Od Monikinih suza do Gospina poziva, pitanje ostaje isto: Kako ponovno zapaliti domaći oltar?

Svi točno znaju koju bi terapiju prepisali tuđoj djeci, kako bi preodgojili susjede i što bi sve Crkva trebala promijeniti da bi bila po njihovoj mjeri.

Naše je licemjerje postalo toliko profinjeno da smo razvili vrhunsku vještinu: glasno zahtijevamo obraćenje cijele planete, samo kako bismo uspješno izbjegli ono jedno, stvarno vlastito obraćenje. Puno je ugodnije glumiti kozmetičara tuđih duša i s visoka skenirati tuđe promašaje, nego dopustiti Bogu da protrese naše skrivene kutke.

Da je Monika bila žena našeg doba, vjerojatno bi gnjevno lajkala statuse o propasti morala u Kartagi, pisala kolumne o lošem utjecaju krivovjeraca na omladinu i tražila da se njezinu Augustinu dekretom zabrani izlazak. Danas se ne plače pred Bogom. Danas se skupljaju klikovi na tuđem grijehu. No, ona nije trošila energiju na prepravljanje carstva, nego je dopustila da njezine vlastite suze postanu kupelj u kojoj će se njezino dijete progledati.

Augustin je postao velikan tek kad je prestao tražiti krivce po svijetu i shvatio da se najveća bitka ne vodi na trgovima, nego na koljenima u vlastitoj sobi.

Mi bismo radije preuređivali tuđu stvarnost. Lakše je držati govore o tuđem spasenju nego očistiti vlastiti prag. Naše je licemjerje postalo vrhunski društveni sport. Ne može se biti arhitekta tuđeg spasenja prije nego se priznaju i ne oplaču vlastite ruševine. Ulažemo golem napor u mijenjanje cijelog svijeta, samo da slučajno ne bismo morali dopustiti Bogu da promijeni nas.

Ne znamo jesmo li više zatrpani tuđim grijesima ili pregaženi vlastitom pravednošću! Možda ta “pravednost” izgrađen na užitku negiranja daje prividan osjećaj važnosti i moći dok sudimo sve i svakoga oko sebe, no tu treba biti izričito jasan i glasan: Ako misliš da nisi ohol i grešan, upravo to je siguran znak da jesi. Nema pravedna nijednog. Svi sagriješiše.

Istinska pravednost je dar Božji. Ne može se zaslužiti na društvenim mrežama niti kupiti moraliziranjem. Do nje se dolazi tek kad kapituliramo na koljenima. Kad prihvatimo Božje milosrđe kao najveći izraz Njegove pravednosti.

Sve ostalo je samo skupljanje jeftinih poena u lošoj predstavi.

Kada roditelji prestanu živjeti Evanđelje pred svojom djecom i kada se obitelj, umjesto domaćoj crkvi, počne klanjati hedonizmu i profitu, društveni kaos postaje neizbježna posljedica. No, moderni domaći oltar više ne služi za molitvu. On je postao šank za pripremu vikend-zabava na kojima se poslije ljudi gaze automobilima (izvještavaju nas mediji ovih dana i o takvoj bizarnosti). Čudimo se što maloljetnici (ministrov sin) podmeću požare (Vitez) po tvornicama, a sami smo ukinuli kućnu vatrogasnu službu, odnosno obiteljsku molitvu i roditeljsku pouku praćenu vlastitim primjerom.

Želimo kulturnija ministarstva, a kuće su nam postale nekulturne zone bez Boga. Lov na fotelje i glasove je providan, ali lov na duše naše djece prepustili smo ulici i ekranima.

Izgorjet ćemo i mi sami, ako nam domaći oltar ostane samo spomen na stara vremena, te ga prekriju pepeo i prašina. Sveto Pismo nam to garantira. Nemojmo stoga misliti da smo bolji od onih koje tako rado kritiziramo.

Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i sad gorim mirom tvojim.

Ovaj Augustinov nemir koji smirenje pronalazi tek u Bogu, zapravo je jeka onoga što nam Nebo i danas, tako neumorno i majčinski, ponavlja. Dok mi gubimo vrijeme preuređujući tuđe živote i skupljajući jeftine poene na tuđim grijesima, Kraljica Mira nas u svojim nedavnim porukama ponovno, poput brižne majke, hvata za ruku i vraća na jedini ispravan izvor.

Ona nas ne poziva sve da popravljamo svjetsku politiku (iako i to treba netko) niti da budemo suci svojim susjedima. Njezin je poziv radikalan u svojoj jednostavnosti. Kao izravan lijek za naše “nekulturne zone bez Boga” i domove u kojima se ugasila kućna vatrogasna služba, Gospa u srpanjskoj poruci traži konkretan čin: „Stavite, dječice, Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji i čitajte ga, da bi vam bilo poticaj na obraćenje i novi život.”.

Nebo traži da maknemo ekrane s pijedestala naših stolova i tamo vratimo Živu Riječ. Jer tek kada Riječ ponovno zauzme središnje mjesto, može se dogoditi ono što Gospa traži u svojoj najnovijoj poruci od 25. kolovoza – da se vratimo Bogu i da „molitva poteče iz vaših srca i iz vaših obitelji”. Tek tada, kada ugasimo buku tuđih grijeha i utišamo vlastitu oholost, moći ćemo u radosti obiteljskog doma čuti onaj tihi, stvarni Isusov glas: „Mir vama!”.

Nemojmo, stoga, biti od onih koji samo glasno komentiraju mrak dok im se vlastiti domovi urušavaju. Budimo nositelji mira i molitve za sve ove prostore koji su Boga zaboravili. Dopustimo Bogu da protrese naše skrivene kutke, očistimo vlastiti prag i skinimo prašinu s domaćeg oltara na koji ćemo ponovno staviti Bibliju. Sve ostalo je samo loša predstava u kojoj gubimo vlastitu dušu.

Milenko Bušić, 28.08.2026.