onaj tko zna prkosoti nepovoljnim životnim okolnostima i ići naprijed postaje pisac svoje knjige života. Treba hrabrosti za precrtati i istrgnuti ako treba cijelu jednu stranicu kako bi se promijenio smjer i nastavilo s pisanjem. A za to treba hrabrosti i vjere iznad svega. Ona je ta koja ravna udoline i uzvisine, otkida od okova prošlosti i otvara novu neispisanu stranicu života. Kako će ona izgledati dobrim djelom ovisi o inspiraciji, ali i o stupnju predanja njezinim poticajima. ‘In motu vita’ – u kretanju je život.
Treba njegovati duhovnost zajedništva, te posvjesćivanje teologije jednog Tijela s mnoštvom udova u kojem su svi jednako dostojanstva, ali različitih osposobljenosti.
Budući je Crkva znak i sakrament ponuđen ovom svijetu, a ne ideološki oponent, treba poraditi ponajprije na toj vrst duhovnosti kako bi svijet rekao: Gle kako se ljube! Duhovnost zajedništva je prvi evangelizaciji iskorak.
Ukoliko nje nema svaka naša aktivnost je farsa, krinka, rekao je sv.I.Pavao II. Imamo stoga na umu da nam svijet ne može nanijeti veću štetu od one kakvu možemo sami sebi. No, evo Bogu hvala pa je ove stvari i prepoznao i na vrijeme reagirao zagrebački nadbiskup D.Kutlesa, istupivši javno u zaštitu molitelja krunice na trgovima, te na taj način osujetio ne samo planove naših famoznih “antifa”, nego i onih snaga unutar Crkve koje vodi duh ovog svijeta.
Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povoditi će se za svojim požudama i pitati: “Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja.”
2Pet 3,3-4
Prije točno trideset godina, zaključena je poznata Sinoda biskupa (1-30. Listopad, 1987.) nakon koje je papa I.Pavao II izdao pobudnicu “Christifideles laici”, a u kojoj su tako jasno istaknuta prava i dužnosti vjernika laika.
“U naša vremena, u ponovnom izlijevanju Duha Pedesetnice koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao ‘opći sakramenat spasenja’. Idite i vi. Poziv se ne odnosi samo na svećenike, redovnike i redovnice, nego se poziva sve: Gospodin osobno pozvao je i vjernike laike. Od njega su oni primili poslanje za Crkvu i za svijet.”
“Ali doći je jednog dana do kraha, jer potrebe su tako velike, a Bog diže laike, laičke pokrete i to se vidi zadnjih 30 godina. Prije smo imali razdoblje velikih redova (karmelićane, isusovce..). Duh Sveti nije zadnjih 150 godina digo ni jedan veliki red, možemo mi kukati ali nije! Zadnji veliki red smo mi salezijanci, nakon toga jedino Sestre Majke Terezije. Ali nakon toga Dug Sveti diže laičke redove „Opus Dei“, imamo fokularine, neokatekumene, katoličku karizmatsku obnovu. Tko to ne vidi ili je ćorav ili naivan” – na istu temu progovara don Damir Stojić.
Sveto Pismo kaže kako će pravednik od vjere živjeti, no te pravednosti nema bez izvršavanja onog čemu se vjerom otvaramo. . Nije naš problem toliko u nedostatku znanja što nešto jest, a što nije, nego u nedostatku poslušnosti Riječi, objavljenoj Istini. A do istinske spoznaje se stiže tako što vjerom osiguravamo krepost, a krepošću spoznaju. Ako ostanemo samo na razini znanja (po svjetlu vjere) a ne iskoračavamo kreposno u poslušnosti, budući nas znanje obvezuje, nikad nećemo doći do istinske spoznaje, a time niti do postojanosti u vjeri.. Dakle, opasnost u kojoj se nalazimo jeste u tome da znamo što bi trebalo, a ne znamo kako bi to trebalo, jer to imamo u glavi, ali ne i u srcu. Nije cilj doći samo do značenja teksta u sebi kao što to čine znanstvenici, nego i do odgovora na pitanje: Što znači za mene osobno? Ako tu nema odgovora, uzaludan je sav naš trud u prosvjetljavanju drugih. Nije diskurs istine u filozofiranju, nego u Marijinim riječima: «Što god vam rekne, učinite!»
Beznađe i preuzetnost su poput udubina i uzvisina na putu koji se mora poravnati da bi se išlo u susret s Onim koji dolazi u susret. Put treba izravnati od skretanja jer su s lijeve strane krvođedni vuci ,a s desne crna jama.
Milenko Bušić
HOP
