U par dana nakon njemačkog napada nestaje tamnica naroda nazvana kraljevina Jugoslavija koja službeno kapitulira 17. travnja 1941., nakon što su jedanaest SS-ovaca puna četiri dana držali pod okupacijom Beograd (najveći kuriozitet Drugog svjetskog rata).
Sama činjenica da su tih jedanaest SS-ovaca zarobili više od 1500 vojnika i policajaca a da nisu ispalili niti jedan metak, govori da se jugoslavenska armija nije niti pokušala usprotiviti se njemačkoj vojsci. SPC, čiji Sinod odmah nakon pada Jugoslavije 1941. daje prisegu Hitleru, pridružuje se Apelu srpskom narodu, u kojem 500 najuglednijih Srba pozivaju na poštivanje njemačkih zakona, uključujući i rasne zakone te se tako uključuju u progon Židova.
U travnju 1941. kad su Nijemci napali Jugoslaviju niti jugoslavenski komunisti se nisu protivili jer su tada još uvijek bili saveznici s nacistima. Dne 23. kolovoza 1939. potpisan je pakt Molotov – Ribbentrop po kojem nacistička Njemačka i SSSR djele Europu i sudjeluju u napadu na Poljsku 1. rujna 1939.
KOMUNISTIČKЕ REVOLUCIJE KOJIH NIJE BILO
Svi komunisti pa i hrvatski postaju antifašisti tek 22. lipnja 1941. kad Hitler napada svog saveznika Staljina.
Komunistička internacionala (Kominterna) je krovna organizacija komunističkih partija. Generalni sekretar Kominterne od 1935. do 1943. je bugarski komunist Georgi Dimitrov. Svi komunisti iz cijelog svijeta djelovali su kao lokalne agenture Kominterne i to je razumljivo jer komunisti ne mare za domovinu, koja njima ništa ne znači jer su oni internacionalisti. Službena Hrvatska enciklopedija govori da je 22. lipnja osnovan Sisački odred, koji je započeo otpor protiv okupatora ali zaboravlja spomenuti da su na isti dan baš sve komunističke partije pokrenule borbu. Kakvu borbu i u čiju korist isto je bitno pitanje. Kad smo već obznanili da su svi na isti dan – 22. lipnja 1941. pokrenuli borbu, možemo postaviti pitanje zašto baš na taj dan i kako baš istodobno?
Ruski autori[1] daju odgovore na sva ova pitanja i cijeli svijet to zna, samo u tzv. „regiji” istraživači ne istražuju širu sliku nego se to još uvijek prikazuje na način temeljen na sustavnim krivotvorinama komunističkih povjesničara.
Odmah nakon njemačkog napada na SSSR ranog jutra 22. lipnja 1941. Staljin je održao nekoliko sastanaka pa tako i s generalnim sekretarom Kominterne G. Dimitrovom i jednim od njegovih zamjenika Manuilskim. Staljin je naredio Dimitrovu da izda nalog lokalnim komunističkim strankama da organiziraju pokret u obranu SSSR-a:
“O Kominterni se još ne bi smjelo otvoreno govoriti. Lokalne stranke moraju rasporediti pokret u obranu SSSR-a. Ne postavljajte pitanje socijalističke revolucije.„
Takav nalog Dimitrov je poslao svima preko radiopostaje u ruskom gradu Ufa-i koju su svi komunisti morali slušati jer su preko nje primali naredbe Kominterne. Na ovaj su način svi istodobno dobili Dimitrovu naredbu i pokrenuli borbu kako bi pomogli Sovjetskom savezu, ali bez pokretanja socijalističke revolucije, kako je Staljin naredio.
Iz svega navedenoga možemo zaključiti sljedeće:
- Čak i da je istina navedeno u Hrvatskoj enciklopediji da je na dan 22. lipnja 1941. osnovan Sisački odred (SO) to se nije dogodilo na temelju odluke komunističke partije Hrvatske (Jugoslavije). Nitko niti ne spominje takvu odluku. To se dogodilo po naredbi Kominterne.
- Borba koju je SO pokrenuo nije bila borba za oslobođenje Domovine nego kako bi pomogli Sovjetskom savezu. Ipak postoji neka logika da komunisti kao peta kolona ratuju protiv svoje države koja je u ratu sa SSSR, kako bi mu neizravno pomogli uništavajući svoju državu. Nu, u NDH gdje je SO osnovan to nije slučaj jer NDH nije u ratu sa SSSR. Okupatora nema pa tako ispada da zapravo komunisti pokreću teroristički rat protiv svoje države po naredbi SSSR-a koji je tu u ulozi izvoznika terorizma.
- Po nalogu iz Kominterne ne smije se postavljati pitanje socijalističke revolucije i to tada SO nije niti tvrdio. Nije im niti palo na pameti prkositi Kominterni. Tako i cijeli događaj (osnivanje Sisačkog odreda) u jugoslavenskoj povijesti prikazan je kao početak borbe protiv okupatora kakvog nema i pokretanje revolucije koje nije bilo.
Poznato je da se godine 1948. dogodio konflikt između Staljina i Tita i priča se o nekom Informbirou. Kao Tito je tražio samostalnost. Istina je da je temelj konflikta to što je Staljin saznao kako je Tito krivotvorio povijest kako bi prikazao da su jugoslavenski komunisti nekako sasvim samostalno oslobodili Jugoslaviju zanemarujući činjenicu da je to zapravo učinila vojska Sovjetskog saveza (II. i III. Ukrajinski front Crvene armije – sveukupno 2 mil. vojnika) koja je postavila na vlast Tita i njegove komuniste.
OBNAVLJANJE SAMOSTALNE HRVATSKE DRŽAVE
Dne 10. travnja 1941. došlo je do ostvarenje dugogodišnjeg sna hrvatskog naroda na ujedinjenje i državnu samostalnost u povijestnim granicama[2] – stvorena je Nezavisna država Hrvatska.
PROGON PRAVOSLAVACA KOJEG NIJE BIO
Još u prvim mjesecima svog postojanja NDH donosi odluku za posebno oporezivanje Srpske Patrijarhije, a crkvenim općinama je zabranjeno održavati veze s njom. Zabranjen je izmišljeni termin „SRPSKO-pravoslavna vjera” koji je uveden u Kraljevinu Jugoslaviju godine 1929. po nalogu Ministra unutarnjih djela i zamijenjen prije zakonito korištenim terminom u Hrvatskoj „grčko-istočna vjera”. Sve ove mjere prema SPC Nezavisna država Hrvatska poduzima ne zato što je pravoslavna crkva nego zato što je srpska, to jest crkva države Srbije. Samostalna država kao što je bila NDH nije mogla dopustiti na vlastitom teritoriju djelovanje neke strane crkve što bi značilo da je NDH vazal Srbije. Istodobno država je jamčila slobodno djelovanje svih pravoslavaca na svom teritoriju. Ruskim izbjeglicama (njih više od 20.000) bilo je dozvoljeno korištenje vlastitih crkava u Zemunu, Sarajevu i Crikvenici. Čak na zahtjev Rusa iz Petrovaradina dodijeljena im je bivša (srpska) vojna crkva. Sve to unatoč tome što tada RPCZ (Русская православная церковь-заграничная) nije bila priznata crkva i zapravo djeluje kao podružnica Srpske pravoslavne crkve.[3]
Činjenicu da u NDH nije bio progona pravoslavaca najprije potvrđuje tadašnje zakonodavstvo, ali tako govore i sljedeće činjenice:
- Nijemci su tražili da se Slovenci iz Srbije presele u Sloveniju, koja je tada njemački teritorij. Predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić traži da se Srbi iz Hrvatske presele u Srbiju. Njemačka, Srbija i NDH sklopili su ugovor o tome. Pavelić ništa nije tražio, ali mu je Nedićev zahtjev odgovarao jer je on smatrao da su Srbi u Hrvatskoj oni pravoslavci, koji su se nakon I. sv. rata doselili iz Srbije. Po njemu to je bilo oko 200 000 ljudi. Iz Hrvatske se je u Srbiju iselilo između 137 000 do 180 000 Srba ako se to može smatrati progonom[4]. Čak kad bismo prihvatili da je broj iseljenih iz Hrvatske onaj navedeni maksimalni broj od 180 000 Srba vrijedi razmisliti kakav je to bio progon pravoslavaca kad je vidno da su odselili manje od 9% svih pravoslavaca (na zahtjev Srbije), kojih je u NDH bilo 1 962 000 od sveukupno 6,5 mil. stanovnika.
- Već u jesen 1941. u Zagreb dolazi Bugarin-pravoslavac Ivan Mihajlov, dugogodišnji vođa VMRO (Вътрешна македонска революционна организация, Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija – revolucionarna organizacija Bugara za zemljopisnu oblast Makedoniju) na poziv svog starog saveznika Pavelića. Mihajlov više od tri godine iz Zagreba rukovodi VMRO;
- Crnogorac-pravoslavac Savić Marković Štedimlija, koji je pisao o povijesti Crnogoraca i Hrvata i teorijski je objasnio podrijetlo pojma pravoslavlje na tlu povijesne Hrvatske, bio je urednik službenog lista HPC. Njega kasnije komunisti šalju na logor u SSSR na punih 10 godina (sveukupno je prošao 26 logora).
- Hrvat-pravoslavac Savo Besarović bio je ministar u vladi NDH, kojeg su komunisti strijeljali.
- U NDH pored HPC je slobodno djelovala i Ruska pravoslavna crkva u izbjeglištvu – RPCZ u četiri crkve koje su izgradile izbjeglice iz Rusije, i to u Crikvenici, Sarajevu, Zemunu i Petrovaradinu. Nakon dolaska komunista broj ruskih izbjeglica smanjuje se za 10 puta, a njihove crkve kao i sve crkve HPC preuzima SPC.
Nije bilo progona pravoslavaca zato što su pravoslavci, nije bilo niti progon Srba samo zato što su Srbi, što sad srpsko – jugoslavenska povijest tvrdi. Cijela konstrukcija smišljena je u svrhu opravdanja i pokrivanja komunističkih zločina po završetku II. sv. rata i srpsko – jugoslavenskih zločina za vrijeme Domovinskog rata – zloglasne su Ustaše pobili puno „Srba”, pa sad mi moramo iz odmazde pobiti što više „Ustaša”, odnosno Hrvata.
KOMUNISTI I ČETNICI RATUJU PROTIV HRVATSKE
U NDH godine 1942. bilo je teško ratno stanje zbog stalnih napada dviju vrsta partizana, koji žele srušiti hrvatsku državu – monarhofašističkih, nazivanih četnicima, koji se bore za propalu Kraljevinu Jugoslaviju i komunističkih, koji se bore za buduću komunističku Jugoslaviju. Sad se to predstavlja kao borba protiv okupatora, ali niti jedni niti drugi nisu se borili protiv okupatora (Nacistička Njemačka) kad je on napao Jugoslaviju. Postali su aktivni puno kasnije i to ne na teritorij Srbije gdje nisu imali skoro nikakvih aktivnosti nego baš u Hrvatskoj protiv hrvatske države, koja nije nikoga okupirala ali jugoslavenima je apsolutno nemoguće smisliti samostalnu hrvatsku državu.
Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrijetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba[5].
Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska Odluka o osnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena[6].
Prvo bogoslužje obnovljenoj crkvi u Zagrebu održao je svećenik Vaso Šurlan povodom Uskrsnuća Gospodnjeg 5. travnja 1942.
Evo kako je u svom izvješću predsjedniku bugarske vlade bugarski veleposlanik u Zagreb Jordan Mečkarov govorio o prvoj liturgiji obnovljenoj HPC održanu 5. travnja 1942:
„… mediji su izvijestili da će se u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu služiti povodom Uskrsa. I stvarno, već na Veliku subotu, pravoslavna crkva u Zagrebu, koja je do sada bila zaključena (otvarana je samo dva puta – za potrebe našeg veleposlanstva – u povodu Uznesenja 3. listopada i rođendana njegovog Veličanstva Cara, 30. siječnja), bila otvorena i počeo je služiti svećenik Vaso Šurlan – iz Zemuna, čije se ime spominje već dan prije u novinama povodom objavljivanja zakona o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve. Na uskrsnoj službi prisustvovao sam ja osobno kao i članovi izaslanstva. Crkva je bila puna vjernika. Uzbuđenje mnogima doseglo je takvu razinu da su započeli plakati.Sam svećenik, uzbuđen, održao je govor u kojem je napravio dosta aluzije, kao što je, na primjer, ovo za „odmetanje” od kršćanstva, progon koji je pretrpjelo Kristovo učenje, ali izrazio je uvjerenje da ide na bolje. U „prijenosu” Šurlan jе spomenuo ime Poglavnika, drhtavo, molitvu za „državnog vođu Antu.”[7]
Vrijedi napomenuti da je na isti nadnevak (5. travnja 1942.) i Katolička crkva slavila Uskrs što je bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa tako je u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.
ODOBRENJA ZA OBNAVLJANJE HPC
U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.
Mitropolit Germogen 29. svibnja 1942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja dok je u međuvremenu zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču[8].
U tom času Arhiepiskop Germogen doznaje u kakvom se položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom. Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve[9].
Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji. Bila je priznata i od Mađarske pravoslavne crkve za čije je potrebe mitropolit Germogen rukopolagao svećenike.
Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina[10]. Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 26. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha (jedan od onih predstavnika Sv. Sinoda SPC, koji su u proljeće 1941. dali prisegu okupatoru – Hitleru i potpisali Apel srpskom narodu. Sad je već i on postao ugledni antifašista.).[11]
Tako nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Srpske PC, Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Carigradske patrijarhije.
Svi, koji bezuvjetno prepisuju od srbijanskih „povjesničara” tvrde da priznanja, koja je dobila HPC tada nisu bila ona prava i djelomično su u pravu, ali ne na način koji bi njima odgovarao.
U OBNOVLJENOJ DRŽAVI OBNOVLJENA VLASTITA PRAVOSLAVNA CRKVA
NDH su vodili pametni i stručni ljudi koji su bili svjesni što rade. Jedan od njih je Ivo Omrčanin, diplomat i osoba Poglavnikovog i Stepinčevog povjerenja, ugledni teolog, koji je bio dobro upoznat s crkvenim pravom i poviješću (obranio je čak tri doktorata na Gregorijani u Rimu), koji je napisao:
„Austrija je osnovala samostalnu pravoslavnu crkvu i tako je nastala mitropolija u Sr. Karlovcima. Njoj su carskim odredbama i pismima iz 1690., 1691. i 1695. god. bile priznate određene povlastice, koje su kasnije Josip I., Karlo VI. i carica Marija Terezija potvrdili, da bi pravoslavnima na području metropolije Sr. Karlovaca bila na koncu, kraljevskim dopisom od 10. VIII. 1868., priznata samostalnost u crkvenim i vjeroispovjednim pitanjima.“[12] … „Prema tome, u austrijskom su carstvu postojala tri područja, nezavisna jedno od drugog, na kojima su prebivali pravoslavni vjernici, a nakon osnivanja jugoslavenske države, Srblje su uznastojali da pošto-poto ta područja podrede srpskoj crkvi, bez obzira na činjenicu, što se nisu nikada nalazila pod vlašću srpske pravoslavne crkve. Do pripajanja je došlo 12. VI. 1920., što je bilo potpuno protuzakonito i protivno kanonskom pravu. Hrvatski narod nije nikada pristajao da se pomiri s takvim srbiziranjem pravoslavnog stanovništva na svom etničkom području, no za vrijeme Jugoslavije nisu postojala nikakva sredstva da se takvo stanje promijeni.“[13]
Dakle nije Pavelić stvorio HPC kao što tvrdi jugokomunistička propaganda. Godine 1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego u obnovljenoj državi obnovljena je i crkva.
U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država. Jugoslavenski povjesničari govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu 1920., faktički djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdile da su primili na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva jer se to temelji na pravilima br. 37, 38 i 39 Trulskog sabora (681-682).
Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve[14], a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita Zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve[15].
Hrvatski patrijarh sv. Germogen.
Portret (ulje na platnu). Nalazi se u Atamanskoj palači u Rostov na Donu u Rusiju.
RUMUNJSKA PRAVOSLAVNA CRKVA PRIZNAJE HPC
U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao:
“Voljom Božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.[16]
Sveti Sinod Rumunjske pravoslavne crkve je dana 3. kolovoza 1944. donio odluku br. 1136 da će u Zagreb po zahtjevu Zagrebačkog mitropolita Germogena za rukopoloženja novog episkopa Hrvatske pravoslavne crkve Spiridona Mifke (Samobor 1902. – Sarajevo 1945.) poslati Kišinjovskog Mitropolita Visariona Puiu, savjetnika Patrijarhije protojereja Vasie Stefan i arhiđakona Patrijarhije Traian Ghica.[17]
Dvojica mitropolita Visarion i Germogen u liturgiji održanoj 15. kolovoza 1944. povodom Velike Gospe u katedralnom hramu HPC Svetog Preobraženja u Zagreb rukopolažu Spiridona Mifku za Sarajevskog episkopa. Sam čin sudjelovanja u liturgiji je najviša razina priznanja što moraju imati na umu oni, koji tvrde da HPC u NDH nije bila priznata crkva. Nakon toga Mitropolit Visarion odlučuje ne vratiti se u Rumunjsku gdje ga 21. veljače 1946. godine rumunjski Narodni sud osuđuje na smrt (u odsutnosti) i odlazi u Pariz postavši glava rumunjskih pravoslavaca Francuske, pod omoforom Ruske Pravoslavne Crkve (Zagranična RPC) iz Njujorka, sve do 1958. godine, kada se povlači na svoje imanje u okolini Pariza. Nakon pada komunizma u Rumunjskoj Mitropolit Visarion Puiu rehabilitiran je i proglašen svetcem.
Kišinjovski Mitropolit Visarion Puiu
KRAJ DRUGOG SVJETSKOG RATA I DOLAZAK KOMUNISTA NA VLAST U HRVATSKOJ
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkvenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenoj Crkvi[18], koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina. Već sredinom 1943. broj svećenika popeo se na 110.[19] Mnogi od njih do 1918. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u 1942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.
Dne 6. svibnja 1945. (Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve[20].
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi. Vojska NDH, koja je bila u ratu s Velikom Britanijom i SAD, kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Osim toga ne možeš se predati nekome s kim nisi u ratu, a NDH nije bila u ratu sa SSSR-om. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande koje sebe nazivaju Jugoslavenskom armijom još od prosinca 1944. i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije.
Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (200 000 vojnika i 500 000 civila)[21] natrag u sovjetsku zonu. Zapovjednik III. Ukrajinskog fronta maršal Tolbuhin odlučuje da svi oni budu izručeni njemu podređenoj Jugoslavenskoj armiji. (prije – Narodooslobodilačka vojske Jugoslavije, kasnije – JNA[22]).
Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
SMAKNUTI KLER HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
“Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac — život!” (Otk. 3 :10)
Ulaskom komunističke Jugoslavenske armije u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku podnijelo je 25. lipnja 1945. Vojnom sudu Komande grada Zagreba prijavu “zbog protunarodnog rada” te je predložilo “da se provede sudski postupak” protiv patrijarha Germogena (i drugih uhićenih svećenika HPC-a),[23]više od mjesec dana nakon što je on bio pritvoren.
Mitropolit Josif Cvijović, jedan od potpisnika Apela srpskom narodu za poštivanje nacističkih zakona, koji za vrijeme Drugog svjetskog rata djeluje kao zamjenik srbijanskog patrijarha Gavrila Dožića je 1941. dao prisegu Nijemcima. U lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova da se ispita Patrijarh Germogen što se je i dogodilo 26. lipnja 1945.
Općenito istraga nije trajala dugo – samo četiri dana nakon podnošenje prijave – 29. lipnja 1945. održano je prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije sramotno ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica na Jarunu.
Tada se sudilo prema Uredbi o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJ iz svibnja 1944. godine, a vojni sudovi su bili ovlašteni suditi svim tzv. „narodnim neprijateljima“. U tu kategoriju narodnog neprijatelja ubrajalo se svakog tko je na bilo koji način „bio u dosluhu s okupatorom“ ili na bilo koji način „pomagao okupatoru“ protiv naroda Jugoslavije (čl. 2.). Vojni sudovi su mogli prema svojoj slobodnoj ocjeni izricati za bilo koje djelo kaznu teškog prisilnog rada u trajanju „od 3 mjeseca do 2 godine, pa i više“ (čl. 16.-17). Primjerični popisi kaznenih djela “narodnih neprijatelja“ završavaju sa „i sl.“, te „i.t.d.“ (čl. 12.-15). Smrtnu kaznu mogli su vojni sudovi prema slobodnoj ocjeni izreći za bilo koje kazneno djelo (čl. 16.-17). Izrijekom je kvaliteta dokazivanja krivice bila propisana riječima: “Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni.” (čl. 27.)[24].
Hrvatski patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.
… c) sa toga položaja kroz tu organizaciju po nalogu i u službi okupatora raspirivao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, pokušavajuči na taj način izazvati bratoubilački rat, a sve to u namjeri slabljenja jedinstvenog otpora naroda Jugoslavije protiv stranog zavojevača …”.
Očito se ukazuje na Božićnu poslanicu pravoslavnim vjernicima iz 25. prosinca 1942. mitropolita Germogena[25]. Ovako je mitropolit Germogen pozivao na mir u vrijeme rata što je nerazumljivo za komuniste pa su pozivanje na mir nazvali ratnim huškanjem i zbog toga su ga morali osuditi na smrt:
“Iako su teška ratna vremena zahvatila cieli sviet podignimo glave svoje i obratimo se Otcu svome nebeskome molitvom upravljenom Njemu najmilosrdnijem i najpravednijem. Zamolimo, da se u ljudski rod vrati ljubav, mir i bratstvo. /…/ U ovim ratnim vremenima tajne sile neprijatelja vjere unose zabunu u naš siromašni, pobožni seljački narod, koji nema ničega zajedničkog s njima. Oni koji nisu bili čvrsti u svojoj vjeri i koji se nisu odano ravnali prema Božjim zakonima u slabosti svojoj podlegli su, te če kasnije osjetiti svu težinu svoga položaja. /…/ Otvarajte svoje hramove, molitvom i molenjem tražite okrepe i snage za daljnja izkušenja, pa če vam ih milost Božja podieliti. Gdje god možete izbjegnite zlu i činite dobro, a Bog mira i ljubavi bit će uviek sa vama. /…/ Zato neka je blagoslovljen svaki onaj, koji čini djela ljubavi milosrdja i djela bratoljublja i čovjekoljublja. Molimo se novorodjenome Isusu Hristu i za neprijatelje Njegove svete nauke neka ih vrati na put istine, a njihova srdca neka omekša da osjete Boga i ljubav prema bližnjemu.”
[1] Габриэль Городецкий “Роковой самообман: Сталин и нападение Германии на Советский Союз”, М., Росспэн, 2008. С. 231-232
[2] Još više kad je nakon kapitulacije Italije 8 rujna 1943 pripojena i dalmatinska obala.
[3] Шкаровский, М. В. Создание и функционирование Хорватской православной церкви в годы Второй мировой войны. Вестник церковной истории, Москва, 2006., №4, стр. 221-262.
[4] Lozo, Stjepan, Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija” 1941, Split, 2019, s. 531
[5] Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17
[6] Narodne novine, Godina CVI. broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.
[7] ЦДА, ф. 176К. оп. 8, а.е. 1154, л. 9 – 10
[8] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
[9] Obrknežević, Miloš, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilo zi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251
[10] Шкаровский М. В. Создание и функционирование Хорватской православной церкви в годы Второй мировой войны. Вестник церковной истории, Москва, 2006, №4, стр. 221-262. Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа
[11] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139 HDA, f. 1561 RSUP SDS, Zapisnik saslušanja Germogena pri OZNI od 26. svibnja 1945. godine, šifra 002.07, 39
[12] Omrčanin, Ivo, HRVATSKA 1945, IVOR PRESS, Washington, 1991., s. 269
[13] ibid, s. 270.
[14] Narodne novine, Godina CVI., broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.
[15] Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40
[16] Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198
[17] Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 201
[18] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88
[19] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918.-1988., knjiga 2, Beograd 1988, 128. Prema dokumentima OZNE, u prvim mjesecima nakon formiranja, HPC je imala 80-ak svećenika (HDA, f. 1561 RSUP SDS, šifra 002.07, 29.); Sredinom 1943. godine ima 100-tinjak scećenika te 14 bogoslova (šifra 002.07.) 102.
[20] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновeдения РАН. Москва, 2012., c. 128.
[21] Beljo, Ante, Uz 75 obljetnicu Bleiburške tragedije 1945 – 2020, Biblioteka Dokumenta Croatica, HŽD, Zagreb, 2020
[22] Jugoslavenska narodna armija – Wikipedija (wikipedia.org)
[23] Usp. HDA, Zagreb, fond ZKRZ, GUZ, br. 4984/1945, kut. 70, i J. Krišto, nav.dj., 277
[24] Uredba o vojnim sudovima od 24. svibnja 1944. čl. 27., u “PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. DOKUMENTI”, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, str. 35-42
[25] Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 215-218
