Vizija mora biti dovoljno velika da bi ju se slijedilo
Liturgijsko Prvo čitanje (Post 12, 1-4a) od Druge korizmene nedjelje opisuje Božji poziv Abramu da napusti svoju domovinu i krene u nepoznatu zemlju uz obećanje blagoslova i velikog potomstva. Prvo što nam pada u oči jest da vidimo kako vizija mora biti dovoljno velika da bi je čovjek slijedio. Obećanje da će postati “velik narod” i “blagoslov svim plemenima” dovoljno je snažno da nadvlada strah od nepoznatog. U trenu se našao između rizika, s jedne, te nagrade s druge strane. Što je ulog veći (napuštanje domovine, rodbine i očeva doma), to vizija biva blistavija, te pokreće čovjeka od 75 godina na put bez povratka. Jedino jamstvo koje mu je bilo na raspolaganju bilo je vjera, povjerenje u “Nevidljivo”. Vjera je inače ono što karakterizira sve vizionare kroz svu povijest, a koji vide ono što drugi još ne mogu, i koji su spremni platiti cijenu koliko god da košta a da to postane stvarnost. Ukratko rečeno, ako te vizija ne plaši i ne inspirira u isto vrijeme, vjerojatno nije dovoljno velika da te izvuče iz tvoje “Ur-kaldejske” zone komfora.
Da bi se čovjek odlučio na velike iskorake u životu iste treba pratiti i veliko dobro koje po tim iskoracima dolazi. Ljudska psiha teško prihvaća veliku žrtvu ako iza nje ne stoji veliki smisao ili “veliko dobro”. Nitko ne prodaje sve što ima da bi kupio polje za koje sumnja da je neplodno. Abram kreće jer vjeruje da je “dobitak” (blagoslov, novi identitet, budućnost) beskrajno veći od onoga što ostavlja (sigurnost, prošlost), te strah od promjene pobjeđuje pobjeđuje pouzdanjem u onoga koji ga poziva. To “veliko dobro” služi kao protuteža strahu. Bog Abramu ne obećava samo nekretninu (zemlju), nego da će on sam postati blagoslov. To je to vrhunsko dobro, ostvarenje punog potencijala osobe. Bez te vizije “velikog dobra”, iskorak nije hrabrost, nego nerazumno srljanje. Abrahamov “da” je odgovor na viziju koja je vrijedna žrtve svog dotadašnjeg života. Je li ta spremnost na žrtvu bila olakšana činjenicom da je se ušlo u pozne godine bez potomstva koje se ostavlja kao plod iza sebe ili pak prilikama u pogansko doba kad su se nezadovoljnim “bogovima” prinosile ljudske žrtve, najčešće djece, mi ne znamo, ali znamo da je obećanje čovjeku u tim godinama o potomstvu koje će biti brojnije od pjeska morskog i zvijezda koje vidi na nebu moralo zvučati kao nemoguća misija za većinu njegovih sunarodnjaka. No, očito ne i za Abrama. Bog je izabrao čovjeka po svom Očinskom srcu.
U Svetom Pismu na puno mjesta nalazimo primjere u kojima je vidljivo naglašavanje upravo tog odnosa između božanskog obećanja i ljudskog rizika. Bog nudi novu, veću viziju (veliko dobro) kako bi potaknuo ljude na radikalan zaokret. Kada Isus poziva Petra (Lk 5, 1-11), On ne kaže samo “dođi i hodaj sa mnom”. Isus mu daje viziju koja nadilazi njegov dotadašnji život i on ostavlja mreže, čamac i sigurnost zanata koji poznaje. Postaje “ribar ljudi” i stijena na kojoj će počivati Crkva koja će trajati tisućljećima (Mt 16, 18). Što više, do konca svijeta jer je vrata Paklena neće nadvladati. Kao što je Abrahamu obećano da će biti otac naroda, Petru je obećano da će biti temelj nove zajednice. Obećanje je toliko veliko da Petar (i ostali) “ostave sve i pođu za njim”.
Tu je zoran primjer i Mojsija koji od bjegunca pred vlastima postaje osloboditelj svog naroda iz egipatskog ropstva. Živio je mirnim životom pastira u Midjanu nakon što je pobjegao iz Egipta (Izl 3), tj. do dana kad mu se Bog javlja u gorućem grmu i poziva da krene u nešto što je po svim ljudskim parametrima bilo nemoguća misija. Šalje ga u Egipat i ne jamči samo slobodu za njeg osobno, već i oslobođenje cijelog naroda iz ropstva. Mojsije se boji i pokušava eskivirati pred Božjim pozivom uz opravdanje da ne zna ni govoriti razgovjetno, a kamoli biti vođa i izbavitelj, no veličina vizije – obećanje slobode cijelog naroda (ta, zbog ugnjetavanja svog sunarodnjaka je i upao u nevolju) i odlazak u zemlju “kojom teče med i mlijeko” na kraju ga pokreću na povratak u Egipat pred najmoćnijeg čovjeka svijeta, Faraona.
S druge strane u Svetom Pavlu imamo put progonitelja koji postaje apostol poganskog svijeta, ali i korektiv i smjerokaz svojim sunarodnjacima. Savao iz Tarza imao je moć, ugled i karijeru u židovstvu (Dj 9) i sve je to ostavio nakon susreta s Uskrslim na putu za Damask. Spoznaja Krista i njegova uloga donošenja Radosne Vijesti cijelom tadašnjem svijetu (poganima) bolo je ono „veliko dobro“ koje ga je ponukalo da ustraje uz brojne nedaće kroz koje je morao proći. U Fil 3,7-8 on kaže da sve što mu je bilo dobitak, sada smatra “otpadom” (gubitkom) u usporedbi s onim što je zadobio u Kristu. Tako i u drugom čitanju ove Druge korizmene Nedjelje on Timoteju piše:
„Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.“ (2Tim 1,8b-10)
On je zapravo teološki “pogonski motor” za ono kako izdržati žrtvu radi velike vizije. Pavao ne uljepšava stvarnost. On ne obećava Timoteju lagodan život. Poziva ga na patnju, na “zlopaćenje” (zatvor, progonstvo, napor, odbacivanje …). On mu odmah daje do znanja da ta snaga za iskorak ne dolazi iz Timotejeve ljudske snage, već iz nečeg što je postojalo “prije vremena vjekovječnih”. To daje nevjerojatnu težinu pozivu; to nije prolazni hir, nego vječni Božji naum. Smrt je bila neizbježna, apsolutna granica, strah koji nas drži u šahu, no Isus je “obeskrijepio” smrt. Ona više nema moć jer je kao posljednja kušnja postala Prolaz u blaženu vječnost. Sveti Franjo iz Asiza ide dotle da ju naziva “sestrica smrt”. Kao što je i svaka manja kušnja samo ispit vjernosti, tako je i ova velika poput završnog maturskog ispita kad se u tom posljednjem satu u Isusovoj školi učeništva sumira svo dotadašnje iskustvo i stavlja na vagu, tj. što će na tezulji prevagnuti. Vjera ili strah, ufanje ili očaj, ljubav prema Stvoritelju ili otpad od Gospodina.
Pavao nudi Timoteju viziju neraspadljivosti kako bi ga ohrabrio u suočavanju s nevoljama, poteškoćama i protivštinama koje su pred njim kao nešto što se podrazumijeva u životnom boju. Kao što je Abraham krenuo jer je vidio “veliki narod”, kao što je Petar ostavio mreže jer je vidio “ribara ljudi” i Crkvu Božju, tako Pavao poručuje Timoteju: “Možeš se zlopatiti (podnijeti žrtvu) jer je tvoja vizija sada život koji zasja tamo gdje je bila tama smrti.” Pavao ovdje definira kršćanski optimizam koji nije u negiranju boli, nego u fiksiranju pogleda na “veliko dobro” koje nudi evanđelje – Radosna Vijest spasenja, a koje tu bol čini podnošljivom i smislenom. Ovoj Nedjelji pored Tabora (gdje učenici vide viziju slave) i Golgote (gdje se ta vizija ostvaruje kroz najveću žrtvu) možemo slobodno pridodati onu Moriu (iako se ne spominje u prvom čitanju) gdje i Abraham pokazuje spremnost na žrtvu svog sina. Upravo ta spremnost je ono na što ciljaju svi gore navedeni primjeri iz života onih koji su pozvani od Boga. I to je nešto na što ciljaju kušnje u životima svakog od nas. Iako smo možda na početku svog obraćenja i sami privučeni velikim dogadjanjima (čijom veličinom ostajemo fascinirani do kraja života) u onim malim svakodnevnim učimo i sazrijevamo, rastemo. Onaj tko je iskusio da nakon supatnje slijedi suuskrsavanje ne boji se križa. Svaki put kad se suoči s mukom takav primarno ne drži pogled prikovan na okolnosti koliko se fokusira na otklanjanje strahova i tjeskobe koja se nadvija nad njim u namjeri da ga obeshrabri i učini žrtvu bezpredmetnom, odnosno nečim što nije povezano sa suuskrsavanjem i ulaskom u “obećanu zemlju”.
U trenutku navještenja (Lk 1, 26-38), Mariji se nudi vizija koja je ljudski neshvatljiva, no tu je i prihvaćanje rizika osude okoline, pa čak i smrtne kazne (prema tadašnjem zakonu). Postaje majka Spasitelja nakon svoga “neka mi bude” (fiat) uz svu neizvjesnost koju ta uloga nudi. U trenutku Prikazanja u Hramu dolazi dodatna proročka potvrda i o “mačevima boli” i o svrsi supatnje. Supatiti nije odvojeno od suuskrsavanja ukoliko postoje vjera i ufanje u obećanja Božja. Sveti Petar će stoga u svojoj drugoj poslanici reći da vjerom treba osigurati krepost, a krepošću spoznaju, te potom po ustrajnosti doći do istinskog bratoljublja. Spoznaja o kojoj govori je ona koja dolazi po rađanju vrlina nakon dragovoljnog mrtvenja ili nošenja križa, a koju prate uskrsna radost i mir u duši. Onaj tko to iskusi shvaća istinsku svrhu Vazmenog prolaza. Iskustvo preobrazbe ga nuka na ustrajnost kako u običnim i svakodnevnim “prolascima”, tako i pri onim većim kušnjama u koje inače sam ne bi dragovoljno zakoračio. No, ako ih je Gospodin pripustio tad je i osigurao prolaz. U svim tim primjerima (Abraham, Petar, Mojsije, Pavao, Marija …) vidimo istu matricu. Čovjek je u svojoj zoni komfora (makar on nije idealan), a Bog mu prilazi, poziva i nudi nešto nezamislivo veće. Čovjek mora odvagnuti vrijedi li riskirati sve što ima za ovo što mu se nudi? On podsvjesno teži ka samodostatnošću i komforom, no Gospodin zna da se takvo što u konačnici pretvara u “močvaru”, tj. da su varave nade o “blagostanju” bez Boga. Koliko god se čovjek opravdavao da želi imati “samo ono osnovno”, kruh i krov nad glavom, te bez većih stresova i težih bolesti, on zapravo poručuje da želi biti samodostatan. Ioako to željeti samo po sebi nije grijeh, on to postaje ukoliko odbija nasljedovati Krista u svakodnevnici koje nema bez muke. Sv.Petar je jedan od onih koji su najburnije reagirali pri fasciniranosti onim što Isus može učiniti kad je u pitanju bila promjena trenutnih okolnosti na bolje. Sjetimo se njegove reakcije kod ulova riba kad je bacio mreže na Isusovu riječ, hodanja po vodi ili pak ovonedjeljnog Isusovog preobrazenja (videći ga u slavi dok razgovara s Mojsijem i Ilijom) kad je zajedno s Ivanom i Jakovom pao ničice u blaženo počivanje u Duhu. Želi u tom “blagostanju” ostati, te predlaže da tu naprave sjenice za konačište. No, uporedo s tim situacijama kako se ne sjetiti trenutka kad Isusa odvraća od Muke, kad ne pristaje da mu Sin Božji pere noge, kad spava u Getsemaniju (umjesto da moli) i razbojniku mačem odsjeca uho, a potom tri puta opovrgava poznanstvo s Isusom. Što je želja za komforom veća, to je bijeg od teškoća, nevolja i protivština izraženiji. Isus nije protiv blagostanja, no staviti komfor ispred volje Božje je nešto što Isus naziva demonskim činom. Ukoliko se netko deklarativno izjašnjava kršćaninom, a ide tom stranputicom taj i takav je sablazan. On je anti-svjedok. Pa, sve i da je “karizmatik” kojeg vodi fasciniranost Duhom i njegovim očitovanjima, a ne ulazi u otajstva Muke Gospodnje.
U biblijskom smislu vjera nije samo “uvjerenje”, nego i pouzdanje da je Onaj koji obećava veći od straha koji se osjeća. Stoga tu vizija nije samo znati ono što jest, već i ono što se može biti. Vizija je most između sadašnje stvarnosti i Božjeg obećanja. Abraham ne vidi pustinju, nego zvijezde. Kad mu Bog kaže “Pogledaj u nebo i prebroji zvijezde… Toliko će biti tvoje potomstvo”, Abraham u tom trenutku nema ni jedno dijete, a on i Sara su u poodmakloj dobi. On nije gledao “ono što jest” (biološku nemogućnost), nego “ono što može biti” jer mu je Bog dao svoje naočale, naočale vjere. Petaru, Jakovu i Ivanu na Taboru Isus dopušta da vide Njegovu slavu (“ono što može biti” i što On zapravo jest u vječnosti), no ta vizija im je trebala poslužiti kao snaga za dane muke koji su dolazili. Stoga u Heb 11,1 imamo definiciju vjere u ovom obliku: “Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” Zašto je to važno za život? Ako gledamo samo “ono što jest”, ostajemo zarobljeni u analizi problema, strahu i ograničenjima. Vizija “onoga što može biti” daje „energiju“ za promjenu. Bez te vizije, Abraham bi ostao samo još jedan nomad u Uru, a Petar samo običan ribar na Galilejskom jezeru. Ono što ih je učinilo velikanima nije njihova trenutna situacija, nego njihovo povjerenje i pouzdanje u mogućnost koju im je Bog pokazao, ali tek po prihvaćanju križa. Kaže se da je vizija umjetnost gledanja nevidljivih stvari, no ta umjetnost ne postoji bez puta križa. Da bi se vizija ispunila moraju postojat ciljevi koji iz nje proizlaze, a da bi se ciljevi ispunili traži se svijest o identitetu i što što poziv Božji podrazumijeva, tj. svrha ne samo života, već i odricanja.
Stoga kršćanska nada nije puki optimizam, nego upravo ta sposobnost gledanja svijeta kroz Božja obećanja i u ono što nas drži usidreno uz Njega kad kaže da je isti jučer, danas i uvjeke, tj. da je Emanuel, Bog s nama, na svakom mjestu i u svakom trenutku. Drugim riječima, sva ta obećanja su nama tu, na dohvat ruke kao na stolu. Pitanje je samo hoćemo li svojom ljevicom (povjerenje) i desnicom (pouzdanje) iskusiti i primiti u posjed ono što je za nas deponirano. Ako znamo u čemu su vrijednosti tad je odgovor na poziv i naše kretanje putem ispunjavanja ciljeva koji proizlaze iz vizije zapravo lagan. Ako smo u istom jarmu s Kristom, tad ne računamo toliko sa svojim slabim snagama koliko s time da smo mi u tom hodu tek supatnici u njegovoj Muci i suputnici u radosti. On taj koji je glavni, Onaj koji izvodi i vuče ono što nama samima ne bi bilo moguće, te uvodi u ono što ljudsko oko i uho prije Njega nije niti vidjelo, niti čulo.
To je Put pred kojim muka i smrt nemaju zadnju riječ ma koliko god se “silnici” ovog svijeta trudili fascinirati nas svojim sredstvima razaranja i moći, te koliko god velika bila njihova obećanja o miru i blagostanju novog i poboljšanog čovjeka. Reset koji Bog nudi zahvaca područja ljudskog duha koji je njima nedohvatljiv. A golijati koje pred nas stavljaju su tek običan prolaz.
M.Bušić
