Poanta nije u poricanju postojanja stvarnih kriza. Poanta je razumjeti što se događa kada kriza prestane biti iznimka i postane trajni jezik moći.
Pandemije, klima, rat, sigurnost, energija: pojmovi se mogu mijenjati, ali mehanizam često ostaje isti. Prvo se stvaraju kriza i ozračje straha. Zatim se skraćuje vrijeme dostupno za razmišljanje. Naposljetku, pitanja koja bi nekad zahtijevala raspravu, konsenzus i ograničenja prikazuju se kao neizbježna, hitna i ona za koja “nema alternative”.
Tako stanje nužde riskira preobrazbu iz privremenog odgovora u način razmišljanja. Kada je sve hitno, rasprava postaje sumnjiva. Kada je sve opasno, neslaganje djeluje neodgovorno. Kada je sve izvanredno, iznimka postaje norma.
I upravo se tu stara podjela na ljevicu i desnicu počinje činiti nedostatnom. Najvažnija linija razdvajanja leži drugdje: između onih koji prihvaćaju strah, poslušnost i gušenje neslaganja kao neizbježnu cijenu sigurnosti te onih koji i dalje postavljaju vrlo jednostavno pitanje: tko odlučuje, na temelju kojih dokaza, koliko dugo i uz kakva ograničenja?
Jer slobodno se društvo ne mjeri u mirnim vremenima. Mjeri se upravo onda kada netko izgovori riječ “izvanredno stanje”.
I kad god se ta riječ pojavi, pitanje ne bi smjelo biti samo: “Od čega se trebamo zaštititi?”
Već i: “Čega se od nas traži da se odreknemo kako bismo bili zaštićeni?”
HOP
