Arhitektura nevjerojatnog: Samoinformacije, sinkronicitet i rizik šutnje.
U prostranom oceanu svakodnevnog života, većina događaja koje doživljavamo ima malu informacijsku vrijednost jer su vrlo predvidljivi; oni potvrđuju ono što već znamo, održavajući sustav našeg postojanja u stanju entropijske ravnoteže.
Međutim, ljudska bića imaju intrinzičnu sposobnost stvaranja događaja izuzetno male vjerojatnosti, pokrećući dinamiku u kojoj se Shannonova teorija informacija spaja s analitičkom psihologijom Carla Gustava Junga.
Srž ove interakcije leži u konceptu samoinformacija: što je događaj rjeđi i neočekivaniji, to je opterećeniji informacijama. Ako zamislimo da šaljemo knjigu strancu udaljenom 20 000 kilometara, namjerno ubrizgavamo statističku anomaliju u sustav “svjeta”. Za primatelja, taj događaj posjeduje gotovo beskonačne samoinformacije jer je njegova vjerojatnost pojave, do trenutka prije, bila blizu nuli. Međutim, prava transformacija događa se kada se čisto statističke samoinformacije transformiraju u kontekstualne samoinformacije.
To se događa kada sadržaj knjige rezonira s jezikom i unutarnjim potrebama primatelja, nudeći univerzalnu poruku koja “govori” o njihovom stanju.
U tom preciznom trenutku, događaj prestaje biti jednostavna stohastička činjenica i postaje Jungov sinkronicitet: smislena podudarnost između vanjskog događaja i unutarnjeg psihičkog stanja. Jung je definirao sinkronicitet kao princip akauzalnih veza, a čin slanja knjige bez ikakve očite racionalne logike njegova je savršena praktična manifestacija. Ali ključno je prepoznati da ta veza nije deterministička. Zapravo, postoji mogućnost da primatelj, nakon što primi knjigu, ostane ravnodušan ili ne može dešifrirati njezinu vrijednost. U ovom slučaju, samoinformacija ostaje ograničena na svoju čisto probabilističku dimenziju; događaj se manifestira kao “neobičnost” lišena semantičkog utjecaja, sjeme palo na neplodno tlo koje ne uspijeva proklijati u značenje.
Da bi se dogodila sinkronizacija, kontekstualna samoinformacija mora zadovoljiti psihičku predispoziciju, transformirajući potencijalni “šum” u transformativni signal. Pošiljatelj, djelujući kao “motor nevjerojatnosti”, zaobilazi lance linearne kauzalnosti kako bi pokrenuo proces značenja koji ne zahtijeva prethodno znanje. Čak i suočen s rizikom ravnodušnosti, pošiljatelj djeluje kao generator mogućnosti: on ili ona nema kontrolu nad prijemom, ali posjeduje apsolutnu moć nad generiranjem nevjerojatnog. Na taj način on ili ona pokazuje da veza između ljudskih bića može nadilaziti prostor i običnu logiku, vibrirajući na frekvencijama informacija koje čekaju samo da budu prepoznate kako bi promijenile život.
U konačnici, djelovanje izvan kauzalne logike znači prihvaćanje neizvjesnosti kao vrhovnog oblika slobode. Pošiljatelj knjige ne traži određeni ishod, već se pozicionira kao “katalizator mogućeg”. Prava filozofska snaga ove geste leži u njezinoj nevezanosti za ishod: to je čin nuđenja svijetu viška značenja koji nadilazi sam razum. U svemiru koji se često doživljava kao mehanički i deterministički, namjerno uvođenje vrlo samoinformativnog događaja čin je poetske pobune, što potvrđuje ulogu pojedinca ne kao jednostavnog promatrača sudbine, već kao arhitekta nevidljivih veza.
HOP -portal na Telegramu
