TEHNOKRATSKI MESIJANIZAM PROTIV KRALJEVSKOG DOSTOJANSTVA KRŠĆANA

U današnjim liturgijskim čitanjima (Petak, 4. tjedan kroz godinu) koje Crkva stavlja pred nas (Sir 47,2-11; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29) imamo priliku razmatrati o dva kralja koji različito vladaju. Majka Crkva ih pred nas stavljaju kao nevjerojatan kontrast: s jedne strane Davida, kojega slavi Knjiga Sirahova, a s druge Heroda Antipu iz Evanđelja po Marku. Riječ je o dva modela vlasti i, što je najvažnije, dva različita odgovora na vlastitu slabost. U prvom čitanju Sirah nabraja Davidove podvige, te završava ključnom rečenicom: “Zato mu Gospod grijehe oprosti i podiže dovijeka silu njegovu, i dade mu Savez kraljevski, slavni prijestol u Izraelu..” No, svi ti uspjesi nisu bili plod njegovih zasluga koliko plod suradnje s primljenom pomašću Duha Svetog. „U svakom svom djelu slavio je Svetog Svevišnjeg, riječima hvale; pjevao je svim srcem svojim, i ljubio Tvorca svoga.“ – dodaje Sirah raspoloživost Srca Davidovim podvizima. Od mnogih vjernika zna se čuti kako govore o njegovom grijehu bluda i o tomu kako je otpravio Uriju (muža žene s kojom je počinio grijeh) u prve vojne redove s vjerojatnoćom da će poginuti, no ne čuje se kakvu je sve pokoru zbog tog grijeha trebao podnijeti ili pak o svemu onom što ga čini sličnim Kristu patniku tijekom višegodišnjeg progona od strane kralja Šaula.

Dok ga promatramo u odnosu na Šaula, Ahaba ili pak Heroda Antipu prva stvar koju bi trebali vidjeti jeste da nije njegova prvotna veličina u silnim podvizima ili u tom što nije griješio, nego zato što se znao pokajati. Kad ga je pritisnula spoznaja o grijehu s Bat-Šebom, David nije pogubio proroka Elizeja koji mu je stavio grijeh pred oči (kao što je Herod učinio Ivanu), već je pao na zemlju i priznao: “Sagriješio sam!” Bog mu ne daje Savez jer je David činio velika djela , nego jer je postao “malen” pred Njegovim licem. Psalam 18 koji danas molimo kaže: „… on je štit svima koji se u nj uzdaju.“ To je pjesma čovjeka koji zna da mu pobjedu ne donosi njegova sposobnost (njegov mač), već Božja zaštita i potpora. Jednako tako i svakog vjernika danas činjenica, odnosno ufanje da je Isus Emanuel, Bog s nama, u svakom trenutku i na svakom mjestu … do konca vjekova. „Malovjerni, zašto se bojite kad sam ja s vama!“ – riječi su ukora upućene budućim apostolima koji su pune tri godine boravili u Isusovoj školi učeništva, a koji su se u jednom trenutku našli u panici i strahu za svoj život kad su olujno nevrijeme i visoki valovi prijetili da ih potope zajedno s lađom. Isus je naša hrid, čvrst oslonac i životno sidro ma kako neznatni izgledali pred Golijatima i Herodima današnjice. Ukoliko vjerujemo u njegovu moć i ufamo se u njegovo milosrđe nema te sile koja može nadjačati njegovu. Naš poraz dolazi ukoliko smo izgubili to sidro, tj. prestali se ufati u njegov štit, u njegovu zaštitu. Vjera je ta koja pobjeđuje ovaj svijet i njegove moćnike s koliko god moćnom tehnikom i sredstvima prisile raspolagali. Onaj tko vjeruje u stanju je i da „brda premješta! Srž kršćanskog „optimizma“ je u tome da pobjeda ne dolazi iz izbjegavanja oluje i uređenja životnih okolnosti da izgledaju poput bonace na moru (ne tražim puno, već samo da imam dovoljno za svaki dan i da se zdravo), nego iz prisutnosti Onoga koji je u lađi i onda kada se čini da spava dok okolo nas sve bjesni.

Kršćanstvo nije “anestezija”. Tko ga tako doživljava to bi bio još jedan ljudski pokušaj kontrole, uređenje života po svojoj mjeri kako bismo se osjećali zaštićeno i sigurno. No, svi znamo da je životna bonaca nemoguća misija. Ona može biti prisutna, ali samo u određenim trenucima i pod posebnim prilikama, ali nikako kao rezultat naših sposobnosti. Naše snage se tiču veslanja, no ne i uspostavljanja kontrole nad zakonitostima stvorenog svemira. Možemo donekle utjecati kao ovi koji sprovode geoinženjering nad prirodom, ali u biti zbog kompleksnosti svih međusobno prožetih zakonitosti sve to je poput igre jednog zločestog djeteta ili razina žabe koja je digla nogu kad je vidjela kako se konji potkivaju. Radi se o tragikomediji ljudske oholosti, o “hodu u nedođiju“ čovjeka koji pokušava biti bog na Zemlji bez istinskog Boga. To što se tehnokratskim putem, a ne s ljubavlju, želi stići do mira i blagostanja na Zemlji, te postići „održivi razvoj“ bez blagoslova Božjeg nije put, već stranputica, slijepi put kojim idu mnogi predvođeni slijepcima, a koji ne shvaćaju ili svjesno odbijaju prihvatiti da se niti identitet, niti uređenje u svijetu ne gradi na iskontroliranim okolnostima (na „sigurnosti mora“), nego na prisutnosti Emanuela. Tehnokratski mesijanizam, odnosno ideja da ćemo algoritmima, kontrolom resursa i geoinžinjeringom stvoriti “raj na zemlji” zapravo je pokušaj izgradnje Babilonske kule, svijeta u kojem je Bog zamijenjen sustavom. Iz tog razloga će sve ugrađeno u Babilonske kule biti urušeno u prah i pepeo, reče Isus jednoj mističarki. Kad se to bude zbivati oni „najodgovorniji“ tad će kajući se reći: Gospodine, na ovo su nas upozoravali naši proroci, ali mi nismo htjeli slušati. To zakašnjelo kajanje potvrđuje da je Bog uvijek spreman na milosrđe, ali i da oholost često zahtijeva potpuni krah ljudskih „projekata“ da bi se srce napokon otvorilo za Boga … bilo da su oni individualni, bilo da su globalne agende. Budući su svi apostoli (osim Jude, koji je bio iz Judeje) gravitirali uz Galilejsko more (jezero) u unutrašnjosti gdje bila većina galilejskih gradova (na sredozemnom Levantu u to doba nije bilo većih mjesta), ti isti „stručnjaci za more“ su u onoj „pokaznoj vježbi“ u olujnom vremenu tek počeli učiti o onom što će kasnije i doista postati nakon Isusovog raspeća i smrti na križu, a to je “stručnjaci za poraz”, oni koji odbacuju štit lažne pravednosti i Šaulove metode u ophođenju s onima koje su sutra trebali voditi po Isusovom nalogu.

Golijati i Herodi današnjice oslanjaju se na vidljivu moć (oklope, tehniku, sredstva prisile), no, David je Golijata pobijedio tek kad je odložio Šaulov oklop koji mu je bio pretežak. Simbolički je odložio ljudsku metodu moći kako bi nastupio u Ime Gospodnje. Gubitak sidra (ufanja) jedini je stvarni poraz kako onda tako i danas. Vjera koja “pobjeđuje svijet” nije ona koja nas čini supermenima, nego ona koja nas čini slobodnima. Slobodnima od straha da ćemo biti potopljeni, jer znamo da čak i ako lađa počne tonuti, Emanuelova ispružena ruka je tu. To je ta snaga koja “brda premješta” , najprije brda naše oholosti, a potom i brda beznađa koja pred nas stavljaju moćnici ovog svijeta. Svi Herodovi balovi i Šaulova koplja nemoćni su pred čovjekom koji je svoju nemoć predao Bogu. Nema što izgubiti jer je već sve predao Kristu. A tu onda prazninu popunja Božja milost, novo vino u novu mješinu.

Današnji Herodi, unatoč polugama vlasti, moći i novca zapravo su zarobljenici vlastitog imidža. Kad se onodobni Herod našao pod “kompresijom” društvenog pritiska (večera, zabava, gosti, zakletva djevojci…) nije se usudio ispasti “malen” ili “slab” pred drugima. Da ne bi izgubio obraz pred ljudima, on gubi dušu tako što “gazi drugog” kako bi sačuvao privid svoje moći. Iz njega se pod pritiskom cijedi strah i okrutnost, a ne pokajanje kao u slučaju kralja Davida. On je “lisica” koji pokušava sakriti istinu ne samo od svijeta, već i od samog sebe, a što se manifestira pojavom halucinacija. S druge strane kralj David nakon početnog skrivanja grijeha bluda na prorokovo ukazivanje skida masku “savršenog kralja” i postaje “stručnjak za poraz”, tj. onaj koji ustaje nakon pada i spoznaje da sve dobro koje ima pripada Bogu koji ga je pomazao za kralja. On se baca na koljena i moli Gospodina da ne uzme svoga Duha od njega. Herodove pak ruke su pune krvi i krivnje. Iako ostaje “uspješan” u očima svojih gostiju, iznutra biva rastrojen strahom i neurotičan, šizofren (misli da je Isus zapravo uskrsli Ivan kojeg je on ubio).

Biti kralj (vladati sobom i svojim životom) ne znači nemati slabosti. David nas uči da je priznanje poraza pred Bogom jedini put do istinske pobjede dok nas Herod upozorava da bježanje od vlastite nemoći i krivnje, i još k tomu uz traženje aplauza svijeta, neminovno vodi u ubojstvo vlastite savjesti. Onaj tko je ubio svoju savjest u hipu može postati i stvarni ubojica, čak i onda kad to ne želi, odnosno kad ga nepovoljne okolnosti (poput pLandemije) u takvo što uvedu ili kad briselska Herodijada poželi prorokovu (onog koji se ne boji moćnika i koji ih prokazuje) glavu na pladnju.

Stvarna moć Heroda Antipe bila je mješavina lokalnog blještavila i potpune ovisnosti o rimskom caru. On nije bio kralj u punom smislu te riječi (poput svog oca), već tetrarh nad Galilejom i Perejom. Bio je ono što bi se danas nazvalo marionetskim vladarom. Paralela između njega i današnjih lidera u tehnokratskom sustavu je zapanjujuća. Herod je bio prototip “namjesnika”, tj. čovjeka koji ima sav sjaj moći, ali nimalo stvarne slobode. Njegova vlast izravno je ovisila o naklonosti rimskog cara, te je mogao vladati dokle god je osiguravao red, kontrolirao nezadovoljstvo naroda i dok plaćao porez Rimu. Iako su ga u narodu (pa i u Evanđelju) često zvali „kraljem“, on tu titulu službeno nikada nije dobio od Rima. Njegova ambicija da postane kralj na kraju ga je i uništila. Kada je otišao u Rim moliti Kaligulu za titulu kralja, bio je optužen za urotu i prognan u današnju Francusku (Lyon), gdje je i umro. Nije li i danas tako s marionetama koje se potroše i onda, političkim rječnikom rečeno, poderu tako što im se ili otkriju ili namjeste određene afere!? Mogao je zatvarati, mučiti i pogubljivati bez suđenja, dokle god to nije izazivalo velike bune koje bi Rim morao gušiti.

Kao i svi Herodi, bio je opsjednut gradnjom. Sagradio je Tiberijadu na Galilejskom jezeru (u čast caru), što je bio čisto poganski grad usred židovske zemlje. To je bio njegov način pokazivanja moći i dodvoravanja Rimu. Isus ga je nazvao „lisicom“ i poručio indirektno što znači istinski graditi. To nije bio kompliment za inteligenciju, nego za njegovu lukavost, političku prevrtljivost i odnarođeni kukavičluk. Herod se bojao naroda. Ivana Krstitelja nije ubio odmah jer je znao da ga narod voli i jer se podsvjesno divio Ivanovoj hrabrosti koju on nije imao. Iako se formalno držao židovskih običaja (npr. išao je u Jeruzalem za Pashu) poput današnjih političara kad se pojave u prvim crkvenim klupama, a ne znaju se valjano niti prekrstiti, niti kleknuti kad treba. (Nije li ovo dovoljan razlog da im se rezerviraju zadnje klupe u crkvi? Tad bi mogli gledati što ostali rade, pa ih slijediti. Ovako im se sramota samo uvećava dok se narod zabavlja dijeleći kratke video isječke s njima u prvom planu.) Za vjerne Židove on je bio simbol korupcije i izdaje. Njegova „moć“ bila je vanjska ljuštura iza koje je stajao duhovni vakuum. Radilo se o tipičnom iskompleksiranom moćniku s grandioznim poremećajem ličnosti, a koji pod kompresijom rimskih (u ono doba globalnih) zahtjeva i vlastitih strasti (Herodijada) gubi ljudskost. Imao je vojsku, dvorce i poreze, ali nije imao nikakav autoritet nad narodom. Dok se na svojim balovima igrao „kralja“, stvarna povijest se događala na rubovima njegovih posjeda … kod Ivana na Jordanu i kod Isusa u galilejskim selima. Moć mu se urušila istog trena kad je Rim odlučio da mu više nije koristan.

Moderni lideri su često tek izvršitelji odluka koje se donose u centrima koji nisu podložni izborima (financijska tržišta, tehnokratska tijela, globalne korporacije). Moraju implementirati agende koje često nemaju veze s potrebama njihovog naroda, ali su uvjet za “opstanak” u globalnom sustavu. To je ona “kula” koja se gradi po diktatu, no ne i po blagoslovu Božjem, niti u skladu s voljom naroda. Sustav (kula) u kojem sudjeluju ne oprašta slabost. Rezultat je politika bez duše, vođena anketama i interesima, a ne istinom. Današnji “balovi moćnika” su ekskluzivni forumi gdje se, pod krinkom “općeg dobra” i “održivosti”, zapravo cementira moć elite. Kao što je Herodijada trgovala utjecajem, danas se trguje podacima, resursima i ljudskom slobodom. Tragedija je u tome što ništa od ovog naglas izrečenog ne dopire do njihovih ubijenih savjesti. Današnji tehnokrati često ne razumiju običnog čovjeka, njegovu vjeru i njegovu potrebu za Bogom. Za njih je to “zaostalost” koju treba ispraviti edukacijom ili tehnologijom, no zato znaju promicati protuprirodna nastojanja kad im treba davati prostora u vrtićima, školama, kulturi i pri ozakonjavanju istih a koji su smišljeni „tamo negdje“ usred pijanstva, blještavila i spletki onih koje se nerijetko naziva „elita“. A o kakvoj eliti je riječ upravo ovih dana bruji cijeli svijet dok se diljem Internet sfere dijele sadržaji njihovih mailova.

Curenje podataka i razotkrivanje sadržaja privatne komunikacije moćnika zapravo je moderni ekvivalent onoga što je Isus najavio: „Ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće saznati“. No, ne tiče se to razotkrivanje samo moćnika ovog svijeta, nego i svakog od nas koji se prije ili poslije moramo suočiti sa stanjem svoje duše. Pitanje je samo slijedi li to razotkrivanje naše kajanje i priznanje grijeha u svjetlu Božjeg milosrđa ili nas ono premeće u „ubojice“ onih koji se usude staviti nam istinu pred oči. Kraljevsko dostojanstvo ne tiče se samo kraljeva, nego svakog krštenog u Duhu Svetom. U Starom Zavjeru njime su bili pomazivani kraljevi, svećenici i proroci, no u Novom su svi kršteni zadobili kraljevsko, proročko i svećeničko dostojanstvo. Isus je činio silna čudesa, pokazavši svu vlast nad prirodnim i natprirodnim silama, no njegovo kraljevsko dostojanstvo je najviše došlo do izražaja na križu dok je opraštao i molio za one koji su ga doveli u tu situaciju (a to smo svi mi), te je činio djela ljubavi prema Ivanu, Mariji, Dizmi … Čak je i njegova šutnja spram razbojnika raspetog s njegove lijeve strane, a koji ga je proklinjao, duhovni čin milosrđa. Šutnja može biti najteža osuda, ali u Isusovu slučaju ona je prostor milosrđa. On ne uzvraća uvredom, ne brani se, ne dokazuje svoju moć. Tom šutnjom Isus poručuje da poštuje slobodu čovjeka čak i onoga koji ga ovaj proklinje.

U očima svijeta, “kralj” je onaj tko kontrolira druge (tehnokratska vizija). U očima Kristovim, kraljevsko dostojanstvo je vlast nad samim sobom. Dok se “kraljevi zemlje” bore za svaki dah moći i gaze druge, Isusov je inženjering spas kroz spoznaju svoje grešnosti, pokajanje, priznanje i primanje oprosta. Njegova moć nije u sili koja uništava neprijatelje, nego u Ljubavi i prema neprijateljima (“Oprosti im, ne znaju što čine”). Nakon tri stoljeća u kojima je Rimsko Carstvo, kao najmoćnija sila svijeta, pokušavala svim sredstvima (mačem, lavovima, lomačama) iskorijeniti “malene”, car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom morao priznati poraz ljudske sile pred silom Križa. Kršćani nisu pobijedili zato što su imali jaču vojsku ili bolji “geoinženjering” od Rima, nego zato što su imali Sidro koje Rim nije mogao poljuljati. Njihova spremnost da umru opraštajući bila je sila koja je na kraju “izmjestila brda” poganskog carstva u ropotarnicu povijesti. Konstantinovo priznanje je zapravo bilo priznanje da nijedna kruna ne može opstati ako se ne pokloni pred onom od trnja. Ako je Isus pobijedio Rim koji je bio na vrhuncu moći, pobijedit će i današnje tehnokratske kule, obeskrijepiti “balove” elita i očistiti Hram od Grozote pustoši, kako one doslovne, tako i one koja se nalazi na svetom mjestu duše. Sustavi koji grade bez blagoslova završe kao arheološki ostaci, dok Isusova riječ ostaje. Možda misliš da Onaj koji je pobijedio Rim i koji je Konstantina bacio na koljena danas spava u tvojoj (našoj) lađi, no ako ne kreneš s molitvom nikad nećeš znati je li to samo tako izgleda ili nije. Molitva je naime zadovoljština za čudesna djela Božja. Ako ga kroz molitvu ne želiš tražiti i potom susresti, tražit ćeš ga kad-tad kad ti voda dođe do grla. No, zašto odgađati i čekati kao da će se sve samo od sebe posložiti. Božja je volja naše spasenje, no traži se naše sudjelovanje.

Ako misliš da će ti tehnološki napredak donijeti mir i bonacu, te nam omogućiti blagostanje znadni da je Transhumanizam zapravo najnoviji, digitalni pokušaj gradnje Babilonske kule. To je obećanje da će tehnologija, spajanjem čovjeka i stroja, nadvladati “urođenu krhkost”, iskorijeniti bolest i na kraju samu smrt. Transhumanizam želi mir kroz potpunu kontrolu, a ne kroz ljubav. To je “blagostanje” koje ne zahtijeva sudjelovanje ljudskog srca i slobode, nego samo nadogradnju hardvera. No, mir koji ne dolazi od Emanuela nije mir, nego anestezija. Čovjek može imati savršeno „digitalno zdravlje“, a i dalje u sebi nositi onaj isti babilonski nemir i očaj, jer tehnika ne može dotaknuti dušu. Transhumanizam želi izbaciti Isusa iz lađe i zamijeniti ga autopilotom. Obećava održivost, ali bez milosrđa. To je svijet u kojem nema mjesta za krhke, malene, “neznatne”, za one koji se ne mogu “nadograditi”. To je Herodov dvor na razini atoma i bitova. Transhumanizam i slične ideologije samo su skupi i komplicirani načini bježanja od vlastite malenosti. Molitva je “prečica” – ona nas odmah stavlja tamo gdje nas ovi sustavi nikada ne mogu dovesti: u zagrljaj Oca. Umjesto da čekamo da se kule sruše i da nam voda dođe do grla, možemo već danas, poput onih običnih ribara, priznati: “Gospodine, naša mreža je prazna, naša krhkost je velika, ali na Tvoju riječ bacit ću mreže.” To je jedini “održivi razvoj” koji vodi u vječnost.

Povijest nas uči, od antičkih carstava do danas, da sve što se gradi na ljudskoj omnipotenciji završi u prahu iz jednostavnog razloga što se Bog protivi oholima, a malene podiže i proslavlja. Svaki sustav koji se gradi bez Boga mora se urušiti jer koliko god naizvan izgledao uspješan on je tek utopija. A njih ne bi bilo da se čovjek pomiri sa svojom urođenom krhkošću. Bol koju doživljavamo zbog slabosti svoje pale naravi treba prikazati Gospodinu, a ne ići iz slaboće u ono gore koje potom postaje mana. Njega naša slabost ne sablažnjava, nego je što više povod i čežnja njegovog srca da nam se objavi i pokaže Put izlaska iz stanja u kojem se nalazimo. Dok se mi sramimo svoje “pale naravi” i pokušavamo je sakriti maskama uspjeha ili tehnološkim nadogradnjama, Bog je zapravo privučen tom istom slabošću. Naša slabost za Njega nije prepreka, nego “magnet” za Njegovo milosrđe. On se ne sablažnjava nad našim padovima, već nad našim pokušajima da sami budemo svoji spasitelji. Opasnost je u tome što nepriznata slabost, koju ne predajemo Bogu, trune i postaje mana, karakteristična tvrdoća srca ili ovisnost. Prikazati bol zbog slabosti Gospodinu znači “prozračiti” ranu Njegovim svjetlom prije nego što se zagnoji u grijeh oholosti. Naša slabost u Božjim rukama postaje Put izlaska. On nas ne ostavlja u tom stanju, nego nas kroz njega vodi u slobodu. Kao što je Izraelce vodio kroz pustinju (mjesto potpune nemoći) do Obećane zemlje, tako i nas kroz priznavanje krhkosti vodi do našeg istinskog kraljevskog dostojanstva.

To je tajna koju “mudri i umni” (Herodi i tehnokrati) ne mogu dokučiti. Najkraći put do Boga ide priznavanjem vlastite ništavosti uz potpuno pouzdanje u Njegovo milosrđe. To je ono što je uradio kralj David, a Herod Antipa nije, pa ga je zaslijepljenost ljudskom slavom i moću premetnula u ubojicu. Prvo u ubojicu svoje savjesti, a potom i u ubojicu čovjeka koji živi u istini i ljubavi.

M.Bušić