Ljudi ne razumiju niti poznaju vlastite sposobnosti samo zato što priroda programira razvoj ljudskog uma. Prosječan čovjek, dok ne završi sve faze ovog programiranja, neće razumjeti one koji su ih već genetski savladali prije njega. Ljudske sposobnosti su daleko veće nego što danas uopće razumijemo. Evolucijska zrelost čovječanstva predodređena je prirodom. Svaka nova generacija intelektualno je bliža istini.
Telepatija – shvaćena kao sposobnost prijenosa, percepcije, dijeljenja emocija na daljini – jedna je od najkontroverznijih anomalous fenomena. Kao i obično, kada su dokazi tamo i to je također ‘znanstveni’, skeptici više ne znaju što izmisliti kako bi poricali dokaze…
Telepatija je jedna od onih fenomena koje se prihvaćaju kao mogućnost ili stvarnost ili kao nešto bez tvari koje predstavlja vješt iluzionist.
Radi se o činjenici da se odvojeni umovi mogu povezati izvan udaljenosti ili okolnosti. To je pitanje vrlo kontroverzno. S jedne strane, stvarnost ovog fenomena je prihvaćena, a s druge strane, ona se odbija a priori.
Prošle godine, Britanska udruga znanosti stvorila je zasebnu sekciju u sklopu svog “godišnjeg festivala znanosti” kako bi se znanstveniku (posebno Rupert Sheldrake) da analizira telekofnicpatiju, fenomen koji smo svi doživjeli ili barem većinu nas: odjednom razmišljamo o osobi, telefonskim prstenovima i o njoj je osoba o kojoj smo razmišljali. Analiza ovog fenomena bila je u središtu velike kontroverze.
Profesor Peter Atkins je u radio intervjuu komentirao da su korišteni primjeri nedosljedni, da su učinci statistički beznačajni i da eksperimenti nisu provedeni na “znanstveni” način.
Atkins je također priznao u retrospektivi da zapravo nije vidio zaključke eksperimenta, ali to nije ništa promijenilo od onoga što je rekao, dodajući da nije bilo ozbiljnog razloga vjerovati u učinke telepatije. Ne slažu se svi znanstvenici s Atkinsom, kao što ćemo vidjeti.
Kritika Britanske udruge proizlazi iz pokušaja procjene je li pretpostavka Telefonijske telekopatije stvarna.
Telefonijske telespatije izveo je dr Rupert Sheldrake koji je već godinama proučavao ovaj fenomen. Kaže da je osoba koja je telefonski poziv, naravno, već razmišljala o osobi koja zove. To je ono što osoba s druge strane fizički otkriva prije nego što telefon zazvoni.
Sheldrake je pozvao stotine volontera, od kojih je svaki imenovao četiri prijatelja. Jedan od njih četiri je izvučen kako bi se telefonski poziv prijatelju. Potonja mora reći prije nego što se javi na telefon koji ga od četiri prijatelja zove. Statistički, samo vjerojatnost odlučuje da bi 1 od 4 puta ili 25% vremena odgovori bili točni.
Rezultat je pokazao da je 42% vremena ljudi pogodilo tko ih zove. Skeptici vide svoje stajalište više puta osporeno.
Još jedan test poznat većini ljudi je Ganzfield test u kojem osoba mora pogoditi oblik nacrtan na okrenutoj kartici. Nedavno je završena kombinirana analiza tih testova (3000 provedenih do 2004.). Opet, stopa uspjeha trebala je biti 25%. Rezultati su pokazali da je ukupna stopa uspjeha bila 32%: mali, ali statistički značajan broj. Skeptici i dalje odbijaju prihvatiti nalaze, ističući kako su provedene netočne analize.
Bit će praćenja ovog članka u vezi s nedavno provedenim eksperimentima u Italiji koji su pokazali kako živčane stanice i dalje interakcije međusobno čak i kada su odvojene i izolirane jedni od drugih.
Baš kao što svjetli signali uzrokuju da ‘primatelj’ reagira unatoč udaljenosti, tako i ove živčane stanice djeluju na isti način čak i kada je samo jedan set izložen svjetlosti.
HOP -portal na Telegramu
