HSP: “Uništavanje amblema I. gardijske brigade Tigrovi ne predstavlja nikakvo djelo umjetnosti, već izljev mržnje”

Manjak razumijevanja vrijednosti Domovinskog rata!
Iako hrvatski Ustav jasno spominje pobjedu u Domovinskom ratu (preambula Ustava) kao ključnu točku nezavisnosti, suverenosti i demokratske vladavine očito mnogi ne razumiju to značenje, kako je i vidljivo u opisu performativnog djela autorice Jelene Tucak. Iako nitko nije natjeran da sve točke preambule srcem prihvaća, ova je zapravo uz nastanak same tisućljetne državnosti de facto izvor suvremene odnosno trenutačne državnost. Domovinski rat nije mjesto ubijanja djece niti svrha i korelacija s time postoji kako navodi autorica “Zašto se ubijaju, primjerice, djeca?”. Djeca se ne ubijaju u Domovinskom ratu, ona su stradala kao žrtve šireg konteksta rata i ratnih stradavanja. Autorica ne shvaća da Domovinski rat označuje isključivo obrambenu hrvatsku borbu protiv agresorskih postrojbi na prostoru HR i BiH, da on ne snosi teret stradavanja nevinih, niti agresiju i vrijednosti agresije tadašnje Srbije i Crne Gore (krnje Jugoslavije). Autorica svakako pokazuje svoje neznanje Domovinskog rata, koji nije neki mitološki pojam, već jasno područje povijesnog, društvenog, čak i demografskog istraživanja gdje čitavi instituti, fakulteti i studije se znanstveno bave njime, ponajprije u povijesnoj znanosti. Autorica niti spominje niti koncipira svoje djelo prema autoritetima znanosti ili barem recentnim radovima na temu Domovinskog rata, stoga uništavanje amblema I. gardijske brigade Tigrovi ne predstavlja nikakvo djelo umjetnosti, već izljev mržnje prema vrijednostima Domovinskog rata.

Umjetnički diletantizam na djelu?
Vrijednosti na stranu, umjetnički čin pokazuje ozbiljne manjke kvalitete umjetničke struke i diletantizam autorice. U svom objašnjenju koristi naziv “grb” za amblem iako sama oznaka I. gardijske brigade “Tigrova” nije grb, niti spada pod heraldiku, niti nosi heraldičke osnove. Jasno je objasnila da ga stilizira minimalno, stoga nećemo ulaziti u kvalitetu izrade amblema. No upravo neznanje temeljnih umjetničkih područja koja razlikuju grb od amblema, heraldiku od grafike i dizajna je vrlo zabrinjavajuća. Jedan obrazovani, profesionalni umjetnik ne čini takve pogreške, jer rad ovakve razine graniči s pukim amaterizmom, čak i suprotno mnogi amateri bolje barataju pojmovima nego li autorica koja bi ipak trebala imati razinu znanja koji odgovara akademskoj umjetnici (prvostupnici ili magistri u umjetnosti).

Je li u pitanju je umjetnički plagijat?
Takav diletantski pristup ne prestaje s površnom tematikom, ozbiljno je i pitanje plagiranja djela. Naime njeno performativno djelo u obliku čina polijevanja amblema i simbola vojnih postrojbi već postoji. U svom objašnjenju djela nigdje ne navodi čin omaža drugim umjetnicima ili inspiraciju njihovim djelom ili tehnikom. Ono što je u znanosti plagijat kada uzimamo nečije navode, dijelove teksta ili pak metodologiju bez atribucije. U umjetnosti je uzimanje ideje, koncepta, tehnike ili metodološkog pristupa stvaranja umjetničkog djela bez adekvatne i jasno vidljive atribucije. Jelena Tucak nigdje nije navela umjetničku atribuciju čime daje sliku da se radi o izvornom umjetničkom djelu, a to očito nije. Navodi samo sebe i Šimuna Anušića bez navoda atribucije ili primjerice da se radi o plagiranju sličnih ideja, tehnika ili koncepata umjetnika kao što su Ernst Ludwig Kirchne, Carlos Altamiran, Fyffe Christie itd.

Ozbiljni problemi u visokoškolskom obrazovanju?
Autorica Jelena Tucak prema dostupnim podatcima koliko mogu vidjeti je diplomirala na UMAS (Umjetnička akademija u Splitu), iako je sama akademija poznata upravo po svojoj tradiciji performativne umjetnosti, ipak nije najviše kvalitete kao ona zagrebačka. Vrlo je upitna kvaliteta profesora, pogotovo mlađih generacija koji dolaze na mjesto nastavničkih zvanja. Kvalitetno prenošenje znanja je jedna od temeljnih zadaća svake obrazovne institucije. Stoga bi se trebali upitati uistinu kakav imamo nastavnički kadar u visokoobrazovnim institucijama umjetnosti ako nam se događaju sve češći primjeri akademskih umjetnika (prvostupnika i magistra u umjetnosti) koji prilikom svog samostalnog djelovanja pokazuju ozbiljne manjke temeljnih znanja, metodologije i tehnike u umjetničkom radu. Hrvatskom visokoškolskom obrazovanju, posebice onome u kulturi i umjetnosti su potrebne ozbiljne reforme. A ovakav slučaj osobe koja je ipak relativno nedavno završila svoje obrazovanje jasno nam daje povod da propitujemo kvalitetu obrazovanja na akademijama i fakultetima.