ZADNJI SMRTNI HROPAC ENGLESKOG CARSTVA

0
2657

Od kraljice Elizabete I do kraljice Elizabete II Engleska je bila carstvo. No, više nije tako. Brexit je pretvorio zadnje godine vladavine Elizabete II u posljednje poglavlje povijesti Velike Britanije. Što danas engleski partizani mašući sa zastavama na ulicama i sa suzama u očima slave kao “dan nezavisnosti”, uskoro će Englesku razriješiti uloge koju je kao velika sila imala još od 16. stoljeća, zajedno s londonskim Cityem kao financijskim centrom svijeta.

Nakon Elizabete I koja je došla na prijestolje 1558., kreću imperijalna osvajanja britanskih trgovaca i poduzetnika. Do trenutka rođenja Elizabete II a britanska imperija je obuhvaćala gotovo četvrtinu svijeta.

Fantazija Brexita o oživljavanju moći prošlih vremena i “uzimanja kontrole u svoje ruke” – postigla je upravo suprotan efekt. Želja Engleza da se povuku iz unije s Europom sada je, kako se čini, učinila neizbježnim škotsko eventualno povlačenje iz unije s Engleskom. Također je status Sjeverne Irske stavljen u sumnju, gdje je većina također glasovala protiv izlaska iz Europske unije.

Engleske pogrešno vođene težnje će britansko mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je omogućio još Winston Churchill, sada pretvoriti u “lošu trampu” (kao parlamentarni kontinuitet koji je opstao unatoč niskoj populaciji te bio povijesno poznat). Velike sile više nikad neće dopustiti da mala Engleska ostvaruje svoje pravo veta protiv njihove želje.

Zašto Engleska to odabala? Ključ nije suverenitet, nego odbacivanje etničkih promjena.

“To nije više Engleska”, rekli su mi ljudi dok sam putovao diljem zemlje izvještavajući o referendumu. U Tonbridgeu i Granthamu, u Romfordu i Witneyu upravo tu rečenicu sam čuo stotine puta: “Mi više ne prepoznajemo našu zemlju”.

Srednja Engleska nije tretirala ovaj referendum kao referendum o članstvu u Europskoj uniji nego kao plebiscit o jednoj jedinoj temi: “imigraciji”. Za građane srednje Engleske, “imigrant” je također sinonim za “nonwhite” Britance, odnosno za obojene Britance. Identitet, a ne rigidnost su ih motivirali da daju svoj glas za odlazak iz EU.

Prilikom svoje krunidbe 1953. godine, Elizabeta II je također postala monarhinja koja je vladala Kanadom, Australijom, Novim Zelandom, Južnom Afrikom, Pakistanom i Cejlonom (sada Šri Lanka). Tada je obojena populacija Velike Britanije iznosila vjerojatno manje od 20.000 stanovnika. Više od 70 posto britanskih radnika bili su fizički radnici.

London je bio daleko od kozmopolitskog glavnog grada koje je bio postao u međuvremenu. Godine 1931., manje od 3 posto Londonaca su bili rođeni u inozemstvu; to je povijesna norma grada. Povjesničari vjeruju da su sve londonske trgovine posljednji puta bile monoetničke tek u 17. stoljeću.

Velegradske elite često koriste irska i židovska naseljavanja u Britaniji iz sredine 19. stoljeća za jačanje nacionalne priče o Velikoj Britaniji kao imigrantskoj naciji, ali povijest ne uklapa u tu priču. Ono što rado zaboravljamo je da su irske zajednice u Velikoj Britaniji pretrpjele velike razine etničke mržnje i komunalne segregacije sve do 1980-tih.

Židovi su bili protjerani iz Velike Britanije u 13. stoljeću te im je bilo zabranjeno naseljavanje u zemlji sve do 17. stoljeća. Ekstremno neprijateljstvo prema židovskim doseljenicima dovelo je do troga da im je Britanija zatvorila svoje granice 1905. godine, a kasnije odbila azil stotinama tisuća europskih Židova koji su bježali od nacizma. U Walesu je čak postojao i pogrom protiv Židova u 1911. godini.

Prije Drugog svjetskog rata, samo su tri vala ostavila demografski trag u ovoj “otočkoj naciji”: Hugenoti iz Francuske i Nizozemske u 16. stoljeću, irska imigracija sredinom 19. stoljeća i židovske imigracija u narednim desetljećima. Brojevi su uvijek bili mali. Hugenoti čine oko 1 posto londonskog stanovništva; irski imigracija, čak i na svom vrhuncu u 19. stoljeću, tvorila je od manje od 3 posto stanovništva Engleske i Walesa. Manje od 250.000 Židova doselilo je u Veliku Britaniju između 1880. i 1914. godine.

Tako je najupadljiviji povijesni trend vremena vladavine Elizabete II bio nagla etnička transformacija Britanije. Godine 1931., kada je kraljica bila djevojčica od samo 5 godina, samo 1,75 posto britanskog stanovništva je bio rođen u inozemstvu. Za vrijeme njezine vladavine je Carstvo došlo u Britaniju: po prvi put je otok doživio veliko useljavanje “obojenih” iz Azije, Afrike i Kariba. Do 2011. godine, kada je napunila 85 godina, oko 20 posto stanovništva Engleske i Walesa su bili imigranti ili njihova djeca.

Kada je ove godine kraljica proslavila svoj 90. rođendan, više od 12 posto njezinih podanika su bili “obojeni”. To je slika nove Engleske, a London je postao već neka druga zemlja. Godine 1971., 86 posto Londonaca su još uvijek bili bijeli Britanci. Četrdeset godina kasnije, bijelih Londonaca je bilo duplo manje. Urbana područja u kojima bijelih Britanaca ima manje od 60 posto, obuhvaćaju sada i glavne gradove kao Slough, Leicester, Luton i Birmingham. Etnički promjena je na zamahu: Do 2050. godine oko 30 posto Britanaca bi moglo biti nonwhite, odnosno obojeno.

Aktivisti koji su zagovarali ostanak u EU poriču da su stanovnici područja s niskim postotkom iseljenika glasovali za Brexit u najvećem broju. U toj teoriji nedostaje veliki priljev bijelih britanskih obitelji iz različitih gradova u ta područja i njihovo pogrešno razumijevanje Brexita. Ljudi su glasovali protiv toga da se njihov grad pretvori u London; glasovali su protiv toga da postanu nacija imigranata.

U Tonbridgeu kažu da je “Enoch bio u pravu” – što se odnosi na Enocha Powella, političara koji je zgrozio svoje stranačke kolege 1968. godine, ali je osvojio široku podršku javnosti govorom u kojemu predviđa rasne razmirice zbog masovne imigracije. U Granthamu, rodnom gradu Margaret Thatcher, rečeno mi je da će “Britaniju srušiti milijuni Turaka”. U Romfordu, istočnolondonskom predgrađu, su me upozoravali da “će biti građanskog rata između Engleza i imigranata”.

Nakon Brexita Britaniju je pogodio val napada, paleža i zlostavljanja. Povijesno gledano, etnička promjena je jedna od najtežih stvari kroz koje društvo može proći. Ali zašto se ta mržnja rasplamsala u takvom intenzitetu upravo sada?

Jedan od uzroka je poruka kampanje zagovaratelja izlaska Britanije iz Europske unije koja sugerira da se Britanija nalazila pod skrivenim njemačkim diktatom. Većina ljudi  s kojima sam razgovarao je mislila da je plima imigracije iz Europske unije bila neizbježna – zahvaljujući kako su vjerovali, nametnutom učlanjenju Turske u članstvo Unije. To je učinilo referendum o Brexitu jezivo sličnim emocionalnom sadržaju prošlogodišnjeg referenduma u Grčkoj, a oba referenduma sadržavaju iste psihološke i dramaturške elemente podsjećanja na Drugi svjetski rat.

Na svojim sam putovanjima često mislio na pisca J. G. Ballarda. Englezi su stari čudaci, rekao bi. “Govore kao pobjednici, a ponašaju se kao da su izgubili rat.”

Pisao je kako predgrađa sanjaju o nasilju. Ispod površine vidio je ljutito i izgubljeno društvo u kojemu se lome stoljetni stari stupovi britanstva: carstvo, crkva, mornarica, društvene klase. Ovaj proces se nastavio u Britaniji dugo nakon što je prestala postojati u svijetu.

A sada su sanjari zatrovani nostalgijom nesvjeno srušili taj zadnji, pohabani trag Velike Britanije. To je kraljica Engleske u Engleskoj koje više nema.

Izvor: New York Times, autor članka Ben Judah

HOP portal