Ilić: Hrvatski književnici islamske vjere u razdoblju između dva svjetska rata

0
1714
muslimaniIzmeđu dva svjetska rata hrvatski književnici muslimani uklapaju se svojim djelima u literarne tokove na tlu  Hrvatske, ali su i dalje tematski ostajali vezani za Bosnu i Hercegovinu. Među njima je Hifzi Abdurezak Bjelavac ( Mostar 1866 – Zagreb 1972 ) neopravdano zaboravljen, premda je nazvan “muslimanski Pierre Loti.” Još valja spomenuti dramatičara Ahmeta Muratbegovića, liričara Saliha Alića, nešto manje poznatog Husniju Čengića, Aliju Nametka, Šemsudina Sarajlića, Hasana Kikića i Ziju Dizdarevića. Svakako najistaknutiji književnik tog razdoblja je Enver Čolaković, autor popularnog romana “Legenda o Ali paši.” Uz već spomenuti hrvatski muslimanski književni časopis “Behar”, urednika Bašagića, Mulabdića, Čauševića, Ćatića, Dvornikovića i Šahinovića, važan je i mostarski “Biser” koji 1912. godine izdaje Kalajdžić, a uređuje Ćatić. U razdoblju između dva svjetska rata izlaze revije “Novi behar” urednika Alije Nametka, “Novi vijek” urednika Hifzija Bjelavca i “Putokaz” urednika Hasana Kikića. Oko “Novog Behara” okupljali su se književnici hrvatske domoljubne i islamske vjerske usmjerbe, a oko “Putokaza” takozvani “ljevičari”, osim Hamze Hume koji je inklinirao Beogradu. Za vrijeme drugoga svjetskog rata došlo je do polarizacije među muslimanskim književnicima, kao uostalom i među Hrvatima katolicima: Pojedini književnici izgubili su život za svoje ideale, poput Ismeta Žunića i Munira Šahinovića Ekremova, kojeg su partizani ubili nakon zauzeća Zagreba.Hasan Kikić ubijen je od četničke ruke, dok mnogobrojni drugi muslimanski književnici hrvatskog opredjeljenja bivaju poput Alije Nametka i skupine oko “Novog Behara” protjerani, proganjani ili uhićeni.
Sretnom okolnosti nastavlja stvarati Mak Dizdar koji je hrvatskoj poeziji darovao pravu riznici liriskih i domoljubnih osjećaja. Literarno stvaranje Saliha Alića, Envera Čolakovića, Hamida Dizdara; Saita Orahovca, Nazifa Frndića, Nusreta Idrizovića i drugih čini prvi val pjesnika muslimana hrvatske poslijeratne lirike, kojem su se kasnije pridružili Džemaludin Alić, Nasiha Kapidžić Hadžić, Mubera Pašić, braća Asaf i Zijo Duraković, Enes Duraković, Esad Ekinović, Meho Mašić, Meho Baraković i Enver Mehmedagić ( urednik “Hrvatske volje”), zatim književnik Husnija Hrustanović, Ferid Salihović, Ismail Bahić, Mehmed Muftić, braća Alija i Hasan Šuljak, Ferid Kahriman… Većina navedenih književnika surađivala je u časopisu “Hrvatska revija”, koji je u doba propale Jugoslavije izlazio u inozemstvu, objavljujući gotovo isključivo tekstove autora političkih emigranata. Svi pobrojani literarni stavratelji među spomenutim muslimanima jasno su iskazivali hrvatsko podrijetlo i koljeno. Ukupni, pa tako i literarni život bosanskih muslimana doživljava 1878. godine snažnu promjenu ulaskom Bosne i Hercegovine u Austro – Ugarsku. U tom razdoblju muslimani proživljavaju svojevrsni nacionalni preporod u smislu oživljavanja i poticanja hrvatske narodne svijesti i iskonskih veza s Hrvatima katolicima. Nositelji tog preporoda bili su istaknuti muslimanski književnici, koji na razne načine žele razbuditi i kod bosansko – hercegovačkih muslimana učvrstiti spoznaju o njihovu slavensko hrvatskom podrijetlu i potrebi približavanja Zapadu, ali uz očuvanje islamske kulture kao jedne od bitnih sastojnica muslimanskoga duhovnog bića. Bosansko – hercegovački muslimani nisu se velikim dijelom osjećali odsječenom granom zbog svoje religije, nego Hrvatima podjednako kao i katolici, upravo zaslugom spomenutih literarnih i općekulturnih djelatnika, posebice onih iz osamdesetih godina XIX stoljeća. U tom jačanju hrvatske narodne svojesti muslimana u Bosni i Hercegovini golem je doprinos dalo hrvatsko-muslimansko kulturno društvo “Narodna uzdanica.” Ono je neprekidno djelovalo od svog osnutka godine 1926, do zabrane rada i ukinuća 1946. godine. Istodobno, uhićen je predsjednik društva Edhem Mulabdić i osuđen na dugogodišnju robiju od čijih je posljedica kasnije i umro. Književni časopis “Gajret”, glasilo istoimenog društva za pomoć muslimanskim đacima srednjih i viših škola, izlazio je u Sarajevu od 1909. do 1941. godine i uz prekide od 1914. do 1921. godine. Časopis je osnovao Edhem Mulabdić, uz materijalnu i moralnu potporu Ademage Mešića, hrvatskog domoljuba iz Tešnja i tadašnjeg reis – ul – uleme Teufika efendi Azapagića. Oko časopisa su bili okupkjeni mnogobrojni muslimani hrvatske orijentacije. To je smetalo srpskim vlastima, pa sredinom dvadesetih godina XX stoljeća, nakon provedenog puča, nameću “Gajretu” srpsko obilježje. Od tada Beograd financira “Gajret”, a časopis i društvo dobivaju atribut “muslimansko – srpski.” Upravo je nametnuta srbizacija “Gajreta” nagnala Edhema Mulabdića da osnuje novo muslimansko društvo hrvatske orijentacije “Narodnu uzdanicu.”
Među mnogobrojnim muslimanima koji su s ponosom isticali svoju hrvatsku pripadnost posebno mjesto zauzima Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, reis-ul-ulema od 1914. do 1930. godine. Najvažnije djelo ovoga duhovnog vođe muslimana jest prijevod Kur’ana  s arapskog na uzorni književni hrvatski jezik. Jedna od Čauševićevih osnovnih poruka vjernicima glasi: “Bosansko – hercegovački muslimani moraju uvijek ići s Hrvatima, ako hoće da se održe i spase.” Ovaj duhovni vođa u znak prosvjeda zbog donošenja zakona kojim je kraljevska diktatura ograničila djelatnost islamske vjerske zajednice, zahvalio se 1930. godine na visokoj dužnosti, čime je nedvojbeno očitovao svoj odnos prema velikosrpskoj politici. Umro je u Sarajevu 1938. godine u 68. godini života, zaboravljen i ponižen od strane srpskih vlasti. Istaknuto mjesto među hrvatskim prvacima islamske vjere zauzima i Ademaga Mešić. Dr. Ćiro Truhelka, govoreći o tom hrvatskom velikanu, kaže da mu je Starčevićeva nauka bila kao drugi Kur’an, te da “ni u najtežim prilikama, ni pod najjačim pritiskom nije zatajio svoje hrvatstvo, nego je vedra i ponosna čela dočekao čas hrvatskog uskrsnuća.” Naposljetku, 1945. godine dao je i svoj život za Hrvatsku, kad su srbokomunisti počeli zatirati sve što je hrvatsko, a poglavito Hrvate islamske vjere. Zajedno sa Ademagom Mešićem radio je profesor Hakija Hadžić, koji je utemeljio list hrvatskih muslimanskih sveučilištaraca “Svijest.” Djelovao je u “Narodnoj uzdanici” i u “Napretku”, a zajedno s Ademagom Mešićem predvodio je muslimansko krilo Hrvatske seljačke stranke. Obnašao je, također, i dužnost veleposlanika Nezavisne Države Hrvatske u Budimpešti. Mnogi su se od spomenutih muslimanskih intelektualaca isticali u razjašnjavanju pojmova nacionalnog i vjerskog putem časopisa “Behar” i “Biser,” i na taj način oživljavali i potvrđivali hrvatsku misao među muslimanima. Osim njih, svakako treba navesti i imena Osmana hadžića, Hamida Džinića, Hamdije Kreševljakovića i Džafer – bega Kulenovića. Iz tuzlanske gimanzije bio je izbačen zbog fizičkog sukoba sa srpskim đacima na nacionalnoj osnovi. Za vrijeme školovanja na sveučilištu Džafer Kulenović bio je predsjednik starčevićanskoga muslimanskog društva “Svijest”. Kasnije se kao doktor parva protivio sporazumu Cvetković – Maček iz 1939. godine smatrajući da predstavlja tek kulisu velikosrpske Jugoslavije koja njime “pokušava razbiti političko zajedništvo Hrvata katoličke i muslimanske vjere.” U svom govoru protiv Vidovdanskog ustava na Ustavotvornoj skupštini u Beogradu doktor Džafer Kulenović ističe.” Gospodo, ne samo da sam Hrvat i hrvatski nacionalist, nego tvrdim da se i bosanski muslimani kao cjelina, osjećaju dijelom hrvatskog naroda.” U više je navrata ponavljao da se bizantski mehanizam lukavih prekodrinskih majstora podvala temelji na devizi “Podijeli, pa vladaj” ( prema latinskoj izreci “Divide et impera”), kojom su htjeli  što više udaljiti Hrvate muslimane od Hrvata katolika.
Dragan Ilić