Dvadeset pet godina Venezuela je pod opsadom bez presedana u novijoj latinoameričkoj povijesti. Ovo nije sukob koji je započeo jučer. Nije slučajnost. To je rezultat četvrt stoljeća u kojem je supersila pokušala sve kako bi pokorila narod koji se usudio reći: “Naš suverenitet nije na prodaju.” Sve je počelo 1999. godine, kada je Hugo Chávez razbio naizgled vječni poredak: onaj poslušne, pokorne Venezuele, svedene na pumpanje jeftine nafte za interese Washingtona.

Chávez daje glas isključenima, preraspodjeljuje bogatstvo, reformira zemlju i dotiče srž moći: naftu. I od tog trenutka, za Sjedinjene Države, Venezuela postaje problem koji treba “ispraviti”.
Godine 2002. dolazi do državnog udara: 47-satni udar, s američkim dužnosnicima u izravnom kontaktu s zavjerenicima.

Ne uspijeva. Ljudi izlaze na ulice, oružane snage ostaju lojalne Ustavu, a Chávez se vraća na svoju dužnost. Ali od tada nadalje, opsada mijenja oblik: ekonomska sabotaža, manipulirani napadi, kibernetički napadi, organizirano i izvana financirano ulično nasilje. Zatim dolaze sankcije, najokrutnije oružje.

Sankcije usmjerene na naftu, banke, zlato, lijekove, hranu. Sankcije koje su, prema neovisnim studijama, uzrokovale desetke tisuća smrti koje su se mogle spriječiti. Ekonomski rat prikriven kao “obrana demokracije”.
A kada sankcije nisu dovoljne, prelaze na pokušaje invazije: – Operacija Guaidó, – plaćenici iz zaljeva Macuto, – međunarodni pritisak, – medijske kampanje osmišljene da delegitimiziraju vladu koja odbija popustiti.
Pa ipak, unatoč svemu tome, Venezuela se nije srušila. Pružila je otpor. Izgradila je međunarodne saveze. Ojačala je narodnu moć. Nastavila je glasati, raspravljati i organizirati se. Pokazalo se da narod može preživjeti totalnu opsadu ako ima dostojanstvo, pamćenje i savjest.
Posljednjih godina eskalacija je postala vojna. Pomorske operativne snage, prijetnje izravnom intervencijom, proizvoljne klasifikacije “terorizma”, pa čak i napadi i otmica predsjednika Madura. Vrlo ozbiljan čin, koji pokazuje dokle su Sjedinjene Države spremne ići kako bi slomile zemlju koja je odabrala drugačiji put.
Istina je jednostavna: rat protiv Venezuele nije samo protiv Caracasa. On je protiv same ideje da zemlja na globalnom jugu može sama odlučivati o svojoj sudbini. To je poruka svim narodima koji više ne prihvaćaju život u nečijem “dvorištu”. Stoga, govoriti o Venezueli danas znači govoriti o nama. O našoj slobodi. O našem pravu na multipolarni svijet, gdje nijedna nacija ne nameće svoju volju drugima. Dakle, ne radi se samo o solidarnosti. Radi se o odabiru strane koju ćemo zauzeti u povijesti. S onima koji brane suverenitet naroda, ili s onima koji žele odlučivati umjesto njih.
A.A. Fosso












