‘Deklaracija o jeziku’ na Karadžićevom putu;’ štokavci su Srbi katolici i nazivaju se Hrvati’

0
648

KOLIKO JOŠ DEKLARACIJA TREBA HRVATSKA NACIJA?

 

Njih dvjestotinjak lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Tvorci Deklaracije tvrde kako su jezici građana Bosne i Hercegovine, Crne Gore Srbije i Hrvatske u stvari jedan zajednički jezik.

U Deklaraciji navode kako „inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti“.

No iza ovog paravana krije se nešto sasvim drugo i to vrlo pogubno za hrvatske nacionalne interese.  Deklaracija govori o građanima a ne o narodima s ciljem uklanjanja nacionalnih identiteta kako bi se putem zajedničkog jezika lakše došlo do krajnjeg cilja, a to je stvaranje nove zajedničke države.

Razvidno je kako je ova inicijativa u stvari na tragu ostvarivanja ciljeva Memoranduma II.  Mnogima s liste potpisnika bilo bi drago kad bi se ta nova država zvala Jugoslavija. Analizom liste potpisnika vrlo lako je zaključiti kojim narodima pripadaju pojedini potpisnici i odakle vjetar puše.

Na njihovu žalost ova će inicijativa ostati samo kao neuspjeli pokušaj  ili pak  bolje rečeno kao neuspjela provokacija intelektualno nedoraslih osoba. Mislim da najveći problem ostaje „Hrvatima“ potpisnicima jer svi drugi u konačnici imaju svoju matičnu državu i ako požele imaju kamo otići. Na kraju će sva sramota ostati na korisnim budalama kao i uvijek do sada.  Nažalost i danas neke hrvatske guske srljaju u englesku maglu. Gospodo s liste potpisnika drago nam je da ste se vašim potpisom deklarirali.

 

Bilo bi dobro podsjetiti se nekoliko činjenica o srpskom jeziku i njegovom nastajanju. Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima (Српски рјечник истолкован њемачким и латинским ријечма) napisao je i objavio Vuk Karadžić 1818. i prema njegovim riječima bio je to jedan od najvažnijih srpskih koraka u borbi za jezik jer je predstavljao osnovu srpskog književnog jezika i bio je „čisti narodni jezik“. Pisan je na ćirilici i ijekavici i sadrži  26.270 riječi te donosi i novu slovnicu jer Vuk u taj rječnik  uvodi šest slova: J iz latinice (koje se u latinici obilježavalo kao ï), Lj, Nj, Đ, Ć i Dž. Vrlo je zanimljiva činjenica da u tom rječniku nema slova H jer je Vuk tvrdio kako slovo H ne postoji. Dakle treba ga izbaciti iz azbuke (abecede). Kako onda reći da smo mi Hrvati i kako se zove naša država. Vjerojatno smo  Rvati a naša država je Rvatska, ili pak nema potrebe za tim riječima jer mi kao narod jednostavno ne postojimo. Taj problem Vuk u predgovoru rječnika pojašnjava izjavom kako se tu radi o zajedničkom jeziku pravoslavnih kršćana i pravoslavnih katolika, tvrdeći kako su štokavci Srbi katolici i da se uglavnom nazivaju Hrvati. Druga velika zanimljivost ovog rječnika je vrlo veliki broj psovki koje Vuk unosi u rječnik po nagovoru Jerneja Kopitara i Jakoba Grimma.  

 

Jernej Kopitar, tadašnji ravnatelj bečke dvorske knjižnice, vrlo perfidno pomaže Vuku  pri oblikovanju  Srpskog jezika utemeljujući ga na štokavici, pa tako udaljava Srbe od istočnog pravoslavlja vežući ih s Hrvatima. Istovremeno Kopitar radi na razvoju Slovenskog jezika odvajajući ga potpuno  od Srpskog jezika praveći tako pripremu kojom bi se u budućnosti nakon jezičnog odvajanja  i politički potpuno odvojili. Svjestan kako je hrvatski nacionalni pokret sve snažniji i kako će sukob oko jezika i drugih nacionalnih ciljeva započeti između Hrvata i Srba, Kopitar predviđa kako će Slovenija iskoristiti taj sukob i tiho pobjeći iz kandži velikosrpskog režima.

 

A kako je stvarno nastao Vukov rječnik? U preglednom članku „POSTIGNUĆA ISUSOVAČKIH LEKSIKOGRAFA DOPREPORODNOGA RAZDOBLJA“ (UDK 81’374:27-789.5) pater Vladimir Horvat, D.I.  16.VIII.2010.  navodi  kako je  Vukov Srpski rječnik (1818) nastao je prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728). Uz mnoge hrvatske riječi Della Bela donosi hrvatske narodne poslovice, koje je obilno prepisao Vuk Karadžić, ne naznačivši izvor. O tome je pisao i varaždinski lingvist Franjo Galinec, Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stef. Karadžić – Vrela i prinosi, posebno izdanje br. 3, Zagreb 1944. Potpuno je jasno zašto su Franju Galineca ubili su partizani 1945. na cesti  kao „narodnog neprijatelja“.

 

Današnjim jezikom Vuk Karađić nije ništa drugo nego plagijator, a hvala Bogu imao je odakle i plagirati. Do vremena kada nastaje Vukov rječnik Hrvati su ih imali čitav niz vrlo dobrih rječnika i slovnica (Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810.)

 

Vukovu borbu zasnovanu na izjavi (Srbi svi i suda) na području Dalmacije nastavlja Andrija Barić  izdavanjem knjige „Slovnica sèrbsko-ilirskoga jezika za děcu u Dalmacii i u druzih dèržavah jugoslavjanskih“, izdane u Splitu (1. izdanje 1851., 2. izdanje 1861.). Stvaranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine za sve nesrpske narode započinje pravi pakao.  Prethodno posijano jezično sjeme u Dalmaciji, a poglavito u Splitu, imalo je dakako puno utjecaja na stvaranje organizacije JNNO 1921. (Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina) iz koje kasnije nastaje ORJUNA 1922. (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Na pripremljen teren ubacuje se Milan Pribičević, dvije godine mlađi brat zloglasnog četnika Svetozara Pribičevića, i to na mjesto vođe ORJUN-e. Kamo je to odvelo svima je poznato no nažalost i danas ima onih koji se zanose idejama tih zloglasnih protuhrvatskih organizacija. Ima li takvih i među potpisnicima ove Deklaracije? Hoće li nam opet pričati o bratstvu i jedinstvu temeljeći svoje tvrdnje na umjetno stvorenom zajedničkom jeziku?  Hoće li to bratstvo i jedinstvo biti po već isprobanom načelu za koje  Hrvati  imaju definiciju: „Bratstvo i jedinstvo je kad Jovica vozi Ivicu u Marici niz Ilicu“.

 

Od samog početka velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom pa sve do agresije na Hrvatsku  i Domovinskog obrambenog rata u kojem su Srbi iskazali silnu mržnju prema svemu što je Hrvatsko i počinili strahovite zločine, Hrvatima je zauvijek dosta srpskog jezika i ćirilice.  Uzvici, pjesme  i ćirilični grafiti četničkih hordi bili su sredstvo ponižavanja Hrvata i nespojivo je sa zdravim razumom težiti spajanju ta dva jezika. Mi Hrvati imamo svoj nacionalni identitet  koji se iskazuje hrvatskim jezikom,  pismom, kulturom i tradicijskim vrijednostima i ne želimo te vrijednosti izgubiti pogotovo stvaranjem bilo kakve zajedničke integracije sa  agresorom. Tko će u Srbiji biti predsjednik, premijer ili kako će se govoriti i pisati u Srbiji, Hrvatima je potpuno svejedno. Srpskoj etničkoj skupini koja živi u Hrvatskoj, kao u ostalom i svim drugim etničkim skupinama, osigurana su sva prava pa čak i neka veća nego Hrvatima.  Onima kojima to ne odgovara dali smo i najveću slobodu, a to je sloboda kretanja pa mogu otići tamo gdje misle da će im biti bolje. Oni koji žele živjeti u hrvatskoj moraju se pomiriti s činjenicom kako je u Hrvatskoj službeni jezik Hrvatski, baš tako kao što je i engleski u SAD-u, njemački u Njemačkoj itd.  Svi koji poštuju zakone Republike Hrvatske dobrodošli su u Hrvatskoj, a onima kojima to ne odgovara široko je polje.  Dakle u Hrvatskoj nikada ormar neće biti šifonjer, klin neće biti čivija, vješalica neće biti čiviluk i td.

 

Zoran Čapalija – Čaplja

HOP