Physis homo sapiensa: biološki pokretač u ruhu antropološkog eskapizma
Manjkavosti bića
Do sada sam nerijetko navodio kako je homo sapiens kao dio životinjskog carstva tek objekt čiji je intelekt izobličio temeljne biološke potrebe. Takva tvrdnja potkrepljuje se svim negativnim aspektima koje jedno ljudsko biće nužno nosi, proživljava, čini te kakvo u konačnici ono biva pod okriljem mračnoga svoda.
Krletka od krvi – gradacija užitka kroz eskapizam
Polazeći s nekakve idealističke pozicije, ovdje možemo navesti i pokoji banalan primjer koji se naizgled čini pozitivnim – svakodnevicu koja oslikava prednosti evolucije, a koje su zapravo obmana. Zamislite da konzumirate napitak koji je svojevrsni derivat H2O. Dakle, on nije primarna, već sekundarna tvar nužna za održavanje krletke od krvi na životu. To je tvar koja naizgled sofisticirano zadovoljava naše temeljne biološke potrebe. Mi smo ovisnici koji vrše svojevrsnu gradaciju i u tom smislu: naš potencijalni užitak definiran je strogo biološki. Ta gradacija nije ništa doli svojevrsni eskapizam – bijeg od onoga što jest realno stanje – ono bazično.
Odnos tržišta i estetike (bez)vrijednosti
Stoga, teško se zadovoljavamo bazičnim proizvodima koji su sami po sebi materija kao što to jest i naša fizička manifestacija. Tu dolazimo do odnosa utjecaja i moći – tržišne vrijednosti. Ta vrijednost definira što i koliko vrijedi, odnosno jest u onom non-idealističkom svijetu, čime se materijalna vrijednost pokušava izjednačiti sa svim drugim vrijednostima. U kontekstu materije, postoji i estetska vrijednost. Ona je iznova potaknuta jednom animalnom životnom simbiozom – dvaju spolova jedne vrste (po načelu prirodnome). Naravno, estetska vrijednost je samo paravan za sve druge materijalne vrijednosti koje zapravo kroje jednu a priori natalističku zajednicu. Takva zajednica za cilj ima biološko utjelovljenje, ali je u temeljima iracionalna, iako je antropološki opravdana.
Optimalna gradacija patnje kao kompromis
Pored perpetuiranja nužnog zla, ona za cilj ima stvoriti društveni napredak ondje gdje on u većini slučajeva nije ni moguć, jer društveni mehanizam mora genije oblikovati u mediokritete kako bi, na kraju krajeva, i opstao. Upravo radi toga sam pisao o optimalnoj gradaciji patnje. Mediokritet može koegzistirati s mediokritetom i patiti kao što pati i onaj ispod ili iznad prosjeka, u skladu s osobnim preferencijama, vrijednostima i ciljevima, općim uvjetima, stanjem duha, odlikama, itd.
Imanentni ideal je talac
Uz tehnološki i društveni napredak biološka mehanika postaje sve složenija, ali ne i transcendentalna. U tom kontekstu je sve ovozemaljsko nama uzvišeno tek imanentni ideal koji je potrebno duboko preispitati. Društveni mehanizam, po svojoj prirodi, ne teži istini ili autentičnosti, već faktoru stabilnosti koji u svojoj srži jest latentni sukob. Kako bi, primjerice, politička oligarhija zavladala bez težnje za moći, pritom temeljne biološke potrebe koristeći kao ultimatum? Post-iluzornost me je dovela do toga da ovaj duh najjasnije vidim u nacionalnom okviru. Ima li boljeg primjera za biološki determinizam od onoga u nacionalno-političkom kontekstu, i to iz manjinske perspektive? Zapitaj(mo) se. U konačnici, patnja se nivelira tako što svatko dobiva svoju porciju, prilagođenu vlastitim kapacitetima i iluzijama, kako bi se kotač nastavio okretati bez prijeko potrebnih potresa za kojima vapi jedan istinski idealist.
Ima li svrhe u materiji?
Kada promatramo čovjeka kao biološki determiniranog stvora, s nekog post-iluzornog gledišta, nećemo ni znati pronaći istinsku svrhu u svijetu materijalne physis (prirode). Tu dolazi do unutarnjeg pucanja, potpune dihotomije, tog iracionalnog raskola između dva svijeta. Philipp Mainländer je, recimo, kao voluntarist bio principijelan, jer je životni apsurd okončao samoubojstvom čime je barem onaj nama dokučivi dio svakodnevnog mehanizma obesmišljenog bivanja odlučio svjesno zaustaviti, vodeći se „voljom za smrću“. Ovdje se takvo što ne nameće kao rješenje, već kao primjer dosljednosti i autentičnosti koju istinski filozof mora posjedovati.
Nikola Puzović
Hrvatski publicist iz Vojvodine
4. listopada 2026.
