PUTIN NAORUŽAVA SRBIJU “URAGANOM,” SMERČOM” I HELIKOPTERIMA I PRIJETI OPĆIM RATOM NA ‘BALKANU’

Otkačila se s lanca srpsko – ruska združena i poludjela šaka luđaka predvođena Putinom i Vučićem, te više i ne pokušavaju u srbijanskim glasilima sakriti od javnosti glavne povode Vučićeva iznenadnog posjeta Moskvi. Premda se opravdano govori o više razloga hitnog razgovora Putina i Vučića o nekoliko bitnih tema za obje strane, u prvi plan danas naglo izbijaju oni tek pravi, ali nevješto skrivani motivi susreta dvojice diktatora. Tako nam dva dnevna glasila pod izravnom paskom Aleksandra Vučića poput njegovog dnevnog biltena “Informer”, kao i pričuvne varijante toga lista u vidu “Srpskog telegrafa” kazuju na svojim naslovnicama i opširnim izvješćima iz Moskve da su ruski i srbijanski lideri  intenzivno pregovarali o što hitnijoj isporuci Srbiji najsuvremenije tehnike i borbenih sustava. Prema hvalisavom pisanju Vučićevićevog “Informera” srpskivojni arsenal u najkraćem mogućem roku bit će pojačan helikopterima MI 17, kao i najsuvremenijim raketnim sustavima tipa RSZO “Smerč” i “Uragan.” Njih vojni analitičari na Zapadu nazivaju imenom “Strašna smrt iz Debaljceva,” uz jasnu aluziju na ubojitost i ubitačnu preciznost toga ruskog oružja na istoku Ukrajine, kada su ruski pobunjenici u toj zemlji, sve uz logistiku i oružanu potporu Putinove Rusije tako zadali niz problema snagama regularne ukrajinske vojske Petra Porošenka. U nastavku, “Informer” obavještava svoje velikosrpsko čitateljstvo da Putin Srbiju vidi kao posljednjeg pravog i iskrenog ruskog prijatelja i saveznika na Balkanu, te će stoga njegovi financijski uvjeti Vučićevoj Srbiji za isporuku razornog ruskog oružja biti po najpovoljnijoj mogućoj cijeni. Neimenovani ruski diplomat, čiji identitet “Informer” namjerno ne otkriva, čak vrlo nediploatski ističe kako “za Srbiju ne važe tržišne cijene i uvjeti. Rusija će u svakom smislu, pa i onome financijskom, maksimalno izaći u susret Srbiji.”

U dvijema državama naroda, kojima je demokracija tek u povoju, a pojam ljudskih prava i sloboda nepoznata mislena imenica, posve je logično i za očekivati izjave ravnetelja Međunarodnog instituta za sigurnost u Beogradu Orhana Dragaša i profosora Fakulteta sigurnosti Zorana Dragišića, koji zdušno podupiru Vučića u njegovim luđačkim, militarističkim nakanama naoružavanja Srbije. Prvi kaže i laže da se Srbija isključivo opskrbljuje defanzivnim naoružanjem, a drugi tvrdi da su i mnoge druge sadašnje članice NATO pkata prije stupanja u zapadnu vojnu alijansu kupovale rusko naoružanje, pa to, kako veli Dragišić, nitkome nije smetalo, jer smatra kako je opskrba naoružanjem sloboda izbora svake neovisne države na svijetu, pa tako i trenutačno vojno neutralne Srbije. Dakako, to su bajke za malu djecu, budući su razvidni motivi hitne isporuke ruskog oružja Srbiji, baš u ovome trenutku i glede konkretnih namjena primjene tog istog bogatog arsenala oružja na već zacrtanim srpskim linijama buduće ratne fronte.

O tome nas iscrpno obavještava “Srpski telegraf,” jedan u nizu bezbrojnih i bezbojnih Vučićevih dnevnih listova u Beogradu. Tako u današnjem broju te tiskovine stoji da je Moskva spremna da odmah uđe u rat za južnu srpsku pokrajinu, te da, ako treba i oružjem ratuje za povratak Kosova i Metohije u državni sastav Srbije. Nadalje, sugovornici i analitičari u izjavama za te dnevne novine, navode i da je nakon ulaska Crne Gore u NATO, zahtjeva Kosova za članstvom, te podizanja NATO raketnog štita u Rumunjskoj, Putinu postalo jasno u kakvoj je opasnosti, te je glavna značajka hitnog i diplomatski nenajevljenog susreta Putina i Vučića u Moskvi bila nedvosmislena i glasi: Rusija će štitti Srbiju pod svaku cijenu, pa i po cijenu rata sa Zapadom. U svezi s time, prostjeklo je ono što se prvoga dana naglašavalo kao prioritet sastanka Putina i Vučića, a to je sastav Vlade Srbije. I sudeći po uvertiri razgovora Putina i Vučića, vezanoj za razradu ratnih planova i strategije dvojice pomahnitalih fašista iz Moskve i Beograda, zasigurno je ruskom tiraninu stalo da u budućoj, očito, ratnoj Vladi Srbije ima što više ljudi koji će do posljednjeg daha biti na ruskom kursu kao provjereni i dokazani srpski mazohisti, a to su Ivica Dačić, Dušan Bajatović, Aleksandar Antić, Dragomir Karić i Nenad Popović.

Analitičar Dragoslav Anđelković, jedan od najvjernijih Vučićevih poslušnika i njegovih glasnogovornika među političkim analitičarima o otvorenoj oružanoj pomoći Rusije Srbiji govori samo biranim riječima zahvale Rusima:” Zahvaljujući Vučićevom posjetu Moskva će stati iza nas i garantirati nam mir i sigurnost, čak i pod cijenu uporabe vojne sile. Zapad ima običaj da sa slabima i nezaštićenima postupa kako mu se prohtije, ali sada kada vide da iza nas stoji službena Moskva, drugačije će se ophoditi. Manje će nas ucijenjivati.” U hvalospjevima Rusima ne zaostaje ni ozloglašeni diplomat ratnog zločinca Slobodana Miloševića u liku vremešnoga Vladislava Jovanovića. On o konačnom i parafiranom sporazumu Putina i Vučića o isporuci nasuvremenijeg ruskog naoružanja Srbiji govori slijedeće:” Kosovo i Metohija, naša matična zemlja, nasilno je oteto i potrebita nam je ruska pomoć u njegovoj obrani. Drukčije će nas i europski uzvanici tretirati ako budemo imali moćnog zaštitinika.”

Pored svega ovoga, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je susret Vučića s Putinom pao tek nekoliko dana nakon objave suda u Haagu da bi ratni zločinac Radovan Karadžić, pravomoćnom odlukom prvostupanjskog suda osuđen na 40 godina zatvora ratnog zločina genocida mogao na privremenu slobodu pod izlikom da treba posjetiti grob pokojnog brata Ivana. Naravno, to su opet srpsko – ruske prozirne igre na razini pučkoškolaca, jer je namjera Srba i Rusa da u slučaju Karadžićevog makar i jednodnevnog boravka na slobodi uz specijalni dopust suda, oni to netom iskoriste prebaciti ga iz Srbije u Rusiju prvim zrakoplovom, odakle bi onda mogao po Vučićevim i Putinovim zamislima slati samo turističke razglednice međunardno sudu za ratne zločine u Nizozemskoj. Tako su izvukli i Veljka Kadijevića i niz sličnih srpskih teških zločinaca, koji su doživjeli duboku starost i umrli prirodnom smrti u Rusiji, smijući se u lice cijelom svijetu i žrtvama svojih monstuoznih zločina, po stupnju morbidnosti nezamislivih u suvremenoj povijesti ljudskog roda. Zna se da se i Milošević, čije uhićenje i smrt u haagu Vučić prije neki dan naglas oplakuje i proklinje kao sprski usud pred kamerama TV Pink u Beogradu, predozirao namjerno i svjesno pilulama koje mu je doturao u ćeliju zatvora njegov odvjetnik Zdenko Tomanović. Srbi su godinama tvrdili da ga je Haag ubio. Srpske genetski predisponirane laži u maniri oca srpske laži Dobrice Ćosića, demanirala je koliko jučer Folrence Hartman, rekavši da kao bivša visoka dužnosnica Tribunala ima nepobitne dokaze da se Slobodan Milošević namjerno sam otrovao u očajničkom pokušaju da od sudskog vijeća naglim pogoršanjem zdravlja iznudi odluku o privremenom liječenju u Moskvi pod nazdorom ruskih liječnika. U prijevodu, to bi za nejga bila bezuvjetna sloboda, nakon čega bi ga sigurno Rusi i Srbi proglasili za srpskoga cara i doživotnog vladara jadne i tužne Srbije kojom bi po takvom neizvedenom scenariju doživotno vladao. To se nije ostvarilo, a Srbi i Rusi, nemajući novih, svježijih i mudrijih ideja kako što lukavije doskočiti i podvaliti na pokvareni bizantski način Zapadu, samo ponavljaju već viđeni recept iz Miloševićevog vremena. Doduše, jednom im je već upalio trik sa Šešeljem, kojega Vučić ni u završnoj fazi svojega ludila, ni pod razno neće predati natrag Tribunalu, jer bi time osudio i samoga sebe kao Šešeljevog prvog suradnika i ratnog suborca u ratnim zločinima genocida u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini i na Kosovu. Zato Vučić ne da Haagu ni Vjericu Radetu, Petra Jojića i Jovu Ostojića jer bi haška presuda njima, ujedno bila i kazna nejmu samome kao njihovom najbližem suradniku u izvršenju teškog kaznenog djela ucjena, prijetnji i zastrašivanja svjedoka suda u Haagu.

Tako se do kraja i u brzom tempu odmotava klupko srpsko – ruske hobotnice. Rat koji je na vidiku raspršit će u prah i pepeo rusko – srpski zajednički lažni mit koje ta dva nesretna naroda stoljećima pronose o sebi kao o tobože vrlim ratnicima. Kako je Rusija neusporedivo veća i značajnija zemlja od Srbije, za nju će posljedice najtežeg vojnog poraza koji će zasluženo doživjeti u svojoj novijoj povijesti, biti kudikamo manjih dimenzija nego konačni fijasko i definitivni krah velikosrpske ideje, koje, eto, i po priznanju velikog ratnog zločinca Šešelja stanuje već 300 godina u glavama Srba. Samo jedan biblijski nokaut povijesnih razmjera može Srbiju unormaliti, spustiti na zemlju iz prostranstva oblaka, privesti je silom razumu i natjerati je da napokon počne voditi normalna suživot sa susjedima u okruženju, uključujući i odnose sa zapadnim susjedom Hrvatskom. U svem tom kaosu Hrvatska mora jasno i galsno odrediti svoje geopolitičke ciljeve, strategiju i taktiku realizacije ciljeva, što je tijekom vladavine srbizirane SDP kronično nedostajalo Hrvatskoj i išlo na mlin Srbiji. Znakovito je da i “Informer” i “Srpski telegraf ” kroz izjave svojih sugovornika, redom Vučićevih političkih doglavnika, stavlja naglasak na ratu za Kosovo. Hipotetski, kad bi Srbi zajedno s Rusima uspjeli ovladati na bojnom polju i otuda prema njihovim planovima protjerati sve Albance u Albaniju, tko bi onda živio na ispražnjenom teritoriju? Pa, jasno je kao dan, tamo bi Srbi uz mig Rusa morali kolonizirati Srbe iz zapadnog dijela srpskoga genociteta u Bosni zvanog Republika Srpska. Banjaluka i Prijedor tako bi ponovno bili hrvatski što su bezmalo tisuću godina i bili od 626. do 1528. godine u neprekinutom nizu. I to znaju i Srbi i Bošnjaci i to su im otvoreno kazale i zapadne diplomate crtanjem Distrikta u Brčkom 1995. ne da bi hermetičko zatvaranje spoja tzv. istoka i zapada Republike Srpske održao cjelovistost Bosne i Hercegovine, kako stoji u službenim priopćenjima, nego da bi dugoročno taj cijeli prostor od Vrbasa, ali i još istočnije od linije općina Prnjavor ( srednjevjekovni hrvatski Glaž ), Teslić, Kotor Varoš, Skender Vakuf, te sve uz tok od Vrbasa do Une i od Jajca i banjaluke pa do Kostajnice, Bihaća i Cazina bilo državnopravno vraćeno tamo gdej je tisućljeće i bilo, u sastav države Hrvatske kojemu je to srce, utroba i debeli i prirodni ispunjeni stomak državnog teritorija. To je jasno i političarima i Sarajevu i u Beogradu, kao i i njegovoj ispostavi u Banjoj Luci, a to je sve jasnije i srbijanskoj slugi “lordu” Milordu Dodiku – duduku, pogotovo izraženom u poslejdnje vrijeme u histeričnim napadima na banjalučkog biskupa Franju Komaricu. Biskup Komarica je svoj na svome, a Dodik je sa posrbljenim Vlasima i posrbljenim Hrvatima, danas skupa nazvanim imenom Srba na području zapadnog dijela Republike Srpske samo nezvani gost. Zna to i traktorist iz Laktaša Milorad Dodik, te užurbano popravlja traktor i šalje ga na generalni remont, jer zatrebat će mu uskoro. Ne moraju mu baš sve crtati Putin i Vučić. Nešto se i samo kaže priprostom i priglupom prijeratnom prodavcu namještaja iz Laktaša kod Banjaluke. Po svim regulama Međunarodnoga prava jedan narod doseljen kao sluga, u ovome slučaju turskoga okupatora Banjaluke, Prijedora, Jajca, Bihaća ili Cazina ne može si prisvajati taj teritorij kao svoj povijesni, jer je tu stigao kao prethodnica osvajačke sile i tu zemlju nikad nije držao državnopravno u okviru, konkreto države Srbije. Te jednostavne činjenice Srbi odbijaju prihvatiti, ali je očiti to makar i Putin morao prenijeti Vučiću i Nikoliću, a ova dvojica Dodiku, kako i zašto Banjaluka ne može i ne smije po Međunarodnoim pravu biti trajno, nego samo privremeno srpska i zašto opet mora postati hrvatski grad. Uostalom, znamo da su Rusi i Amerikanci zajednički iscrtali zemljovid Europe za 2035. godinu prema kojem je više od 80% teritorija sadašnje Bosne i Hercegovine dio države Hrvatske. To znaju i svi u Beogradu i u Sarajevu, samo se prave ludi i misle da će prešućivanjem istine pred svojim pučanstvom uspjeti odgodu nemonovnog, ali ono što je neizbježno, prije ili kasnije se mora dogoditi. Upravo je zato biskup Franjo Komarica na meti Milorada Dodika i svih Srba, koji su tamo uzurpirali vjekovnu hrvatsku zemlju, a zaboravljaju da tamo žive samo kao neka vrsta podstanara koje je turski okupator doselio, a oni se osilili na višestoljetnom hrvatskom tlu, kao da nitko prije njih tu nikad nije živio. Desetine srpskih pravoslavnih crkava i islammskih džamija po Banjaluci, Jajcu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Bihaću, Cazinu, Kladuši, Krupi, Kostajnici, Bosnakom Novom, Gradiški i mnogim drugim mjestima toga područja podignuto je na temeljima rimokatoličkih crkava, a Banjaluka s okolicom sve do pada pod Turke 1528. godine imala je više rimokatoličkih bogomolja nego Zagreb i Split zajedno u to daleko vrijeme. To je zapisao i priznao i teški velikosrbin, povjesničar Vaso Čubrilović u svome djelu “Istorija banjalučke biskupije.” To znaju i u SPC i u rijasetu islamske zajednice Bosne i Hercegovine, kao i o katoličanstvu i hrvatstvu cijele predturske Bosne i Hercegovine, samo glume ludilo i prave se blesavi, ali i ta njihova igra ima svoj početak i kraj koji im je sve bliži.

Hrvatska diplomacija je u godinama iza nas išla tragom prevaziđene romantike u diplomatskim odnosima država i naroda, a toga nema odavno, ako ga je ikad i bilo u velikim razmjerama. Tako je diplomacija Hrvatske u prijašnjim ljevičarskim sazivima od 2000. do 2015. godine živjela u slatkim iluzijama vječnog i prirodnog savezništva s pojedinim velikim silama, što se pokazalo kao pogrešna taktika, jednako kao i politika popuštanja srpskom vojnom agresoru, čije je dimenzije vojnoga poraza u srazu s hrvatskom vojskom nespretna i nesretna diplomacija, osobito Nušićeve “Gospođe ministarke” regiona Vesne Pusić, do krajnosti amortizirala i njezin vrtoglavi pad ublažila. Sad je to pluskvamperfekt, te će vrlo brzo dvojica pojanih “lorda” Milorda, dakako Dodik i Pupovac, onako mrtvi pijani bauljati uz popijenu litru pive na iskap, prilikom silaska s traktora: “Ide Mile lajkovačkom prugom, a kojom bi kada nema drugom, ” uz pozdrave i želje slušalaca srpskog( a vidjeli smo iz ranijih teksotva do XV vijeka i hrvatskog ) Radio Šapca, te uz srpske pokliče Dodikovoj i Pupovčevoj traktor brigadi u folk paradi.

Danas Hrvatska ponovno diše punim plućima zahvaljujući predanom radu nove Vlade, unatoč svim i brojnim poteškoćama iznutra i izvana. Zato treba kombinirati i primjenjivati iskustva nekih drugih država prema problematičnim susjedima i u političkoj praksi koristiti na najbolji način. Grčka godinama blokira Makedoniju jer ona rabi grčko tradicionalno i povijesno znakovlje, kao i ime države koje potječe od antičke Makedonije, tad samo sjeverne grčke provincije. I samo zbog suspenzivnog veta Grka, ne mogu Makedonci otpočeti ni prvu rundu preliminarnih pregovora s EU o mogućem pristupanju Europskoj uniji. Usprkos svim pritiscima Grci ne popuštaju, a njihove metode morala bi koristiti i Hrvatska prema Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. u te tri države sustavno prisvajaju i krivotvore cjelokupnu hrvatsku povijest, priznaju na osvome ozemlju postojenje bilo kog drugog naroda i njegove tradicije,kulture i običaja osim hrvatskog naroda, a o svojatanju hrvatskog jezika i nipodaštavanju rimokatoličke crkve u te tri spomenute države suvišno je i govoriti. Bosanski muslimani su drsko i bahato ukrali povijesno srednjevjekovno hrvatsko katoličko prezime Bošnjak za ime samoproglašene nacije i ta povijesna krađa im je pred svijeom ozvaničena samo zbog nevjerojatne šutnje hrvatske države koja je morala obvezno pokrenuti poput Grka u odnosu s Makedoncima sličan međunarodni spor i zabraniti bosanskim muslimanima krađu hrvatskog prezimena za izmišljanje imena nepostojećeg naroda u Bosni i Hercegovini. 

Ista je situacija i sa grbom i zastavom Bosne i Hercegovine iz vremena hrvatske dinastije Kotromanića koja je stolovala u Bosni i Hercegovini i procvat doživjela i doba najznačajnijeg vladara Hrvata Tvrtka Kotromanića, kralja Bosne. Da je bilo državotvornosti u razmišljanju ranijih hrvastkih Vlada, ovakvi skandali bi bili nemogući, a bosanski muslimani bi morali smišljati novo ime u vječitom bijegu od onoga što jedino korijenom i jesu, dakle Hrvati islamske vjere, a morali bi sami ili uz pomoć Srba, Turaka ili Rusa izmisliti i neku novu zastavu i grb, koji neće imati nikakve poveznice sa Hrvatima, od kojih kradu obilježja, ali ih zato surovo i brutalno progone iz hrvatske Bosne i Hercegovine. Slično je i sa Crnom Gorom. Točno 89% kulturne baštine Boke Kotorske pripada Rimokatoličkoj crkvi, ali Milo Đukanović to želi silom prevesti na ime novouspostavljene Crnogorske pravoslavne crkve. Što ne traži povrat imovine od voljene mu SPC, kojoj se kao i svojim gazdama Srbima kao dokazani četnik u ratu i dalje divi, nego otima imovinu od RKC, čiji mu vjernici trebaju samo onda kad dođe dan glasovanja na izborima u Crnoj Gori da bi ostao na vlasti, dok su u preostalih 364 dana građani drugoga reda. Zna se i da su Srbi i izvan Srbije i u samoj Srbiji ukrali hrvatski jezik i hrvatske brojne vleikane kroz povijest koje prikazuju kao Srbe, a sam narod negdašnjih Rašana, otpalih od hrvatskog nacionalnog stabla kao istočnog plemena Hrvata proglašavaju umjetno starijim od hrvatskog naroda od kojeg su Srbi i nastali. I sve to bi prije ili kasnije moralo biti predmetom međunarodne arbitraže sa Srbijom, da bi se napokon uljudila i prestala lagati i krasti, nakon toga i ubijati. Srbija je otela od Bugarske Makedoniju i tamošnje zapadne Bugare su Karađorđevići i Tito proglasili makednoskim narodom, idući na vodenicu Srbima, a sve u želji da se jednoga dana Makedonci ili Vradarci ( Vardarski Bugari kako ih zovu u Sofiji ) kasnije pretope nacionalno u Srbe jer su to odbijali 1918. kad su tamo četnici navalili kao i u Prištinu i Prizren na Kosovu i Metohiji. Srpski četnici su napravili u balkanskim ratovima strahovite pokolje i nad Makedoncima u Skoplju, Kumanovu, Tetovu, Prilepu, Bitoli… samo ako su se odbili silom deklarirati Srbima. Oni su se masovno osjećali Bugarima, a dan danas govore, kako je pisao i u feljtonu za beogradsku “Politiku” još davne 1988. makednoski akademik Blaže Koneski jezikom koji je službeno nazvan makedonski, a u biti to je jedan dijalekt narodnog govora zapadne Bugarske na samoj granici današnjih država Bugarske i Makedonije, smješten u pograničnom bugarskom teritoriju. Srbima ni istina o bugarskom podrijeltu Makedonaca, kao i o hrvatskom pdrijetlu današnjih Bošnjaka i Crnogoraca nikad ništa nije značila, jer taj narod ionako živi od laži, prijevara i krađa, pa nije ni normalno očekivati od takvog sklopa ljudi da ikad išta bilo kome priznaju, još manje da se pokaju za svoje grijehe.Bugarska je diplomacija krenula politikom sitnih koraka u vraćanju Makedonaca u svijest pripadnosti Bugarima, a ne Srbima kao što je to bilo do 1918. do 1992. godine u vrijeme SHS i SFRJ. Davali su im bugraske  putovnice i domovnice, ali samo pod uvjetom da prije toga poune upitnik i kolonu o nacionalnosti gdje moraju upisati da su Bugari ako žele dobiti bugarska dokumenta. Bezbroj Makedonaca je uzelo bugarske dokumente, uredno su popunili istinito da su Bugari i idu kroz EU slobodno s bugarskim putovnicama. Ujedno, Bugarskoj to sad služi pred svijetom kao corpus delict priznanje Makedonaca tko su i što su zaista, a ne po friziranim i lažnim popisima pučanstva u Makedoniji, rađenim uvijek uz promidžbu iz Beograda, koja im je sugerirala da upišu da su Makedonci a ne Bugari. Jer, ako ih i srpski četnici u balkanskim ratovima mecima nisu ubijedili da su Srbi, rezon Srbijanaca je bio da im je isplativije napakostiti barem Bugarima, ako samo već ne mogu imati Makedonce u zamišljenom ozračju Južnosrbijanaca, kako ih se i danas smatra u Srbiji. Još koncem devedestih, ali i kasnije Hrvatska je idući bugarskim primjerom prema Makedoncima, sličnu politiku jedno vrijeme provodila i prema bosanskim muslimanima, osobito onim iz Unsko – Sanskog kantona prigodom dobivanja hrvatskih putovnica i domovnica. Mnogi muslimani iz BiH-a tako su hrvatskim putovnicama išli diljem svijeta, samo ako su u rubrici nacionalnost naznačili da su Hrvati. Preko 70 tisuća muslimana iz Bihaća i njegove okolice tako se izjasnilo Hrvatima. No, kad dođu izbori ili popis pučanstva u Bosni i Hercegovini, ti isti muslimani se izjasne nacionalno Bošnjacima a ne Hrvatima. To je samo signal da sa bosanskim muslimanima, posebno sa onima koji prirodno gravitiraju Hrvatskoj u Bihaću, cazinu, Krupi, Kladuši, Sanskom Mostu, Ključu, treba raditi na polju izobrazbe i vraćanja hrvatskoj naciji. Pokazalo se da samo pružanje ekonomskih pogodnosti nije dostatan faktor, kao što je to bio i slučaj s Makedoncima u Makedoniji koji su dobivali bugarska dokumenta, a na popisu se deklarirali kao Makedonci a ne kao Bugari kao što su pisali u bugarskim ispravama pohranjenim u bugarskom državnom arhivu. Očigledno je da su u svim tim slučajevima upleteni dugi prsti starih kradljivaca i prevaranata iz Srbije, jer nitko nije naivan povjerovati da Skoplje, Sarajevo ili Podgorica u udaljavanju Makedonaca od Bugara odnosno Bošnjaka i Crnogoraca od Hrvata mogu to raditi samostalno bez upliva Srbije, ali i njezinog saveznika Rusije, a u slučaju bosanskih muslimana i Turske kao vjerskog pokrovitelja islama u Bosni i njima uvijek bližih pravoslavnih Srba, time i Rusa, nego katoličkih Hrvata. Jer, odlično znaju Turci da su ih Hrvati zajedno s Mađarima spriječili prije više od pola tisućljeća da ne zauzmu cijelu Evropu. To nikad nisu prežalili, te danas Erdogan, a jučer bilo koji drugi Turčin u Istanbulu, samo iz tog razloga vječitog bijesa radi poraza od Hrvata odbija kazati bosanski muslimanima da su oni Hrvati a ne Turci.

I mnogo više od bugarskog ili grčkog odnosa prema Makedoniji i Makedoncima za koji i Sofija i Atena znaju odlično da je teledirigiran koalicijom Srbije i Rusije i njihovo zlouporabom Makedonaca u stvaranja distance prema Bugarskoj i Grčkoj, a forsiranog političkog približavanja Srbiji, sve u beogradsko – moskovskoj kuhinji, treba Hrvatskoj kao pravi primjer učinkovite metode borbe protiv velesrbovanja biti Albanija. Albanci su otkupljivali srpsku zemlju po Kosovu, naposlijetku su ih dotukli i natalitetom i danas je Kosovo albansko, a još u prošlom stoljeću bilo je mješovitog nacionalnog sastava. Te kombinirane albanske metode u bitki protiv Srba, mora Hrvatska iskoristiti i na području zapada takozvane Republike Srpske. Da bi se to jednoga dana pripojilo natrag Hrvatskoj, kamo jedino povijesno i spada kao prirodna jezgra hrvatske države, a Banjaluka kao zemljopisno središnji grad hrvatskih zemalja kao što je to Madrid u Španjolskoj, mora najprije imati hrvatski etnički sastav stanovništva, što danas nije slučaj. I upravo radi toga, Hrvatskoj je u interesu da inzistira na optužnicama Karadžiću i Mladiću i više nego bosanski muslimani, barem u tom zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Vidimo da Bakir Izetbegović i ne komentira kao ni njegova SDA i sve druge bošnjačke stranke zbivanja na zapadu Bosne i Hercegovine. Oni i sami znaju da je to golemo područje i tako turski sultan samo administrativno priključio sandažakatu Bosne i Hercegovine poslije zauzeća tih prostranih krajeva Banjalučke biskupije u razdoblju od 1528. do 1592, dakle sve od pada najprije Jajca i Banjaluke 1528, onda i Bihaća 1592. pod Turke. Zorno je kako se Izetbegović javno ili tajno nagodio sa Srbima da neće potezati pitanje krivnje Srba za progon bosanskih muslimana na zapadu takozvane Republike Srpske, a za sudbinu prognanih tamošnjih Hrvata i njega kao i Srbe i tako nije briga. Na tom fonu je i pisanje bošnjačkog vrlog analitičara za beogradski portal E- novine, gdje Izetbegovićev novinarski potrčko ističe da su samo Bošnaci – muslimani, a nikako uz njih još i Hrvati – katolici bili žrtvama srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dakako, namjerno taj besramni Izetbegovićev Bošnjak, posuđenog katoličkog prezimena, koje su bosanski muslimani ukrali od katolika Hrvata za ime izmišljenog naroda, prešućuje da su u Sarajevu otpisali i svoje muslimane u Unsko – sanskom kantonu, pa čak i one u Hercegovini, jer ih teška srca i nevoljno moraju priznati područjima hrvatske povijesne zone u Bosni i Hercegovini, kamoli one u Bosnakoj Krajini što su živjeli oko Banjaluke i Prijedora i drugdje po Kotor Varošu, Skender Vakufu, Tesliću… jer ionako po naputku Srba iz Beograda proglašeni Bošnjaci prije ili kasnije, uvujek podviju rep pred Srbima i oproste im za sva zla i ugnjetavanja, barem oni muslimani u političkom i vjerskom vrhu. To su uvijek lideri svakoga naroda ili neke vjerske skupine kao što je slučaj sa bosanskohercegovačkim muslimanima,kojima su Srbi,čak i više nego Turci za 500 godina terora u Bosni i Hercegovini, odlučujuće doprinijeli da zaborave hrvatske korijene i izmisle današnju nepostojeću naciju, prostjeklu samo na vjerskoj osnovi. Ne gradi se nigdje i nikada temelj postojanja jednoga naroda isključivo na vjeri i to je ludost i glupost na djelu samo na prostoru Bosne i Hercegovine i nigdje više na planetu. Ali, sad je tako kako je i usprkos svim hrvatskim istinama i tjeranju pravde, treba geopoltičke interese države Hrvatske svesti u realne okvire. Realnost sadašnjeg trenutka Hrvatske nalaže neizstavnu i upornu borbu do kraja za vraćanje golemog prostora Banjalučke biskupije, a to je skoro pa pola sadašnje Bosne i Hercegovine u hrvatski nacionalni supstrat kombiniranjem metoda borbe Albanaca protiv srpske ekspanzije na Kosovu, što im je na kraju urodilo plodom. Kako Srbija u svojoj oholosti, prepotenciji i bahatosti stalno pred međunaordnim čimbenicima napominje nepravednost granica prijeratnih republika sastavnica bivše Jugoslavije, hrvatska sadašnja diplomacija može u toj vrsti političkog pokera sa Srbijom nezasitoj balkanskoj državici ponuditi nešto što ona tako nadmjena i nabusita zasigurno neće odbiti kao prijedlog. Još je prvi hrvatski veleposlanik u Beogradu Srbima polovicom devedesetih sugerirao da se opredijele između nekoliko općih modela po pitanju redefiniranja granica bivše države i izaberu i predlože samo jedno načelo kojega bi se svi mogli pridržavati na eventualnoj međunarodnoj konferenciji o mijenjanju izgleda granica država nastalih iz bivše Jugoslavije. sjećam se odlično jedne tribine u povodu toga na Pravnom fakultetu u Beogradu gdje je veleposlanik Ivo Marković izložio nazočnim sudionicima tribine, poglavito okupljenim zainteresiranim studentima četiri kriterija, a to su trenutačni etnički status pojedine oblasti, zatim povijesni, onda geopolitički i na kraju i ekonomski faktor. Srbi su se samo nijemo gledali i nisu ništa komentirali ni pozitivno, ni negativno. Očito je kako pod utjecajem državne promidžbe ni studenti Pravnog nisu znali ono što su bili obvezni znati i bez kazivanja veleposlanika Hrvatske Ive Markovića iz Splita, makar iz obvezne literature za spremanje ispita Međunarodnog prava na tome fakultetu. Ali, tako je to kad jedna polovična država rađa i proizvodi nedovršene stručnjake iz svih oblasti, a posljedice toga vidimo i osjećamo do današnjih dana i sad je situacija po tome pitanju još gora u Srbiji nego te davne 1994.ili 1995. godine. Srbijom i danas kao i te daleke 1994. i 1995. godine vladaju deklarirani fašisti i nacisti, koji veličaju Mihailovića, Nedića i Ljotića, dakako uz suradnju i neizostavnu podršku partizana nasljednika Josipa Broza Tita. Bez obzira na povremena i beznačajna uzajamna gloženja partizana i četnika po Srbiji i izvan nje po pitanju komunizma i kapitalalizma, republike ili monarhije, Tita ili Draže, oni će uvijek i u ratu i u miru biti jedinstveni u fronti protiv Hrvatske i Hrvata i to pokazuje i dokazuje iskustvo rata i mira u posljednjih stotinu godina i stoga je posve nebitno koja je od te dvoje totalitarne struje na vlasti u Srbiji kad im je cilj zajednički, a to je uništenje hrvatske države i konačno pretvaranje Hrvata u Srbe katoličke vjere i ništa više od toga. Zato današnja hrvatska politika, naoružana iskustvom, kako pozitivnim primjerima iz doba Tuđmana i HDZ-a iz devedesetih, tako i poučena negativnim primjerima od 2000. do 2015. pod Mesićem, Josipovićem i Milanovićem, treba naći prikladnu formulu političke borbe i šatl diplomacije prema Srbima i Srbiji, koju, evo, kako vidimo na konkretnom primjeru primoravanja Srbije na ispunjenje tri hrvatska uvjeta u otvorenju poglavlja 23 pokazuje na djelu ministar vanjskih poslova Miro Kovač. Naravno, to treba praviti i korekcije i dopune i na svaki srpski ispunjeni uvjet davati po jedan novi i dodatni pred svaku novu rundu otvaranja poglavlja Srbije u pregovorima s EU, tako da Srbi shvate koga moraju slušati i kako se trebaju ponašati. Recimo, ovako: kad Srbija pomisli da je ispunila sve kriterije za otvaranje poglavlja, onda joj ispostaviti jedan po jedan novi uvjet, ne mora baš u paketu kao ova tri, da se ne zamore odmah u čitanju i brojanju što im inače načitanim ne ide odmah od ruke, nego polako, korak po korak. Pa, tako, na prvoj sljedećoj sjednici kad dođu Srbi i pomisle da je sve gotovo i spremno za početak utrke, a ono im hrvatski zastupnik kaže: čekajte, imamo još jedan prigovor, a to je u svezi povratka arhivske građe bivše SFRJ. Onda prođe još nekoliko mjeseci, a Srbi opet dođu veseli i vedri, misleći da sad sve štima, a Hrvat im kaže: stanite, samo malo, sjetio sam se da niste dali popis uhićenih i nestalih osoba i hrvatskih vojnika i popis srpskih logora za Hrvate po Srbiji od 1991. do 1995. godine. Onda prođe još par mjeseci, opet dođu Srbi razdragani i optimistični, a Hrvati im kažu pred početak skupa: evo, imamo još samo jednu primjedbu, a to je vezano za razgraničenje na Dunavu. Ispune Srbi i taj hrvatski zahtjev, pa kroz nekoliko mjeseci, eto ih opet pune elana za pregovaračkim stolom, a Hrvat im kaže ovako: a, da zaboravio sam prošli put da nismo regulirali povrat kulturnog blaga što ste ga oteli od 1918. do 1991. godine. Onda, Srbi opet na posao da vrate ukradeno što su odavno zaveli kao srpsko, još prije nego je prase rep iskrivilo, te se opet pojave orni i čili na pregovaračkoj rundi i padnu u nesvijest i prije udarca o gong koji će označiti početak boks meča diplomatskim rukavicama u Bruxellesu. Onda im Hrvati poruče ovako: zaboravili ste samo dati podatke o minskim poljima po Hrvatskoj od kojih u Hrvatskoj i danas ginu ljudi, a što ste ostavili za sobom kad ste izvršili agresiju na Hrvatsku. U međuvremenu, Srbi sastave i taj popis, dostave ga Bruxellesu, a Hrvati na koncu konca kažu Srbia i Srbiji ovo. E, sad ovako: prvo platite ratnu štetu za sve ovo što ste ispunili i priznali potpisom o ovjerom dokumenata iz prethodnih rundi razgovora kao elemente agresije na Hrvatsku budući ste u međuvremenu dobili i presude Tribunala u Haagu ( za pretpostaviti je da će do tad sve one za sad nelogične oslobađajuće presude srpskim zločincima biti korigirane i oni zasluženo osuđeni u drugostupanjskim postupcima ). E, onda čekati Srbe i Srbiju još godinama, desetljećima i stoljećima da im majčica Rusija posudi novce koje ni sama toliko nema ( približno 35 milijardi eura na ime reparacija Hrvatskoj i 100 milijardi eura na ime reparacija Bosni i Hercegovini). I čekati i uporno čekati Srbiju godinama da skupi novac za otplatu ratne štete. i kad jednom shvati da joj ni Rusija, ni bilo tko neće pokloniti novac, a sama ga nema, onda joj reći ovako: dobro, onda u vidu kompenzacije za novac koji nemate, predajte u zamjenu za to svu zemlju u Bosni i Hercegovini Hrvatima i državi Hrvatskoj koja će to ujediniti sa dtžavom Hrvatskom, jer čim vi odete iz Bosne i Hercegovine, otići će skupa s vama i razni srpski muslimani koje ste preko UDBE i KOS-a desetljećima podvaljivali tamo da bosanske muslimane okrenu Srbiji umjesto Hrvatskoj. I u toime scenariju iz Sarajeva će skupa sa Srbima iz Banjaluke pobjeći i Bakir Izetbegović, Ejup Ganić, Fahrudin Radončić, Emir Suljagić, Reuf Bajrović, Zlatko Lagumdžija, Suad Kurtćehajić, AbdulahSidran,Džemaludin Latić, efendija i bivši eis ul ulema Mustafa Cerić, Dževad Jahić, Ibrahim Pašić, Enver Imamović, Emir Imamović i mnoge druge skrivene ili neskrivene posrbice među bosanskim muslimanima koji destljećima lažu i oči mažu hrvatskim muslimanima da su potekli od Srba a ne od Hrvata, te su zato po naputku Beograda Srbin muslimanske vjere Adil Zulfikarpašić i otpadnik od Hrvata islamske vjere, a sad vrli Bošnjak Muhamed Filipović i izmislili 1992. odnosno 1993. godine naciju Bošnjaka, jer im je svima bilo usred rata kad ih napada Srbija i domaći i uvezeni sprski četnici kazati ono što su htjeli, a nisu stigli, jer su ih Karadžićeve i Mladićeve granate preduhitrile dok su lagali sebe, onda i druge da rat u Hrvtaskoj nije njihov. Za duše otuđenih Hrvata islamske vjere vrijedi se boriti, jer su uspkos svemu na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini bosanskohercegovački muslimani, od kojih svatko od njih zna svoje obiteljsko stablo stoljećima unatrag, dali dvostruko više glasova na listi SDA kandidatu Fikretu Abdiću, koji je u vrtlogu rata u Cazinskoj Krajini, posebice nakon svih dramatičnih vojnih obrata na toj fronti jasno i glasno rekao da je Hrvat islamske vjere, ato je i nejgova obitelj i njegova kćer Elvira, danas zastupnica poltičkih interesa Hrvata katolika iz Bihaća i okolice u parlamentu Bosne i Hercegovine. Samo ova pojedinost o postotku potpore Hrvatu islamske vjere Fikretu Abdiću i Srbinu islamske vjere Aliji Izetbegoviću bode oči i para uši kako jučer Miloševiću, Šešelju, Draškoviću, Đinđiću, Jovanoviću i Koštunici, tako danas i Vučiću, Nikoliću, Dačiću, Vulinu i ostaloj lažljivoj i lopovskoj četničkoj bagri u Beogradu i njhihovim namjesnicima među spomenutim i od UDBE i KOS-a ubačenim srpskim muslimanima u Sarajevo, uključujući i razne protuhe i spodobe tipa Dževada Galijaševića, Muharema Bazdulja i Emira Kusturice koji stalno vršljaju na relaciji Sarajevo – Beograd. Svi oni predstavljaju samo neznatnu manjinu bosanskoherecegovačkih muslimana iz pograničnih krajeva prema Srbiji i Crnoj Gori ili unutar same Srbije i Crne Gore koji starinom i jesu Srbi islamske vjere, ali zbirno u uspredbi sa svim silamiziranim muslimanima u BiH-u, Crnoj Gori i Srbiji oni su najviše 5% – 10% svih islamiziranih muslimana koji su u tom malenom postotku potekli od Srba doka je barem 90% njih poteklo od Hrvata. I samo zato Hrvatska ih nema pravo po cijenu bilo čega pokloniti Srbima i Srbiji i to također Srbima i Srbiji treba biti jedan od ključnih i najvažnijih uvjeta za otvaranje početnih ili zatvaranje završnih poglavlja u pregovorima s EU. Ona je dužna javno se ispričati svim narodima i vjerskim konfesijama na prostoru bivše Jugoslavije, poglavito muslimanima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i crnoj Gori što ih je stoljećima uz potporu Rusije i Turske, dakako i samoga Bizanta, umjetno odvajala od Hrvatske i Hrvata i tijeom dvadesetog stoljeća masu tih uhovno posrbljenih ljudi, potomaka negdašnjih Hrvata, namjerno i smišljeno pretvorila u oruđe borbe za razaranje i uništenje hrvatske države i hrvatskog naroda. Srbija se pokazala i dokazala smrtnim neprijateljem Hrvatske, kako se sam bivši Hrvat Vojsilav Šešelj hvali, u posljednjih 300 godina  djelovanje prvo SPC, onda i SANu i cjelokupne srpske inteligenicje, da samo verbalne isprike i pusta i prazna obećanja sprkih političara bez ikakvog efekta u stavrnome životu ne znače ništa. Srbija je dužna pokazati djelom, a ne lažnim obećanjima da se želi popraviti i biti korektan i pošten i iskren susjed Hrvatskoj. Samo tako joj Hrvatska može i smije dopustiti početak bilo kakvih pregovora s EU. U protivnom, Hrvatska može i treba Srbiju držati u neizvjesnosti stilom koji Bizant najbolje razumije i jedinio uvažava tipa: čujte, Srbi, imamo vas u vidu do naredne runde pregovora, bit ćemo u kontaktu, čut ćemo se uskoro, dogovorit ćemo se, nema problema… Sve su to termini koje Srbi u uzjamanoj poslovnoj komunikaciji po Beogradu i po Srbiji vole rabiti kad netkog domaćeg ili inozemnog poslovnog partnera žele povući za nos. I zato ih treba tući i dotući njihovim oružjem, tim riječim koje im u glavi bolje i jače detoniraju od, primjerice zvuka ruskih raketa S – 300 koje su voljni i namjerni kupiti od Vladimira Putina. Glede ostatka Bosne i Hercegovine od linije Vrbas na za padu i Jajca kao granične karaule između Hrvatske i Bosne, pa do Zvornika na istoku kao granice Bosne prema Srbiji, sjever Bosne bio bi kao do dolaska Turaka tamo do Doboja i Ozrena, a jug do prijevoja Ivan sedla blizu sjevera Herecegovine i Konjica koji bi išao sam kao granični hrvatski grad. Otprilike, Franjo Tuđman je kao mudar i obrazovan državnik, vojskođa i povjesničar, prdlagao razgraničenje slično tome u Daytonu 1995. ali ga slijepci u svjetskoj diplomaciji nisu pravilno razumjeli. Njegove proročanske vizije nadživjele su njegovo bivstvovanje na Zemlji, pa je sad Evropa i Amerika jednako prestrašena islamskim ekstremizmom i terorizmom na svjetskom nivou, izazvanog i valom velike izbjegličke krize s Bliskog istoka i djelovanjem terorista ISIL-a, AL Quaide i organizacije Islamska braća, a sve to i uz logistiku Turske koja pruža logistiku za obuku terorista na svome teritoriju, kao i jednom autentičnom vrstom karikiranja pravoslavne vjere u režiji dvije pravoslavne crkve zilotskih načela kao što su Ruska i Srpska pravoslavna crkva, koje uporno odbijaju svaki oblik kršćanskog ekumenizma, a propovjednike ekumenizma među svećenstvom u svojim redovima surovo progone i najgrublje kažnjavaju izopćenjem iz crkve, ali i još brutalnijim oblicima odmazde. U takvim okolnostima Rusija i Turska, točnije i Putin i Erdogan postaju opsnost i za svijet. I stoga Evropa i Amerika u tome kontekstu moraju shvatiti jezikom konkretnih činjenica da je i njima u općem interesu zaštite prediziđa kršćanstva da ta granica kad već nije na Drini u ovome trenutku ne bude na Uni, nego oko 200 – 300 kilometara zapadnije do Vrbasa ili rijeke Bosne. Samo tako sročen hrvatski zahtjev imat će smisla, formuliran kroz naglašenu opasnost po kršćanstvo zapadnog svijeta od Rusije i Turske, čiji su Srbi o od Hrvata nasilno otrgnuti Bošnjaci ( zajedničkim djelovanjem Srbije, Turske i Rusije i otimanju islamskih Hrvata od matice Hrvatske). Pojedinačni hrvatski zahtjev bio bi pucanj u prazno, radi lažnog i dvojnog morala velikih sila koje nikad nje briga za pojedinačno stradavanje svjetksim standardima gledano malobrojnog naroda kao što su Hrvati. I zato današnja hrvatska politika mora imati osjećaja za nečasnu političku trgovinu koja vlada svijetom. Desetljećima i stoljećima su hrvatski političari išli isključivo tragom istine i pravde, misleći da se stvari u svijetu svjetske politike podrazumijevaju samo ako se potanko i pravilno obrazlože bez dodatnoga političkog lobiranja. Ali, svjedocima smo da se tako zamišlje  idealistički i romantičarksim zanosom starih i prohujalih vremna shvaćen pogled na iskonsku pravdu i ljudsko dobro danas u u primjerice Haagu ismijava do bola. Sve je realativizirano tamo i pravda i nepravda i istina i laž i dobro i zlo, a sve u ime umjetne pomirbe na krivim i nedorečenim staklenim nogama nedfiniranih i neprecizno istaknutih činjenica o uzorcima i posljedicama rata, zlonamjernim mješanjem i izjednačavanjem sudbine žrtve i agresora tih ratova. Stoga, hrvatska real politika mora imati, poučena i tim gorkim haškim iskustvom, praktički, prešutnog, realtivnog, ako ne i u izvjesnoj mjeri i apsolutnog aboliranja dtržave Srbije i Srba kao naroda za isključivu odgovornost kao vinovnika svih ratova na prostoru bivše države, jednu zadaću više. To bi moralo biti ponaprije hrvatsko aktivno lobiranje kod Velike Britanije, Francuske, pa u manjoj mjeri i Italije o vjekovnoj antikatoličkoj politici Srba i države Srbije i njihovij mržnji prema svim pripadnicima katoličke crkve, a ne samo prema Hrvatima. I u ovom slučaju,vještina diplomacije nalaže hrvatskim političarima da mržnju Srba i Srbije prema Hrvatima i Hrvatskoj kao katolicima izdigne na širu razinu sprske mržnje prema svim katoličkim narodima, što je lako dokazivo i srpskim bestijalnim rušenjem svih katoličkih bogomolja širom bivše Jugoslavije, njihovim stolejtnim pisanjem državnih i crkvenih pamfleta protiv Vatikana, što je i pohranjeno u arhivi Svete Stolice, te masovnim progonom Nijemaca, onda i u manjoj mjeri i Mađara, napose i Hrvata, pa i Talijana u Istri u režiji Srba, što su podvalili naravno u svojoj promidžbi Hrvatima sa brojnih područja bivše Jugoslavije. Jer, Srbija je na čudan način i spletom okolnosti u Prvom i Drugom svjetskom ratu bila samo slučajno saveznica Britancima, Franciuzima, u Prvom svjetskom ratu i Talijanima, s kojima su četnici šurovali tajno ili nekad i javno i u Drugom svjetskom ratu, te je zato povrat državne arhive SHS i SFRJ koje je bezobrazbo i drsko prigrabila Srbija od iznimnog značaja u dokazivanju istine. Srbi su preko srboslavenske diplomacije u FNRJ i SFRJ, kao i prije toga u SHS predtsvljali sve narode Jugoslavije Srbima pravoslavne, katoličke i islamske vjere, a bilo je ponegdje možda i inačice Srba židovske vjere u takvoj nakaradnoj diplomaciji. Neprijeprono je da se toj zakulsinoj srpskoj igri na Zapadu dugo vjerovalo i kao rezultat te politike srpskih obmana, laži i prijevara došlo je do dvostrukog i licemjrenog ponašanja Velike Britanije i Francuske u ratu kad su službeno priznale Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a onda 1994. i 1995. pravili u dogovoru s Miloševićem i Jeljcinom tampin zonu u jugozapanoj Bosni i postrojbe za brzo djelovanje kako bi zaštitili srpska ratna osvajanja i legitimirali srpski genocid. Takav nevjerejotan ishod polučen je srpskom političkom promidžbom od 1918. do 1991. godine, te su Srbi svoje laži promovirali i u Londonu i u Parizu, lažući Engleze i Francuze da su Hrvati kao i svi ostali narodi bivše SFRJ pitekli od Srba, a ne obratno, što je prava istina da Srbi potječu od Hrvata. Da bi srpski patološki lažljivci postigli cilj, oni su svjesno i smišljeno u diplomaciju gurali i katolike i muslimane, ali samo one provjereno duhovno posrbljene i asimilirane, da bi eto, i Englezi i Franciuzi, ali zašto ne i Talijani i Španjolci, kao nekad davno isto velike kolonijalne sile bili dovedeni u totalne zablude i kazali: “Pa, vidi stvarno, svi ovi iz Titove jugoslavenske diplomacije kažu i tvrde da svi potječu od Srba tri vjere, pa kad oni tako vele kao predstvanici višenacionalne države, što da im mi kao stranci ne vjerujemo da je to istina!?” Malo tko na ovome svijetu može pomisliti da postoji narod kao što su Srbi koji će u jednoj višenacionalnoj državi nijekati samosvojsnost hrvatskom narodu od kojega, eto taj u devetnaestom stoljeću, voljom Francuza i Engleza, prikalmirani sropki narod tek nepuna dva stoljeća službeno bitiše pod imenom Srba kao naroda, a ranije znanog hrvatskog istočnog plemena Rašana. Jer, nepojmljivo je bilo kome u civilizranom svijetu i posmisliti da na planetu može postojati takav hrvatski izrod Rašana, današnjih Srba koji su vjekovno postali najvećim neprijateljem i negatorom naroda Hrvata od kojih zapravo potječu. E, to je nezamislivo bilo kome normalnom, a za to je najzaslužnija pravoslavna sekta zvana SPC koju je uspostvaio odtpadnik od hrvatske nacije i rimokatoličke crkve u kojoj je kršten Rastko – Sava Nemanjić koji je silovao rođenog brata Stefana 1219. da bi ga primorao da vrati krunu rimskom papi dobivenu 1217. godine. Vatikan taj šamar od istočnih Hrvata, u Nemanjićevo doba zvanih Rašana nikad nije zaboravio. Srbi su jedini pravoslavci na Balkanu koji su nekad svi redom bili katolici dok su bili kao Rašani samo ogranak hrvatskog naroda i to danas svi u svijetu znaju i Srbima se u srcu smiju i Rusi koji ih iz samo svojih političkih razloga podupiru, ali ih u isti mah i preziru, kao i Grci, bugari, Rumunji. Svi ti narodi su izvorni pravoslavci, a Srbi, bivši hrvatski rašani su uljezi u pravoslavlju i kao bivši rimokatolici i ogročeni protivnici svih katoličkih naroda, a ne samo Hrvata, jer ih tako uči i odgaja SPC da se imaju ponašati u životu. E, to sve podrobno Hrvatska treba predočiti i objasniti Englezima, Francuzima, ali i Talijanima, koji su diplomatski također kumovali stvaranju SHS-a,možda samo malo manje od Engleza ili Francuza, a talijanski kralj Emanuele orodio se s velikosrpskom dinastijom kralja Nikole Petrovića iz Crne Gore, iako je taj kralj i u duši i u srcu mrzio cijeli talijanski narod, čijem je krlaju samo iz koristoljublja dao na udaju kćeri njegovim talijanskim prinčevima, dok je katolike Hrvate i Talijane po Boki Kotorskoj uz suglasnost dvora Karađorđevića u Beogradu, s kojima je stalno bio na vezi, nemilosrdno progonio, ubijao ili nasilnim metodama asimilirao u pravoslavce i ljute svetosavce, najdalje u prvoj sljedećoj generaciji tako nasilno posrbljene katoličke obitelji. Sve to stoji i u arhivama Svetog Jeronima, ali ne samo u Rimu, Bariju, Vatikanu, nego i diljem Apeninskog poluotoka. Srbiju treba razgolititi do kraja kao nečasnu prodavačicu ljubavi u parku pokraj željezničkog ili autobusnog kolodvora, koja se ulaguje, čas Rsuima, čas Englezima,čas Francuzima, evo sad i Španjolcima samo zbog slučajne i poprečne interesne sfere u trokutu Kosovo – Katalonija – Baskija, a sutra će ljubav bez čistog računa, ali kao srpksi račun bez krčmara ponuditi možda i Nijemcima s kojima je smao u prošlom vijeku dvaput ratovala ili Austijancima s kojima je do 1914. imala povlašteni status glavne trgovinske nacije. No, potomcima svinjarskih trgovaca to nije bilo dostatno, jer im Beč nije dao ono najvažnije, a to su konkrentne i prave ponude za realizaciju projekta Velike Srbije, te je zato posrbljeni Hrvat Gavrilo Princip ubio prijestolonalsijednika Franca Ferdinanda, a sve u organizaciji i režiji Karađorđevića i Nikole Pašića i samo zato što je Srbija i pod cijenu svjetskoga rata željela izigravati ulogu velikog američkog rančera na plantažama južnih država SAD-a prije izbijanja građanskog rata u Americi i natjerati civiliziraniji i radišniji narod od sebe Hrvate, od kojih i sami Srbi vuku korijen, da kao robovi sa svim ostalim porobljenim narodima u SHS i SFRJ besplatno rade za Srbe, a da Srbi kao robovlasnici samo uživaju. To je SRbima bio i jedini smisao i povod stvaranja i SHS i SFRJ, koju su zato nemilice branili topovima, tenkovima i zarkoplovima, doživljavajući stvaranje dtržave Hrvatske i svih ostalih država na ruševinama bivše SFRJ kao pobunu odmetnutih srpkih robova, a sebe vidjeli u ulozi onih antičkih rimskih vladara koji su uzeli sebi u zadaću ugušiti, recimo, onaj veliki Spartakov ustanak robova. I kad Srbi graknu ustaše za Hrvate, ne misle oni samo na Hrvate kao ustanike, nego oboljeli i poludjeli odmetnuti od hrvatstva i Hrvata bivši istočni Hrvati, zvani Rašani, današnji Srbi od riječi servi ili serbi što upravo na latinskom znači doslovno sluge ili robovi, misle svjesno ili podsvjesno da Hrvati nisu za Srbe ustaše kao ustanici, nego ustaše kao robovi ili sluge, a oni jadnici i bijednici koji se diče imenom sluga i robova u imenu naroda Srbi ( Servi, Serbi ) narodu starom destinama tisuća godina prije Krista govore da su robovi!? I to rekoše Srbi koji su pod tim imenom nastali prvi pit prije nešto više od dva vijeka nakon jedina svoja dva ustanka protiv Turaka koje su 500 godina najvjernije služili kao pravi robovi i topovkso tursko meso na prvim linijama fronte protiv svih kršćana i dragovoljni turski janjičari, među koje su se, za razliku od svih ostalih pod Turcima potlačenih kršćana samo potomci sluga Serva dragovoljno prijavljivali. I u filmu “Bitka na Galipolju” to se lijepo vidi kao na dlanu da je više Serva u turskim trupama od pravih Turaka, a sad turske sluge drugima spočitavaju da su ono što su oni sami, bijedne sluge i poslušni i ponizni robovi koji nijemo šute i trpe teror i bijes razularenih gospodara. To je isto kao kad bi neki pravi rob, recimo, američki crnac u seriji Sjever – Jug makar i u šali svoga gospodara nazvao imenom sluge ili roba. I kako bi na to reagirao gospodar bijelac? Samo bi sažaljivo pogledao slugu i poslao ga na posmatranje kod konzilija liječnika. Stoga, aktualna hrvatska politika mora u hodu ispravljati teške i fatalne pogreške poliitički nedozrelih i državnički nesposobnih ljevičara,koji su za sobom ostavili zarasli korov i pustoš tijekom petnaest godina vladavine koje su pojeli kao skakavci. Oni nisu imali ni znanja, ni mudrosti, ni pameti dr. franje Tuđmana da u vrh hrvatske politike u tih 15 godina bilo kad angažiraju kao svojedobno Tuđman i Hrvate rođene izvan granica Hrvatske u sami vrh hrvatske politike ili recimo medija. Sjećamo se da je Tuđman nagažirao i proturječnog Gorana Milića, ne zato što ga je ideološki cijenio kao istomišljenika, dapače, nego je bio svjestan da Milić dolazi iz sredine koja je apsoliutno protuhrvatska, te da nitko kao on u tom ratnom trenutku ne može bolje psihološki ući u srž razmišljanja neprijatelja od onog koji je desetljećima živio u toj sredini i poznaje je u dušu. Vođen istim idejama, Tuđman je aktivirao i Tomislva Marčinka, daleko moralnijeg čovjeka od Gorana Milića da obnaša devedesetih najviše novinarske dužnosti na HRT-u, kao i niz hrvatskih novinara iz BiH-a kao što je Slavko Rako, Smiljko Šagolj i mnogi drugi. nakon 2000. Mesić, Josipović, Milanović i Pusućka o tome nisu ni razmišljali, jer su svi od reda vjerovali da se Hrvati trebaju u konačnici ekonomski i politički podrediti Srbima i Srbiji, te su mislili o srpskim, a ne o hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatski narod zato ih pročitao i kaznio na lanjskim izborima. Da su ikad razmišljali o interesima Hrvata, primjerice u Bosni i Hercegovini, zagovarali bi uspostavu hrvatskog entiteta Herceg Bosne, a ne bi bili pobornicima bošnjačke politike unitarne Bosne i hercegovine pod hegemonijom muslimana koji tamo glume u “Jugoslaviji u malom”, isot ono što su glumili Srbi u Jugoslaviji na većem prostoru, dakle samozvane i samoproglašene jedine i predoređene da vladaju i upravljaju sudbinama drugih naroda. I zato je u interesu Hrvatske kao strateški najznačajnije, da se odvajanjem Banjalučke biskupije i Mosrarksko – duvanjske biskupije iz sastvaa Bosne i Hercegovine što će biti jedan dugotrajan i povijesni proces dug možda i nekoliko desetljeća, u ostatku Bosne i Hercegovine, što jedino i legelno i legitimno i može i treba biti prava Bosna u njezinim realnim okvirima, stvori neka vrsta triju konfederacija naroda nalik onoj u Švicarskoj, gdje bi i Hrvati i bošnjaci u srednjoj Bosni imali sv zasebni teritorij kao samostalni entitet ili poktrajinu s najvišim stupnjem samostalnosti unutar Bosne, a radi ravnoteže, tu treba uključiti i malu i pograničnu oblast Srba na istoku Bosne od Seberije i duž Podrinja, isključujući istočnu Hercegovinu koja bi se pripojila zapadnoj Hercegovini i vratila u okrilje Hrvatske gdje od pamtivijeka i prije posrbljavanja spada jednako kao i zapadna Hercegovina koja je ostala do danas katolička i hrvatska. U interesu velikih zapadnih sila Europe i Amerike je da suzbiju utjecaj i Turske i Rusije na prostoru Bosne i Hercegovine, jer se njihov upliv preko njihovih satelita Srba i Bošnjaka sve više osjeća na tom području i Zapadu je Hrvatska, kao i Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini pravi i pouzdani oslonac u očuvanju i afrimiranju vrijednosti zapadne civilizacije u toj oblasti jugoistoka Europe. Ako bi Srbi bili uporni i ustrajali na primjeni, recimo, ppovijesnog kriterija u izmjeni granica na području bivše Jugoslavije, to bi opet bio dobar epilog po strateške i geopolitičke intersese države Hrvatske. Jer, u tome slučaju Hrvatska bi Srbiji mogla kazati ovako: dobro, uzmite stanje iz vremena proje ujedinjenja 1918. i stvaranja SHS-a i pogledajte što ste tad unijeli u državnu zajednicu, te to i tražite na nekoj mirovnoj konferenciji i nosite sa sobom kud god hoćete. Podsjetimo, tad je Srbija imala uži dio sadašnje Srbije od Beograda i Šapca na Savi na sjeveru pa do Kosova i Prizrena na jugu i još južnije do Bitole u Makedoniji. dakle, obuhvaćala je i Kosovo i Makedoniju, ali nije imala Vojvodinu, a o bilo kom pedlju teritorija Hrvatske ili Bosne i Hercegovine ili Crne Gore nije mogla ni sanjati. To su činjenice i povijesna istina zapisana i ovjerena u parafiranim međunarodnim ugovorima, koje Srbi priznaju proizvoljno smao onda kad im se to dopadne, ali nikad kad im ne ide na ruku po njih nepovoljan sadržaj ugvora koji su i sami ovjerili, a onda ga poželjeli pogaziti, kao što i sad krše potpisani Bruxellski sporazum ili sporazum o suradnji s Haagom, jer za bespravnu zemlju bezakonja nikakvi potpisani ugovori ne vrijede ništa ako oni tako bahati i divlji odluče preko noći da odbijaju poštivati ono na što su se sami obvezali potpisom u nazočnosti međunarodnih političkih čimbenika. Konačno, ako bi se usvojio princip povijesnog kriterija, jasno je da bi se Dodik i Pupovac u jednom konvoju i na jednom traktoru s Dodikom za volanom kao ipak vještijem vozaču od Pupovca dokotrljali do Srbije pod uvjetom da traktor ne doživi gumi defekt od neke nepredviđene zapreke na putu, a Hrvatska bi nakon toliko mnogo stoljeća imala širok i brisani duboki prostor svoje prirodne utrobe golemog područja Banjalučke biskupije, prirodnog trbuha i središnjeg dijela srednjevjekovne Kraljevine Hrvatske. Time bi se i strateški i geopolitički smanjila granica s ostatkom BiH-a koja je sad duga u punom obujmu preko tisuću kilometara i dugoročno u slučaju nekog budućeg i dalekog vojnog sukoba, pa makar i kroz stotinu ili kroz pet stotina godina zahtjevna za obranu cijele Hrvatske zbog goleme dužine potencijalne bojišnice. Danas ne možemo znati što će biti u dalekoj budućnosti i hoće li onda biti EU ili NATO pakta i zato je Hrvatskoj od vitalnog interesa povratak Banjalučke biskupije u okrilje države Hrvatske kao prioritetni nacionalni i i državni interes radi lakše buduće obrane i potpune sigurnosti obrane granica cijele hrvatske države koju u tako objedinjenim granicama niti jedna vanjski neprijatelj ne bi ni pokušao, niti smio ugroziti, jer bi se sa tako zaokruženim i prirodnim oblikom teritorija mogla i sama obraniti i svakome bez iakkavih poteškoća uspješno suprotstaviti.Sve to odlično zna i “lord” Milord Dodik – duduk i zato tako u nemoćnom bijesu i reži i divlja protiv Hrvatske i Hrvata, jer je itekako svjestan da njemu kao pridošlici i njegovom gostujućem narodu tamo vrijeme polako curi vratolomnom brzinom kao na pješčanom satu, polako, ali sigurno. U međunarodnom pravu vrijede i pozivanja na stare međuanrodne ugovore pa makar i na razgraničenje Ugarsko – hrvatske kraljevine s Osmanskim carstvom do 1528. godine. Svi današnji muslimani zvani sad Bošnjaci tad su bili Hrvati katolici u Bosni i branili zemlju i narod od turaka, a oni najimućniji trgovci i obtnici prešli na islam da sačuvaju materijalne privilegije, dok su siromašniji slojevi ostali vjerni katoličkoj vjeri, a Srba tad nije skoro ni bilo tamo sem u nekim pograničnim krajevima BiH-a gdje su živjeli pomiješano Srbi i Vlasi. Srbi nisu došli u Bosnu svojim ognjem i mačem nego na turksim bajunetima, te i nemaju po međunarodnom pravu nikakvih osnova potraživati zemlju koju su prorobljavali kao vojna prethodnica Turaka. Ne zaboravimo da je Korodbski kalifat postojao više od 900 godina na tlu današnje Španjolske i Portugala, ali nitko nikad nije sporio Španjolcima i Portugalcima pravo na rekonkvistu svojega teritorija i protjerivanje okupatora. Što bi za hrvatsku Bosnu i Hercegovinu bili dukčiji kriteriji od onih što su 1492. bili za Španjolsku ili Portugal? Uostalom, kraljica bosanskih Hrvata Katarina Tomašević ostavila je papi pisanu oporuku u trajni zavjet Vatikanu da je Bosna pala pod Turke kao zemlja hrvatskoga naroda, a cijeli svijet jako dobro zna specifičnu težinu takve vrste poruke, a papa se obvezao da će je jednoga dana vratiti u državni posjed Hrvata i države Hrvatske i to i danas u svijetu politike jest poznata stvar i u svjetskoj geopolitici velikih sila ima značenje i respekt. Tvrdoglavim Srbima i njihovim mentorima Rusima to je teško priznati, premda su Rusi s Amerikancima već nacrtali budući zemljovid Europe za 20135. s projekcijom Bosne i Hercegovine u sklopu Hrvatske, samo Putin još nije našao način kako to objasniti Vučiću, a da njega ne potrefi šlog od te spoznaje, a kako li tek Erdogan mora iuložiti truda da isto to objasni Izetbegoviću, a da ovaj ne doživi infarkt. Bolne istine jako pogađaju one što su, inače, slabo osjetljivi na tuđe patnje i muke, ali ih vlastite jako potresaju. Španjolci i Portugalci su živjeli u jednoj državi pod dominacijom Španjolaca u XVI stoljeću, pa su se malobrojniji Portugalci digli na ustanak, oslobodili od Španjolaca i izborili državnu neovisnost. Do danas nikad nije palo na pamet Španjolcima zanijekati samosvojnost Portugalcima kao narodu i Portugalu kao državi. Nizozemci i Belgijanci su još kraće bili u državnom savezu pod dominacijom Nizizemaca početkom XIX stoljeća i sve se raspalo zbog prevlasti Nizizomeca i ustanka Belgijanaca kojim su izvijevali državu 1830. godine. Do danas nikad Nizizemci nisu sporili Belgijancima da su poseban narod i nisu nikad negirali državu Belgiju, iako su i danas velike sličnosti, praktički gotovo etnički teško djeljivog germanskog naroda Flamanaca u Belgiji i Nizozemaca i narodne skupine germanskog plemena Frizi u Nizozemskoj koji tvore suvremenu Nizozemsku. Jedino su Valonci u Belgiji Romani slični Francuzima više nego Germanima. Šveđani i Danci nikad nisu govorili da Norvežani kao narod ne postoje iako su tijekom povijesti i jedni i drugi držali naizmjenično Norvešku pod svojom vlašću, a Švedi još i Finsku. Englezi su pokorili i pod svoje uzeli Škote, Irce i Velšane, ali ih nikad u okviru Ujedinjenog Kraljevstva nisu pomislili proglasiti silom Englezima. Jedino Rusi drsko i bezobrazno tvrde da su primjerice Ukrajinci u Bjelorusi čisti Rusi, premda je znanost ustvrdila obratno, a Srbi poput Rusa negiraju etničko postojanje Hrvata od kojih su, inače, sami današnji Srbi povijesno nastali kao narod, te niječu i postojanje svih ostalih naroda s kojim graniče, ali po tumačenju povijesti srpskoga inženjera strojarstva Jovana Deretića, Srbi tvrde i da je cijeli svemir nastao od Srba. Pametnom je ovo malo, ali dovoljno rečeno da usporedi mentalni sklop Srba i Rusa s ostatkom normanlnog svijeta i niza drugih naroda Europe koji nikad jedni drugima nisu opovrgavali nacionalnu zasebnost.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda

HOP portal