Babić:’ Večernji’ dao ‘fake news’ o povratku iseljenika u većem broju

0
1056
Poštovana gospođo Jurasić,
Želim Vam skrenuti pozornost na moguću veliku obmanu u Vašem današnjem članku u Večernjem listu (20.travnja 2017.) pod naslovom “U Hrvatsku se u godinu dana vratilo 12 tisuća iseljenika”. 
U tekstu samog članka koji ste Vi potpisali, navedeno je kako su Vam u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, rekli da je “broj povratnika u stalnom porastu… te da se 2015. vratilo njih 11.706, dok je primjerice 2011. bilo 8534 povratnika”.
Lažna vijest (fake news)
Uz puno uvažavanje rada koji u teškim (antiiseljeničkim) političkim uvjetima  obavlja Središnji državi ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao jedan od prvih povratnika iz emigracije u Hrvatsku 1997. godine, predsjednik Kluba povratnika povratnika iz Australije, te jedan od osnivača Ministarstva povratka i useljeništva i pomoćnik ministra povratka i useljeništva 1997. godine, izražavam moju duboku sumnju u istinitost podatka o broju povratnika iz iseljeništva, koju ste dobili iz Središnjeg državnog ureda.
Jeste li tražili na uvid točan popis povratnika iz iseljeništva po zemljama i koja je metodologija korištena? Više od 98% potomaka hrvatskih iseljenika koji su druge, treće ili četvrte generacije, nemaju hrvatsko državljanstvo, pa već samo zbog te činjenice ne mogu se u Hrvatskoj za stalno nastaniti, jer ih hrvatski zakon tretira kao strance.
Ako je točan podatak, koji je naveden u Vašem članku, da je 2016. hrvatsko državljanstvo dobilo 2223 pripadnika hrvatskog naroda, onda je to strašno poražavajući podatak, koji, također, nije u suglasju s podatkom o povratku gotovo 12 tisuća iseljenika u 2015. godini. Prema toj brojci, u idućih pola stoljeća hrvatsko bi državljanstvo moglo dobiti oko 125.000 tisuća iseljenika, kojih ima, prema raznim procjenama od četiri do pet milijuna. Kad se uzme u obzir, prema informaciji koju imam kao generalni konzul RH u Melbourneu, u kojem živi oko 80 tisuća Hrvata i njihovih potomaka, da od onih koji su do sada uzeli hrvatsko državljanstvo u Hrvatsku se vratilo manje od 5%, radi se o potpuno poražavajućim podatcima.
Također Vas želim izvijestiti da, prema informacijama koje su mi bile dostupne kao generalnom konzulu u Melbourneu, postupak za dobivanje hrvatskog državljanstva u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u svijetu često traje i više godina, od dvije do četiri godine, što odbija i one koji žele uzeti hrvatsko državljanstvo. Razlog je sporost i sabotaža hrvatske birokracije, a posebno u MUP-u. To se odnosi na cijelo razdoblje od 1991. do danas.
Ne znam kome je trebao, i za koju svrhu, gotovo sigurno netočan podatak da se u Hrvatsku 2015. vratilo gotovo 12 tisuća iseljenika, uglavnom treće i četvrte generacije. Osim ako nije bila riječ o naručenom članku ili su Vam u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske dali pogrješne podatke, kako bi odgovorili na sve veće kritike iz iseljeništva o dokazanom negativnom institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu.
Budući da ste naveliki kako se i iz Australije vraća veliki broj potpomaka hrvatskih iseljenika, što se u Zagrebu uopće ne osjeća, pozvat ću hrvatske iseljeničke organizacije i osobne prijatelje u Australiji da naprave svoje istraživanje, kojiko se mladih ljudi iz njihove sredine vratilo u Hrvatsku za stalno u zadnjih nekoliko godina netočnosti navoda u Vašem članku kad je riječ o broju povratnika iz iseljeništva.
Ne želim u ovom dopisu ulaziti u detaljnu raščlambu. U svojim mislima pokušavam samo racionalizirati kako je moguće da se samo u jednoj godinu vratio tako veliki broj iseljenika, kad je riječ o godini u kojoj smo imali jedan pravi exodus mladih ljudi iz Hrvatske u toj istoj godini? Gdje rade i gdje su zaposleni to mladi povratnici iz iseljeništva? Možda u praznoj i opuštenoj Slavoniji?
Predlažem Vam da na tu temu napravite intervju s predsjednicom države gospođom Kolindom Grabar – Kitarović i predsjednikom Vlade g. Andrejom Plenkoviću, koji evidentno imaju različita razmišljanja kad je riječ o hrvatskim iseljenicima i njihovoj ulozi u demografskoj obnovi Republike Hrvatske.
Ovaj Vam dopis šaljem samo zbog toga da nam se ne ponovi još jedan slučaj Agrokor, o kojem smo slušali i čitali bajkovite napise u novinama i drugim medijima. Sada vidimo da je sve to bio fake news. Zato treba puhati i na hladno kad nas državni birokrati žele uvjeriti kako je u Hrvatskoj sve funkcionira sjajno, ali mi obični ljudi to još ne osjećamo niti vidimo. Gotvo sam uvjeren da će većina hrvatskih iseljenika Vaš članak doživjeti na način na koji su doživljavali jugoslavensku komunističku propagandu u vrijeme Titove Jugoslavije. Ovoga puta ta je propaganda namjenjena za spas vlastitih stolica državnih birokrata u Vladi Republike Hrvatske i uvjeravanje nadređenih kako sve ide u pravom smjeru. Možda će poneki čitatelj Vaših novina koji ne zna puno o tom području prihvatiti podatke koji su citiranu u Vašem članku. Međutim, vjerujte mi, hrvatski iseljenici su daleko više sofisticirani da bi kupili te evidentno netočne podatke. Naime, svi će se upitati: “kako to da mi ne poznamo te ljude koji su se vratili u Hrvatsku, a iz naše su sredine”?
Da bi kao novinarka bili bolje upoznati s činjenicama o negativnom institucionalnom odnosu Vlade RH prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske, u privitku Vam dostavljama dvije analize na tu temu.
S poštovanjem,
Antun Babić
Antun Babić
Generalni konzul u mirovini
Retired Consul-General
Croatian Diplomatic Club

Zašto Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz sadašnje teške populacijske i gospodarske krize?

Sada kad je svima potpuno jasno da se zbog, između ostalog, neodgovornog i prekomjernog trošenja i vanjskog zaduživanja Račanove koalicije, pred Vladom premijera dr. Ive Sanadera nalazi izuzetno težak zadatak pokretanja i gospodarskog oporavka Hrvatske, potrebno je još jednom skrenuti pozornost hrvatskoj javnosti na neiskorišteni potencijal hrvatskog iseljeništva u demografskoj obnovi, modernizaciji i bržem gospodarskom razvoju Republike Hrvatske. Prema različitim izvorima, izvan Republike Hrvatske živi od dva do tri i pol milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Najviše ih ima u gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta: SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj; naravno, ne treba zaboraviti ni brojnu hrvatsku dijasporu u Čileu, Argentini i drugim zemljama. U svim tim državama uživaju ugled marljivih i sposobnih ljudi. Međutim, malo detaljnije istraživanje pokazuje da su hrvatski iseljenici u tim zemljama, posebice druga i treća generacija, postigli i zavidne rezultate i zauzimaju visoke položaje u politici, poslovnom svijetu, znanosti, prosvjeti, umjetnosti, sportu, medijima itd. Nažalost, Hrvatska do danas nije ni približno iskoristila iskrenu i dobru volju velikog broja tih ljudi da svoje znanje, iskustvo, poznanstvo, pa i kapital, stave na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi u njezinoj preobrazbi iz neefikasne marksističke planske privrede u napredno i moderno tržišno gospodarstvo.       

U današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu većina iseljenika, koja se ne želi vratiti za stalno u domovinu, može nastaviti živjeti u zemljama u kojima se nalaze te istovremeno kroz razna udruženja, brza i jeftina putovanja, internet i drugu suvremenu komunikaciju, česte posjete i na druge načine aktivno sudjelovati u političkom, gospodarskom, znanstvenom i kulturnom životu svoje domovine.

Na nedavnom kongresu indijskih iseljenika u New Delhiju, na kojem su uz predsjednika države, premijera i druge članove Vlade sudjelovali i predstavnici najvećih indijskih poduzeća, glavna tema nije bila koliko će novca indijski iseljenici uložiti u Indiju, nego koliko su oni bogati u znanju i iskustvima koja su danas potrebna Indiji. Mnogi ideološki protivnici većeg angažiranja hrvatskog iseljeništva u demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske trebali bi se zapitati kako to da dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Indija i Kina (o kojoj ću nešto više reći u nastavku ove raščlambe), koje broje više od jedne milijarde stanovnika, sustavno razvijaju i održavaju vezu i odnose sa svojim iseljeništvom, dok Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz višegodišnje teške populacijske i gospodarske krize.

Svi se dobro sjećamo da je hrvatsko iseljeništvo, reagirajući na poziv tadašnjeg predsjednika Hrvatske demokratske zajednice dr. Franje Tuđmana radi potrebe izgradnje zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, odigralo veliku ulogu u pružanju financijske pomoći HDZ-u na prvim demokratskim izborima 1990. godine, što je, prema mišljenju mnogih analitičara, omogućilo HDZ-u da tiskanjem velikog broja plakata i letaka uspješno prevlada blokadu tadašnjih režimskih medija i dobije izbore te uspješno krene u proces stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Hrvatsko je iseljeništvo još važniji doprinos dalo u prikupljanju sredstava za obranu Hrvatske od velikosrpskog agresora. Ništa manje bitna nije bila ni uloga hrvatskih iseljenika u borbi za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kao primjer navodim prosvjed oko četrdeset tisuća hrvatskih iseljenika pred australskim Parlamentom u listopadu 1990. (drugi po brojnosti građanski prosvjed u povijesti Australije), koji su zahtijevali da australska Vlada službeno prizna državnu samostalnost Republike Hrvatske. Prema izjavi Hugha Whitea, savjetnika za vanjsku politiku tadašnjeg australskog premijera Boba Hawkea, Australija je poslije tog prosvjeda bila spremna priznati Hrvatsku. No, odustala je nakon konzultacija s Njemačkom, koja je izrazila bojazan da bi preuranjeno australsko priznanje Hrvatske pokvarilo njemačko lobiranje da Hrvatsku zajednički priznaju sve članice Europske zajednice, što se i dogodilo kasnije, 15. siječnja 1992. godine. Zahvaljujući lobiranju hrvatskih iseljenika, dan kasnije, zbog razlike u vremenu, i Australija je priznala Hrvatsku.

Potpuno pogrešna ideološka percepcija hrvatskog iseljeništva uzrok je dugogodišnjeg zastoja u interakciji između domovinske i iseljene Hrvatske

Nakon obrane Hrvatske od vanjskog agresora i njezina međunarodnog priznanja, u hrvatskom je iseljeništvu zavladao velik entuzijazam za stalnim povratkom u domovinu. U tomu su prednjačili mladi i obrazovani iseljenici rođeni izvan Hrvatske, koji su već 1990. i 1991. u većem broju došli u Hrvatsku i dali svoj nemali prilog ne samo kao branitelji, nego i kao PR djelatnici u kontaktu s medijskim izvjestiteljima iz cijelog svijeta. Sjetimo se samo izuzetno pozitivnog imidža Hrvatske kao žrtve agresije iz tog vremena, koji se nije pojavio sam od sebe. Nažalost, poslije rata, kad je trebalo započeti s izgradnjom državnih institucija koje bi bile zadužene za osmišljavanje i sustavno provođenje državne politike prema iseljeništvu, pokazalo se, kao i u drugim područjima, da za to nije bilo ni dovoljno znanja, a ni dovoljno volje. Dodatan problem u formuliranju korisnog institucionalnog povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske predstavljalo je i nadalje ideološki zaslijepljeno mišljenje jednog dijela hrvatske javnosti kako bi Republici Hrvatskoj štetilo da se poveže s iseljeništvom, u kojem dominiraju nazadne i ekstremno desničarske skupine, koje Hrvatsku žele vratiti u prošlost. Naravno, to je bilo sasvim pogrešno predstavljanje hrvatskog iseljeništva. Treba reći da su u stvaranju negativnog, netočnog i za Hrvatsku štetnog mišljenja o hrvatskom iseljeništvu bitnu ulogu odigrali i pojedini hrvatski mediji, koji su javnost hranili jedino negativnim, iako ponekad i opravdanim, pričama o pojedincima koji su svoj povratak u Hrvatsku iskoristili isključivo za svoj probitak. Nažalost, bilo je to jednostrano i neuravnoteženo prikazivanje iseljeništva i svih povratnika, koje je dovelo do razočaranja među brojnim Hrvatima izvan domovine. Oni su u više navrata opravdano i s indignacijom odbacivali tu potpuno neutemeljenu stigmatizaciju. Naposljetku, kako su drukčije i mogli reagirati utjecajni i u svojim sredinama visoko cijenjeni poduzetnici, stručnjaci, akademici, novinari, umjetnici, sportaši itd., koje je Hrvatska tada trebala jednako toliko koliko ih treba i danas? Mnogim je iseljenicima bilo teško shvatiti zašto ih domovina odbacuje u trenucima kad joj je i dalje potrebna pomoć te zašto je Hrvatska spremna platiti strancima visoke iznose za savjete koje bi besplatno mogla dobiti od svojih iseljenika – svjetski priznatih stručnjaka.

Kad se o ulozi hrvatskih iseljenika i povratnika u prvih deset godina hrvatske države u budućnosti bude pisalo objektivno i na temelju znanstvenog istraživanja, na vidjelo će izići prava i stvarna slika pozitivne uloge iseljenika i povratnika u povijesnim trenucima stvaranja samostalne i demokratske Hrvatske. U jednom ovako kratkom tekstu nemoguće je predočiti sve što su deseci tisuća samozatajnih hrvatskih iseljenika samoinicijativno učinili za Hrvatsku na svim poljima, i to u vrijeme kad joj je bilo najteže. To će morati učiniti naše akademske i znanstvene institucije, kao što se to čini i u drugim državama s brojnom dijasporom. Treba također reći i to da je u Hrvatskoj bilo onih koji su se povratku većeg broja hrvatskih iseljenika protivili i zbog straha da bi poduzetnici iz iseljeništva, educirani i uspješni u demokratskom svijetu i u sustavu slobodnog tržišta, mogli ugroziti njihov monopol u procesu privatizacije državnih poduzeća. Osim što je na taj način onemogućena zdrava konkurencija u hrvatskom gospodarstvu, danas smo svi svjesni toga da su takva nemoralnost, gramzivost i intelektualna ograničenost pojedinaca Hrvatsku dovele na sam rub gospodarskog ponora. Osim nesretnog izbora čelnog čovjeka, koji je imao zadaću ne dopustiti da se ostvari snažniji utjecaj iseljeništva na gospodarstvo u Hrvatskoj, sve što je ranije navedeno u velikoj mjeri predstavlja glavne razloge neuspjeha eksperimenta s Ministarstvom povratka i useljeništva iz 1997. godine. U Hrvatskoj jednostavno nije bilo dovoljno ni volje ni svijesti da se spozna kako je potpuno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske od strateškog interesa za brži i djelotvorniji demografski oporavak i gospodarski razvitak Republike Hrvatske. Cijenu tog promašaja već godinama svi zajedno teško plaćamo. Najveću je pak cijenu platio velik broj hrvatskih iseljenika povratnika, koji su nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj iz egzistencijalnih razloga bili prisiljeni vratiti se natrag u daleke prekomorske zemlje, iz kojih se najvjerojatnije više nikad neće moći vratiti u Hrvatsku.      

 

Zašto Hrvatska koja odumire mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva? (2)

 

Promjenom vlasti u Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine bili su stvoreni uvjeti za korjenitu promjenu u odnosima između domovinske i iseljene Hrvatske. Stranke koje su tada došle na vlast deset su godina žestoko kritizirale predsjednika dr. Franju Tuđmana i HDZ da su instrumentalizirali hrvatsko iseljeništvo, naglašavajući pritom kako je ta politička instrumentalizacija Hrvata izvan domovine jednako štetna i za iseljeništvo i za Hrvatsku.

 

Promašaj Račanove koalicije

 

Dolaskom na vlast 2000. godine Račanovoj se koaliciji pružila povijesna prilika da ispravi tzv. politizaciju hrvatskog iseljeništva i druge propuste te pristupi rješavanju problema povezivanja iseljene Hrvatske kao strateškom interesu cijele države, koji ne bi bio vezan ni za kakve ideologije, a ni za bilo čije stranačke interese. Nažalost, osim početne najave gospođe Željke Antunović, potpredsjednice Vlade, da će nova Vlada temeljito preispitati odnos prema iseljeništvu i postaviti ga na zdrave temelje, u odnosu prema iseljeništvu ne samo da se ništa nije promijenilo, nego je u razdoblju između 2000. i 2003. nastupila još izraženija izolacija iseljene Hrvatske od domovinske.

 

To najvidljivijim čini činjenica da koalicijska vlast u gotovo četiri godine vladanja nije izradila ni najosnovniji program niti ikakvu strategiju u odnosu na iseljeništvo. Ostaje jedino pitanje zašto se koalicijska vlast tako nerazumno odnosila prema iseljenoj Hrvatskoj. Je li uzrok tomu bila Račanova nespremnost da zanemari činjenicu da je iseljeništvo na svim izborima u velikoj većini glasovalo za HDZ (iako statistički podaci govore da u iseljeništvu, uključujući i BiH, na izbore izlazi svega nekoliko desetaka tisuća osoba) ili je to ipak bio samo refleks prošlosti? Kako bilo da bilo, izgubljene su daljnje četiri godine i učinjena je nova golema šteta i domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. U tom je razdoblju Hrvatska upala u još veću demografsku i gospodarsku krizu, a iseljeništvo je u velikoj mjeri izgubilo nadu u to da će odgovorne osobe u Hrvatskoj navrijeme shvatiti kako im je iseljeništvo sigurniji, bolji i lojalniji strateški partner od bilo koje međunarodne multilateralne organizacije.

 

 

Kako to čine druge zemlje s brojnom dijasporom?

 

U današnjem globaliziranom svijetu otprilike stotinu država ima svoju dijasporu, koju čine iseljenici i tzv. ranici na privremenom radu u razvijenijim zapadnim i azijskim zemljama. Prema pisanju uglednog engleskog tjednika The Economist od 2. siječnja 2003. godine, iseljenici svih vrsta godišnje šalju – i to samo putem službenih kanala – u svoje države više od 100 milijardi američkih dolara. Kada je riječ o zemljama s mnogobrojnom dijasporom, koje su u velikoj mjeri profitirale zahvaljujući institucionaliziranom povezivanju sa svojim iseljeništvom, u Hrvatskoj se najčešće spominju Izrael, Irska i Italija. U nas je još uvijek nedovoljno poznato da Narodna Republika Kina ima najbrojniju dijasporu (između 50 i 60 milijuna ljudi) te da je upravo ona, uz Izrael i Irsku, institucionaliziranim povezivanjem sa svojim iseljeništvom ostvarila spektakularnu korist.

 

Većina kineskih iseljenika – njih oko 30 milijuna – živi u Istočnoj Aziji. Od toga ih 24 milijuna živi u jugoistočnoj Aziji. Najviše ih ima u Indoneziji, na Tajlandu i u Maleziji, a velik broj živi i u Singapuru i Mianmaru. Oko šest milijuna etničkih Kineza živi u Sjevernoj Americi, pri čemu većina u SAD-u. Oko jedan milijun Kineza živi u Europi. U Mađarskoj i Srbiji ima ih nekoliko desetaka tisuća, a u Hrvatskoj nekoliko stotina. Iako predstavljaju samo pet posto stanovništva jugoistočne Azije, kineski iseljenici u nekim zemljama kontroliraju i do 70 posto bogatstva tih zemalja.

 

 

U svijet ne smije otići nijedna negativna slika o Kini

 

Nakon smrti Mao Zedonga i sloma Kulturne revolucije 1976. godine, koja je Kinu dovela na rub društvenog i gospodarskog ponora, nasljednik Mao Zedonga Deng Xiaoping odlučio je otvoriti kinesko gospodarstvo prema svijetu. Kina je dotad bila zatvorena ne samo za strance, nego i za vlastite antikomunistički raspoložene iseljenike. Suočen s činjenicom da je slika Kine u svijetu u to vrijeme bila slična današnjoj vrlo lošoj slici Sjeverne Koreje (rigidan komunistički sustav, sigurnosna nestabilnost, planska privreda, nestašica hrane, kulturno barbarstvo itd.) te da zapadni kapitalisti nisu spremni uložiti niti jedan dolar u državu s takvim problemima, 1978. godine Deng Xiaoping odlučio se obratiti kineskim iseljenicima i ponudio im je da počnu ulagati u kinesko gospodarstvo. Kako bi već na samom početku pred domaćom javnošću opravdao takav nagao zaokret, Deng Xiaoping osmislio je za većinsko siromašno stanovništvo izreku biti bogat veličanstveno je. Ovdje treba spomenuti da su prije dolaska komunista na vlast 1949. godine Kinezi u Aziji bili poznati kao odlični poduzetnici.

 

Niti jedan poduzetnik iz iseljeništva ne smije propasti

 

Ne bi li kineske iseljenike potaknula na ulaganje u domovinu, Kina je 1978. godine otvorila četiri specijalne gospodarske zone u obalnim provincijama iz kojih se u svijet iselilo najviše iseljenika: Fujian i Guandong (danas u Kini ima oko 6000 raznih slobodnih gospodarskih zona). Osim bitnih poreznih olakšica te brzog i efikasnog izdavanja svih potrebnih dozvola za poduzetničko djelovanje, ključan razlog za kasniji spektakularan uspjeh tih zona bila je odluka Vlade NR Kine da u prvih nekoliko godina niti jedan poduzetnik iz iseljeništva, koji se odluči uložiti u specijalne gospodarske zone u Kini, ne smije propasti. U tu je svrhu u državnom proračunu osiguran novac. Naime, Deng Xiaoping bio je duboko svjestan toga koliko je za uspjeh cijelog projekta važno da među kineske iseljenike i ostatak svijeta ne ode nijedna negativna priča o tomu kako u Kini ne postoje uvjeti za poslovanje. Nažalost, u Hrvatskoj smo imali obrnuto iskustvo. Prema izjavi koju je dužnosnik kineskog Državnog ureda za povratak i useljeništvo dao piscu ovih redaka za razgovora u Pekingu u siječnju 2001. godine, nakon prvih pet godina uspješnog poslovanja kineskih iseljenika-poduzetnika u specijalnim gospodarskim zonama i pozitivne slike koja se o tomu širila diljem svijeta, u kinesko su gospodarstvo počeli ulagati i stranci iz čitavog svijeta: iz Japana, SAD-a, Europe, Australije itd.

 

U razdoblju između 1979. i 1992. godine dvije trećine ukupnog izravnog stranog ulaganja u Kinu dolazilo je od kineskih iseljenika. I danas (u 2002. i 2003.), kad u Kinu godišnje dolazi 50 milijardi američkih dolara izravnog stranog ulaganja, oko polovice tog iznosa može se zahvaliti kineskim iseljenicima. U to su uključena ulaganja iz Tajvana i Hong Konga, koji imaju nezavisno gospodarstvo. To je prošle godine na predavanju održanom u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu potvrdio i gospodin Zhi Zhaolin, kineski veleposlanik u Hrvatskoj.

 

Deng Xiaoping:  “Nije važno je li mačka bijela ili crna”

 

Nadalje, prema službenim kineskim izvorima, samo za kinesku Novu godinu u siječnju 2004. godine kineski su iseljenici iz SAD-a svojoj rodbini u Kini u doznakama poslali više od jedne milijarde američkih dolara. Unatoč još uvijek velikim ideološkim razlikama između države i iseljenika, iza filozofije korištenja iseljeničkog kapitala te uvoza suvremene tehnologije i suvremenog znanja nazire se brižno vođenje računa Vlade da ne prodaje državu ili dovodi gospodarstvo u stanje ovisnosti o strancima. No, kad je riječ o ideološkim razlikama između državnog vodstva i iseljenika, valja podsjetiti i na tisućljetnu kinesku pragmatičnost i dosjetljivost pri donošenju važnih strateških odluka. Naime, nakon unutarnje kritike tvrdolinijaša u partijskim redovima kako Kina klizi prema kapitalističkom društvu, 1992. godine Deng Xiaoping rekao je kako nije važno je li mačka bijela ili crna, nego samo lovi li miševe ili ne.

 

Najveći dugogodišnji gospodarski rast u svijetu

 

Rezultat te dugoročno osmišljene strategije kineskog državnog vodstva prema iseljeništvu bio je taj da se Kina od zemlje u kojoj je nekoliko stotina milijuna ljudi bilo gladno pretvorila u državu s najvećim gospodarskim rastom u svijetu u zadnjih deset i više godina – u prosjeku oko deset posto. To je Kini osiguralo status rastuće svjetske gospodarske sile, a dugoročno i vojne, i to ne samo u Aziji, nego i u svijetu. Ovdje se međutim nije radilo samo o kratkoročnom projektu kada je riječ o institucionalnim vezama i korištenju iseljeničkog potencijala. To potvrđuje i činjenica da, osim Državnog ureda za povratak i useljeništvo u Pekingu s podružnicama u svim provincijama i većim gradovima, u kineskim diplomatskim predstavništvima diljem svijeta postoje posebni uredi za useljeništvo, u kojima rade dužnosnici educirani za taj posao. Povrh toga, u Kini se svake godine održava nekoliko iseljeničkih skupova, na kojima se okupi i do 5000 uspješnih poduzetnika iz cijelog svijeta. Na te se skupove redovito odazove i čitavo državno vodstvo predvođeno predsjednikom države. Kineska Vlada, uza sve ovo, osigurava brojne povlastice i visoke plaće – poput onih na Zapadu – kineskim znanstvenicima i stručnjacima koji se iz svijeta vraćaju u Kinu, što se u sve većem broju i događa. Ograničen prostor ne dopušta mi da se u ovom tekstu osvrnem i na izuzetno uspješne modele institucionalnog povezivanja drugih država (Izraela, Irske i dr.) s njihovim dijasporama.

 

Nastavlja se

 

Antun Babić

 

Antun Babić

Zašto Hrvatska koja odumire mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva?  (3/3)

Vlada Republike Hrvatske zabranila je 1997. godine razvijanje programa o povratku trideset tisuća obitelji hrvatskih iseljenika

Uvod: Stara narodna poslovica kaže: «Sve se vraća, sve se plaća». Tu poslovicu danas bez dvojbe možemo primijeniti i na izrazito negativan i gotovo neprijateljski odnos svih vlada Republike Hrvatske od 1990. do današnjega dana prema hrvatskom iseljeništvu. Mnogi će se vjerojatno iznenaditi, a neki i usprotiviti mojem upiranju prsta u sve hrvatske vlade od 1990. godine nadalje. Bit će i onih koji će opravdano odmah ponuditi argumente kako je za vrijeme vladavine prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana odnos prema Hrvatima u svijetu bio ne samo pozitivan, nego i jako uspješan. Jedan sam od rijetkih svjedoka tog vremena, koji se iz iseljeništva vratio u Hrvatsku 1990. i odmah bio uključen u rad i reorganizaciju Hrvatske matice iseljenika, čija je primarna zadaća bila i ostala održavanje suradnje s hrvatskim iseljeništvom. Iako sam ove svoje tvrdnje iznosio i ranije, danas još odlučnije izjavljujem da su pozitivno stajalište predsjednika Tuđmana prema hrvatskom iseljeništvu, koje je zadržao sve do svoje smrti u prosincu 1999. godine, anulirale i sabotirale tadašnje hrvatske političke i gospodarske elite, koje su bile proizvod komunizma, socijalizma i jugoslavenstva u SR Hrvatskoj do 1990. godine. Ovdje podsjećam na to da su te elite (predsjednici, potpredsjednici i ministri gospodarstva gotovo svih tih vlada) u tom razdoblju sustavno sabotirale želju predsjednika Tuđmana da se hrvatsko iseljeništvo na djelotvoran način uključi u društveni i gospodarski život Hrvatske. U Vlaku slobode Zagreb – Knin – Split 26. kolovoza 1995. godine posebno ushićen predsjednik Tuđman rekao mi je: «Babiću, sada je vrijeme da potaknete veliki broj hrvatskih iseljenika u Australiji da se vrate u Domovinu». Nažalost, pokojni predsjednik Tuđman, koji se bavio obranom i oslobađanjem okupiranih hrvatskih teritorija, nije bio ni približno svjestan toga da se u njegovom najužem okruženju nalaze ljudi koji poduzimaju sve što je u njihovoj moći kako bi zaustavili i spriječili povratak hrvatskog iseljeništva, u kojem je tada vladalo vrlo snažno raspoloženje za povratak u Hrvatsku. Najbolji je dokaz ovdje iznesenih tvrdnji neumoljiva statistička činjenica da je od 1990. 2000. godine (vrijeme vladavine HDZ-a) tri puta osnivano i ukidano Ministarstvo iseljeništva, tj. Ministarstvo povratka i useljeništva. U zaključku ovog teksta skrenut ću pozornost na samo jednu strahovito štetnu posljedicu negativne institucionalne politike na demografsko održavanje i gospodarski razvoj sadašnje hrvatske države. Kao pomoćnik ministra povratka i useljeništva, 1997. godine dao sam opširan intervju «Glasu Slavonije», u kojem sam istaknuo kako pripremamo program povratka trideset tisuća hrvatskih obitelji iz iseljeništva u deset godina, što bi rezultiralo priljevom otprilike deset milijardi tadašnjih DM u hrvatsko gospodarstvo. Nakon prve sjednice Vlade, tadašnji ministar povratka i useljeništva Marijan Petrović rekao mi je vrlo odrješito: «Ante, da nisi više niti jedanput u javnosti spominjao taj program, zaboravi na to.»  Na kraju ovog uvoda podsjećam da sam tekst koji je sada ponovno objavljen napisao 2004. godine. Osim što su taj tekst dobili tadašnji predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader i potpredsjednik Vlade prof. dr. sc. Andrija Hebrang, tekst je bio objavljen i u tadašnjem poznatom zagrebačkom dnevniku «Vjesnik». Stoga nema niti jednog političara iz onog vremena koji može oprati svoju nečistu savjest i ruke od gospodarske i demografske katastrofe, u koju su svojom katastrofalnom politikom i «pljačkom» uvalili današnju Hrvatsku.

Što hrvatska država može danas učiniti da bi se bolje iskoristili potencijali hrvatskog iseljeništva?

Zbog nerazumne i neodgovorne politike bivše vlasti prema iseljeništvu velika je većina Hrvata u svijetu priželjkivala povratak HDZ-a na vlast, tim više što je predsjednik stranke dr. Ivo Sanader i sam veći broj godina živio u inozemstvu, što mu daje prednost pred drugim hrvatskim političarima u procjenjivanju uloge iseljeničkog potencijala u realizaciji njegove vizije i njegova plana pokretanja Hrvatske. Činom imenovanja Vladinim savjetnikom Miroslava Radmana, ravnatelja Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja i svjetski poznatog hrvatskog stručnjaka sa zapadnim iskustvom, učinjen je prvi važan korak u pravcu angažiranja hrvatskih stručnjaka koji žive i rade u svijetu za sudjelovanje u projektima za gospodarski razvoj i modernizaciju Hrvatske. To je, nakon višedesetljetnog odlijevanja hrvatskih mozgova u svijet, ujedno i prvi velik korak u poduzimanju mjera za povratak tih mozgova iz svijeta. U hrvatskom je iseljeništvu jednako pozitivno dočekana vijest da će, po uzoru na Irsku i neke druge zemlje, u Ministarstvu vanjskih poslova biti formirana uprava koja će se baviti isključivo iseljeništvom. Kao dodatno veliko ohrabrenje da se ovog puta radi o ozbiljnom i sustavnom pristupu razvijanju institucionalnih odnosa između domovinske i iseljene Hrvatske djeluje i izjava ministra vanjskih poslova dr. Miomira Žužula, koji je zadnjih nekoliko godina proveo u SAD-u, kako i hrvatsko iseljeništvo može biti jako sredstvo u stvaranju nove slike o Hrvatskoj u svijetu. Uzmimo kao primjer ulogu koju u tom smislu može odigrati Hrvatska bratska zajednica, najstarija hrvatska iseljenička organizacija, koja broji više od stotinu tisuća članova. Osim lobiranja u utjecajnim američkim krugovima, Hrvatskoj bi veliku korist u promociji hrvatskog turizma u SAD-u donio projekt koji bi svake godine omogućio da najmanje pet tisuća članova Hrvatske zajednice dođe u organizirani ili pojedinačni posjet Hrvatskoj. Uz proširenje na iseljenike u drugim dijelovima svijeta, taj bi projekt u turističkoj prepoznatljivosti Hrvatske mogao imati sličan učinak kineskom korištenju iseljenika za ulaganje u kinesko gospodarstvo. Osim toga, hrvatski iseljenici-turisti u Hrvatskoj potroše od tri do pet tisuća dolara po jednom posjetu, što nekoliko puta nadmašuje ukupnu potrošnju raznih turističkih skupina koje u Hrvatsku dolaze iz bivših socijalističkih država u izuzetno jeftinim aranžmanima.

Vratiti povjerenje

Da bi se pokrenuo novi val entuzijazma među hrvatskih iseljeništvom za povratak u domovinu, ulaganje u gospodarstvo i suradnju na svom drugim poljima, u iseljeništvu prevladava mišljenje kako je prva i temeljna zadaća nove Vlade poduzimanje odlučnih koraka da se vrati potpuno povjerenje hrvatskog iseljeništva u Republiku Hrvatsku te državna tijela i institucije što će biti zaduženi za pružanje raznih usluga iseljenicima i povratnicima te za stvaranje pozitivnog ozračja u Hrvatskoj kad se radi o zajedničkoj koristi od povratka hrvatskih iseljenika i međusobnom uvažavanju domovinske i iseljene Hrvatske. Po uzoru na druge države s brojnom dijasporom, Hrvatskoj je potreban zakon koji će liberalizirati sadašnje krute zakonske propise koji na svim poljima, od nostrifikacija svjedodžbi i diploma do dobivanja raznih dozvola, hrvatskim iseljenicima otežavaju povratak. No, ovdje također treba odmah naglasiti kako cijeli taj projekt ne može uspješno provesti niti jedan pojedinac, ma koliko sposoban bio, ako iza sebe nema čitavu državu i ako se u Hrvatskoj ne promijeni sadašnji neopravdano prevladavajući negativistički mentalni sklop prema nedvojbenom potencijalu, koji za ukupni oporavak Hrvatske ima hrvatsko iseljeništvo. U današnjem neumoljivom procesu globalizacije, koja prijeti opstojnosti i očuvanju identiteta mnogih malih naroda, Republika Hrvatska treba se prema svojem iseljeništvu odnositi kao prema strateškom partneru u očuvanju vitalnih interesa državne i svih njezinih građana. U takvom svijetu Hrvatska može mnogo toga ponuditi svojim iseljenicima pa i strancima koji žele živjeti u Hrvatskoj. To je vidljivo i iz sve većeg zanimanja stranaca za kupnju nekretnina u Hrvatskoj. Još uvijek imamo jedno od najčišćih mora u svijetu, uglavnom zdravu hranu, velike količine pitke vode i u velikoj mjeri nezagađen okoliš. Na tomu nam zavide mnogi u svijetu, koji bi se vrlo rado dokopali tog našeg blaga. No, mi to dragocjeno blago nećemo moći dugo sačuvati niti ćemo moći u njemu dugo uživati nastavimo li provoditi dosadašnju katastrofalnu populacijsku politiku i ne uspijemo li skrenuti Hrvatsku s dosadašnjeg puta koji daje malo nade za brz gospodarski oporavak.

Iseljenici i manjine integralni su dio hrvatskog naroda

Hrvatski iseljenici i hrvatske manjine čine integralni dio hrvatskog naroda, pa se prema njima tako treba i odnositi. Poznato je da je nacionalnost pitanje identiteta, a ne teritorija. Hrvatski iseljenici, koji su iz raznih razloga morali napustiti Hrvatsku, ostaju dio onoga što mi kao nacija jesmo. Nije dovoljno samo sjećati se hrvatskih iseljenika. Moramo ih cijeniti kao što i oni nas cijene. To nije samo pitanje moralnog imperativa. Danas je to pitanje kakva nas budućnost očekuje ako zanemarimo i odbacimo potencijal koji nam za naš demografski i gospodarski oporavak još uvijek pruža hrvatsko iseljeništvo. Dosadašnji odnos prema iseljeništvu bio je preopterećen nagađanjima o tomu tko više dobiva, a tko više gubi. Danas nam je potrebna politika koja se temelji na realnom uvjerenju da rezultat svestrane suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske može biti samo obostrana pobjeda (win-win situacija). Sve nas drugo vodi u velik zajednički gubitak.

Zaključak. Svi smo svjesni toga u kako se teškoj i opasnoj gospodarskoj, demografskoj i društvenoj situaciji nalazi hrvatska država, za koju su svoje živote i dijelove tijela dali deseci tisuća hrvatskih branitelja. U novijoj povijesti budućnost hrvatskoga naroda i Hrvatske nikada nije bila neizvjesnija. Iako sam zbog svojih – sada sve opravdanijih  – kritičkih komentara i upozorenja dobio imidž “čovjeka koji na sve gleda pesimistički”, osobno sam još uvijek uvjeren da nije sve izgubljeno, ali pod jednim uvjetom. Vlada Republike Hrvatske i domoljubne elite, ako uopće postoje, moraju napraviti potpun zaokret u svim područjima života u Hrvatskoj. Barem kad je u pitanju spoznaja o važnosti potencijala hrvatskog iseljeništva za demografski i gospodarski oporavak hrvatske države, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u zadnjih pola godine napravila je jako vidljive i pozitivne korekcije u svojem razmišljanju. Nažalost, predsjednica države nema ovlasti u području gospodarstva i demografije. U tim segmentima cijela odgovornost, ali i moć, u rukama je Vlade i premijera Plenkovića. Ako ne žele da se na njihovim leđima slome sve negativne gospodarske i ine politike u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas, premijer Plenković i njegovi suradnici moraju napraviti velik zaokret, ali, isto tako, moraju promijeniti i svoj dosadašnji vrlo ambivalentan odnos prema hrvatskom iseljeništvu.

Ovdje nema dovoljno prostora za iznošenje cijeloga programa. No, želim upozoriti premijera Plenkovića i sve kreatore i sukreatore političkog i gospodarskog djelovanja u Hrvatskoj na samo jednu lako provjerljivu činjenicu. Neću ovdje po tisućiti put navoditi primjere Irske, Izraela ili NR Kine. Uzet ću kao primjer Australiju, u kojoj sam dugo živio. Australija je 1945. godine imala jedanaest milijuna stanovnika i bila je zaostala u odnosu na ostatak razvijenih zapadnih demokracija. Tada su shvatili da im je potrebno znatno povećanje broja stanovnika. Nisu to mogli postići prirodnim putem, pa su se odlučili na useljavanje – tada primarno bijelaca iz Europe, kako zapadnih demokracija tako i komunističkih zemalja. Danas Australija ima skoro 25 milijuna stanovnika. Gospodarski je vrlo razvijena država u čijem gospodarstvu veliku ulogu imaju mali i srednji poduzetnici. Premda nemam pri ruci službenu statistiku, iz osobnog iskustva znam da su doseljenici u više od 50 posto slučajeva vlasnici malih i srednjih poduzeća u velikim australskim gradovima, a među njima su i brojni Hrvati.

Da je Vlada RH kojim slučajem odobrila razvitak poticajnog programa o povratku 30 tisuća hrvatskih iseljeničkih obitelji iz razvijenih zapadnih država, danas bismo u hrvatskom gospodarstvu imali možda i desetak tisuća više zdravih malih i srednjih poduzeća, koja bi bila garancija stabilnosti hrvatskoga gospodarstva. U tom slučaju nikakav Agrokor i njegova propast ne bi mogli dovesti u pitanje stabilnost cijeloga hrvatskoga gospodarskog sustava.

Nažalost, u glavama hrvatskih tehnomenadžera od 1990. godine do danas i dalje prevladavaju socijalistički mentalni sklop i mega-gospodarski giganti s kojima bi, uz dozvolu politike, zapravo upravljao pojedinac. Za razliku od australskih političara 1945. godine, hrvatski političari nisu imali ni znanje, a ni stratešku viziju. Njihov je cilj bio po svaku cijenu zadržati vlast i kontrolu nad hrvatskim gospodarstvom. O kakvoj se i kojoj cijeni radi, to danas svi u pregolemoj mjeri osjećamo na vlastitoj koži.

Vrijeme je za velike promjene. Vrijeme je za domoljublje, za poštenje u politici i znanje u gospodarstvu, a i za program nacionalnoga spasa. U protivnom, do kraja ovoga stoljeća nitko se u svijetu više neće ni sjećati da je ikada postojala hrvatska država.

(autor je bio pomoćnik ministra povratka i useljeništva 1997. i opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu od 1998. do 2003.)

 

Izlaganje mr.sc. Antuna Babića na Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. lipnja 2014. godine

 

 

Institucionalni odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu

 

Štovani uvaženi gosti, štovani članovi Organizacijskog i Programskog odbora, štovani sudionici Hrvatskog iseljeničkog kongresa iz Hrvatske i svih krajeva svijeta. Drago mi je danas ovdje vidjeti brojne prijatelje i poznanike iz Australije i drugih država u kojima postoje i djeluju velike hrvatske iseljeničke zajednice.

 

Tema mojeg predavanja je institucionalni odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Odmah želim istaknuti da kad govorim o hrvatskom iseljeništvu, onda se to jednako odnosi na hrvatske iseljenike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer su u hrvatskom iseljeništvu i u političkoj emigraciji, koja se borila protiv Jugoslavije i za stvaranje samostalne hrvatske države, u velikom postotku sudjelovali i prednjačili Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su danas od strane službene Republike Hrvatske u velikoj mjeri zapostavljeni.

 

Na Kongresu treba otvoreno razgovarati o posebno važnoj temi odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Dok sam jutros hodao prema Markovom trgu susreo sam dugogodišnjeg poznanika iz Ministarstva vanjskih poslova,  a koji trenutno obnaša dužnost jednog od glavnih savjetnika premijera Vlade Milanovića. Taj me poznanik upitao: «Ante, kuda ideš»? Odgovorio sam mu da idem na Hrvatski iseljenički kongres koji se održava u Starogradskoj vijećnici, na što mi je on vrlo otvoreno i iskreno rekao slijedeće: «Ma, Ante, znaš što – ja ti o iseljeništvu ama baš ništa ne znam. Kad mi netko spomene riječ iseljeništvo, meni pred oči dolazi slika njemačkih bauštela». To su riječi savjetnika premijera Vlade, a Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske tj. njezina predstojnica  izravno odgovara premijeru Vlade. Što možemo onda očekivati od hrvatske službene politike prema iseljeništvu?

 

Danas ovdje neću govoriti u kojoj je mjeri hrvatsko iseljeništvo doprinijelo stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske kao samostalne države. Dovoljno je samo reći da je u više navrata prvi predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman više nego jasno rekao «da je Hrvatska stvorena i obranjena zahvaljujući zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske».

 

Dozvolite mi da na početku čestitam svim članovima Organizacijskog i Programskog odbora na inicijativi i preuzimanju velike odgovornosti za organizaciju ovog povijesnog Hrvatskog iseljeničkog kongresa.

 

Za svaki uspjeh nepohodan je dijalog i konkretna suradnja najviših državnih dužnosnika i hrvatskog iseljeništva

 

U pripremama za ovo izlaganje otkrio sam da u brojnim zemljama diljem svijeta, koje imaju sustavne i ozbiljne državne politike prema njihovom iseljeništvu, i koje imaju ili ministarstvo za iseljeništvo ili visoko rangirano državno i političko tijelo za odonose s dijasporom na razini ministarstva, kao što su Izrael, NR Kina, Indija, Filipini, Brazil, Irska, Meksiko Italija, Poljska, Rumunjska, Republika Kosovo, Lebanon, Armenija, Peru, Urugvaj itd., ovakava velika okupljanja i susrete između predstavnika dijaspore i domovinskih institucija uvijek organiziraju državna tijela zadužena za odnose s dijasporom, uz potporu i izravno, a ne samo kurtoazno i protokolarno, sudjelovanje najviših državnih dužnosnika.

 

Milijarde dolara za očuvanje identiteta Židova u svijetu

 

Na jednom takvom skupu izraelske dijaspore iz cijeloga svijeta i najviših izraelskih državnih dužnosnika u studenom prošle godine objavljena je inicijativa predsjednika Vlade Izraela da će Izrael u idućih dvadeset godina potrošiti nekoliko milijardi dolara za očuvanje židovskog identiteta u dijaspori. U svezi s tom inicijativom, izraelski ministar za Jeruzalem i dijasporu, Naftali Bennett, izjavio je slijedeće: «Mi u Izraelu svijet tj. dijasporu vidimo kao izvor useljavanja te veliki i debeli novčanik. To se mora promijeniti[1]».

 

Svima nama je dobro poznato da je, uz kinesku, židovska dijaspora najbogatija, najcjenjenija i najutjecajnija u svijetu, ali, kao što vidimo iz njihove državne politike prema dijspori, u Izraelu su svjesni koliko je za opstanak Izraela važna upravo židovska dijaspora. U tom kontekstu kratko ću se, ako bude vremena, osvrnuti i na veliku ulogu  koje su imale i imaju dijapore drugih država u uspješnom razvoju i sveukupnom životu tih država.

 

Zbog kratkoće vremena u ovom izlaganju posebno želim skrenuti pozornost i iznijeti činjenice o nedefiniranom, nejasanom, neshvatljivom i potpuno kontraproduktivanom, pa i osmišljeno negativnom, institucionalnom tj. državnom (ne)odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu od 1990. godine do danas.

 

Treba početi iznositi istinu

 

Jedan od ciljeva ovog predavanja je, kroz iznošenje važnih sada već povijesnih činjenica, doprinijeti i boljem razumijevanju u današnjoj Hrvatskoj o golemoj važnosti brojnih hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem svijeta za opstanak i budućnost samostalne hrvatske države te u  očuvanju našeg suvereniteta u sve snažnijem naletu svjetske globalizacije tj. gospodarske i političke integracije u Europi, kao i u vremenu velikih međunarodnih previranja do kojih je doveo današnji sve manje održiv svjetski poredatk.

 

No, u ovom izlaganju želim započeti i proces iznošenja istine o tome kako je u Hrvatskoj vođena sustavna borba, pa i sabotaža, protiv većeg uključivanja Hrvata iz iseljeništva u politički i gospodarski život nakon proglašenja hrvatske državne samostalnosti 25. lipnja 1991. godine. Ovdje ne želim izbjeći progovoriti i o odgovornosti nas koji smo živjeli u iseljeništvu i koji smo se nakon 1990. Vratili u Hrvatsku. Stajališta koja ću ovdje iznijeti iskučivo su moja i spreman sam ih, argumentima i činjenicama  braniti u javnosti i na svakom drugom mjestu. Za ovo predavanje napisao sam 40-tak stranica teksta, koji će u dogledno vrijeme biti javno objavljen, a danas ću ovdje iznijeti samo sažetak tog teksta.

 

 

Povijesni valovi iseljevanja Hrvata u svijet

 

Da bi mogli dobiti potpuniju sliku institucionalnog odnosa Hrvatske prema iseljeništvu potreban je i kratak osvrt na povijest iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od dolaska na ove prostore u sedmom stoljeću, Hrvati su zbog ratova i okupacija hrvatskih zemalja od tadašnjih velikih sila, bili prisiljeni na iseljavanje najprije u susjedne zemlje, Austriju, Mađarsku, Slovačku, Italiju, a kasnije i u prekomorske zemlje, a najviše u Ameriku. Prvi veliki val iseljavanja počeo je nakon prodora Osmanlija sredinom 16. stoljeća. Međutim, tu je važno napomenuti da su se Hrvati, uglavnom iz Dalmacije, ali i iz drugih hrvatskih krajeva počeli iseljavati u Mletačku Republiku već početkom 15. stoljeća. Ubrzo nakon doseljavanja Hrvata u Mlecima osnovana je hrvatska bratovština sv. Jurja i Tripuna koja se održala sve do najnovijeg vremena[2]. O iseljevanju Hrvata u Mletačku Republiku, a posebno Hrvata iz Bara, posebno vrijednu knjigu napisala je Lovorka Čoralić – Barani u Mlecima.

 

Drugi veliki val iseljavanja odvijao se između kraja 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, kada je porast stanovništva u hrvatskim zemljama bio brži od gospodarskog rasta. No, vrijedno je naglasiti da je to bilo i vrijeme prve svjetske globalizacije i slobodnog kretanja radnika.

 

Treći i za Hrvatsku možda najpogubniji val iseljevanja Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine dogodio se u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Za razliku od brojnih hrvatskih lijevo i projugoslavenski orijentiranih povijesničara koji i danas pokušavaju to iseljevanje pripisati gospodarskim poteškoćama koje su postojale u komunističkoj i velikosrpskoj Jugoslaviji, neosporno je kako je prava pozadina tog iseljavanja Hrvata i masovno davanje putovnica koncem šezdesetih godina bilo motivirano uglavnom političkim razlozima.

 

S jedne strane trebalo je smanjiti opasnost od pobune ugnjetavanog i opespravljenog hrvatskog stanovništva, a s druge strane očekivalo se da će upravo Hrvati biti ti koji će svojim doznakama, prvenstveno iz Njemačke i Austrije, a kasnije iz drugih država, koji će Titovu Jugoslaviju uzvući teške gospodarske krize, osigurati bolji život u komunističkom sustavu  i, naravno, spriječiti raspad te umjetne države, koju, kako je nedavno rekao Papa Franjo, «nije moglo slijepiti niti jedno ljepilo».

 

Nažalost, u zadnjih desetak godina počeo je četvrti i za Hrvatsku, u demografskom, političkom, gospodarskom i sigurnosnom  smislu, posebno opasan val iseljavanja Hrvata, za koji ne možemo optužiti nikoga drugoga osim nas same i nenarodne hrvatske političke i gospodarske elite koje upravljaju s Hrvatskom od 1991. godine.

 

A sada želim prijeći na institucionalan odnos raznih vlasti u Hrvatskoj prema hrvatskim iseljenicima od kraja 19. stoljeća do danas. Ovdje ću vrlo kratko navesti glavne državne institucije koje su bile nadležne za iseljeništvo i kakav je bio njihov pravi odnos prema hrvatskom iseljeništvu.

 

Do 1898. godine nisu se u Hrvatskoj vodile nikakve evidencije o iseljevanju tj. povratku Hrvata iz svijeta. Nažalost, ni danas hrvatska državna tijela ne vode točnu statistu o iseljevanju i povratku hrvatskog stanovništva. Hrvatska je tada bila u sklopu Austro-Ugarske monarhije. Tek banskom odredbom od 12. prosinca 1898. godine određeno je da se vodi statistika i o iseljevanju iz Hrvatske. U Austriji uopće nije postojao iseljenički zakon. U Ugarskoj iseljenički zakon je donesen 1909. godine. Iseljavanje iz Hrvatske nije se smatralo posebnim nacionalnim problemom. Godine 1910. u Zagrebu je izdana brošura sa savjetima kako se iseliti iz Hrvatske u Ameriku. Za one koji danas hoće iz Hrvatske iseliti u Kanadu, tu u pomoć uskaču moderni mediji.  U vrijeme Austro-Ugarske mnoge službe vezane za iseljeništvo obavljala je izravno Središnja vlada u Budimpešti, kao i ona Beogradu tijekom prve i druge Jugoslavije.

 

Braća Antun i Stjepan Radić o hrvatskim iseljenicima prije 100 godina

 

Da vidimo kako su prije Prvog svjetskog rata na pitanje velikog iseljavanja iz raznih hrvatskih područja reagirali tadašnji pojedini hrvatski narodni prvaci kao što su hrvatski književnik, filozof, zastupnik u hrvatskom državnom saboru i ideolog hrvatskog seljačkog pokreta Dr. Ante Radić i njegov brat Stjepan Radić. U čuvenom narodnom i obrazovnom glasilu Dom, Ante Radić je već 1902. godine napisao kako  samo u Americi već ima na stotine tisuća našeg naroda, te da je sramota što se ne zna koliko tamo ima Hrvata.

 

U istom listu 1903. godine Antun Radić napisao je i slijedeće: «Do nedavna je samo obični narod bježao u Ameriku, a inteligencija je na to vikala. Sad već odlaze u Ameriku i naša gospoda». Zatim je dodao: «Jedan mi gospodin reče nedavno – moram si, kaže, te ljude u Americi pogledati». Nakon izjave tog gospodina Antun Radić si postavlja pitanje: «Pa što ćeš gledati te prostake, koje ovdje doma nećeš ni pogledati? Cijele čete prostoga svijeta prolaze Zagrebom, srce im negdje puca, kad moraju ostaviti sve što im je milo i drago, a da nitko ni ne pita: A Bože moj, što te ljude tjera iz doma? A sad kad se čuje nešto o dolarima kod tih ljudi – sad si vi to morate pogledati![3], opisuje Ante Radić odnos nerhvatske gospode i inteligencije u to vrijeme prema iseljavanju stotine tisuća Hrvata u Ameriku.

 

Vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić, mlađi brat Dr. Antuna Radića,  1913. godine napisao je knjižicu «Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći, a naročito u Americi i po cijeloj tuđini», u kojoj je rekao slijedeće:

 

«Čitavu našu domovinu, napose sve naše narodne ljude već dugo vremena zanima pitanje je li toliko iseljavanje iz naše domovine za naš narod od koristi ili od štete… Gubitak naših ljudi, koji se iz Amerike ne vraćaju, i zdravlje i radna snaga, koju mnogi ondje izgube, ne daje se nadoknaditi onim dobitkom što ga ondje pojedinac stekne, jer kroz to naša narodna snaga u domovini postaje sve slabija i sve više se daje prilika strancima da u našu domovinu uđu i naša zemljišta zauzmu i time sve više ugrožavaju opsatank naših ljudi, koji pomalo postaju tuđinci u vlastitoj domovini. Iz svega toga slijedi  da je iseljeništvo usprkos koristi koju donosi pojedincima, po naš narodni i gospodarski život jedno zlo, od kojega treba naš narod na svaki način odvratiti i koliko je moguće u domovini stvoriti prilike da iseljavanje postane suvišno»[4].

 

U toj istoj knjižici Stjepan Radić je napisao pjesmu koju je namjenio Hrvatima u Americi pod imenom «Molba svoj seljačkoj braći u Americi» Na kraju te pjesme  Radić na kraju Hrvatima u Americi upućuje slijedeću molbu:

 

«Treća molba: Da se ko Hrvati ne date u svietu zakopati, nego da se povratite k domu i k ognjištu svomu rođenomu».[5]

 

Ništa se nije promijenilo u zadnjih sto godina

 

Na ove riječi Stjepana Radića prije punih sto godina moramo, na veliku žalost, konstatirati  da danas, jedno stoljeće kasnije, imamo istu tragičnu situaciju u vlastitoj hrvatskoj državi, te ako se na vrijeme ne probudimo ne samo da ćemo se u vlastitoj domovini osjećati kao tuđinci nego ćemo kao narod vjerojatno i nestati.

 

Tito i Komunistička partija  ubijali su hrvatske iseljenike

 

U javnom diskursu u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji iseljeništvo se vrlo rijetko  spominjalo, a posebno ne hrvatsko iseljeništvo. Uglavnom cijelo je hrvatsko iseljeništvo u javnom prostoru u Hrvatskoj imalo zajednički naziv – neprijateljska emigracija, bez obzira da li se radilo o radnicima koji su radili na bauštelama u Njemačkoj ili o akademski obrazovanim osobama u Švicarskoj, Americi ili nekoj drugi razvijenoj zapadnoj državi. Svi su oni bili jednako tretirani i svakome u emigraciji tko se malo više isticao u borbi protiv Jugoslavije, Tito i njegovi najbliži suradnici u Beogradu i Zagrebu slali su ne samo poruke prijetnje nego su te prijatelje i ostvarivali kroz brojna krvava ubojstva diljem Europe.

 

Kao što nam je svima poznato, Titova Jugoslavija je imala u svijetu najjači i najbolje organiziran sustav praćenja njezinih bivših građana koji su pobjegli.

 

U Hrvatskoj je potrebna nova paradigma u odnosima s hrvatskim iseljeništvom

 

U Hrvatskoj je potrebna jedna potpuno nova paradigma u odnosima između hrvatske države na svim razinama i hrvatskog iseljeništva diljem svijeta. Naravno, Hrvatskoj nije potrebno njezino iseljeništvo da bi se Hrvatska razvila u svjetsku gospodarsku i vojnu silu, kao Kina i Indija. No, s druge strane, nema nikakve dvojbe da Hrvatskoj njezino iseljeništvo itekako treba da bi se Hrvatska izvukla iz sadašnje sve opasnije gospodarske, političke, demografske, duhovne i moralne krize. Politika prema iseljeništvu ne smije biti samo privjesak u nekim institucijama nego mora postati sastavni dio mainstream politike u Hrvatskoj.

 

Kako to rade druge države?

 

U zadnjih 30 godina značajan broj zemalja diljem svijeta, koje imaju veliko iseljeništvo, izradile su sveobuhvatne politike i sustave za najbolje moguće iskorištavanje potencijala njihovog iseljeništva za gospodarski i društeveni razvoj tih zemalja. Uz već poznate zemlje koje imaju dugu tradiciju pozitivnih politika i odnosa prema njihovoj dijaspori, kao što su Izrael i Irska, najveći i najsupješniji iskorak u politici i odnosima prema njihovom iseljeništvu napravile su Kina, Indija, Meksiko, Filipini, Armenija, pa i brojne južnoameričke države.

 

Zahvaljujući kineskim iseljenicima Kina je danas druga gospodarski i vojno najjača zemlja na svijetu

 

Kako ovdje nemam dovoljno vremena za detaljniju elaboraciju, za što je potrebna cijela studija, danas je nužno reći ono najvažnije, a to je, u Kini i svijetu opće prihvaćena činjenica, kako je kinesko iseljeništvo, uz pametnu i proaktivnu državnu politiku, imalo ključnu ulogu u razvoju Kine u svjetsku vojnu silu i drugo najjče gospodarstvo u svijetu. Prema projekciji kuće Goldman Sachs iz 2007. godine, Kina bi ve 2017. Godine trebala preteći SAD i postati najveće gospodarstvo u svijetu. I Indija ulaže velike nade da će joj njezina dijaspora pomoći da u ostarenju žarkih snova da Indija jednog dana postane svjetska sila koja će suodlučivati o najvažnijim međunarodnim pitanjima[6].

 

Utjecaj kineskog iseljeništva na gospodarski razvoj Kine sustavno sam istraživao dok sam bio na dužnosti opunomoćenog ministra u veleposlanstvu RH u Pekingu od 1998 do 2003. godine. Iza 70 posto svih stranih investicija u Kini nalazi se novac kineskih iseljenika[7].  Da se Kina nije Kina otvorila i širokih ruku prihvatila njezino iseljeništvo, danas bi ta zemlja umjesto drugog najvećeg gospodarstva svijeta, bila u malo boljem stanju nego što je Sjeverna Koreja. Treba vrlo jasno reći da pozitivan kineski institucionalan odnos prema njezinom iseljeništvu nije novi fenomen. Nacionalistička Vlada Kine već je 1911. godine osnovala Ministarstvo za kineske iseljenike[8] .

 

Indijsko iseljeništvo svake goodine šalje i do pedeset milijardi dolara doznaka u Indiju. Indija ima snažno Ministarstvo za dijaporu, a u Kini ne samo na državnoj razini, nego na svim razinama vlasti postoje na stitine državnih i političkih institucija koje imaju samo jednu zadaću: brinuti se o kineskim iseljenicima i povratnicima iz svijeta.

 

Dakle, i Hrvatska će se morati što prije odlučiti, želi li bez pomoći hrvatskog iseljeništva ostati zemlja kojoj prijeti potpuni gospodarski slom, politička revolucija i demografski nestanak, ili će uz ljudski kapital, znanje, iskustva, mostove u svijetu, pa i financijski potencijal hrvatskog iseljeništva, započeti preporod Hrvatske i izlazak iz sadašnjeg mračnog stanja.

 

Danas se ovdje također usuđujem reći da do potpunog i poželjnog zaokreta u institucionalnom odnosu Hrvatske prema njezinom iseljeništvu neće biti moguće sve dok na hrvatsku političku scenu, u svim političkim strankama, kao na vlasti tako i u oporbi, ne dođu, prvenstveno pošteni ljudi, ali i političari koji nemaju ništa zajedničko s bivšim zločinačkim komunističkim sustavom u Jugoslaviji i koji neće percipirati i gledati na hrvatsko iseljeništvo kroz radnika na baušteli u Njemačkoj, nego kroz činjenicu da danas u svim razvijenim zemljama svijeta ima sto do tristo tisuća visoko obrazovanih članova drugog, trećeg, četvrtog i petog naraštaja hrvatskih iseljenika, koji zauzimaju izuzetno visoko položaje i imaju snažan utjecaj u tim zemljama na području, znanosti i obrazovanja, u gospodarstvu i politici, kulturi, športu itd. Da postoje ljudi koji imaju sve vještine, iskustva i znanja koji su prijeko potrebnni današnjoj Hrvatskoj. Da postoje ljudi koji mogu biti najčvršći most između Hrvatske i svijeta i da postoje ljudi u iseljeništvu koji mogu postati najbolji veleposlanici i diplomatski predstavnici Hrvatske. Sve što je potrebno je da im Hrvatska i njezine institucije pruže ruku i da im se otvoreno kaže: mi vas trebamo pomozite nam.

 

Ako to mogu Armenija, koja ima Ministarstvo za dijasporu od 2008. godine[9], i ako to može Republika Kosovo, koja također ima vrlo aktivno Ministarstvo za dijasporu, koje je počelo s radom 18. svibnja 2011. godine[10], onda nema razloga zašto Republika Hrvatska, koja, u postotku, ima jednu od najvećih dijaspora u svijetu, ne može imati djelotvorno i visoko rangirano Ministarstvo povratka i useljeništva.

 

Sve što sam dobro postigao na mojoj zadnjoj diplomatskoj dužnosti u Melbourneu u odnosima s Australijom bilo je upravo uz pomoć takvih ljudi. Neki od njih su danas i ovdje i ja im se iskreno zahvaljujem. Za budućnost Hrvatske kritično je da hrvatske institucije i hrvatske državna politika vrati povjerenje hrvatskih iseljenika u njihovu domovinu i domovini njihovih očeva, majci i djedova, koje je danas teško narušeno. A ne da se se još uvijek tretira kao primitivce i državne neprijatelje.

 

Zemlje koje nemaju ministarstvo iseljeništva u odnosima s dijasporom jako se koriste o oslanjaju na njihova diplomatska predstavništva, veleposlanstva i konzulate.

 

Nažalost, a to danas ovdje treba otvoreo i jasno reći, hrvatska diplomatska predstavništva u zemljama s najvećim brojem hrvatskih iseljenika već godinama, što zbog lošeg kadroviranja i manjka sredstava, a još više potpune ambivalentnosti hrvatske države prema iseljeništvu, ne ispunjavaju niti minimalne potrebe kod pružanja usluga hrvatskim iseljenicima.

 

Uništavanje hrvatske diplomacije

 

Ovo što ću sada reći je moje osobno stajalište.

 

Dame i gospodo, posebnu osudu za uništavanje hrvatske diplomacije u Australiji u od njezinog dolaska na mjesto ministrice vanjskih i europskih poslova zaslužuje Vesna Pusić. Detaljnije o tom uništavanju hrvatske diplomacije, u kojoj vlada politika podobnih i nepodobnih diplomata tj. vaših i naših,  bit će objavljeno u cjelovitom tekstu.

 

«Emigraciji čast, ali ne vlast»

 

Danas želim podsjetiti i na izjavu prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, koju je dao u intervju Nedjeljnoj Dalmaciji, 25. ožujka 1993. Godine, u kojoj je Boljkovac, napadajući tzv. antifašističke snage u Hrvatskom saboru, rekao slijedeće: «Treba se držati onoga što kaže njemački novinar Štrem – emigraciji čast, ali ne i vlast. Emigracija je časno napravila svoj posao, uz neke izuzetke, ali još 2.5 milijuna Hrvata ne sudjeluje u obrani i izgradnji Hrvatske[11]».

 

Na taj napad Boljkovca na hrvatsko iseljeništvo, koje on i tada naziva emigracija, kao i na povratnike iz iseljeništva, na moju inicijativu 12 Hrvata povratnika iz iseljeništva dalo je izjavu, koju su, između ostalih potpisali i prof. Vinko Nikolić[12], dr. Zdravko Sančević, Ante Beljo, prof. Kazimir Katalinić, Ivo Butković, Tomislav Bošnjak. Izjava, u kojoj smo prosvjedovali protiv kampanje koja se u Hrvatskoj provodi protiv Hrvata povratnika iz iseljeništva i zbog toga što se nas povratnike iz iseljeništva naziva ustaškom emigracijom tj. dobro poznatoj udbaškoj terminologiji prošlog i propalog diktatorskog srpsko-jugoslavenskog režima, za kojim u Hrvatskoj još uvijek neki žale»,  objavljena je u svim važnijim dnevnim listovima u Hrvatskoj 15. svibnja 1993.

 

No sada želim preći na zapravo najvažni pokazatelj stvarnog institucionalnog tj. političkog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Da bi bilo koja država uredno funkcionirala potrebne se razne djelotvorne državne institucije, među kojima su najvažnija ministarstva za pojedina područja. Da bi država vodila računa o svojoj sigurnosti mora imati vojsku i ministarstvo obrane, da bi osigurala red i mir unutar države, mora imati ministarstvo unutarnjih poslova i pravosuđa, za zaštitu državnih interesa na međunarodnom polju, potrebno je ministarstvo vanjskih poslova, pa zatim ministarstvo, gospodarstva, zdravstva, obrazovanja, samo da nabrojim neke. U tom kontekstu sve više država u današnjem globaliziranom svijetu ima i ministarstvo za dijasporu tj. iseljeništvo.

 

(Ne)institucionalan odnos prema Hrvatima u svijetu

 

Na ovom mjestu želim kratko prikazati možda onaj najvažniji dio koji pokazuje kakav je bio i ostao odnos institucionalni Republike Hrvatske tj. njezinih političkih elita prema hrvatskom iseljeništvu i njegovoj važnosti za gospodarski i društveni razvoj naše domovine.

 

Usprkos svim očekivanjima i stvarnim potrebama Hrvatska da se nakon ratnog razaranja što prije gospodarski oporavi, Hrvatska je, što se tiče odnosa sa svojom dijsporom, kontinuirano išla u suprotnom smijeru od pozitivnih i uspješnih svjetskih trendova.

 

U izvješću Predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije za 1966. godinu koje je podnio na zajedničkoj sjednici obaju domova Hrvatskog sabora 22. siječnja 1997. godine, predsjednik Tuđman je, između ostalog, na temu odnosa Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva rekao i slijedeće. Citiram: «Naš je trajni nacionalni i gospodarski interes poticati povratak isljenika i njihova ulaganja u sve oblike života u Hrvatskoj…. isto tako smatram za potrebno ponoviti: treba odlučno uklanjati sve formalne i birokratske smetnje bržem povratku i uklapanju iseljenika u sveukupni život Domovine»[13].

 

Tako je govorio i mislio prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman, koji je bio vrlo svjestan važnosti hrvatskih iseljenika za dugoročan gospodarski i društveni razvoj Hrvatske.

 

No, ja ću sada na vrlo jednostavan i razumljiv način pokušat, možda po prvi puta na ovako značajnom javnom skupu, prikazati da je stvarni razvoj institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema iseljeništvu od početka  stvaranja hrvatske države išao u gotovo potpuno suprotnom smjeru od citiranog stajališta i razmišljanja predsjednika Dr. Franje Tuđmana.

 

Ministar u Vladi 1991. godine: «Ako dođu oni izvana sve će nas poubijati»

 

Krenimo od formiranja prve Vlade Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. godine.

 

U prvoj Vladi u kojoj je predsjednik bio Stjepan Mesić, mjesto ministra u Vladi zaduženog za iseljeništvo, ali bez lisnice, dobio je do tog vremena u iseljeništvu malo poznat povratnik iz Kanade Gojko Šušak. Ta je vlada trajala manje od tri mjeseca, od 30. svibnja 199O. do 24. kolovoza 1990. godine. Šušak je za obavljanje tog važnog poslao imao na raspolaganju samo jednu tajnicu, a ne ministarstvo kako se moglo očekivati s obzirom na tadašnju neosporno ključnu ulogu i važnost hrvatskog iseljeništva u stvaranju hrvatske države. Iako je na vlasti bila Hrvatska demokratska zajednica, koju je hrvatsko iseljeništvo svesrdno pomagalo u predizbornoj kampanji u travnju i svibnju 1990. Godine, bila je to zapravo najava stvarnih namjera i budućih politika i institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Predsjednik Tuđam je tu gotovo bio nemoćan, jer su oko njega glavnu riječ imale osobe, kao što su Mesić, Manolić, Boljkovac (a u pozadini Perković), koji su živjeli u velikom strahu od tzv. «ustaša» iz emigracije. Dok sam bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednog dana u Kabinet ministra Šeparovića, vidno uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnog jedinstva koji je već s vrata viknuo: «Zvonko (Dr. Šeparović, koji takav strah nije nikada pokazivao), ako dođu one ustaše izvana sve će nas sve poubijati». Ministar je još živ i kasnije je stao «na pravu stranu», pa mislim da u ovom trenutku ne treba iznositi njegovo ime. No, slučaj iznosim kao pokazatelj raspoloženja i duboke ideološke podjele koje ja tada, ali i dana vlada u Hrvatskoj.

 

Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. godine na čelo Vlade dolazi Josip Manolić, a Gojko Šušak ostaje i dalje ministar u Vladi bez lisnice, ali uz malo veći broj suradnika. Dakle, ni u vrijeme kad je već počela velikosrpska i jugoslavenska agresija na Hrvatsku i kad je bila potrebna puna mobilizacija hrvatskog iseljeništva i povezanost između ugrožene Hrvatske i hrvatske dijaspore, sve ostaje samo na tome da se hrvatsko iseljeništvo samoinicijativno pokrene i organizira, i ono je to učinilo na veličanstven i posebno uspješan način. Organiziranosti hrvatskog isljeništva tada se čudio cijeli svijet. S dašanje distance i kasnijih događaja na hrvatskoj političkoj i gospodarskoj sceni, možda nije ni iznenađujuće što Hrvatska nije dobila ministarstvo za iseljeništvo u vrijeme dok su na čelu Vlade RH bili Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregorić, Hrvoje Šarinić i Nikica Valentić.

 

  1. srpnja 1991. godine za predsjednika Vlade dolazi Franjo Gregorić, koji na toj dužnosti ostaje do 12. kolovoza 1992. godine. Dva tjedna nakon dolaska Gregorića na čelo Vlade Šušak je 2. kolovoza 1991. i formalno imenovan ministrom iseljeništva, što znači da se nakon počinje proces osnivanja cjelovitog ministarstva iseljeništva. No, zbog teške ratne situacije, Šušak je mjesec i pol dana kasnije, 18. rujna 1991. godine imenovan za ministra obrane, koje nakon toga na neki način djelovalo i kao neformalno ministarstvo iseljeništva, jer nitko nije imenovan na njegovo mjesto sve do 2. prosinca 1991., kad je za ministra iseljeništva imenovan bivši član Hrvatskog narodnog vijeća u iseljeništvu Dr. Zdravko Sančević.

 

Ministarstvo iseljeništva na čelu s dr. Sančevićem trajalo je samo osam mjeseci, do imenovanja Hrvoja Šarinića za predsjednika Vlade 12. kolovoza 1992. godine, kad on ukida Ministarstvo iseljeništva, a Dr. Sančević odlazi na mjesto veleposlanika RH u Bosni i Hercegovini. Kako je bilo moguće da to učini čovjek koji je prije toga bio predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana i osoba od njegovog Predsjednikovog povjerenja? Iz kojih izvora je on imao potporu da je mogao ići kontra barem javno deklariranom stajalištu predsjednika Tuđmana. No, ubrzo će se pokazati, kako Šarinić u toj hrabrosti suprotstavljanja Tuđmanu oko Ministarstva povratka i useljeništva neće ostati usamljen.

 

«Dok postoji ova Vlada nećete imati Ministarstvo povratka i useljeništva»

 

Šarinić je ostao na čelu Vlade do 3. travnja 1993. godine, kad na mjesto mjesto predsjednika Vlade 3. travnja 1993. dolazi Nikica Valentić, koji je tu dužnost obavljao do 7. studenog 1995. godine. Kao što se moglo očekivati, Valentić ne vraća Ministarstvo iseljeništva, pa čak ne pristaje ni na imenovanje ministra bez lisnice koji bi se brinuo za iseljeništvo.

 

U vrijeme dok je Valentić bio na čelu Vlade u iseljeništvu se pojavljuju prva razočaranja vezana za negativan institucionalan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu i počinje, u dijaspori, ali u u Hrvatskoj, od strane sve većeg broja povratnika, snažno lobiranje kod predsjednika Tuđmana da se osnuje Ministarstvo povratka i useljeništva. No, Valentić se opire tom pritisku sve do 11. svibnja 1995. kad kao rezultat kompromisa za ministra u Vladi, opet bez lisnice i ministarstva, dolazi u hrvatskoj dijaspori, osim u Kanadi, potpuno nepoznat povratnik i mali poduzetnik iz Toronta, Marijan Petrović, koji nije imao potrebne ni političke niti stručne kvalifikacije za to važno mjesto u Vladi. No, takav potez nije bio plod slučajnosti nego savjesnog plana od strane već spomenutih političkih elita da onemoguće ozbiljnije oslananje Hrvatske na hrvatsko iseljeništvo za svoj gospodarski i društveni razvoj.

 

Na ovom mjestu moram reći nešto što je osobno, ali bez iznošenja tog svjedočanstva i iskustva nemoguće je dobiti sliku koliko su političke elite u Hrvatskoj išle daleko u opstruiranju i sabotiranju samog predsjednika Tuđmana kad je bila riječ o sveukupnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu i velikim potrebama Republike Hrvatske za njezin društveni i gospodarski razvoj.

 

Pokušaj obnove i reforme Hrvatske seljačke stranke

 

Iako sam do tada imao visoke dužnosti u Ministarstvu vanjskih poslova i sigurnu diplomatsku karijeru ispred mene, zbog razočaranja u kojem je pravcu Hrvatska išla u gospodarskom i svakom drugom pogledu, a posebno zbog pljačke i korupcije koja već onda bila evidentna, u listopadu 1994. godine dao sam otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova i do srpnja 1995. godine i cijelosti sam se posvetio radu da se Hrvatsku seljačku stranku, najveću hrvatsku demokratsu stranku u povijesti hrvatskog naroda, pretvori u ozbiljnu hrvatsku domoljubnu stranku koja će biti korektiv Hrvatskoj demokratskoj zajednici i koja neće dozvoliti, da se nakon, prijeg ili kasnijeg, odlaska HDZ-a na političku pozornicu u Hrvatskoj vrate projugoslavenski hrvatski komunisti. Prije toga sam predsjedniku Tuđmanu, s kojim sam uvijek bio u odličnim odnosima od našeg susreta u Hamiltonu, Kanada, 25. Studenoga 1989. godine i dugog razgovora u kući predsjednika HSS-a za Kanadu, Ivana Korena, otvoreno rekao «da kad bi se tvornica automobila Ford u Australiji( u kojoj sam radio jedanaest godina radio kao koordinator za zapošljavanje, pregovore sa sindikatima itd.) financijski i gospodarski neodgovorno ponašala kao što se ponaša hrvatska država, Ford bi za šest mjeseci bankrotirao».

 

Suradnja bivših komunista u HDZ-u i HSS-u

 

Nažalost, zbog suradnje bivših komunista u HDZ-u i u HSS, taj projekt je propao i nakon što sam potrošio svu ušteđevinu koju sam imao našao sam se na ulici, bez posla i sredstava za život. U takvoj situaciji došao sam u dilemu: vratiti se u Australiju, gdje se godinu dana ranije vratila moja obitelj, ili ostati u Hrvatskoj i dalje se boriti za ideale i Hrvatsku za koju smo se, usprkos svim opasnostima, desetljećima borili i zalagali u iseljeništvu?

 

Na kraju sam se odlučio ostati u Hrvatskoj i obratio sam se ministru Marijanu Petroviću koji je imao ured u Banskim dvorima, ali, kao i Gojko Šušak 1990. godine, imao je samo jednu tajnicu. Rekao sam Petroviću da mu mogu pomoći u njegovom uredu i da se možemo zajedno boriti za stvaranje ministarstva povratka i useljeništva. Ovdje želim izraziti posebnu zahvalu pokojnom ministru Petroviću koji je prihvatio taj moj prijedlog i ja sam, zajedno s jednim povratnikom iz SAD-a. Počeli smo, u Banskim dvorima, normalno raditi u Uredu ministra Petrovića, koji je odmah na početku, kako nam je rekao, tražio od predsjednika Vlade Nikice Valentića da nas dvojcu zaposli u svojem uredu. No, nakon dva tjedna Petrović nam je osjetno razočaran rekao: «dečki žao mi je, ali predsjednik Vlade je rekao kako je uvedeno zamrzavanje primanja ljudi u državnu upravu i ne mogu vas zaposliti».

 

Povratnik iz SAD-a odmah je otišao iz Petrovićevog ureda. No, ja nisam htio odustati i rekao sam Petroviću slijedeće: «Marijane, meni je potpuno jasno o čemu se radi. Oni ne žele da se stvori i razvije djelotvorno i snažno ministarstvo povratka i useljeništva. Ja neću odustati. Ako mi dadeš priliku da tebi pomognem u stvaranju ministarstva, ja sam spreman besplatno raditi u tvojem uredu još pet mjeseci. Nemam novaca za život, ali ću posuđivati i ne želim da uspije njihov pakleni plan i urota protiv hrvatskog iseljeništva».

 

Iako nije bio posebno hrabar čovjek, Petrović me ugodno iznendio njegovim odgovorom da kod njega mogu ostati i raditi koliko dugo želim. Tako sam od početka kolovoza 1995. godine, pa sve do 1. siječnja 1996. godine radio puno radno vrijeme u uredu ministra Petrovića bez plaće. Na posao sam dolazio redovno svaki dan i uglavnom radio deset do dvanaest sati na dan. Pisao sam ministrove dopise, iz ureda sam slao dopise na službenom zaglavlju s mojim potpisom, i pisao sam program za ministarstvo povratka i useljeništva za koje sam bio duboko uvjeren da je potrebno Hrvatskoj. Išao sam često na konzultacije u Sabor s pojedinim zastupnicima koji su nam bili skloni, izdavao priopćenja za javnost, a cijelo to vrijeme nisam bio službeno zaposlen u Kabinetu ministra Petrovića niti u Vladi Republike Hrvatske, niti sam za taj moj rad dobio jednu jedinu kunu. Nitko me nije pitao Ante imaš li ti od čega živjeti.  Dakle, radio sam volonterski i bez plaće, jer me tadašnja Valentićeva vlada nije htjela zaposliti.

 

U tom sam razdoblju znao popiti kavu  s povratnikom iz Pariza, Milanom Radoševićem, koji je bio savjetnik potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Borislava Škegre, i čija se soba nalazila nedaleko od Ureda ministra Petrovića. Jednog dana me je u uredu posjetio Radošević  i rekao doslovce slijedeće: «Ante, zašto gubiš vrijeme. Vjeruj mi, prema onom što ja znam, dok bude postojala ova vlada nikad neće biti odobreno stvaranje tog vašeg ministarstva povratka i useljeništva». Nažalost, bio je sasvim u pravu.

 

I onda je došlo do prekoreta. Dvadeset i devetog listopada 1995. godine održani su izbori za Sabor Republike Hrvatske, na kojima je ponovno pobjedio HDZ (45%) i Nikica Valentić odlazi s mjesta predsjednika Vlade 7. studenog 1995. A na njegovo mjesto dolazi Zlatko Matešu. Za razliku od Nikice Valentića, koji se izvan očiju javnosti često suprostavljao predsjedniku države Dr. Tuđmanu, i koji nije dozvolio osnivanje ministarstva povratka i useljeništva, Zlatko Mateša je morao popustiti pod pritiskom predsjednika Tuđmana i lobiranja hrvatskog iseljeništva kao i povratnika u Hrvatsku.

 

Konačno 13. studenog 1996. osnovano je Ministarstvo povratka i useljeništva. Ja sam u međuvremenu od 1. siječnja 1996. godine  bio i službeno zaposlen u Uredu ministra Petrovića kao savjetnik u Vladi. No ni tada, niti do danas nisam nikada bio plaćen za rad koji sam svakodnevno uredno obavljao u Vladi tj. Uredu ministra Petrovića od početka kolovoza 1995. godine do 1. siječnja 1996. godine.

 

Nažalost nakon vrlo dobrog početka rada tog ministarstva, dvije godine nakon njegovog osnivanja ponovno su na scenu stupile one iste snage koje su  ranije sprječavale njegovo osnivanje. S vremenom se pokazalo da ministar Petrović nije bio dorastao važnosti vođenja tako važng ministarstva. Nisu prošle brojne inicijative i pokušaju da se zakonski regulira status i prava iseljenika i povratnika. Taj je zakon, kojeg smo mi priredili u Ministarstvu povratka i usljeništva, mjesecima stajao u ladici jednog ministra u Vladi. Uplašene da bi taj zakon mogao široko otvoriti vrata povratku hrvatskih iseljenika, na scenu su stupile već spomenute hrvatske gospodarske i političke elite koje su se ranije protivile uspostavi Ministarstva povratka i useljeništva.

 

Umjesto ministra Petrovića Mateša smjenjuje mene, a zatim ukida i Ministarstvo povratka i useljeništva

 

Nakon što je predsjednik Tuđman već bio donio odluku da treba smijeniti ministra Petrovića i na njegovo mjesto dovesti osobu s daleko većim političkim utjecajem, znanjem i autoritetom, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, umjesto ministra Petrovića predsjednik Vlade Zlatko Mateša smijenio je mene s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva, a Marijan Petrović je ostao voditi ministarstvo u kojem je bilo sve više nezadovoljnika. Godine 1997., kao pomoćnik ministra, napravio sam prijedlog programa (intervju o tome objavljen je u Glasu Slavonije) o tome kako je moguće u Hrvatsku u pet godina vratiti trideset tisuća obitelji iz cijeloga svijeta, koje bi u Hrvatsku donijele 10 milijardi maraka u gotovini, što bi bila velika injekcija za razvoj hrvatskog gospodarstva. Pokojni ministar Petrović mi je nakon jednog sastanka u Vladi vrlo oštro rekao: «Ante, naređujem ti da taj program nikada više ne spominješ u medijima i javnosti».

 

Ministarstvo povratka i useljeništva  ukinuto je nešto više od godinu dana kasnije, u svibnju 1999. godine i pripojeno Ministarstvu razvitka, iseljeništva i obnove, koje je vodio ministar Dr. Jure Radić. U tom ministarstvu je od 18. svibnja 1999. godine do odlaska HDZ-a s vlasti 27. siječnja 2007. godine postojala Uprava za iseljeništvo, koju je vodio državni tajnik Marin Sopta.

 

Poslije smrti prvog predsjednika RH Dr. Tuđmana u prosincu 1999. godine i dolaska lijeve koalicije na vlast u Hrvatskoj u siječnju, počinje još siromašnije  razdoblje institucionalne suradnje između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva, koje, s većim ili manjim intenzitetom traje sve do danas, dakle punih 14 godina.

 

U Vladi Ivice Račana, od 27. siječnja do 23. prosinca 2003. godine institucionalni odnos RH prema hrvatskom iseljeništvu sveden je na jedan mali Odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, koji je bio smješten izvan sjedišta ministarstva i koji je više služio za transfer politički ili drugačije nepoželjnih djelatnica i djelatnika u MVP-u iz raznih važnih odjela u Odjela za iseljeništvo koji je imao potpuno marginalnu ulogu u MVP-u.

 

Dolazak Dr. Ive Sanadera i HDZ-a na vlast 23. prosinca 2003. godine dočekan je s velikom euforijom kako u Hrvatskoj tako i, a možda i još više, u hrvatskom iseljeništvu, jer je tadašnji predsjednik Vlade i sam dugo godina živio Austriji, u jednoj vrsti iseljeništva. Malo tko je mogao i sanjati, a kamo li predviđati da će to biti jedno od najgorih razdoblja u povijesti mlade hrvatske države kad je riječ o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu. No, moje ikustvo s dr. Sanaderom upućivalo me na oprez.

 

Mate Granić nije želio imati veći broj povratnika u MVP-u

 

U vrijeme dok je Dr. Sanader 1992. godine bio zamjenik ministra vanjskih poslova, Dr. Mate Granića, obavljao sam dužnost načelnika Odjela za informiranje u Ministarstvu vanjskih poslova.  Na kolegijima Ministarstva uporno sam i redovno tražio veće angažiranje Hrvata iz dijaspore u radu Ministarstva vanjskih poslova. Kad sam mu već dosadio s tim pitanjima, Dr. Sanader, s kojim sam u tom vremenu vrlo korektno surađivao, na jednom sastanku oštro me je prekinuo sa slijedećim riječima:  «Ma daj Ante, dosta mi je slušanja o tom tvojem iseljeništvu». Još negativniji odnos prema Hrvatima iz iseljeništva imao je ministar vanjskih poslova Mate Granić.  Prof. dr. Zvonimir Šeparović, koji je bio ministar vanjskih poslova od 31. srpnja 1991. do 27. svibnja 1992. bio je jedini ministar vanjskih poslova, u moje vrijeme, koji je vrlo rado i često u svom kabinetu primao hrvatske iseljenike, bez obzira na njihov status ili zemlju u kojoj su živjeli. Kao glasnogovornik MVP-a, s dr. Šeparovićem sam obišao značajan broj glavnih gradova europskih zemalja u kojima je ministar znalači i odlučno lobirao za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

 

Mesić u Šangaju: «Ante, pa zašto si se ti vratio u Hrvatsku iz onako lijepe zemlje kao što je Australija»

 

Ovdje želim iznijeti i nevjerojatno pitanje koje mi je tijekom službenog posjeta NR Kini 13. svibnja 2002. godine pred tada zamjenikom predsjednika Vlade Draženom Budišom i drugim članovima službenog izaslanstva RH, postavio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Kao opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu bio sam službeni član državnog izaslanstva. U razgovoru za vrijeme ručka postavio mi je slijedeće direktno pitanje: «Ante, pa ti si živio u onako lijepoj i uređenoj zemlji kao što je Australija. Zašto si se onda vratio u Hrvatsku»?

 

Bio sam jako šokiran i žalostan zbog tog pitanja. Mesić je dobro znao što sam u Hrvatskoj radio od 1990. godine i zašto sam se vratio. Ja sam mu samo kratko odgovorio: «Gospodine predsjedniče, pa Vi najbolje znate zašto sam se vratio». Jedno poglavlje moje knjige nosit će naslov – Zašto sam se vratio u Hrvatsku?.

 

Nažalost, ne samo da dr. Sanader i HDZ nisu u razdoblju od 23. prosinca 2003. godine do 1. srpnja 2009. godine, kad je Dr. Sanader odstupio s mjesta predsjednika Vlade, obnovili toliko nužno potrebno Ministarstvo povratka i useljeništva, nego su Odjel za iseljeništvo U MVP-u, koji je postojao u Vladi Ivice Račana, na početku sveli na još nizu razinu. Ovdje imam kopiju organizacijskog ustrojstva  cijelog Ministarstva vanjskih poslova od 3. ožujka 2004. godine u kojem postoji kućica za Odjel za iseljeništvo, ali bez upisanog i jednog jedinog djelatnika.

 

Taj zastrašujuće nerazuman, neshvatljiv i negativan odnos prema hrvatskom iseljeništvu nastavljen je sve do kraja zadnjeg vladanja HDZ-a tj. do 23. prosinca 2011. godine.

 

Ipak potrebno je naglasiti da je pred konac mandata Jandanke Kosor u 2011. godini donesen Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, koji je postao dobra podloga za nastavak rada  vlade Zorana Milanovića kad je riječ o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu.

 

Kod vodećih hrvatskih stranaka nema razlike u politici prema iseljeništvu

 

Da samo vrlo kratko vidimo što je od 23. prosinca 2011. godine u odnosu na institucionalnu politiku učinila koalicijska vlada predsjednika Vlade Zorana Milanovića i potpredsjednice Vlade Vesne Pusić .

 

Na temelju maloprije spomenutog Zakona, Vlada RH je 9. svibnja 2012. godine osnovala Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u kojem danas, koliko mi je poznato, radi oko tridesetak osoba. Uredom upravlja predstojnica mr. Darija Krstičević, u položaju zamjenika ministra.  Vlada je u lipnju 2013. godine osnovala u savjet za Hrvate izvan Hrvatske i imenovala članove koji bi trebali pomagati u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Hrvatske.  U Savjet su imenovane ukupno 82 osobe iz redova hrvatskih manjina, hrvatskog iseljeništva, te Bosne i Hercegovine  i kao predstavnika državnih tijela  Republike Hrvatske.

 

Nažalost, Državni ured za Hrvate izvan domovine, što nikako nije odraz manjka sposobnosti, stručnosti, domoljublja, volje i želje osoba koje vode taj Ured i koje tamo rade, samo je privjesak ostalim ministarstvima i drugim državnim institucijama. Ured nema nikakve stvarne moći kad je riječ o dubinskoj i strateškoj promjeni odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu, niti ima moć i pristup najvažnijim medijima u Hrvatskoj koji su imali glavnu ulogu u stvaranju negativnog imidža o hrvatskom iseljeništvu, i bez čijeg totalnog zaokreta i pozitivnog angažmana prema pitanju hrvatskog iseljeništva nije moguće promijeniti sedamdeset godina sustavno izgrađivanu i nametanu negativnu sliku o Hrvatima u u iseljeništvu.

 

Usprkos određenim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i broju djelatnika, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, nema u državnoj upravi onu težinu i onaj autoritet koji je za tako važnu djelatnost potreban. Ured se zbog toga uglavnom bavi poslovima kao što su stipendije, financiranje kulturnih projekata u iseljeništvu izdavanje nekih publikacija, plaćanjem putovanja i drugim važnim, ali ne i ključnim tj. strateškim tj. političkim, gospodarskim, investicijskim i demografskim (povratak itd) pitanjima u odnosima RH s hrvatskim iseljeništvom.

 

Ministar za povratak i useljeništvo mora biti ključna osoba u Vladi RH

 

Ukoliko Ured i priprema neke ključne strateške preporuke i prijedloge za Vladu, oni u javnosti nisu vidljivi. Zašto? Pa zato što za razliku od velikog broja država u svijetu, Hrvatska nema Ministarstvo povratka i useljeništva. Nema ministra zaduženog za iseljeništvo koji sjedi ne samo na sjednicama Vlade, nego po, važnosti koje danas iseljeništvo ima, i ministar koji bi trebao biti jedan od potpredsjednika Vlade Republike Hrvaske.

 

Naravno, Hrvatska nema ni Vladu, niti premijera Vlade, ni ministra vanjskih poslova, a još manje predsjednika države, koji bi svojim neospornim autoritetom podržavali  pozitivnu politiku prema hrvatskom iseljeništvu i koji bi rušili sve birokratske prepreke koje stoje na putu povratka Hrvata iz svijeta u Hrvatsku. Na primjer u Armeniji, koja ima tri milijun stanovnika i oko tri milijuna iseljenika,  ministar za dijasporu je drugi po važnosti dužnosnik u Vladi Armenije, odmah iza predsjednika vlade[14].

 

Hrvatske političke elite i dalje protiv povratka sposobnih Hrvata i Hrvatica iz svijeta

 

Da u Hrvatskoj imamo političke elite koje čvrsto stoje iza na papiru napisanih riječi u Zakonu o Hrvatima izvan Republike Hrvatske, onda bi nam možda bio dovoljan i sadašnji državni ured, čiji bi rad pomagalo svako ministarstvo i sve lokalne vlasti diljem Hrvatske, od županijskih, do gradskih i općinskih. No, mi imamo političke elite koju su u zadnje vrijeme uvele nekoliko drakonskih, ali i financijski besmislenih i pljačkaških zakona prema iseljenicima, kao što je porez na inozemne mirovine i  najava uvođenja Zakona o prebivalištu tj. osobnim iskaznicama itd.

 

Zbog kratkoće vremena ovdje nisam u mogućnosti napraviti duži osvrt na djelovanje Hrvatske matice iseljenika i Saborskog odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske. O djelovanju Hrvatske inozemne pastve u iseljeništvu govorit će kasnije fra Josip Bebić. Kad je riječ o djelovanju Inozemne pastve onda se mora otvoreno reći da je to jedini svijetli primjer desetljetne brige i pozitivnog djelovanja jedne javne institucije prema Hrvatima diljem svijeta

 

O Matici je danas ipak potrebno reći da su, osim početkom 90-tih godina, i toj instituciji podrezana krila u financijskom i kadrovskom smislu, i da se zbog utega prošlosti Matica nije mogla nametnuti hrvatskom iseljeništvu kao adekvatna zamjena za ukinuto Ministarstvo povratka i usljeništva.

 

Zakazao i Odbor za iseljeništvo u Saboru RH

 

Puno se nade ulagalo i u Odbor za iseljeništvo u Saboru RH, koji kontinuirano traje već više od 15 godina. Nažalost, ni taj Odbor, iako se radi o izabranim saborskim zastupnicima nije mogao promijeniti odnos snaga na hrvatskoj političkoj i gospodarskoj pozornici na kojojoj je prevladavalo Boljkovćevo geslo: «emigraciji čast, ali ne i vlast». Tako da su i mnogi zastupnici u tom Odboru, zbog stranačke discipline, glasovali u više navrata da se broj zastupnika iz dijaspore smanji s početnih 12 na današnja tri zastupnika. U Saboru se kontinuirano dižu ruke za Zakone koji sve više udaljavaju hrvatsko iseljeništvo od Domovine. Već godinama zahtjevi za stjecanje hrvatskog državljanstva preko hrvatskih diplomatskih predstavništava ne tako rijetko traju i od dvije do tri godine.

 

Posebno velike prepreke za stjecanje hrvatskog državljanstva postavljene su za Hrvate iz Bosne i Hercegovine, koji su se iselili prije raspada Titove Jugoslavije. Zar je onda čudno, što u Australiji, gdje ima najmanje dvjesto tisuća Hrvata prve, druge i treće generacije, samo njih sedam tisuća ima hrvatsko državljanstvo i pravo glasovanja na izborima u Republici Hrvatskoj.

 

Hrvatska je danas jedna od rijetkih država s velikom dijsporom koja nema ministarstvo povratka i useljeništva.

 

 

Zbog masovnog iseljevanja iz Hrvatske u SAD-e u zadnjem dijelu 19. i početkom 20. stoljeća,  1903. godine, hrvatski književnik, filozof, glavni tajnik Matice Hrvatske i zastupnik u Hrvatskom saboru Dr. Ante Radić je u listu Dom 1903. godine napisao, citiram: «da bi bilo sasma u redu da hrvatska vlada stvori poseban odjel ili ministarstvo za Hrvate izvan hrvatske države. A posla bi to ministarstvo imalo puno. Koliko bi brige trebalo samo samo za ono 300.000 Hrvata što žive u Americi»[15], završetak citata. Dakle, prije 110 godina, kad smo imali puno manje iseljenika, postojala je u Hrvatskoj veća spoznaja o potrebi osnivanja ministarstva za hrvatsko iseljeništvo nego danas kad imamo najmanje tri milijuna iseljenika diljem svijeta.

 

Strah od hrvatskih domoljuba i sposobnih ljudi

 

Za razliku od drugih država čiji su čelni ljudi već davno prepoznali potencijal i važnost njihovih dijaspora, usudim se reći da mi danas u Hrvatskoj imamo čelne ljude koji s Hrvatima u dijaspori rađe vode svjetonazorsku svađu i rat nego dijalog kako i na koji način najbolje iskoristiti golemi potencijal hrvatskoj isljeništva za razvoj Hrvatske. Ali ono što je najtragičnije i što je najveća prepreka  ne samo za prepoznavanje potencijala hrvatskog iseljeništva, nego i za razbijanje otpora prema hrvatskom iseljeništvu, hrvatska ima političke i gospodarske elite koje u hrvatskom iseljeništvu možda više ne vide samo «ustašku emigraciju».

 

Oni što oni danas vide u dijaspori su u visokom postotku sposobne, stručne, iskusne, odgovorne, visoko obrazovane, u svijetu ugledne ljude, i k tome još i ljude s velikim domoljubnim nabojem, koji bi, ako bi se otvorila vrata za njihov dolazak u Hrvatsku, ugrozili sadašnje hrvatske političke, gospodarske i intelektualne elite. Te nenarodne elite našu domovinu Hrvatsku tretiraju kao selo u kojem oni mogu biti na čelu i ispunjavati njihove osobne tj. obiteljske egzistencijske potrebe, a ne želi vidjeti Hrvatsku koja je bogata, koja je razvijena, i koja je konkurentna u sve kompetetivnijem svijetu u znanju i proizvodnji, inovativnosti i obrazovanju.

 

Kad je riječ o institucionalnom odnosu prema svojem iseljeništvu onda svi pokazatelji neumoljivo pokazuju kako Hrvatska vodi politiku koja je sasvim suprotna od pozitivnih svjetskih trendova.

 

Mi hrvatski iseljenici i povratnici iz iseljeništva jednako smo odgovorni

 

Bio bi veliki propust da danas ovdje otvoreno ne kažem kako smo mi i koji smo bili iseljenici i politički emigranti i koji smo se od samog početka stvaranja samostalne hrvatske države vratili u Hrvatsku također djelomično odgovorni za ono što se danas događa u Hrvatskoj. Naravno, to nije tema ovog predavanja i o tome ću puno više reći na drugim mjestima.

 

Danas je dovoljno samo napomenuti da se u Hrvatsku nakon prvih slobodnih izbora u travnju 1990. godine i proglašenja hrvatske samostalnosti 25. lipnja 1991. godine vratio premalen broj hrvatskih iseljenika, što je bilo nužno da bi se značajnije moglo utjecati na sprečavanje scenarija koji se kasnije dogodio i zbog kojeg smo danas kao narod i država u tako teškoj i opasnoj situaciji. Isto tako mora se reći, osim u iznimnim slučajevima, mi koji smo se vratili u Hrvatsku odmah na početku bili jednako podijeljeni kao što smo to bili u političkoj emigraciji i uglavnom smo, čast iznimkama, vodili računa o vlastitom probitku, a ne za osnaživanje iseljeničkog političkog i gospodarskog lobija u Hrvatskoj, što je legitimno u svim demokratskim državama na svijetu.

 

Najveći postotak odgovornosti za tu kapitalnu grešku snose oni povratnici koji su stvorili kanadski lobi povratnika tj. pojedinci iz Kanade  koji su ljubomorno čuvali njihove stečene pozicije. O imenima ću progovoriti u mojoj knjizi. Što se pak mene osobno tiče, ono kratklo vrijeme dok sam imao kakav takav utjecaj, zaposlio sam u Ministarstvu vanjskih poslova, i na drugim mjestima, određen broj ljudi iz Australije koji mi ne samo nisu bili osobni prijatelji, nego su bili članovi političkih organizacija koje nisu imale veliko mišljenje o Hrvatskoj seljačkoj stranci u kojoj sam imao razne dužnosti u Australiji. Dapače, početkom 90-tih godina iz Melbournea su dolazili pojedini istaknuti članovi hrvatske zajednice koji su indirektno ili direktno tražili od predsjednika Tuđmana da me otpusti iz svojeg ureda, jer nisu mogli podnijeti da budem blizu predsjednika Tuđmana, koji me je spasio od mnogih progona, kako udbaškog podzemlja u Hrvatskoj, tako i nekih visokih dužnosnika koji su, kako se kasnije, doznalo, imali sumnjivu prošlost u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

 

Do 1990. možda naša najveća greška bila je u u tome što je iseljeništvo naivno, ali i zbog nedovoljne informiranosti, vjerovalo da će hrvatske domovinske elite biti sposobne voditi i urediti hrvatsku državu prema uzoru država u kojima smo živjeli. Iseljeništvo je Hrvatskoj dalo blank tj. otvoreni ček na svim područjima, bez bilo kakvog prava i mogućnosti da za naš veliki doprinos u sudjelovanju stvaranja hrvatske države, imamo kakav takav mehanizam utjecaja na ono što se u Hrvatskoj događa.  No, o velikoj odgovornosti, odnosno nesnalaženju hrvatske političke emigracije i cijelog iseljeništva za današnje stanje u Hrvatskoj pripremam poseban esej.

 

Na kraju želim citirati izjavu uzoritog kardinala Josipa Bozanića, koji je prije nekoliko dana u razgovoru za Večernji list rekao: «U Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti». Dakle, svi smo na osobnoj razini odgovorni za ovo što nam se u društvu i državi danas događa.

 

Usprkos svemu i svima, Hrvatska će opstat i kad nas ne bude.

 

Ovo izlaganje ipak želim završiti s pozitivnim porukom. Hrvatski je narod jedan od najraseljenijih naroda. Danas bi se uistinu moglo reći da nad hrvatskon narodom, koji živi u svim dijelovima svijeta, nikada ne zalazi sunce. U ovim vrlo teškim vremenima duboke gospodarske, političke, duhovne i moralne krize sve se češće postavlja pitanje hoćemo li kao narod opstati? Svjestan sam da u domovinskoj Hrvatskoj, za razliku od iseljene Hrvatske,  još uvijek ne vidimo sunce na kraju mračnog tunela. No, nemojmo dozvoliti da se ta sumnja pretvori u paklenu želju da hrvatski narod uistinu propadne. Od ove današnje i svake druge pogibelji hrvatski narod u domovini i iseljeništvu neće nitko drugi spasiti osim nas samih. Sve dok u sebi osjećamo da u nama živi hrvatska duša i dok ona u nama zaista živi, živjet će vječno i hrvatski narod i on neće propasti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] The Jerusalem Post, 19. siječnja 2014.

[2] Lovorka Čoralić, Barani u Mlecima, str. 43. Dom i Svijet, Zagreb 2006.

[3] Dr. Antun Radić, Dom, 1903. godine

[4] Stjepan Radić , Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći, Slavenska knjižara Stjepana i Marije Radić, Zagreb 1913. godine

[5] Stjepan Radić, Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći…

[6] Dr. Mahalingam, India’s Diaspora Policy and Foreign Policy 21 October 2013.

[7] Wang Qian, What have overseas Chinese contributed to China in past 30 years.

[8] V. Suryanarayan, People’s Republic of China’s Policy towards Overseas Chinese, South Asia Analysis Group, 07/11/2012, www.southasiaanalysis.org/node/1044

[9] www.mindiaspora.am

[10] Lizagashi,  Kosovo Diaspora, The Staregy on Diaspora and Migration, 5 September 2013., www.kosovodiaspora.org/201309/05

[11] Fašistički juriš pripada prošlosti, Nedjeljna Dalmacija, 24. ožujka 1993. Godine, str. 7.-8.

[12] Izjava Hrvata povratnika iz isljeništva – Želimo biti živi most, Večernji list, 15. svibnja 1993., str.4.

[13] Bilten Ministarstva povratka i usljeništva, br. 1. siječanj 1997., str. 2.

[14] www.mindiaspora.am

[15] Dr. Antun Radić, Dom, 1903. godine