Christine Cotton bila je biostatističarka koja je godinama analizirala i javno osporavala podatke iz Pfizerovog ispitivanja. Pronađena je mrtva.
U pismu koje je ostavio govori o kroničnoj fizičkoj boli i dosezanju granice.
Ne znamo koliko su godine javnog izlaganja, pritiska, izolacije utjecale.
Ali ova priča postavlja veće pitanje: koju cijenu danas plaćaju oni koji govore protiv ustaljenih verzija?
Koliko je teško u današnjem društvu izraziti drugačije gledište, a da pritom ne budete etiketirani ili marginalizirani?
Što misliš? Postoji li doista sloboda izražavanja ili postoji samo dok ti se ne stvaraju neugodnosti?
„OŠTEĆENI CJEPIVOM PROTIV COVIDA“
„A ONDA OSTAVLJEN SAMI“
Bio je dobro.
Radio je.
Igrao je nogomet.
Imao je normalan život.
Zatim, nakon cjepiva protiv Covida, kaže da se našao s narušenim zdravljem i osjećajem još težim od fizičke boli: osjećajem da je postao nevidljiv.
Nevidljivo za institucije.
Nevidljivo za zdravstvo.
Nevidljivo onima koji bi, teoretski, barem trebali slušati.
I upravo je to jedna od najnepodnošljivijih točaka cijele ove priče:
ne samo prijavljena šteta,
ali i tišina koja dolazi nakon toga.
Napuštanje.
Osjećaj razgovora sa zidom.
U njegovoj priči postoji rečenica koja teži više od mnogih drugih:
Saslušaju vas, pregledaju vaše dokumente, čak priznaju da je ono što vam se dogodilo u skladu s oštećenjem od cjepiva… i onda nestanu.
I tada pitanje postaje neizbježno:
Koliko ih je u ovoj situaciji?
Koliko ih samo traži da budu saslušani, praćeni, priznati?
Koliko ih je ismijano prije, a zaboravljeno poslije?
Godinama nam se govorilo da se o tim pitanjima ne može raspravljati, da je sve to marginalno, rijetko, zanemarivo.
Ali kada pred sobom imate stvarnu osobu, s licem, glasom, promijenjenim životom, problem više nije teoretski.
Stvarno je.
I to je ljudski.
Zašto mislite da se o ovim slučajevima i dalje toliko šuti?
Pratite Veliku Obmanu kako biste nastavili davati glas onima koji su prečesto ostavljeni sami.
hop
