Urugvaj je lijepa latinoamerička država, ali nema sreće. Uskoro će njezin stanovnik postati Aleksandar Vučić.
Svjestan da je ušao u posljednju fazu svog diktatorskog staža, Vučić se užurbano priprema za život u emigraciji. Na račune u stranim bankama već je prebacio ogromnu količinu novca, intenzivno uči španjolski jezik, a već je, preko jedne odvjetničke urede, nabavio katalog s luksuznim nekretninama koje su na prodaju.
Vučić je pametan čovjek, zna da će, nakon pada s vlasti, morati odgovarati za mnoge stvari koje je radio, zato je na vrijeme počeo da se priprema za bijeg. Prvo je namjeravao se skućiti u Švicarskoj. Iako ta destinacija ima velikih prednosti, blizu je Srbije a odlično je uređena i omogućuje lagodan život, iz nekih svojih razloga je odustao. Propao mu je i plan da se preseli u Ameriku. Iako je u njihove banke transferisao novac, izgleda da su ga “prijatelji” iz Washingtona obavijestili da tamo nije dobrodošao. Zato je nedavno odlučio emigrirati u Urugvaj – kaže za “Tabloid” odlično obaviješteni izvor iz Vučićevog okruženja.
S osmijehom, kao da i sam ne može dočekati da Vučiću vidi leđa, naš sugovornik objašnjava način na koji je aktualni vladar počeo priprema svoje suradnike na ono što će se uskoro dogoditi.
Prvo je, izokola, počeo hvali kvalitetu urugvajskih vina koja se rade od najbolje sorte tannat grođža. Onda je priču proširio na kvalitetu života u toj velikoj a rijetko naseljenoj državi. Kao, Montevideo je isti Beograd, ima sličan broj stanovnika, na obali je Južnog Atlantika, klima je odlična … Na jednom sastanku, čija glavna tema nije imala nikakve veze s Urugvajem, pokazivao mi je oglasni katalog s ponudom nekretnina i imanja u toj zemlji. S oduševljenjem mi je pričao o zaljevu Rio de la Plata, u kome se miješaju slatka i slana voda, obala je prelijepa, a ima izuzetno jeftinih vila. Sjećam se da je spominjao selo Kapuro – priča naš sugovornik i dodaje: – U početku nisam shvatio razlog njegovog zanimanja za Urugvaj, pa sam se našalio na račun tadašnjeg predsjednika Hose Muhika, koji je poznat kao najskromniji državnik na svijetu, nema osiguranje i bilo kakve privilegije, vozi bijelu “bubu” i živi u trošnoj kućici oko koje šetaju kokoši. Vučiću se nije svidjela šala. Sav ozbiljan, objasnio mi je da je i britanski “Ekonomist” 2013. objavio analizu u kojoj je Urugvaj proglašen za zemlju koja je najbolja za život, gospodarski rast je najveći u Južnoj Americi, a zakoni su izuzetno liberalni. Na moju primjedbu da su tamo omogućeni gay-brakovi i legalizirano tržište marihuanom, Vučić je samo breknuo: “Pa, što? Da si pametan, znao bi da svjetski stručnjaci u analizi kvalitete života nekog društva veliki značaj daju upravo statusu gay-zajednica. Odluka da se ozakoni brak homoseksualnih osoba ne košta ništa, a doprinosi faktor sreće koji je u Urugvaju mnogo, mnogo veći nego u Srbiji. “Pošto sam vidio kako burno reagira, više se nisam šalio na račun Muhika i homoseksualaca. Što se mene tiče, neka ide u Urugvaj, sretan mu put.
Ako Aleksandar Vučić zaista pobjegne u tu državu, osjećat će se kao svoj na svome.Ne samo zbog sloboda LGBT populacije. Nedavno su urugvajske vlasti maltretirale radnike jedne srpske građevinske tvrtke, koja je tamo poslovala, a gdje radnici pate, tu je i Vučić.
Koliko god informacija o premijerovoj pripremi bijega bila iznenađujuća, ona nije od jučer. Kad je bio radikalski generalni tajnik, 2002. godine, Vučić je tvrdio da je Zoran Đinđić kupio imanje u Paragvaju, gdje će se skloniti kad padne s vlasti. Tada nije ni pomišljao da će jednog dana i sam, iz istih razloga, naći u situaciji da spas od suočavanja s odgovornošću traži u Latinskoj Americi.
Patološka paranoja
Od podatka u koju državu namjerava se skloniti, mnogo su važniji za Vučića motivi za pripremu bijega. A, osnovni je – patološka paranoja!
U psiho-profilu Aleksandra Vučića, koji su za potrebe američkih sigurnosnih službi napravili stručnjaci s njujorškog Sveučilišta Columbia, istaknute su dvije osobine: labilnost i kukavičluk. Upravo zahvaljujući tim karakteristikama, američki kreatori srpski političke scene procijenili su da će od Vučića imati najviše koristi. Izabrali su ga za izvršitelja prljavih radova u realizaciji njihove strategije o “postkosovskoj Srbiji”.Povodljiv i alav, lako i brzo pristao je na suradnju. Uništio je Srpska radikalnu stranku, zaustavio proces demokratizacije srpskog društva i, po dolasku na vlast, dovršio posao oko utvrđivanja državnosti albanske Republike Kosovo.
Dok je obavljao taj zadatak, Vučić je imao odriješene ruke za učvršćivanje diktature u Srbiji. Amerikanci i njihovi europski partneri omogućili su mu da nesmetano provodi torturu nad stanovništvom, gazi elementarna ljudska prava iu obračunu s političkim protivnicima zlopotrebljava policiju, pravosuđe i, naročito, strogo kontrolirane medije.
To mu se svidjelo, mislio je da će vječno trajati. Bez ikakve obveze prema istini i zakonima, sve nepodobne pojedince podvrgavao je stravičnim kampanjama na naslovnicama “Kurira” i “Informer”, kao iu emisijama Televizije Pink. Upravo preko tih medija nebrojeno puta je plasirao optužbe za zavjeru protiv njega, odnosno protiv Srbije. Kao pučisti, plaćenici zlih tajkuna i stranih službi, prozvani nepodobni novinari, oporbeni čelnici, kompletna elita, pa čak i tinejdžeri koji na Facebooku i Twitteru zbijaju šale na njegov račun, opisujući ga onakvim kakav zaista jeste.
Bolesnim izjavama o tome kako “zna kako će skončati “, Vučić je podjarivao svoje medijske sluge da šire paniku. Na taj način pokušavao je kod lakovjernih građana izazvati sažaljenje, a uspio je samo da svojim stranim gazdama prezentira vlastitu slabost – manijakalni strah.
Naravno, njegovi gospodari su iskoristili tu slabost čim se za to ukazala potreba.
Prvi pritisak je izvršen kad su zaoštreni sukobi u Ukrajini. Na “tihe i nenametljive” zahtjeve predstavnika SAD i Europske unije da Srbija usaglasi vanjsku politiku i uvede sankcije Rusiji, Vučić je pokušao vrdati. Za potrebe domaćeg političkog marketinka tvrdio je da do toga nikada neće doći zbog tradicionalnih prijateljskih veza Srba i Rusa.
Da bi se, makar medijski, suprotstavio svojim vašingtonsko-briselskim gospodarima, Vučić je preko Treće Srbije, naprednjačkih koalicijskih partnera u novosadskoj vlasti, plasirao priču o puču koji priprema Srđa Popović, izvršni direktor Centra za primijenjene nenasilne akcije i strategije (CANVAS). Po toj teoriji, Popović će, u suradnji s drugim nevladinim organizacijama i medijima, a u interesu zapadnih sila, organizirati antiruske demonstracije ispred zgrade NIS-a, upad u objekt i napad na ruske državljane u toj kompaniji kako bi izazvao nemir u cijeloj državi, a sve sa ciljem da Srbija prekine suradnju s Rusijom i uvede joj sankcije.
Optužbe za pripremu državnog udara nisu dobile nikakav sudski epilog. Međutim, Vučić je tada upozoren da je prešao “crvenu liniju” i iscrpio strpljenje američkih diplomata. Hitno je pozvan u veleposlanstvo SAD-a, ali nije se unervozio, nadao se da će opet, kukanjem i iščuđavanje, uspjeti uvjeriti gazde kako nije bio obaviješten o tome što se događa.
Umjesto rasprave navodima lidera Treće Srbije, jedan od tajnika veleposlanstva razgovor je otvorio mnogo konkretnijom temom.
– Na stol, pred Vučića, stavljen je papir s 10 imena iz vrha srpske vlasti. Pored svakog imena nalazio se naziv banke, broj računa i kretanje salda. Uz dva imena navedeni su i nazivi casina u Chicagu, preko kojih su “opran” novac koje su ti Vučićevi ljudi od najvećeg povjerenja iznosili iz Srbije. Na posebnom dokumentu, uz Vučićevo ime navedena je ista vrsta podataka s istaknutom cifrom od 750.000 dolara, koliko ima u jednoj banci. U kratkom monologu, bez upuštanja u raspravu, američki diplomat je obavijestio Vučića da te financijske transakcije njega i njegovih suradnika za sada neće biti predmet službene istrage, ali da će do nje sigurno doći ukoliko se ponovi odstupanje od zahtjeva koji stižu iz Washingtona. Na trećem papiru koji je tom prilikom uručen Vučiću nalazilo se obavijest o potezima koje Srbija mora povući kako bi se hitno priključila NATO savezu. Ni o toj temi nije bilo diskusije – tvrdi za “Tabloid” odlično obaviješteni izvor.
Iako je sumnjao da je Amerikancima sporne informacije dao jedan njegov kum, koji je 2012. uhićen na Floridi, Vučić nije ni proveo istragu i kaznio cinkaroša. Umjesto toga, posvetio se izvršenju novog zadatka.
Dva mjeseca kasnije, u prosincu 2014, Srbija je, bez skupštinske i javne rasprave, potpisala “Individualni partnerski akcijski plan”, kojim se NATO vojnicima jamči diplomatski status, korištenje srpskog vojne infrastrukture i ono što su posljednjih godina imali samo članovi obitelji Vučić – izuzeće od odgovornosti za sva kršenja zakona Srbije. Tim sporazumom Srbija je prihvatila sudjelovanje u američkom programu “Akt o prevenciji ruske agresije”, kojim je određeno da se tijekom sljedeće dvije godine u Europi kreira tzv sigurnosnim fond NATO saveza u koji bi bile uključene Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Azerbajdžan, Bosna, Makedonija , Crna Gora, Kosovo i Srbija. Diplomatskim floskulama o usuglašavanju standarda oružja, zajedničkoj obuci i suradnji u mirovnim misijama prikrivena je činjenica da su te vazalne zemlje pretvorene u poligon za ratne igre NATO-a. Sporazum je prije desetak dana službeno stupio na snagu, a svečanosti u Bruxellesu nazočili su ministar obrane Bratislav Gašić i šef diplomacije Ivica Dačić, obojica vesli – Gašić kao da je našao svjedočanstvo iz srednje škole, a Dačić kao da mu je Zagrađanin donio još jedan kofer s milijun tuđih eura.
Nakon ovoga, više ne postoji nijedna prepreka za ozvaničenje priključenja Srbije NATO savezu i njenom obveznom sudjelovanju u vojnoj konfrontaciji s Rusijom.
Uhvaćen u zamku, ali još uvijek željan da sjedi na dvije stolice, Aleksandar Vučić se poslužio novim propagandnim trikom . Da bi odobrovoljio Ruse i predstavio se kao protivnik NATO-a, na brzinu je organizirao svečano obilježavanje 16. godišnjice bombardiranja SRS Jugoslavije.
Srbija je naučila lekciju, izvukla pouke i nastavit će se boriti za normalan i dostojanstven život građana. Nećemo sukobe ni s kim, ni s NATO-om, ali ljubomorno čuvamo svoju različitost, svoju vojnu neutralnost – rekao je tada srpska premijer.
Ipak, zamajavanje Rusa nije uspjelo. Ruski veleposlanik Aleksandar Čepurin odbio je nazočiti toj predstavi. Kao što rade agenti europskih sigurnosnih službi i CIA, tako i ruski špijuni prikupljaju i analiziraju podatke o aktivnostima premijera Srbije, pa je i njihovom državnom vrhu jasno da se Vučić definitivno prelomio na zapadnu stranu.
Odlučan u namjeri da ispuni obvezu i uvede Srbiju u NATO , Vučić je već počeo pripremati domaću javnost, primjenjujući strategiju s kojom su svojevremeno Boris Tadić i Vojislav Koštunica stvorili uvjete za prihvaćanje skupštinske deklaracije o Srebrenici. Po istoj matrici, vodit će se kampanja satanizacije Srba i Srbije, kako bi se opravdala NATO “humanitarna intervencija”.
Dvije večeri poslije Vučićevog memorijalnog performansa pred zgradom Generalštaba, na Radio-televiziji Kosovo objavljen je intervju sa Slobodanom Stojanovićem, bivšim pripadnikom leskovačke Posebne jedinici policije , koji je iznio svoja svjedočanstva o ratnim zločinima koje su nad albanskim civilima izvršile njegove kolege, među kojima je bio i jedan koji je mrtvim Albancima sjekao glavu, kuhao ih, lakirao i od njih pravio stone lampe. Taj svjedok je najavio i emitiranje filma o “Šakalima”, koji je snimljen po već viđenom scenarij “Škoripiona”. Uz to, može se očekuje otkriće još dvije-tri masovne grobnice sa po nekoliko stotina albanskih žrtava i, za kraj, otkriće koje je osobno Vučić već najavio – da su šestoricu srpskog dječaka u pećkom kafiću “Panda” 1998. zapravo ubili pripadnici jedne srpski jedinice, a ne albanski teroristi kako je to tada predstavljeno, u vrijeme dok je upravo Vučić bio ministar za informiranje i šef ratne propagande.
Vučić, naravno, nije zainteresiran za pravdu, da zločince stigne zaslužena kazna, nego zloupotrebom žrtava želi stvoriti atmosferu u kojoj će građani steći uvjerenje da je NATO bombardiranje bilo sasvim opravdano. To bi, svakako, utišalo kritičare ulaska Srbije u vojnu savez koja se priprema za rat s Rusijom.
Prijetnje Putinom i Šešeljem
Da bi uvjerili Aleksandra Vučića u opravdanost distanciranja od Rusije, Amerikanci koriste sve slabosti njegovog karaktera. Najuspješniji su u zastrašivanju.
– Nakon ruskog odustajanja od Južnog toga i preusmjeravanja suradnje na Tursku, Amerikanci su Vučiću plasirali teoriju o Putinovoj odlučnosti da ga obori s vlasti.Navodno, ruski predsjednik ima plan kojim namjerava izazvati destabilizaciju Srbije.Preko svojih partnera u Turskoj, koji imaju odlučujući utjecaj na sandžačke muslimanske lidere, Putin u svakom trenutku može pokrenuti ozbiljne međuetničke provokacije u toj oblasti. Na to Vučić nema dobar odgovor. Pored svih ostalih problema, posljednje što mu treba je upotreba policije ili vojske u gašenju eventualnih nemira u Sandžaku. Ako do njih dođe, srpska režim će se naći u bezizlaznoj situaciji – kaže za naš magazin jedan vanjsko-politički analitičar, koji je inzistirao na anonimnosti.
On tvrdi da su Amerikanci iskoristili i ubojstvo ruskog opozicionara Borisa Nemcova kako bi produbili Vučićevu paranoju.
– Američke diplomati su Vučića podsjetile da je Slobodan Milošević likvidirao Ivana Stambolića, Slavka Ćuruviju i nekoliko puta pokušao da se na taj način riješi Vuka Draškovića, a da se Vladimir Putin na isti način obračunava sa svojim političkim protivnicima što potvrđuju primjeri Aleksandra Litvinenka i, nedavno, Nemcova.Ubojstvom Nemcova usred Moskve, prema tim teorijama, Putin je pokazao da ne bira sredstva u obračunu sa svima koji mu se zamjere. Iako nije izravno izgovoreno “vladar Rusije će i tebe likvidirati”, Vučića je obuzeo patološki strah – kaže naš sugovornik.
I bez tih insajderskih informacija javnost u Srbiji imala je mnogo prilika da se uvjeri u kakvoj paranoji je premijer. Posljednji primjer, od prije neki dan, predstavlja hajka na izvjesnog Gorana Kerkeza, koji je u jednom komentaru na internetu Vučiću otvoreno prijetio ubojstvom. Ministar policije Nebojša dr Stefanović odmah je pokrenuo istragu, “Kurir” je na naslovnici objavio crno-bijelu Vučićevu fotografiju, brutalno dramatizujući cijeli slučaj. Pošto Kerkez živi u Salzburgu, akcija je internacionalizovana.
Koliko je kampanja besmislena jasno je svakome tko pogleda Kerkezov profil na Facebooku. Taj nesretnik ne prijeti samo Vučiću, nego svima. Ubit će radikale zato što su radikali, demokrati zbog Đinđića i Tadića, a ne bi poštedio ni sve ostale samo kad bi mu pali ruku. Dovoljno je pročitati bilo koje dvije njegove rečenice, pa da se shvati kako ta vrsta frustracije ima neki medicinski termin na latinskom.
Međutim, u strahu su velike oči, pa se Vučić plaši i jurodivog izbjeglice iz Bosne, koji mahnita po internetu.
Dok se on glupirao pujdajući Acu Rodića i Dragana J. Vučićevića na Kerkeza, majstori iz Langleya pripremili su mu najteži test. Haški tribunal je poništio odluku o privremenom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja. Pošto se Šešelj zakleo da se neće dobrovoljno vratiti u Haag, srpska režim nema drugog rješenja nego da ga uhiti i izruči.
Nije lak zadatak. Kad je hapsio Slobodana Miloševića, Zoran Đinđić se poslužio Surčinska mafijašima i kamufliranim pripadnicima Crvenih beretki. Iako i sam zapovijeda skupinama “kontroverznih bisnismen”, koje koristi u predizbornim kampanjama, Vučić nema ovlasti da ih upotrijebi za lov na svog prvog političkog oca.U policiji, a naročito Žandarmeriji, vlada kaos u kome se ne zna tko će kako reagirati u kriznoj situaciji kao što je uhićenje Šešelja.
Ako nastane situacija u kojoj će se vođa radikala oduprijeti policiji, najveći gubitnik biće Vučić. Bez obzira što tko mislio o Šešelju, njegovo eventualno ozljeđivanje ili ranjavanje, izazvalo bi nemire koji bi za konačan rezultat neminovno imali obaranje aktualne vlade i drastičan pad premijerovog rejtinga.
Toga je i Vučić svjestan. Uostalom, on odlično pamti dešavanja s početka 2003, kad je Šešelja u Haag ispratio javnim obećanjem da će “istrijebiti Đinđića kao gubu iz torine”. Obećanje je ispunjeno, ali sad se pojavio izazov za koji nema rješenje.
Svjestan otkud vjetar duva, Vučić je odmah posredno, a njegovi glasnogovornici izravno, optužio Amerikance za ujdurmu sa Šešeljem. Prvo su ga pustili iz Haga, sad ga traže natrag, a sve s istim ciljem da uzdrmaju režim. Zato je Vučić požurio da se, opet, morbidno identificira sa Đinđićem, kojeg su, zbog iste vrste patriotskih izjava o Kosovu, odbacili isti saveznici koji sada njemu kroje kapu. U takvim okolnostima, Vučiću je ostalo samo da Šešelju ponudi ono što obojica najviše vole – pare. Ako se nagode, poštedjet Srbiju nereda. Ta opcija je moguća, iako je teško očekivati da vojvoda uzme pare, zatakne ih za šubaru i opet ode na put bez povratka.
Pored kaosa i nagodbe, kao treću opciju ne treba odbaciti ni mogućnost njihovog pomirenja i zajedničkog suprotstavljanja Zapadu.
Ma koliko nevjerojatno izgledala ta pretpostavka, prije odbacivanja valja uzeti u obzir da su Šešelj, Vučić i Nikolić već mnogo puta u svojim karijerama dokazali sklonost najčudnijim zaokretima. Bez ikakve obveze prema svojim stavovima, ideologijama, glasačima, moralu i državi, oni su svim svojim potezima pokazali da ih povezuje samo jedan, ali najjači zajednički nazivnik – interes. Zato ne treba olako prijeći preko varijante njihovog novog okupljanja, kojim bi vratili Srbiju 25 godina unatrag i na dogledno vrijeme onemogućili prisustvo civilizacije u ovim krajevima.
Vučić nema izlaza
Srpska premijer će po svaku cijenu braniti svoj tron. Bez obzira na iskušenje sa Šešeljem, pokušat će Amerikancima dokaže podobnost i vjernost. Ako u tome ne uspije, ako iz Washingtona stigne procjena da je vrijeme za njegov odlazak u prošlost, Vučiću neće preostati ništa drugo nego da svim silama udari po političkim protivnicima.
Glavni pretendent na vlast u postvučićevskoj Srbiji trenutno je Ivica Dačić. Lider socijalista ima podršku najutjecajnijih predstavnika međunarodne zajednice, dokazao je spremnost na bespogovornu suradnju, nije skup, nije sklon diktaturi i ne iritira mesijanskim ambicijama. Baš zato, Vučić se već odavno nameračio na Dačića. Da su rezultati posljednjih izbora bili malo drugačiji, da su cenzus preskočili Mlađan Dinkić i Čedomir Jovanović, Dačić bi sada čamio u nekoj hladnoj ćeliji, a ne u uredu predsjedavajućeg OESS-om. Nervozan, Vučić je već nekoliko puta pokušavao, bez obzira na cijenu, eliminira Dačića iz vlasti. U tom smjeru, nekoliko puta je najavljivao rekonstrukciju Vlade, prvo za siječanj, pa za ožujak, a sada prijeti travanjskim čišćenjem. No, dozvolu zajedničkih stranih mentora nije dobio, tako da od tog posla nema vajde.
Sa Dačićem, Tadićem i Nikolićevim dijelom Srpske napredne stranke strani gospodari Srbije mogli bi sklepaju novu vladu, bez Vučića.
To su osjetili i mnogi funkcioneri SNS-a, koji se sve hrabrije i otvorenije distanciraju od svog vođe, do jučer neprikosnovenog autoriteta. Čak i doskora najvjerniji pripadnici Vučićeve dvorske svite sada traže mostove prema Nikoliću, Dačiću i, naročito, stranim diplomatima.
Da bi zaustavio rasulo i kaznio izdajnike, vođa naprednjaka nedavno je raspustio nekoliko značajnih općinskih i gradskih odbora, poput onog u Nišu. Uzalud postavlja svoje povjerenike, prijeti i podmićuje, naprednjačku Titanik je udario u santu leda i brzo tone na dno.
Ni kapetan Vučić neće ostati na tom brodu. Prije nego što SNS potpuno potone, on će kupiti imanje pored Montevidea i pokušati izvući od odgovornosti za sve što je radio u protekle tri godine.
Na kraju, autoru ovog teksta i tri knjige o Aleksandru Vučiću ostaje žal što nije stigao na vrijeme da objavi i leksikon “tko je tko u Vučićevu kartelu”, ali za njegovu utjehu je što će dobiti priliku da političke stranputice i avanture istog glavnog junaka prikaže u sljedećim knjigama: “Lov na Vučića”, “Vučić uhvaćen u Urugvaju”, “Suđenje Vučiću “,” Zatvorski dani diktatora Vučića “…
Uostalom, to i nije bitno. Samo neka on bježi gdje stigne, Srbija će biti čistija.
izvor Predrag Popović
