Grčka bolest Eura – 1. dio
Legendarna oklada
Verona, proljeće 1996. godine…Šest godina prije nego što je uveden Euro pala je jedna već legendarna oklada između dva ministra financija, njemačkog i grčkog. Kad je došlo do zaključnog sastanka da se definitvno uvede Euro, Theo Weigl i Janis Papantoniou su u jednoj pauzi malo čavrljali. Kako priča Weigl, Papantoniou je tražio da se i grčka slova tiskaju na nove Euro-novčanice. Papantoniou je objasnio Weiglu da grčki radnik i seljak ne zna latinicu pa je zato potrebno tiskati Euro-novčanicu i na grčkom pismu kako bi je i oni mogli čitati, jer samo brojke gledati nije dovoljno. Weigl prepričava tadašnji razgovor: „Pogledao sam ga u čudu i rekao mu – pa slušaj, vi niste unutra i nikada nećete biti dio toga! … Jesi li siguran da ćete biti unutra?“ Papantoniou mu je samopouzdano uzvratio: „Ma sigurno! Kladimo se!“ Bavarski socijalkršćanin (CSU) Theo Weigl, koji je 2002. izgubio tu okladu, je u međuvremenu u mirovini i baš ovih dana na svim njemačkim kanalima neumorno ponavlja da Grčka nikada nije smjela ući u eurozonu. Grčki socijalist (PASOK) Janis Papantoniou je 2014. uvjetno osuđen na četiri godine jer je zatajio milijunsko bogatstvo svoje žene, a s njm je i na tzv. Lagarde-listi Grka s milijunskim računima u švicarskim bankama. To samo pokazuje da tom masonu nitko ne može ništa iako mu je dokazano „neprirodno“ bogatstvo. Papantoniou je očigledno više znao nego Weigl i mogao se kladiti „na ziher“ . Već na samom početku euru je programiran virus, ali ne u u valdama, nego u ložama. Kad je u budućim Euro-zemaljama došlo do prezentacije proračuna za uvođenje Eura, svi su lagali i mazali, netko više, a netko manje, ali kad su se Grci pripremali za Euro, nadmašili su sve druge u muljanju. Prikazali su se primitivnim hohštaplerima jer su s najjednostavnijim statističkim lažima ušli u eurozonu, a znali su točno da nitko neće te njihove brojke kontrolirati. Tako su jednim primitivnim statističkim blefom Grci ušli kao gospoda u Eurozonu. Od samo početa svog ulaska ti Grci opstaju pod okriljem Francuske, nadzorom Amerike i pomoću medijske propagande Velike Britanije i upravo oni su faktor koji neprestano vuče Euro prema dnu. Sve po masonskom maslu s kojim je ta „daska na dole“ namazana.
Tri godine prije nominalnog uvođenja Eura trebalo je postaviti stroga i jasna pravila za budući čvrsti Euro, takozvane „konvergenc-kriterije“, barem su Nijemci to tako zamišljali. EU-političari se sastaju u Dublinu, u prosincu 1996. Glavna tema tog sastanka je uvođenje Eura. Njemački kancelar Helmut Kohl traži stroge kriterije, maksimalno 3% deficita i 60% duga od godišnjeg proračuna – tko prekrši te kriterije bit će automatski kažnjen. Već od prvog dana Nijemci žele uvesti automatske kazne u slučaju slabljenja Eura. Nijemci vide Euro kao nastavak svoje tvrde Deutsch-Marke, no ima i onih koji na to gledaju sasvim drugačije, odnosno puno „mekše“.
Dogovorit ćemo se
Francuski predsjednik odbija kako stroge tako i automatske kazne prema prekršiteljima konvergenc-kriterija. Na njemački strogi prijedlog francuski predsjednik Jaques Chirac bahato ubacuje u raspravu da je to je djelo „njemačkih tehnokrata“ i da to neće proći, što je Njemce ozbiljno razljutilo. Pogotovo se Weigl našao osobno duboko uvrijeđen. Kad je slijedeći dan Chirac ušao u dvoranu i kad ga je Weigl vidio, doslovce mu je ´puko film´, išao je Kohlu i rekao mu da tu uvredu od prethodnog dana nemože dopustiti. Kohl je išao i sam ljut kao ris na Chiraca i prozvao ga za takvo bahato ponašanje, braneći svoje stavove. Nastalu svađu je promatrao nizozemski premjer Wim Kok, inače socijaldemokrat, koji je cijelo vrijeme dovikivao, „Helmut ne daj se, Helmut ne daj se!“. Ovo zorno prikazuje situaciju uoči prijelaza na Euro, jer je, naime, postojala čvrsta vertikala Nizozemska (i Luxemburg) – Njemačka – Austrija. Gulden (Frank), Marka i Šiling su bili desetljećima čvrsto vezani, sve južnije od njih izuzev Švicarskog Franka su bile ´meke´ valute, koje su gotovo dnevno devalvirale naspram ´sjevernjaka´. Jean-Claude Juncker, tadašnji luksemburški premijer i današnji šef Europske komisije priča da se tada junački i hrabro ubacio između Chiraca i Kohla, jer je geneza Eura počela za teškom svađom između Njemačke i Francuske. Ipak je išlo po volji Francuza, zanemarena je automatska kazna za prekršaje koji mogu rezultirati nestabilnošću Eura, a zaključeni „pakt stabilnosti“ podliježe političkim ocjenama, po principu „dogovorit ćemo se“. Njemci su poklekli i Euro je krenuo „dogovorno“ umjesto „stabilno“. To se pokazalo kobnim, jer su prvi koji su prekršli pakt stabilnosti bili upravo Nijemci i Francuzi koji su se dogovorili da nema nikakvih sankcija prema njima. Prvo, to je uvelo da se prekršaje prema stabilnosti Eura od početka počelo tolerirati, a drugo to pokazuje da se strogoća samo prema malima ispoljava, a šefovi su oslobođeni od sankcija.
Euro je „produkt“ ujedinjenja Njemačke
Na sastanku ljeti 1997., Nizozemci u Bruxellesu traže da Euro krene bez Italije, Španjolske i Portugala, a Njemačka želi i izuzeće Belgije jer sve te države ne ispunjavaju kriterije za ulazak u Euro, niti s nafriziranim proračunima – što su tada baš svi prakticirali. Francuska prijeti da ako Italija ne uđe u Euro neće ni ona, ali to je samo blef, što Kohl zna ali ne i Weigl. Zato Weigl na to vrlo ozbiljno uzvraća „onda ništa, zaboravimo sve to“. Ali opet se političkim mešetarenjem predsjednika i premijera država Francuska probija, tako da je još jedan gnjili kompromis stvoren već u samoj genezi Eura, što je vrlo čudno pored čvrstih stražara kao što su Nijemci. Da bi se sve to razumjelo treba pogleedati kako je došlo do ideje stvaranja Eura, i zašto je Francuska uspjela nametati svoje kriterije.
Kad se Njemačka ujedinila, Kohl je Francuze i Britance (zajedno s Amerikancima) tim činom iznenadio. Kohl se najprije tajno dogovorio s Gorbačovom o ujedinjenju Njemačke, a kao glavni argument su išli kamioni Deutschmaraka u majčicu Rusiju, a ni sam Gorbačov nije ostao praznih ruku. Američki predsjednik George Bush stariji nije imao ništa protiv ujedinjenja Njemačke. Naprotiv, još jači i veći saveznik u sredini Europe je bio sasvim u interesu Amerike, a kamioni DM koji su Njemci uvalili Sovjetima su većinom bili namijenjeni za izgradnju stanova u Sovjetskom Savezu za pripadnike Crvene armije koja se je povukla baš iz bivšeg DDR-a, a i to je Amerikancima savršeno odgovaralo. Britanska premijerka Margaret Tatcher i francuski predsjednik François Mitterrand su bili totalno zatečeni, a ujedinjenje Njemačke im, naravno, nije baš dobro sjelo. Ujednjena, a time i srednjoročno gospodarski još jača Njemačka je zadnje što su željeli u Europi.
Mešetarenje oko Eura
Kao službeni saveznici i prijatelji, ali u realnosti sumnjivci i zavidnici Njemačke, Francuzi i Britanci nisu mogli spriječiti ujedinjenje Njemačke, budući da su ga dvije svjetske sile,SAD i Rusija amenovale. Ali su ipak mogli postaviti jedan uvjet, a taj je da im se omražena Deutsch-Marka makne s očiju, čime bi oslabili njemačku moć, ako već ništa drugo. Takva je bila njihova računica. Zato je njihov uvjet za pristanak ujedinjenju Njemačke bio da se stvori nova valuta u EU, kojom bi se obuzdala buduća još jača Njemačka kao ekonomska sila i kojom bi se ta Njemačka stavila u određenu vezanost i ovisnost prema južnoeuropskih tradicionalno slabijih valuta.To je za Njemce bila prevelika cijena, napustiti svoju omiljenu Marku, taj simbol gospodarskog čuda nakon četrdestpete. Ali Njemci nisu nikako mogli odbiti tu „punudu“, pa su ishodili da da EU sufinancira ujedninjenje Njemačke.
Šefovi odlučili uvesti Euro
Ideja Eura je, kada pogledamo iza kulisa, proizvod Francusko-Britanske zavisti i straha od probitačnog Njemačkog gospodarskog diva, a iz time proizašlog trgovanja interesima na najvišoj razini na račun manjih članova EU-a kojima je podvaljen Euro, moralo se sufinanacirati i ujedinjenje Njemačke. Manje države-članice ne samo da nisu znale pravi razlog stvaranja Eura, nego je sve pokrenuto mimo znanja i volje svih ostalih EU-naroda i njihovih parlamenata, članica EU-a. Ovo je bio dogovor par „glavešina“ po naređenju “onih gore”, naknadno prodan kao veliki projekt prosperiteta i mira u Europi, a sve je začinjeno i pripremljeno mahanjem ruku prodanih i glupih političara u marionetskim parlamentima. Njemci su se, bez da su znali zbog čega, preko volje odrekli svoje ljubljene Marke i šutke pristali na to da im Francuzi nameću „južnjačke kriterije“ na novu valutu, i to bez mogućnosti kažnjavanja izlaskom iz Eurozone, kako je naprimjer još Weigl zamislio kad je u Bruxellesu rekao „zaboravimo to“. Očito on tada još nije bio upućen u to što su samo šefovi znali – da o tome nema rasprave, čak niti među ministrima, nego da je to već negdje „gore“, čak iznad Britanije i Francuske – zaključena stvar, a oni podređeni, tj. predsjednici, premijeri, ministri i parlamenti imaju to sprovesti u djelo. Dakako, uz potporu medija koji narodima nekoliko godina prije javnog glasanja u parlamentima peru mozak sve dok to narodi Europske Unije ne prihvate kao demokratski čin svoje vlastite volje.
Ivan Vidas-Punta, pismo čitatelja
