Hrvatska=četnička prčija: Porfirije prijeti da će Srpska crkva odlučiti o statusu Hrvatske prvoslavne crkve

0
5656

Ako bilo tko tvrdi da je nad pravoslavljem u Hrvatskoj izvršeno neko nasilje, pljačka ili „srbizacija“, on zapravo optužuje svih 14 mjesnih Crkava, odnosno cjelokupnu Pravoslavnu Crkvu za spomenute navodne zločine. Ukratko – borba protiv jurisdikcije SPC na teritoriju RH je zapravo borba protiv pravoslavlja kao vjere. Ako bi ikada u budućnosti došlo do bilo kakve promjene pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, to će biti samo s blagoslovom SPC kao nadležne, i uz prihvaćanje ostalih 13 pravoslavnih Crkvi. Sve drugo je čin nasilja i pokušaj iskorjenjivanja pravoslavlja iz Hrvatske.- ovo je tekst objavljen na službenoj stranici SPC-a Zagreb, ne znamo točno koliko su vina popili i koje su sve četničke pjesme braditi opjevali prije ove objave.

-Ne znam, da odem u SRBIJU  da dobijem priznanje crkve, možda u njihovu vladu? -komentirao je arhiepskop HPC-a Aleksandar ove riječi iz SPC-a.

Čisto da podsjetimo koga plaćamo pustiti ćemo jedan uradak bradonje koji se naziva glavnom facom pravoslavlja u Zagrebu;

A nije bolje niti u njihovim vrtićima; ovi bradonje šire četništvo među djecom, a koliko znamo Isus nije bio četnik.

Arhiepiskop Aleksandar ispred HPC-e ( koju ne želi priznati prosrpska vlast u Hrvatskoj) primijetio  je neke detalje iz baljezgarija bradatih spodoba Zagrebu, koje pak tvrde da su u Hrvatskoj “oduvek”.

O kojem kalibru lažljivaca se radi arhiepiskop Aleksandar je ukazao prvo na primjeru u manastiru Krka gdje su ovi srpski prevaranti godinu dolaska napisali na neubičajan način za to stoljeće. Na kamenoj ploči ovi povijesno nepismeni bradonje napisali su 1402 godinu arapskim brojkama što arihiepiskop Aleksandar opovrgava, jer se tako nije pisalo u to vrijeme.

Nadpis krčke ploče

Za arhiepiskopa Aleksandra nije čudan ovaj način krivotvorenja istine, jer samu srpsku književnost prema njegovim istraživanjima stvorili su Bugari u 15. stoljeću, a Vuk Karadžić krađom od Bartola Kašića opet ju osniva u svoje vrijeme, otimanje je njihov način lažiranja povijesti.

Da se radi o najvećim prevarantima u pravoslavnom svijetu zapravo dokazuje  njihovo priznanje kako su mitom plaćali priznanje crkve dva puta, što nije upamćeno u povijesti pravoslavlja. I oba puta su dali mito u Carigradu.

“Godine 1830., kneževina Srbija dobija autonomiju u okviru Turskog carstva. Ova politička autonomija je uzrokovala i crkvenu te se 1832. formira autonomna(ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon uplate Carigradu 200 000 groša u novcu).

https://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/10/od-kada-djeluje-srpska-pravoslavna.html?m=1

Ova crkva ima naziv Beogradska arhiepiskopija (nije SPC).”-pišu na stranici ove nakaradne crkve u gradu Zagrebu. Što treba primijetiti? Beogradska arhiepiskopija, a ne SPC. Znači sami potvrđuju da su crkva loših bradatih lažljivaca koja komponira četničku muziku.

-Nakon Berlinskog kongresa 1879 kad je Srbiji pripojena Niška oblast, koja je oduvjek bila Bugarska, Beogradskoj arhiepiskopiji pripojena je veća i više rangirana Niška mitropolija. Nova crkva, koja je stvorena na ovaj način dobije autokefalnost od Carigradske patrijaršije i dobije naziv Pravoslavna crkva u Srbiji(nije SPC).

 

(Nije poznato jesu li i tada nešto plaćali)

1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.Autokefalnahrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi. Njemu su uplatili 1,5 mln fr. franaka. U pravoslavlju je to nezapamćeno ponašanje, jedino u svijetu da se podmićuje patrijarha.- tvrdi arhiepiskop Aleksandar.

Mi ćemo dodati kako je slučajno taj patrijarh mason…

Stavili smo i citat iz knjige arhiepiskopa Aleksandra na ovu temu;

 

aco arhiepiskop

 

…njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)” (13)

Mora se nadodati:

Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti djaceze srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog, zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj da je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više careva Bizanta dokazao da je dijaceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije. Srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija nije bila u stanju plaćati nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijaceze taj porez započela plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija.

U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje – sadrži 33 eparhije. Njena dijaceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru, Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne općine u Hrvatskoj (Sriem i Dalmacija), Veneciji, i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koji su odvojeni u posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita.

Снегаров Иван, История на Охридската архиепископия-патриаршия, том 2. От падането и под турците до нейното унищожение (1394-1767 г.), София, 1932.

Kad se ova činjenica zna lako je zaključiti, koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje. Moramo napomenuti da na ovaj način – s prezimenima, koja završavaju na –ov i –ev i dan danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci … njih više od milijun!).

Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Dalmaciji u bogoslužiju koristili su bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srbijanski, jer u 15 st. takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14 st. i početkom 15 st. ali oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15 st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužije.

Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1557. i stavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji informacija kad je Makarij dobio dozvolu od nadređenog bugarskog Ohridskog arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.

 

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (od 1020. do 1767.)(14) i srbijanska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(15)

Nakon nestanka ovih dvije crkve njihovih dijaceza preuzima Carigradska patrijarhija.

 

Godine 1830., kneževina Srbija dobija autonomiju u okviru Turskog carstva. Ova politička autonomija je uzrokovala i crkvenu te se 1832. formira autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon uplate Carigradu 200 000 groša u novcu).

https://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/10/od-kada-djeluje-srpska-pravoslavna.html?m=1

Ova crkva ima naziv Beogradska arhiepiskopija (nije SPC).

Citat iz knjige arhiepiskopa Aleksandra;

 

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7, a Crnogorska pravoslavna crkva redni broj 9 na popisu autokefalnih crkava.(16)

Naravno nema nikakve srbijanske crkve, kao niti turske.
Episkop gornjokarlovački Teofan Živković (1874. – 1890.), u svome otvorenom pismu iz 1877. navodi: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema… ni osobite srbske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema.
“http://www.ustaski-pokret.com/html/lazi_srpske_pravoslavne_crkve.html

 

Nakon Berlinskog kongresa 1879 kad je Srbiji pripojena Niška oblast, koja je oduvjek bila bugarska, Beogradskoj arhiepiskopiji pripojena je veča i više rangirana Niška mitropolija. Nova crkva, koja je stvorena na ovaj način dobije autokefalnost od Carigradske patrijaršije i dobije naziv Pravoslavna crkva u Srbiji(nije SPC).

 

Srbijanska povjest kaže:

„Još 18.12.1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi.

 

U Beogradu je 11.05.1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“ pod predsjedništvom Crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana.

… Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g.”

 

Tako je to u srbijanskoj povijesti – sve ide nekako pokraj istine, pokraj zakona, pokraj crkvenog kanona. Nisu bili prisutni svi episkopi od navedenih crkava kao i niti jedan iz onjih 8 eparhija u Makedoniji, koji su dio Bugarske egzarhije. Nije bio prisutan niti predsjednik odbora Mitropolit Mitrofan Ban. A i da su svi bili prisutni kakvu bi odluku mogli donijeti pripadnici različitih crkava? Apostolsko pravilo br.2, koje je primio Prvi sabor u Niceji godine 371. kaže da svećenik može biti član samo jedne crkve. U tom smislu može se postaviti pitanje u kojoj su ulozi bili ti episkupi, koji su tamo sudjelovali – da bi negdje van crkve neki episkop (svećenik) u nečemu sudjelovao morala je to njemu dozvoliti crkva, kojoj on pripada. Općenito, neko ujedinjenje crkava se može dogoditi samo na temelju odluke crkava, a ne na temelju osobnog mišljenja nekog predstavnika neke crkve. Pravoslavne crkve su SABORNE pa tako odluke u ime crkve donosi neki sabor-odbor (obično je to Sinod), koji po ustavu crkve ima pravo to učiniti.

Kako je moguče da institucije ukinute(nepostoječe) crkve djeluju u novoj crkvi i to punih 12 godina nije jasno. Nije jasno niti kako je moguče da nova crkva postoji punih 12 godina(do 1931) bez ustava.

 

Tako Sv. Sinod autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve na sjednici bez kvoruma pod predsedništvom Mitropolita Mitrofana Bana donosi odluku za pridruživanju novoj crkvi suprotno Ustavu CPC, koji nije dozvoljavao Sv. Sinodu (čak i kad ima kvoruma) donijeti odluku o gašenju vlastite crkve, što je zapravo učinjeno. Godinu dana kasnije, netom prije smrti, Mitropolit Mitrofan Ban na izpovjedi je priznao da je to učinio jer su mu Srbijanci prijetili da će ga ubiti.

 

Bukovinsko-dalmatinski mitropolit Vladimir Repta odbio je pridružiti se novoj crkvi. Podpisao je ugovor o pridruživanju Karlovačkoj mitropoliji, od kojoj je njegova eparhija prije odvojena i koju je priznavao kao kanonsku crkvu.

 

Sama Karlovačka mitropolija nikad nije donjela odluku o pridruživanju novoj crkvi.

 

Onih 8 eparhija, koje na temelju fermana sultana Abdula Azisa iz 1870. i plebiscita provedenog u Makedoniji na temelju čl. 10. istog fermana postaju dio Bugarske egzarhije, nitko nije ništa pitao. Naravno nitko od episkopa ovih eparhija nije sudjelovao u konferenciji u Sremskim Karlovcima i u Beogradu i nije  niti imao pravo donjeti neku samostalnu odluku nego samo Sv. Sinod Bugarske pravoslavne crkve.

Takva odluka nikad nije donesena. Nitko ju nije niti tražio.

 

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca(17).

 

Nije poznato je li srbijanska skupština (sabor) potvrdila taj ukaz i time ga ozakonila, što u konačnici nije ni bitno jer po tadašnjem srbijanskom zakonodavstvu država stvara Crkvu, i tim činom ulazi u sukob s kanonskim pravom.

Колиненко Юлия, Сербская православная церковь в 1878–1920 гг.: национальная идеология и политическая практика, МПГУ, Москва, 2016.
To je izravno kršenje Apostolskog pravila br. 30. Kazna je oduzimanje dostojanstva i izopćenje iz Crkve.
slijedi

  1. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje…

HOP