NEZAKONITO DJELOVANJE CRKVE SRBIJE U HRVATSKOJ, II. dio
ŠTO JE PO ZAKONU CRKVA?
ZPPVZ Članak 1. Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovjedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Evidencija).
SPC nije upisana u Evidenciju. Niti „SPC u Hrvatskoj”, s kojom Račan sklapa ugovor nije upisana. Iz toga slijedi da niti prva niti druga nisu Crkva/vjerska zajednica u smislu Zakona stoga se s njima ne smije potpisati ugovor na temelju članka 9. stavka 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica jer se takav ugovor može sklopiti samo s vjerskim zajednicima.
Sve registrirane vjerske zajednice, koje imaju ugovor najprije su upisane u Evidenciju vjerskih zajednica, a potom je sklopljen ugovor s državom. Samo sa SPC to nije slučaj. Potpisan je ugovor sa nepostojećom pravnom osobom „SPC u Hrvatskoj”, koja nije upisana u Evidenciju niti prije niti nakon sklapanja ugovora sa državom.
VJERSKA ZAJEDNICA NE SMIJE ŠIRITI MRŽNJU ILI NEKOME UGROŽAVATI ŽIVOT I ZDRAVLJE
ZPPVZ Članak 3. (1) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom svom djelovanju ne smije širiti netrpeljivost i predrasude prema drugim vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima ili drugim građanima.
Članak 4. Vjerska zajednica ne smije djelovati sa sadržajem i načinom obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere koji su protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana.
Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde i Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim zločinima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.
Baš s tom SPC-om čiji je Sveti Sinod 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku” i koja je 1995. osuđena za genocid u Parizu, Vlada RH 2002. potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa. I to nije bilo jednostavno, jer je Račan tražio formu ugovora koja će zadovoljiti SPC. On je želio uvesti SPC u Hrvatsku pod svaku cijenu, a sama SPC to nije htjela pod svaku cijenu, nego isključivo na način da ne preuzima na sebe nikakvu formalnu obvezu i naročito da ne prizna hrvatsku državu ravnopravnom ugovornom stranom. To je razlog zašto ugovor nije potpisala osoba ovlaštena za zastupanje Crkve (a u Crkvi to je samo i jedino patrijarh, koji ne smije svoje pravo delegirati nikome), nego je kao nekom (ilegalnom) tijelu dodijeljena punomoć. Na taj način osigurano je da SPC ne mora priznati RH kao državu, pravni subjekt i ravnopravnu ugovornu stranu, a može obilato i bez odgovornosti trošiti ustaške kune. Odluka Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine koja je kao punomoć za potpisivanje ugovora, ne postoji u arhivi Vlade RH! Ne postoji niti u arhivi sv. Arhijerejskog sabora u Beogradu – izgleda da nikad nije niti postojala.
KAKO SE CRKVE REGISTRIRAJU
ZPPVZ. Članak 5. (1) Vjerske zajednice koje djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: postojeće vjerske zajednice) upisuju se u Evidenciju podnošenjem prijave za upis.
(2) Zajednice vjernika koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ne djeluju kao vjerske zajednice ili koje će se osnovati nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: novoosnovane vjerske zajednice), upisuju se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću.
U kratko:
1. Vjerske zajednice koje djeluju prije donošenja novog zakona podnose PRIJAVU za upis.
2. Zajednice vjernika, koje će se osnovati nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnose ZAHTJEV za upis.
Evo što piše u Ugovoru Račan – „SPC u Hrvatskoj”:
„Članak 2. Ugovorne strane suglasne su da je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona. Episkopski savjet odnosno episkopija obavještava ministarstvo nadležno za poslove opće uprave radi upisa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i svojih ustrojstvenih oblika u Evidenciju u skladu sa Zakonom.”
ZPPVZ kaže da vjerske zajednice, koje su postojale prije donošenja novog zakona u roku od šest mjeseci mogu podnijeti PRIJAVU u kojoj samo moraju dokazati da su i prije djelovali u Hrvatskoj. Tzv. SPC u Hrvatskoj nije djelovala prije u Hrvatskoj pa ne može podnijeti PRIJAVU za upis u Evidenciji.
Općenito, sastavitelji Ugovora su smatrali da je „zakon vrata usred polja” pa su ugovorom dopunili zakon (ZPPVZ) ustvrdivši „da je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona”. Da je bilo tako ona bi podnijela PRIJAVU za upis i bila bi upisana ali to se nije dogodilo jer je nije bilo.
Još zanimljiviji je drugi dio čl. 2. po kojemu je Episkopski savjet i episkopija jedno te isto (suluda tvrdnja!) i on odnosno ona „obavještava ministarstvo nadležno za poslove opće uprave radi upisa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i svojih ustrojstvenih oblika u Evidenciju”.
Misli se na ustrojstvene oblike „SPC u Hrvatskoj”, koja unatoč toga što ne postoji sklapa ugovor ali u Evidenciji su upisani evidencijski oblici SPC-a, ne „SPC u Hrvatskoj”.
ZPPVZ Članak 6. (2) U Evidenciju, pored vjerskih zajednica mogu se upisati i njihovi organizacijski oblici za koje to zatraži vjerska zajednica te zajednice vjerskih zajednica, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom za upis postojećih vjerskih zajednica.
U Evidenciju nije upisana niti SPC niti njena „podružnica” „SPC u Hrvatskoj” i po zakonu ne mogu biti upisani njihovi organizacijski oblici, tj. ne mogu podnijeti PRIJAVU kao one vjerske zajednice, koje su i prije djelovale u RH jer oni nisu vjerska zajednica što bi tek postali upisom u Evidenciju, a ne žele podnijeti niti „ZAHTJEV”, što bi morale učiniti one, koje će tek biti upisane jer čl. 2 Ugovora tvrdi da su imali pravnu osobnost i prije stupanja na snagu ZPPVZ ali ne kaže u kojem obliku, kada i gdje. Zato je u Ugovoru navedeno da „Episkopski savjet odnosno episkopija obavještava ministarstvo nadležno za poslove opće uprave radi upisa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj”.
U ZPPVZ su navedeni PRIJAVA i ZAHTJEV ali Ugovor uvodi novi pojam OBAVIJEST. Znači „SPC u Hrvatskoj”, koja nije upisana u Evidenciju šalje OBAVIJEST Ministarstvu opće uprave i upisuju se Evidencijski oblici ali ne njeni kao što je po Ugovoru nego „SPC”, koja isto nije upisana u Evidenciju i koje nema u ugovoru!
NEZAKONITO KORIŠTENJE NAZIVA DRUGIH DRŽAVA ILI NJIHOVIH OBILJEŽJA
ZPPVZ Članak 8. …(3) Naziv i obilježja vjerske zajednice ne smiju sadržavati službene nazive drugih država i njihova obilježja.
Srpska pravoslavna crkva nije srpska po narodu, što bi bilo hereza, nego je srpska po države Srbije. Zapravo je ona Pravoslavna crkva Srbije pa tako vjerska zajednica sadrži u svom nazivu naziv države Srbije, a zastava SPC je zastava države Srbije (Ustav SPC, čl. 4 „… Zastava Srpske pravoslavne crkve je trobojka: crveno – plavo – bijelo, sa zlatnim krstom i ognilima”).
Svi se u Hrvatskoj ljute kad srpski patrijarh ne spominje državu Hrvatsku nego neke pokrajine ali nije on kriv jer mu je sve to Račan potpisao. Čak se po tom ugovoru, suprotno postojećem zakonodavstvu u RH, smije koristiti naziv države Srbije i zastava Srbije u obliku zastave SPC-a.
VIŠE NEZAKONITOSTI
ZPPVZ Članak 9.(1) Pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica mogu se uređivati i ugovorom kojeg sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica.
U Evidenciji nema niti SPC niti SPC u Hrvatskoj što znači da nisu vjerske zajednice ali potpisan je ugovor od zajedničkog interesa i ispada da tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti!
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i nepostojećeg „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj“, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de juro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji.
Advertisement
Postavke Privatnosti
Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj” nego u RH postoji 4(6) eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji.
UGOVOR O DJELOVANJU SPC NA TLU RH JEST, DAKLE, DE FACTO NIŠTETAN. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt koji ne postoji.
Uz to, SPC ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana čak ni u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006. – dakle četiri godine nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2020. dobila protuzakonito, odnosno stekla bez osnove mnoštvo povijesno i novčano vrijednih nekretnina i više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Iz proračuna lokalnih jedinica isto.
Ugovor se temelji na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su u Evidenciji upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? Račan potpisuje ugovor sa „SPC u Hrvatskoj”. Naveden je popis organizacijskih oblika ”SPC” a sam popis sadrži organizacijske oblike „SPC u Hrvatskoj”. Sada (u prosincu 2021. – op.a.) je organizacijskih oblika 430.
U rujnu 2017. upisan je organizacijski oblik SPC Episkopski savjet. To je ono u Ustavu SPC nepostojeće tijelo čiji je nepostojeći predsjednik potpisao ugovor s Račanom 2002., dakle 15 godina ranije. U Ustavu SPC „episkopski savjet” još uvijek ne postoji.
Ugovor ne propisuje koji iznos mora dobivati tzv. SPC u Hrvatskoj iz državnog proračuna kao što je to slučaj kod drugih vjerskih zajednica nego „Episkop odnosno episkopski savjet podnosi zahtjev”. Kako to da je episkop i (nepostojeći) episkopski savjet jedno te isto nije jasno, ali jasno je da podnositelj zahtjeva traži ne neki propisani ili reglamentirani iznos nego onoliko koliko hoće. „Sredstva za uzdržavanje dostavljaju se Episkopskom savjetu SPC u Hrvatskoj, odnosno njegovom središnjem fondu“ (članak 23. ZPPVZ), a Ustav SPC tvrdi da u SPC postoji samo jedan budžet – onaj u Beogradu i njemu se dostavljaju svi prihodi. Znači novac iz hrvatskog državnog proračuna odlazi ravno u Beograd! Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove nastavljaju dodjeljivati hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države koja Hrvatskoj duguje desetke milijardi dolara ratne odštete, i koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora.
Na temelju ništetnog Račanovog se ugovora sada Crkva Srbije upisuje na pravoslavnu imovinu u Hrvatskoj bez obzira na to što je ta imovina stečena u stoljetnom postojanju Pravoslavne Crkve Hrvatskog kraljevstva zvane Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradovima Zemunom, Petrovaradinom i Srijemskim Karlovcima velikodušno darovali „bratskoj“ socijalističkoj republici Srbiji. Napominjemo da sve crkve, zgrade i sve što koristi SPC u Srbiji je u vlasništvu države Srbije oduvijek. SPC nema u svom vlasništvu crkve u Srbiji ali ima u Hrvatskoj!?
Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više! Radi toga se SPC u Srbiji mora samouzdržavati. U RH država podmiruje sve troškove poslovanja vjerskih zajednica pa tako i plaće episkopa i svećenika, stan, režije …
Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih 4(6) eparhija. Znači desetak svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 100 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno desetak svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja, uz troškove administracije, stanove, režije, automobile… pa koga je briga koliki i kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju.
Osnovna plaća svećenika SPC u RH je duplo veća od plaće svećenika SPC u Srbiji. Za dodatne tri parohije u RH ide još 25 % dodatka na plaću. Znamo da ima svega 50 svećenika na 400 parohija – prosječno osam parohija po svećeniku.
Svećenik može biti i član nekog eparhijskog savjeta ili drugog organa i za to bi dobivao još jednu plaću. Osim toga plaćeni su i stan, režije …
Iz svega navedenoga slijedi da svećenik SPC u Hrvatskoj u usporedbi sa svećenikom SPC u Srbiji dobije i do 10 puta veću plaću. Sve to plaća država Hrvatska.
U vjerskim školama SPC u RH svi su učitelji iz Srbije i BiH (RS), ponajviše u bogosloviji u manastiru Krka gdje uopće nema državljana RH – niti učitelja niti učenika. Dakle nitko od njih nije državljanin RH ali država RH uzdržava i takve ustanove.
Episkop je poslodavac svećenicima zato i svećenici SPC dobivaju plaću od episkopije (mitropolije). U Zagrebu je sjedište Mitropolita „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“ i na popisu svećenika te eparhije ima 10 njih, koje služe u RH i još 10 njih u Sloveniji (još ne znamo što je s onima u Italiji), koji po Ustavu SPC moraju dobivati plaće iz Mitropolije u Zagrebu. Dakle RH uzdržava svećenike SPC, koji služe u Sloveniji, a moguće i one u Italiji.
PITANJE br. 1
U normalnim državama kad postoji opravdana sumnja da se novac iz državnog proračuna troši na nezakonit način, državna tijela moraju to ispitati a dok traje taj postupak prekida se isplaćivanje novca do donošenju odluke.
Kako to da tzv. SPC u Hrvatskoj na temelju ništetnog ugovora dobija hrpe novaca iz hrvatskog državnog proračuna, a da niti jedno državno tijelo ne reagira?
PITANJE br. 2
Veliki dio hrvatske pravoslavne imovine koju je Račanov ugovor omogućio da se na nju upiše tzv. SPC u Hrvatskoj iznajmljuje se. Poznato je da samo u Zagrebu od iznajmljivanja 97 nekretnina tzv. SPC u Hrvatskoj zarađuje 15 000 000 kuna godišnje (2.000.000.- Eur).
Je li tzv. SPC u Hrvatskoj ikad platila porez na to i ako jest, kada i koji iznos?
Tko je zapravo porezni obveznik kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica nije upisana tzv. SPC u Hrvatskoj nego 430 organizacijskih oblika SPC, koja niti je upisana u Evidenciji niti ima ugovor s državom?
PITANJE br. 3
Postoje li svećenici tzv. SPC u Hrvatskoj, čije su parohije na teritoriju neke druge države a dobivaju plaće u RH, dakle iz hrvatskog državnog proračuna?
PITANJE br. 4
„Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj)… „(Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC).
Taj popis nije istinit.
SNV objavljuje ispravljeni popis – Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj sačinjavaju Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Slavonska, Osječkopoljska i baranjska, Zahumsko-hercegovačka i primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik.
Ali niti taj ispravak ne daje punu sliku. Na tom popisu navedeno je 5 eparhija SPC ali u stvari u RH osim navedene Zahumsko-hervegovačke eparhije sa sjedištem u Mostaru (BiH), koje nema u Račanovom ugovoru djeluje i Srijemska eparhija (Srbija) s tri sela na istoku RH, koje isto nema u Račanovom ugovoru, ali nema je niti na popisu SNV.
Baš Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji Vlada Zorana Milanovića godine 2013. uplaćuje 12.000.000,00 HRK odštete za oduzetu imovinu?! SPC nema imovinu u Srbiji gdje je sve u vlasništvu države, a imala je u Hrvatskoj pa čak joj je tu imovinu država oduzela?!
Dobivaju li eparhije Zahumska (BiH) i Srijemska (Srbija) novac za uzdržavanje iz državnog proračuna RH i na temelju čega?
PITANJE br. 5
Većina episkopa (biskupa), svećenika, monaha, učitelja u vjerskim školama tzv. SPC u Hrvatskoj nisu državljani RH nego su državljani Srbije ili BiH (RS), koje nisu članice EU. Da bi oni dobili posao u RH najprije moraju dobiti boravište po Zakonu o strancima.
Na koji su način zaposleni episkopi (biskupi), svećenici, monasi, učitelji u vjerskim školama, službenici SPC, koji nisu državljani RH?
Tko je njihov poslodavac kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica nisu upisani niti „SPC u Hrvatskoj” niti SPC, a poslodavac mora biti neka pravna osoba?
Rade li sve već navedene osobe još uvijek kod poslodavca, koji je pokrenuo postupak njihovog zapošljavanja i za kojeg nije izdana dozvola za boravak i rad što traži Zakon o strancima?
U slučaju da je poslodavac neki od onih 428 (sad već 430) evidencijskih oblika SPC npr. parohija A, u slučaju da je svećenik dobio nalog i za parohiju B, je li prekršen Zakon o strancima, dakle rade za poslodavca, a nije izdana dozvola za boravak i rad?
Na temelju čega su oni, koji su državljani Srbije ili BiH (RS) dobili boravište u RH da bi bili nakon toga bili zaposleni u RH?
Jesu li dobili boravište? Ako jesu – na temelju čega?
U slučaju da nisu dobili boravište – na temelju čega su zaposleni?
PITANJE br. 6
Hrvatski mediji više puta objavljuju kako su članovi klera SPC, koji nisu hrvatski državljani, ratovali protiv RH. Npr. Slavonski episkop Jovan Čulibrk (niški specijalac) sa sjedištem u Pakracu i svećenik Malobabić u Korenici. Zakon o strancima propisuje da takvi ne mogu dobiti zaposlenje u RH.
Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj” državljani Srbije, Crne Gore ili BiH (RS), koji su ratovali protiv Hrvatske u Domovinskom ratu.
Ako su te tvrdnje istinite – na temelju čega su dobili boravak i dozvolu za rad?
PITANJE br. 7
Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj”, čije su parohije u Slovenije ili druge države (Srbija i/ili BiH (RS) a dobivaju plaću iz neke episkopije čije je sjedište u RH, to jest zaposleni su u nekoj drugoj državi kao svećenici SPC, a dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna?
PITANJE br. 8
U bogosloviji u manastiru Krka nema državljana RH. U ovom su manastiru svi iz Srbije ili BiH (RS) – učitelji, učenici, monasi.
Na temelju čega su učenici vjerskih i drugih škola „SPC u Hrvatskoj”, (bogoslovije u manastiru Krka i gimnazije u Zagrebu), koji nisu državljani RH dobili dozvolu za školovanje u RH?
PITANJE br. 9
Mitropolija zagrebačko-ljubljanska osnovala je Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske odobrilo je rad gimnazije 10. svibnja 2005.
Po ZPPVZ vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole. U tom zakonu nema niti riječi kako vjerska zajednica može otvoriti manjinsku školu.
Manjinsko zakonodavstvo daje mogućnost manjinama otvarati manjinskih škola. U tom zakonodavstvu nema niti riječ kako neka etnička manjina može otvoriti vjersku školu. Kad bi to bilo moguće u RH postojale bi talijanske katoličke gimnazije ili turske islamske gimnazije ali takvih nema.
U slučaju da je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb osnovana kao vjerska ustanova ona može biti „pravoslavna”. U slučaju da je ta gimnazija otvorena kao manjinska (Zašto baš u Zagrebu?) ona može biti „srpska”.
Na temelju čega je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb istodobno i „pravoslavna” i „srpska”?
PITANJE br. 10
U bogoslovlju u manastiru Krka svi su učitelji i učenici stranci – državljani Srbije i/ili BiH (RS). Zašto RH uzdržava bogosloviju u manastiru Krka kad u njoj nema uopće hrvatskih državljana?
PITANJE br. 11
Po ZPPVZ vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole ali jer je u RH službeni jezik hrvatski (članak 12. Ustava RH) edukacija u vjerskim školama mora biti na hrvatskom jeziku. U bogosloviji u manastiru Krka svi su učitelji i učenici državljani Srbije i/ili BiH (RS) i edukacija je na srpskom jeziku. Slično je stanje i u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu.
Tko i na temelju čega je dozvolio da se u vjerskim ustanovama tzv. SPC u Hrvatskoj – Bogoslovlje u manastiru Krka i Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb održava edukacija na stranom, srpskom jeziku?
DRŽAVNI SUVERENITET RH
Pravilo 38, IV Ekumenskog sabora (678 g.) glasi „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, tj. „crkvena granica slijedi državnu granicu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva Hrvatske, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta.
Pravoslavna crkva Srbije – tzv. SPC, slavi Božić po starom Julijanskom kalendaru -7. siječnja, što nije niti u hrvatskoj, niti u srpskoj nego u jugoslavenskoj tradiciji jer se je to po prvi puta dogodilo 1920.
Do sada su mnogi hrvatski političari nasjedali i odazivali se na taj spektakl SPC-a, gdje je liturgija zamijenjena lomljenjem kruha i nevjerskim ,,traženjem“ podmetnutog novčića. Nadamo se da se ove godine ne će ponoviti novi slučaj izaslanstva naivnih hrvatskih političara na takvu neprimjerenu proslavu Hristovog rođenja.
Radosno Vas izvješćujemo da će i ovog Božića 25. prosinca 2021. biti održana Sveta Božićna pravoslavna liturgija Hrvatske pravoslavne crkve, s početkom u 10,00 h u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu te Vas i cijelu hrvatsku Vladu pozivamo na liturgiju na kojoj ćemo na hrvatskom jeziku moliti za blagovjerni hrvatski narod i njegove pobjede nad neprijateljima.
S obzirom da na dosadašnja pisma i traženje susreta s Vama niste do sada odgovorili živimo u nadi da naše pismo i poziv ovom prigodom ne ćete ignorirati te da ćemo zaprimiti Vaš odgovor.
Hristos se rodi!
Blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista i ljubav Boga Otca i zajednica Svetoga Duha neka je s Vama,
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
U Zagrebu, 17. prosinca 2021.
P.S.
Prošlo je već pet godina otkad smo navedena aktualna pitanja uputili gosp. Plenkoviću ali nismo dobili nikakav odgovor.
U nadi smo da će on najzad pročitati Račanov ugovor i ovaj tekst kako bi bio upućen u njemu. Nadamo se i da će nas, Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra pozvati na razgovor kako bismo razjasnili srpsko-jugoslavenske izmišljotine o nekim velikim seobama Srba u Hrvatsku, kojih nije bilo.
Rado bismo raspravili i što slijedi sad nakon što smo ponovno dobili u svoju korist presudu VUS vezanu za registraciju HPC, odnosno Pravoslavnu crkvu Hrvatske.
HOP
