JEDINSTVENA BOSANSKA VIKARIJA JE DOLASKOM TURAKA PODIJELJENA NA SLOBODNU VIKARIJU BOSNA – HRVATSKA I NA OKUPIRANU VIKARIJU POD TURCIMA BOSNA SREBRENA

0
1858
Naziv vikarije ujedinjenog imena Bosna – Hrvatska svjedoči o državnopravnom, narodnom i vjerskom jedinstvu prostora današnje sjeverozapadne Bosne od Vrbasa do Une i Hrvatske i u godinama kad već Turci uveliko vladaju na okupiranom hrvatskom prostoru Bosne Srebrene od Bosne do Drine
Naletom Turaka u Bosnu došlo je do podvojenosti Bosanske vikarije. Jedan manji dio bio je pod Turcima, a drugi pod kršćanskim vladarima. Oni franjevci koji su bili pod Turcima, prihvaćali su fra Anđelov stav lojalnosti prema novom vladaru, samo zato jer u tom trenutku nisu imali drugog izbora. Ali, oni pod kršćanskim vladarima radili su na protjerivanju Turaka s kršćanskih područja. Zabilježena je tako na primjer znatna uloga franjevaca kod obrane Jajca. Razumljivo je da ni u to početno i kratkotrajno mirnije vrijeme prvih pola stoljeća vladavine Turaka hrvatskom Bosnom od 1463. do 1514. Turci nisu rado gledali da “njihovi” fratri prelaze u zemlje pod kršćanskom vlašću. Isto tako teško su podnosili da fratri iz tih krajeva neprijateljski raspoloženih prema Turcima dolaze u tursku Bosnu. Ipak, Franjevačka bosanska vikarija bila je jedna cjelina, pa je bilo potrebno da se braća mogu po njoj kretati. Ako, ništa drugo, da mogu “podložnici” doći poglavarima i ovi opet k njima i da mogu održavati barem izborne zborove zvane kapitule. Da se nekako riješi to neprijatno pitanje, na kapitulu u Asizu 1487. godine odlučeno je da turska Bosna ostane u Vikariji,ali da njezini franjevci dobiju gotovo potpunu autonomiju,  da s njihovi kustosi ponašaju u svojim kustodijama kao vikari. Tada su bile dvije kustodije u turskoj Bosni. Bosanska kustodija nalazila se sa sjedištem u Visokom ( Mile ), a druga kustodija bila je zvornička sa sjedištem u Zvorniku, uz Srebrenicu starom i izvornom nekad davno isključivo katoličkom i hrvatskom gradu na Drini. Prije najezde Turaka taj grad je imao hrvatski naziv Zvonik, a Turci su ga preimenovali u Zvornik i to ime turskog okupatora nekada katoličkog i hrvatskog Zvonika sadašnji Zvornik i danas nosi. U Zvorniku i u Srebrenici su pod Turcima imućniji Hrvati, osobito oni bogatiji u gradovima, prešli na islam i to su preci današnjih Bošnjaka u tim mjestima, dok su oni siromašniji Hrvati prešli na pravoslavlje i to su sada tamošnji Srbi u Zvorniku, Srebrenici i Bratuncu, dakle srednjem Podrinju, što je još za bana Šubića oženjenog Srpkinjom Jelenom iz roda srpskih Nemanjića i rodicom cara Dušana, bilo u sastavu države Hrvatske još u 14. stoljeću. Naravno, surovi Turci su dio Hrvata Podrinja pobili, a preostalu trećinu što nije islamizirana ili popravoslavljena ili ona druga trećina Hrvata ubijena, Osmanlije su protjerali u 16. i 17. stoljeću. Samo su ti prognani Hrvati katolici i nacionalno i vjerski ostali i sačuvali se i etnički i vjerski onim što su im preci oduvijek bili. Ovi što danas žive u Bosni u Srebrenici, Zvorniku i Bratuncu kao Srbi i Bošnjaci zaboravili su, pogazili i pljunuli i na etničke i na vjerske korijene svojih predaka katoličkih Hrvata iz srednjeg vijeka. Jedan dio protjeranih podrinjskih Hrvata iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca završio je u Slavoniji, poglavito njenom istočnom dijelu, osobito oko Đakova i Našica, a drugi dio i u mađarskom dijelu Baranje sve do središnjeg baranjskog grada Pečuha. Tamo u Pečuhu, Baji i Mohaču i današnji naraštaji hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj čuvaju uspomene i sjećanja na progon od strane Turaka u 16. i 17. stoljeću s njihovih ognjišta kraj Drine, točnije iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca. Dakako, potomci prognanih podrinjiskih Hrvata iz 16. i 17. stoljeća danas na tlu Mađarske ostali su svjesni i sad hrvatskog nacionalnog podrijetla i nakon toliko stoljeća života u civiliziranoj Mađarskoj.  Potomci onih islamiziranih i popravoslavljenih Hrvata Podrinja poput Ćamila Durakovića ili Mladena Grujičića, danas se izdaju za ljute Bošnjake i Srbe, a zabludnjeli nesretnici žive u životnoj zabludi i samoobmani, nemajući pojma da u biti ni jedan, niti drugi kandidat za načelnika Srebrenice nisu nikakvi Bošnjaci ili Srbi nego negdašnji Hrvati. Jer, primjerice Srebrenica, kao i Zvornik i Bratunac iskonom nije ni srpsko, niti bošnjačko, nego hrvatsko i katoličko mjesto. Povijest je nekad zbilja čudan životni roman, osobito ljudima poput Durakovića ili Grujičića. Oni su ovdje uzeti kao prava paradigma prelaska Hrvata Podrinja na islam i pravoslavlje, budući je tema vezana upravo za taj kraj. No, bilo koji kraj Bosne i Hercegovine može ponuditi sijaset primjera sličnih Durakovićevu i Grujičićevu slučaju u Srebrenici. Uostalom, kad bi njih dvojica i mnogi poput njih, danas pravovjerni Srbi i Bošnjaci željeli nešto više o svemu ovome vezanom za daleku hrvatski i katoličku prošlost Podrinja saznati, mogli bi potanko pročitati i knjigu Noela Malcolma “The History of Bosnia,” tiskanu i na njegovom maternjem, dakle, engleskom jeziku, ali prevedenoj i na hrvatski, srpski i bošnjački, tako da vrli poligloti Durakovićeva i Grujičićeva kova ne bi imali problema u čitanju, jer valjda će barem jedan o jezika prijevoda knjige razumjeti kao prvorazredni intelektualci. I tamo u knjizi Noela Malcolma, čovjeka kojega, inače, bije glas, evo već preko 20 godina da je plaćeni bošnjački, povjesničarski lobist na Zapadu stoji Malcolmovo nedvosmisleno priznanje o hrvatstvu i katoličanstvu, ne samo Podrinja, nego i cijele prijeturske Bosne. Pa, ako već jedan osvjedočeni bošnjački propagandist anglosaksonskog korijena tako što tvrdi i priznaje, Bošnjacima ne ostaje ništa drugo nego da se bace u potragu za novim propagandistom, jer ih je ovaj, izgleda iznevjerio i razočarao količinom iskrenosti i poštenja da napiše makar dio one srži istine. A, nisu se tako dogovorili i nisu ga platili da širi istinu. Em, im je uzeo novce, em je napisao da je Bosna hrvatska, a ne bošnjačka ili srpska. Nije povijest iz pera Noela Malcolma kao humanitarna OHR pomoć Bošnjacima, nego ozbiljna znanstvena disciplina. Nisu ga Bošnjaci platili da njima i Srbima uz dozu iskrenosti otvoreno poruči kako lažu sami sebe, onda i sve oko sebe. Ali, kako bi Britanac tako što razumio? Tamo gdje je laž i krađa svetinja, istina ide odmah Bogu na ispovijed. Ali, otvorila se zemlja raju da napokon i Srbi i Bošnjaci sve o hrvatstvu i katoličanstvu Bosne ponosne doznaju. Povijest Bosne je zapravo povijest Bosne Srebrene i njezinog hrvatskog naroda i katoličkih vjernika, tako da su današnji muslimani i pravoslavci u Bosni samo ostavština i nus produkt  turske vladavine Bosnom. Tako iz slijeda najvažnijih događaja povijesti bosanskih franjavaca znamo i to da su Hrvati katolici živjeli u Zvorniku od 626. godine i hrvatske doselidbe iz predjela današnje Poljske na jug Europe, pa sve do 1533. godine. Te godine Turci su u osvetničkom pohodu, sedam godina nakon bitke s Mađarima kod Mohača 1526. iz obijesti, ali i neutažive mržnje ka bilo kom katoličkom narodu, pa tako pored ostalih europskih katoličkih naroda i iz vjerske mržnje spram Hrvata, uništili samostan svete Marije u Zvornku ili drukčije hrvatskom Zvoniku. Franjevci su u strahu od neobuzdane i nekontrolirane turske mržnje napustili zauvijek samostan svete Marije u Zvorniku i sa sobom ponijeli Gospinu sliku, koja je i danas izuzetno cijenjeni relikvij značaja prvog reda u katoličkim zemljama Europe, a ta slika povijesne nazočnosti zapadnokršćanske civilizacije na Zapadu Europe i danas ima basnoslovnu cijenu. Gospinu sliku franjevci su smjestili u samostan Gradovrh kod Tuzle ili po starom i izvornom hrvatskom nazivu toga grada Soli. Samostan Gradovrh utemljen je 1541. godine. Tijekom Bečkoga rata od 1683 – 1699. franjevci i cijeli hrvatski puk zauvijek je napustio pred nasrtajem osvetoljubivih Turaka i samostan u Srebrenici, posljednjem hrvatskom i katoličkom uporištu na Drini. Od te 1687. pa do danas nema više niti jedne veće hrvatske i katoličke točke uz Drinu. Srebrenica je bila ta posljednja utvrda i najjači bedem. Bitno je još napomenuti kako su na prostorima ujedinjene Bosanske vikarije u razdoblju prije turskoga upada i zauzeća Bosne, upravo najbrojniji katolički samostani bili na istoku Bosne uz samu Drinu, ali i sa srbijanske strane Drine, što nam kazuje kako je ne samo do Drine, nego i preko nje u samoj Srbiji prije turske najezde dominiralo katoličko hrvatsko pučanstvo. Iz toga vremena poznati su samostani na u Srebrenici, Zvorniku ( Zvoniku ), Solima ( kasnije prozvanoj turskoj Tuzli, jer na turskom tuz znači sol ), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine i u samoj Bijeljini, koja se prema istraživanjima Ćire Tuheljke u doba prije turske navale zvala na hrvatskom Biljina. To nas upućuje na to da se tamo izvorno rabilo ikavsko narječje, te su kasnije Srbi ijekavci naziv Biljina promijenili u sadašnji naziv Bijeljina. Na srbijanskoj strani franjevački samostani prijeturske epohe u mjestu Mačva u neposrednoj blizini Šapca, te samostan Vrh u Krupnju i u Ljuboviji. U neke od ovih davno napuštenih i zapuštenih samostana franjevaca u Srbiji, kad su sa srbijanske strane Drine tamo živjeli prije turskog pohoda samo Mađari i Hrvati, nakon svršetka prošloga rata 1995. godine Srbi su izbjeglice Srbe iz Hrvatske kao žrtve vlastite velikodržavne poražene i propale osvajačke politike, privremeno naseljavali u mnoge davno napuštene katoličke samostane u zapadnoj Srbiji, a bilo ih je zbilja pregršt. Jedan od takvih centara za privremeni prihvat bio je i u Loznici. Kad bi Srbi malo više čitali, učili i radili na sebi, ne bi bili u sukobu sa samim sobom, onda ni s okružjem. I onda bi Srbi znali da sve ovo podrobnije mogu naći i u Dubrovačkom arhivu. Kad bi recimo sutra Republika Hrvatska otvorila Srbima poglavlje arhiva o osnutku gradova u samoj Srbiji, ogromna većina Srba, zaluđena godinama, desetljećima, pa i stoljećima promidžbom SPC-a pala bi u nesvijest od iznenađenja. Jer, u Dubrovačkom arhivu stoji lijepo zapisano da, primjerice prvi spomen grada Valjeva u zapadnoj Srbiji, a koji i danas krasi Dubrovački arhiv i govori da su dubrovački trgovci tamo utemeljili svoju koloniju i mjestu dali sadašnji naziv Valjevo 1393. godine. Nevoljno su i sami Srbi to priznali na službenom sajtu grada Valjeva na internetskim stranicama Valjevo.rs. Također, prvi spomen naselja Zaslon u Mačvi u neposrednoj blizini samoga grada Šapca datira iz 1456. godine, a u Dubrovačkom arhivu stoji da su i Zaslon, kasnije u tursko doba prezvan u Šabac, osnovali Hrvati. I to teško srpsko priznanje u suočenju s nemoći daljnjeg sijanja lažne povijesti, stoji jasno napisano na službenim internetskim stranicama grada Šapca pod nazivom Šabac.rs. Kolonije Hrvata iz Dubrovnika bile su rasprostranjene diljem srednjevjekovne Srbije, ne samo u spomenutim predjelima zapadne Srbije, nego i na jugu i istoku Srbije u Nišu, Kruševcu, onda ponovno zapadnije u Kraljevu, Raškoj, na planini Rudnik, ali i na Kosovu i Metohiji u Prizrenu, Novom Brdu kod Prištine i na bezbroj drugih lokaliteta. Koliko je bio veliki broj Hrvata katolika u Šapcu, Valjevu i Loznici, rječito govori podatak da je Dubrovačka Republika imenovala i svoga konzula u Mačvi 1313. godine. Teška srca se srpski povjesničari suočavaju s istinom. I kad makar djelomično priznaju kako su prije dolaska Turaka u Šapcu, Valjevu i Loznici živjeli katolici, a ne pravoslavci, onda im je još uvijek nemoguće priznati samim sebi da su ljudi toga područja bili Hrvati, kad se još za nacionalno ime Srba u toj oblasti. I zato i danas pripovijedaju srpski povjesničari da su prije Turaka u Mačvi, Srijemu, Podrinju, Pocerini, Tamnavi i Kolubari živjeli neki nedefinirani Slaveni, koji su navodno stoljećima živjeli u tim krajevima nesvjesni da su Hrvati. Tako, eto, na tragikomičan način završava neuspjeli bijeg srpskih povjesničara o povijesnoj istini o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti stanovnika Mačve, Podrinja i Srijema prije turske najezde. Istodobno, povjesničari u Sarajevu i Podgorici, što su se u velikom broju kao današnji predavači na tamošnjim Sveučilištima u mladosti školovali u Beogradu, siju sad mitove i legende narodu Bosne i Hercegovine i Crne Gore da su Bosanci i Crnogorci zapravo Iliri, a ne Slaveni. Ne žele više kao odbačena i uvrijeđena ljubavna strana Srbije kazivati da su i oni Slaveni, a to im je do nedavno bila zajednička mantra, koju su podvaljivali Bošnjaci i Crnogorci skupa sa Srbima na Sveučilištima, kad su mislili da mogu zauvijek sakriti od naroda da su svi oni nekad bili etnički Hrvati. Srbi kad su ulovljeni u zamku iz koje ne mogu pobjeći od istine da su Hrvati, jednostavno kažu da su Slaveni. U istoj vrsti stupice Bošnjaci i Crnogorci posegnu za laži da su Iliri a ne Hrvati. Zajedničko im je svima da bi radije rekli i da su stigli s Marsa, Venere, Jupitera ili Saturna, možda i iz neke druge galaksije, samo da slučajno ne kažu javno i da im se kojim čudom ne omakne priznanje da su ono što je jedino točno, a to je da su svi oni samo popravoslavljeni ili islamizirani Hrvati.
U početno doba turske okupacije Bosne braća iz turske Bosne, spriječena iz objektivnih razloga pribivanju zajedničkom zboru, odnosno kapitulu, mogli su između sebe izabrati poglavare, a oni neka postavljaju gvardijane. Vikar čitave vikarije ne može bez pristanka uprave tih dviju kustodija, premjetiti nekoga u drugo mjesto. Zabranili su tada u Asizu 1487. godine da bilo koji brat radi na odvajanju slobodnog dijela Bosanske vikarije od onog neslobodnog dijela. Ali, pokazalo se da ni te pogodnosti ne odgovaraju potrebama braće pod turskom vlašću, jer su okršaji između Turaka i kršćana bili sve žešći kako je vrijem odmicalo, pa su oni kršćani slobodnog teritorija Bosanske vikarije već 1512. godine tražili da se odvoje od onih u slobodnim krajevima. To je tada odbijeno, ali kada su oni ponovili godine 1514. svoj zahtjev i obrazložili ga neprestanim ratovanjem dviju strana, pri čemu je još jedan dio samostana pao pod tursku vlast, članovi su se sa općeg kapitula konačno uvjerili da je odvajanje nužno i korisno. Nastale su tako te 1514. godine dvije vikarije od jedne do tada jedistvene Bosanske vikarije. Jedan od njih zvat će se Bosna – Hrvatska, a proteže se  na slobodnom području od Vrbasa do Une, koje ionako teritorijalno i državnopravno ne spada pod Bosnu, nego pod Ugarsko – hrvatsku kraljevinu i ona će potrajati sve do bitke na Mohaču 1526. godine. Druga je Bosna Srebrenička ili Bosna Srebrena ( Bosnia Argentum ) i ona je pod turskom vlašću. Zajednički imenitelj za obje vikarije, kako Bosnu – Hrvatsku pod zajedničkom državnopolitičkom upravom Hrvata i Mađara u sklopu Ugarsko – hrvatskog kraljevstva, tako i za Bosnu Srebrenu pod vlašću Turaka je u tome što u obje vikarije u to vrijeme žive kao narod samo Hrvati. Nema nikakvih Bošnjaka i nikakvih Srba na tom području u to vrijeme. Međutim, ako bi Bosna Srebrena, uveliko već pod Turcima, ponovno došla pod kršćansku vlast, obje vikarije treba da se ponovo ujedine. Do toga vremena trebalo je čekati još preko 360 godina, a onda više nije postojala Bosna – Hrvatska. Velik dio njezina područja doći će ubrzo sa širenjem turske vlasti pod Bosnu Srebrenu. Spomenute godine Bosni Srebrenoj pripali su samostani: Srebrenica, Mačva, Soli, Olovo, Mileševo, Sutjeska, Visoko, Fojnica, Kreševo, Rama, Konjic, Mostar, Ljubuški, Zaostrog, Makarska, Cetin, Klis, Skradin i Visovac.
Iz ovoga prikaza mogli bismo zaključiti nekoliko stvari. Povijest je znanost, a znanost je povijest, a i sa jednim i s drugim Srbi su na ratnoj nozi u ozbiljnoj zavadi. Onaj tko kontrolira prošlost, taj kontrolira i budućnost, a onaj tko kontrolira sadašnjost, taj kontrolira i prošlost. U prošlosti Srbi su u obje Jugoslavije, pa i nakon njezina raspada političkim centrima moći u svijetu zlonamjerno slali svoju friziranu i dobro prepariranu i skuhanu verziju iskrivljene povijesti, ne bi li pokušali pribaviti pred svijetom pokriće za ostvarenje vlastitih velikodržavnih ciljeva. Ta srpska varijanta povijesti ima jedino dodirnih točaka sa znanstvenom fantastikom. Ali, špil karata je promiješan, te sad Srbija nema više takvih aduta u rukavu, kakvim je raspolagala u doba svoje apsolutne kontrole u svim sferama života dviju prethodnih južnoslavenskih država na papiru, bolje rečeno, srpskim poimanjem stvari u praksi, srboslavenskih država na djelu. Nakon hrvatskih bljeskovitih vojnih oluja, sad je nastupilo novo doba za znanstvenu ofenzivu. Samo takvim naizmjeničnim djelovanjem i nezadrživim i nezaustavljivim znanstvenim tornadom, tajfunom, uraganom i ciklonom, najsilniji vjetrovi ovoga svijeta otpuhati će kao mjehur od sapunice srpske povijesne krivotvorine i baciti ih u prašinu ropotarnice povijesti, jednom i jednog lijepog dana u budućnosti zaboravljene kao da nikad nisu u stvarnosti ni postojale, sem u bolesnoj mašti patoloških lažljivaca s brdovitog Balkana.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP