Runtić: Za života hrvatski izdajnici uništavali su Vlahu Bukovca, a danas nema u Zagrebu svoj muzej!

0
1510

Svakako ću ići ne samo na otvorenje izložbe Vlahe Bukovca, nego i još nekoliko puta za vrijeme trajanja izložbe i izvijestiti vas o svim anomalijama na koje naiđem – a koje su se pojavile već i u samoj najavi izložbe u kojoj se puno previše govori o “autorima koncepcije” izložbe, kao i o brojnim veleučenim intelektima i povjesničarima umjetnosti bez kojih mi valjda jednog slikara kao Bukovca (sic!) ne bi prepoznali kao vrhunskog umjetnika (moš’ mislit). Međutim, dokaz da ga oni (veleznanstvenici) baš i ne poštuju, leži već u bujnom opisu njihove (vlastite) fenomenalne stručnosti i bitnosti. Toliko su bitni da nam moraju isticati svoje beskrajne titule i područja ekspertize. Sve to u principu elegantno može biti otisnuto i u katalogu, ali u ovakvoj najavi je to smiješno i liči na ‘vidanje rana’ iskompleksiranih akademika, što opet nikakve veze nema s Bukovcem – o čijim djelima i umjetnosti se naposljetku i radi. Kompleks manje vrijednosti kojeg tako protežu i na Bukovca je također kada se nadugačko i naširoko palamudi o njihovim životopisima, jer tako “dokazuju” da oni vrijede zbog Bukovca i Buoovac zbog njih Bukovčeva, što je jasni dokaz kompleksa manje vrijednosti. Srećom, Bukovac i njegova djela su uvijek bili i ostali iznad takvih “znanstvenika”.

Naposljetku, vrijedi postaviti i pitanje (koje ću uporno uvijek iznova postavljati): zbog čega nema muzeja koji nosi njegovo ime sa stalnim likovnim postavom samo njegovih djela, ili npr. samo Medovićevih, itd.?
Zgrada ima dovoljno u našem glavnom gradu koje zjape prazne – novca također – i gradskoga kada se troši na fontane, a i onoga od ministarstva i famoznog HAVC-a, čiji se milijuni slijevaju u džepove likova kao Frljić, Ličina i onoga koji se sprda s ratnim udovicama u najnovijem pokušaju tzv. filma.
Znači, novca i prostora ima – ali nema svijesti, volje i pravog stručnog znanja, pa ćemo se morati zadovoljiti samo izložbom (a ne muzejom kojeg bi mogli posjećivati tijekom cijele godine). Žalosno. Kao da, recimo, jedete meso i ribu samo jednom u godini…
Umjetnost je također hrana, doduše hrana duhu, a ne tijelu – ali zato nije manje važna. Dok to naši “kulturni radnici” ne shvate, morit će nas glad i dalje, i to pored ovakvih veličanstvenih umjetnika kao što je Vlaho Bukovac.
Ovo sve što sam napisala spada u kulturnu politiku, ali ona plašljiva zbunjola od prve violine kulture (mislim naravno na Obuljenku) o tome nikada neće imati pojma. Strašno je kada ostavština umjetničkih veličina svjetske klase ovisi o iskompleksiranim, korumpiranim i nesposobnim kreatorima kulture zadnje, one podrumske klase…
No, predaleko sam već zašla, za sada je dovoljno. Iščekujem slike s izložbe s posebnim slikarskim uzbuđenjem i radošću, a pribojavam se neizbježnih gafova od strane “autora” naših kulturnih stramputica.

Ingrid Runtić

HOP