Piše: Milenko Bušić
Kršćani u kočiji koja ide nizbrdo: Izlazak iz geta političke korektnosti
Zamislimo ovo: Na jednom mjestu okupila se skupina ljudi oko nekog fanatika čije riječi su bile do te mjere zbunjujuće da su neki već u startu rekli: Tvrd je ovo govor, tko će ovo slušati, te su se odvojili od skupine i vratili svom uhodanom načinu života. No, bilo je i onih koji su se unatoč nerazumijevanju izloženih učenja odlučili ostati uz njega budući su njegove riječi pratili neosporni znaci. Oni su ukazivali da se tu ne radi o demagogiji, šupljoj priči, nego o daleko dubljem i snažnijem izričaju nego je onaj koji su navikli slušati. Zato će u jednom trenutku reći: Snažna li i nova nauka! U jednom drugom, nedugo nakon početnog čuđenja, bilo je: Tko li je ovaj pa mu se i vjetrovi i more pokoravaju!?
Liturgijska čitanja za ovu 4. nedjelju kroz godinu, usredotočena su na temu poniznosti i Božjeg blagoslova onih koji su u očima svijeta maleni. Evanđeoski ulomak nam donosi dio Isusovog Govora na Gori gdje se sada već okupilo mnoštvo onih koji su htjeli čuti što taj „fanatik“ govori. Radi se o Isusovom govoru o Blaženstvima u kojima proglašava blaženima siromašne u duhu, ožalošćene, krotke, one čistog srca i progonjene. U prvom pak čitanju prorok Sefanija poziva “ponizne na zemlji” da traže Gospodina, pravdu i čistoću srca. Bog obećava ostaviti “narod skroman i ponizan” koji će u Njemu naći utočište. U drugom čitanju (iz poslanice Korinćanima) Sveti Pavao podsjeća da Bog nije izabrao mudre i moćne po ljudskim mjerilima, već ono što je slabo i neugledno da posrami jake. Sva naša hvala treba biti u Gospodinu, riječi su čovjeka koji je prošao transformaciju od progonitelja tih malenih do revnog evangelizatora koji ni protiv čega nije bio kao protiv legalizma i racionalizma (a samim tim i relativizma) ondašnjih „mudrih veličina“.
Isus svoj govor o Blaženstvima završava s tri slike o onima koji prihvate taj njegov „memorandum“. To su da će biti sol, svjetlo i grad na gori koji se ne može skriti. Sol u Isusovo vrijeme nije bila samo začin, već ključno sredstvo za očuvanje hrane od kvarenja. Vjernici su pozvani biti “konzervans” društva, sprječavajući moralnu trulež i dajući životu pravi “okus” evanđelja. Ako sol obljutavi (izgubi svoj identitet), postaje beskorisna. Svjetlo služi da bi se vidjelo, ono razgoni tamu i pokazuje put. Isus time poručuje da vjera nije privatna stvar; ona mora biti vidljiva kroz dobra djela koja prosvjetljuju druge i vode ih k Bogu. Grad koji je podignut visoko nemoguće je sakriti. To je slika zajednice koja svojim načinom života privlači pažnju i služi kao putokaz. Kršćanin koji živi Blaženstva postaje javno svjedočanstvo koje se ne može ignorirati. Ukratko, ove slike poručuju da kršćani imaju aktivnu misiju: oni moraju utjecati na svijet u kojem žive, čuvati ga od zla i svijetliti mu primjerom.
U tom smislu, pored toga što svatko od vjernika treba o ovim Blaženstvima razmatrati i uz pomoć Božju svjedočiti ih i riječju i životom u svome životnom oikusu, te biti vidljivi znak koji će privući udaljene od Boga i Crkve, isto tako se može govoriti i o Crkvi kao sakramentu koji je ponuđen cijelom svijetu. Kako se svijet prema njemu odnosi tako mu i biva. Crkva kao “opći sakrament spasenja” (kako to ističe Drugi vatikanski sabor), postaje vidljivi znak i oruđe neraskidive veze između Boga i cijeloga čovječanstva. Ako svijet prihvati “sol” i “svjetlo” koje Crkva nudi, on se pročišćava i dobiva smisao. Crkva ovdje ne nastupa kao politička sila, već kao kvasac koji iznutra mijenja društvo. Ako pak svijet ignorira grad na gori ili želi ugasiti svjetlo, on ostaje u mraku. U tom slučaju život na Zemlji se pretvara u puki mehanizam preživljavanja i borbu za goli opstanak u kojoj nam bližnji prestaje biti brat, a postaje takmac kojeg treba ukloniti s puta ili u krajnjem slučaju eliminirati. Htjeli to neki priznati ili ne u cijelom svijetu se na Papu gleda kao na vrhovni duhovni autoritet. Dakle, ne samo među kršćanskim denominacijama, nego i u čitavom sekulariziranom svijetu, papinstvo ostaje jedinstvena institucija čiji utjecaj nadilazi vjerske granice kao Moralni kompas čovječanstva, a što se najbolje vidi u trenucima globalnih kriza, ratova ili elementarnih nepogoda, kada se Papini apeli ne doživljavaju samo kao katoličke upute, već kao glas savjesti usmjeren na zajedničko dobro. Sveta Stolica, kao subjekt međunarodnog prava, održava diplomatske odnose s gotovo svim državama svijeta. To omogućuje Papi da djeluje kao posrednik i graditelj mira tamo gdje klasična politika često zakazuje. Za više od milijardu katolika on je Petrov nasljednik, no za ostatak svijeta on je često jedini autoritet koji progovara u ime onih “bez glasa”, u ime siromašnih, prezrenih i odbačenih. Njegova prisutnost na svjetskoj pozornici često je “znak osporavan”. Sama činjenica da svijet s tolikom pozornošću prati svaku njegovu riječ, bilo da se s njom slaže ili je kritizira, dokazuje da papinstvo i dalje vrši funkciju svjetla koje ne dopušta ravnodušnost. Kada svijet prepozna taj autoritet, on zapravo priznaje potrebu za duhovnom vertikalom koja nadilazi ekonomsku i vojnu moć. Iz tog razloga se jako pažljivo iščitavaju Papine poslanice.
Papa Lav XIV. je s prvom audijencijom u siječnju 2026. godine započeo novi ciklus kateheza posvećen upravo ponovnom čitanju dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Cilj mu je da vjernici ne poznaju Koncil samo “iz čuvenja”, već kroz izravno proučavanje njegovih tekstova. Do sada je u siječnju, pored uvodne kateheze o Koncilu kao “zvijezdi vodilji”, obradio i tri kateheze u kojima je detaljno tumačio Dei Verbum – Dogmatsku konstituciju o božanskoj objavi, naglašavajući da je Božja riječ živa stvarnost, a ne “okamina”. Time je želio da temeljne istine Koncila o naravi Crkve i njezinu odnosu prema svijetu ponovno postanu “sol i svjetlo” za današnje vrijeme. Ova veljača će biti posvećena Dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen Gentium. Sljedeća tema (4.veljače) bi trebala biti „Misterij Crkve“. Papa će tumačiti Crkvu kao “klicu i početak” Božjeg kraljevstva na zemlji, povezujući to izravno s gore iznesenom slikom o “gradu na gori”. U drugu srijedu tema bi trebala biti „Narod Božji“ s fokusom na zajedničko dostojanstvo svih krštenika. Treća kateheza bi trebala biti o „Hijerarhijskom uređenju i o laikatu“, odnosno o različitim službama unutar Crkve koje sve služe istom cilju, a to je evangelizacija. Zadnja kateheza ove veljače rezervirana je za „Opći poziv na svetost“. Drugim riječima kako Blaženstva nisu rezervirana samo za “izabrane”, nego su poziv svakom kršćaninu da bude sol u svom konkretnom okruženju. Ovaj redoslijed prati strukturu samih dokumenata, čime Papa želi sustavno ponovno otkriti ljepotu Koncila kao “zvijezde vodilje” za Crkvu, odnosno da bude istinsko svjetlo, sol i Grad na Gori.
Dei Verbum – Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi- o kojoj je Papa protekli mjesec govorio je jedan od najvažnijih dokumenata Drugoga vatikanskog sabora jer definira kako se Bog otkriva ljudima i kako se ta poruka prenosi kroz povijest. Dakle, ona naglašava da Sveto pismo i Sveta predaja čine jedan jedinstveni polog vjere, te ističe da se Bog u svojoj dobroti obraća ljudima kao prijateljima kako bi ih pozvao u zajedništvo sa sobom. Pri tom objašnjava da Učiteljstvo Crkve nije iznad Božje riječi, nego da joj služi. Papa Lav XIV. je u svojim siječanjskim katehezama posebno naglasio da bez poznavanja Božje objave kršćanin danas ne može biti “svjetlo svijeta” jer mu nedostaje temelj, a to je izravan susret s Bogom koji govori. Onaj „grad na gori“ (na završetku Isusovog govora o Blaženstvima) ne možeš biti putokaz drugima ako sami ne znamo kamo put vodi. Papa Lav XIV. forsira ove kateheze jer smatra da je Drugi vatikanski sabor zapravo „osobna iskaznica“ suvremenog vjernika. Ovo „moranje“ tiče se svakog vjernika, a ne samo teologa. Bez poznavanja Božje objave (Dei Verbum) za mnoge Biblija ostaje samo zbirka starih priča, a ne živa Božja riječ koja nam i danas nešto poručuje. Bez poznavanja tih dokumenata, kršćanin riskira da postane „svjetiljka pod posudom“ – ima on vjeru u sebi, ali ona nema snagu prosvijetliti nikoga oko njega jer je neartikulirana. Papa će stoga reći: „Vrijeme je da prašina s koncilskih papira prijeđe u žar naših srdaca.“
Lumen Gentium (u prijevodu s latinskog “Svjetlo narodâ”) kao Dogmatska konstitucija o Crkvi je također jedan od najvažnijih dokumenata Drugoga vatikanskog sabora. Dok se Dei Verbum bavi time kako Bog govori, Lumen Gentium odgovara na pitanje: “Što je zapravo Crkva?” A ona nije samo ljudska organizacija, nego “znak i sredstvo” unutarnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda. U njoj se govori da su svi krštenici (ne samo kler) dio Božjeg naroda s jednakim dostojanstvom i zajedničkim svećeništvom (al’ s različitim osposobljenostima), te da svetost nije rezervirana samo za “profesionalce” (svećenike i redovnike), već je svaki kršćanin pozvan biti svet u svom svakodnevnom životu. Ovaj dokument definira kako vjernik, kao dio Crkve, postaje ona “sol” i “svjetlo” u svijetu. Dakle, Dei Verbum nam govori o Božjoj Objavi narodu, a Lumen Gentium o ulozi Crkve, kako svakog od nas pojedinačno kao njezinog člana, tako i u cjelini. Bez nje je teško shvatiti „modernu“ ulogu katolika u društvu koje sve više postaje sekularizirano. A postaje kad sol obljutavi i prestane biti svjetlo i vidljivi znak u njemu. Vjernik laik nije „putnik u zadnjoj klupi“, nego je suodgovoran kako za Crkvu, tako i za svijet u kojem živi. Ako nije svjestan svog kraljevskog, svećeničkog i proročkog dostojanstva, te ne zna svoja prava i dužnosti, ostaje pasivan promatrač koji se utapa u sivilo bezlične mase koju onda neprijatelji i Boga i Crkve mijese prema vlastitim nahođenjima. Kako ćeš biti „sol zemlje“ u svijetu koji te stalno nešto zapitkuje, ako ne poznaješ odgovore koje je Crkva nudi? Jedan vjernik bi trebao znati obrazložiti razloge nade koja je u njemu, no ne samo na temelju Pisma, nego i iz poznavanja Dokumenata (kakav je npr. Gaudium et Spes – Radost i nada). Oni bi trebali biti „školska lektira“ u Vjeronauku za odrasle, odnosno „domaća zadaća“ za svakog vjernika, … čak i tamo gdje je župa postala „servis“ i pored obaveznog vjeronauka za djecu ne radi ništa po pitanju neokatekumenata za odrasle.
Danas, kad je sve više „biblijskih kršćana“ koji kažu: „Isus da, ali Crkva ne!“ valjalo bi im znati obrazložiti što znači kad u Svetom Pismu piše da je Crkva stup i uporište istine, te koja je njezina uloga u svijetu. Moramo biti svjesni što je uzrokovalo relativizam i da sve ovo čemu danas svjedočimo, a graniči s „vrijednostima“ kakve su nekoć bile u Sodomi i Gomori (normalno se proglašava nazadnim i nenormalnim, a nenormalno prihvatljivim i poželjnim) jest posljedica naše zatvorenosti i getoizacije u svoj konformistički kutak. Ta, sva ona hajka na molitelje krunice na trgovima gradova nije ništa drugo do li pokušaj vraćanja istih u sakralne prostore kako bi bili i ostali nevidljivi javnosti. Svi oni kršćani koji tu zamisao podupiru su se već pomirili sa stanjem i nije ih briga što relativizam sa svojim izopačenostima napreduje velikim koracima. Kočija ide nizbrdo, no oni u njoj bezbrižno pjevaju jer misle da je to odgovornost kočijaša. A važi i ona: Selo gori, a baba se češlja! Važno je ne zamjeriti se i biti politički korektan.
S druge strane oni koji se aktivnije angažiraju umjesto krotkosti i milosrđa iz Blaženstava, oni biraju ulogu tužitelja braće, a što je stil koji se pripisuje đavlu, a ne Kristu. Neki su treći pak fokusirani isključivo na svoj duhovni profit. Blaženstva nas, naprotiv, pozivaju na “izlazak iz sebe” prema drugome, posebno onome tko pati. Blaženstva koja Crkva danas stavlja pred nas traže poniznost i ranjivost, a ovi stilovi grade oklop i nadmoć. Blaženstva su “luda” u očima svijeta i za mnoge vjernike (posebno nominalne malovjernike) jer obećavaju sreću tamo gdje svijet vidi gubitak (siromaštvo, suze, progon). Kad kršćanin konformist pokušava osigurati oba svijeta on pri tome iz vida gubi bit Evanđelja o kojima govore Blaženstva, dok rigorist ista koristi kako bi nahranio svoj užitak negiranja, a sam ih ne živi. U obje te krajnosti Božja milost čeka čovjeka na samom rubu njegova zastranjenja kako bi ga oslobodila od vezanosti i uvela u otajstva vjere kako bi iz njih crpio snagu i njoj živio, a Crkva je tu da ga kao majka primi u svoje naručje, rastumači u čemu su zamke i pouči kako Blaženstva živjeti, a potom i kako ih riječju obrazložiti onima za koje su ona ludost. Drugim riječima, kako ne biti rigidni kritizer ili pak konformista u kočiji koja ide niz brdo, odnosno kako biti vjernik koji se osjeća pozvanim biti “konzervans” društva, sprječavajući moralnu trulež i dajući životu, ovdje i sada, pravi “okus” evanđelja.
M.Bušić
31.01.2026 (Večer uoči 4.Nedjelje u godini A)
