EU plješće pobjedi zlotvora Vučića u Beogradu i njegovoj četniko-lopovskoj eliti

0
5230
Dogodilo se na današnji dan…
Na današnji dan 1933. godine u njemačkom Reihstagu Nacionalsocijalistička radnička partija Adolfa Hitlera osvojila je 44% glasova na parlamentarnim izborima. Hitler je 1939. godine napadom na Poljsku počeo krvavi Drugi svjetski rat. U razdoblju od 1933. do 1939. europski su ga i svjetski uzvanici i listom najviši civilni i vojni dužnosnici iz Velike Britanije, Francuske i SAD-a proglašavali čimbenikom mira i stabilnosti u Europi. Kad su pale Austrija i Čehoslovačka zažmirili su na oba oka i Englezi i Francuzi, dok se Amerikanci preko Atlantika nisu za to zanimali više nego za kisele kiše u Japanu ili Sunčeve pjege na Mjesecu. Kad su dva jednaka i užasna zlotvora Staljin i Hitler preko svojih izaslanika Molotova i Ribentropa potpisali sporazum o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke, žrtve ekspresne sovjetske okupacije bile su preko noći Litva, Latvija i Estonija i nitko od europskih i svjetskih velesila nije imao nemiran san što im je komunistički i boljševički masovni ubojica i zločinac Staljin za tili čas poništio silom željeza tenkova i topova državnost i učinio im upitnom i buduću nacionalnu opstojnost u sklopu sovjetske boljševičke, banditsko – razbojničke države. Kad se fašist, nacist i rasist Hitler previše zaigrao i zanio i u deliriju svoga ludila, napao cijeli svijet, onda su se udružili sa zlikovcem Hitlerova mentalnog sklopa da pobijede jedno zlo. I to se dogodilo i službeno devetoga svibnja 1945. godine.
Nažalost, usporedo s fašističkim zlom, nije nestalo i nije ugušeno 1945. godine komunističko zlo, a kamo sreće da se i to moglo dogoditi 1945. kad je pokopan fašizam, ali ne i njegov zločinački sabrat komunizam. Nastavilo je to gadno i odvratno komunjarsko zlo rasti kao kvasac dok se taj komunistički monstrum nije napokon srušio rušenjem Berlinskoga zida 1989. godine.
Ljeta Gospodnjeg 2018. godine srbijanska inačica Hitlerove Nacionalsocijalističke radničke partije, skrivena pod imenom Napredna stranka srbijanskoga firera Aleksandra Vučića osvojila je 45% glasova na lokalnim izborima u Beogradu, ali je matematičkom računicom, rabeći prednosti i blagodati izbornoga zakona proporcinalnoga sistema D’Ontovog brojanja glasova, u ukupnoj zbrojidbi glasova za Skupštinu grada Beograda profašistička SNS stranka pod Vučićevom paskom izborila apsolutnu većinu stranačkih predstavnika u gradskom poglavarstvu. Kolerika Vučića danas malokrvni europski politički flegmatici nazivaju faktorom mira i stabilnosti na izmišljenom Zapadnom Balkanu ili nepostojećem ” jugo – regionu” ili “jugosferi” ( kako se piše i izgovara), premda svatko pametan jugosferu razumije i tumači kao političku srbosferu. Adolfu Hitleru, kome su Europljani i Amerikanci laskali kao faktoru mira i stabilnosti, jednako kao što to danas govore i o Vučiću, je od dolaska na vlast 1933. trebalo šest godina da bi otpočeo Drugi svjetski rat u rujnu 1939. godine. Dragan Đilas, lider najbrojnije oporbene koalicije, što je ušla beogradski gradski parlament, nije jedini razboriti čovjek u Srbiji, koji je nakon rezultata izbora i trjumfa SNS-a po receptu: lijeva ruka, desni džep let u pobjednički džet  – set, navijestio kako je Srbija od danas i službeno zakoračila u ponor svoga dubokog  fašizma. Hitler je počeo svjetski rat pod izlikom da su Nijemci kao narod i država Njemačka oštećeni nepravednim krojenjem granica nakon Prvog svjetskog rata. Nije to bio jedini razlog njegovog samoubilačkog vojnog pohoda, ali je po prilici bio središnji motiv. Nijemci su imali mudro i pametno političko vodstvo nakon 1945. godine i njemačka je država uskrsnula u punome sjaju i sadržaju, te je danas lokomotiva EU. Nijemci su i za Brandta i prije i poslije njega imali unutrašnje snage, svijesti i savjesti proći kroz katarzu i danas su vodeća politička i ekonomska sila u sklopu Europske unije. Srbi i s Vučićem na tronu, ali i za vladavine svih njegovih prethodnika od Miloševića, Šešelja, Draškovića iz devedesetih, preko Đinđića, Koštunice, Tadića, Nikolića i Vučića u 21. stoljeću i početkom novoga tisućljeća nemaju ni svijesti, ni savjesti priznati si golemu i tešku krivnju i ponijeti odgovornost za otpočinjanje osvajačkih i nepravednih ratova na štetu susjednih naroda i susjednih država. I zato nije danas samo Vučićeva stranka pobornik ideje o srpskoj osveti za izgubljene ratove iz devedesetih. To je opće stanje duha srbijanske državne kvazi elite, crkve, akademije znanosti i inteligencije. Narod je tu tek u ulozi pokusnoga kunića, što ga nimalo ne izuzima od posvemašnje odgovornosti za glasovanje na izborima u korist onih što kuju planove o drugom poluvremenu balkanskih ratova iz devedesetih. Aleksandar Vučić se jednako divi Draži Mihailoviću i Titu, dakle dvojici morbidnih tipova, jednom fašističkom, a drugome komunističkome sinu Sotone.
Mihailović je na razini nepatvorenoga velikosrpstva na tragu fašističkih ideja Hitlera, dok je Tito na tragu boljševičkoga lažnoga internacionalizma na tragu krvavoga puta komunističkih utopija Staljina. Zajednički imenitelj im je poriv ka ubijanju svih slobodnih ljudi, što nisu mozak bacili na ispašu. Srbi su izborom Vučićeve političke opcije u Beogradu svijetu stavili do znanja i poslai jedinstvenu poruku kako hoće sladostrasno, poslušno i pokorno blejati kao stado ovaca za glavnim SNS ovnom na poziciji budućega gradonačelnika Beograda, kome će kroz nepuna dva  mjeseca pastir cijeloga srpskog stada ovaca Aleksandar Vučić okačiti zvono oko vrata, da bi sve ovce za njim u isto vrijeme i na isto mjesto svakodnevno išle na pojilo.
Što bi rekao jedan poznati srpski vulgarni pjesnik u liku pjevačkoga barbarogenija Ramba Amadeusa: “Čobane, vrati se, ovce tvoje, ne mogu bez tebe!” Srbi su glasovali za one što ne mogu čuvati i sačuvati ni dvije nacrtane ovce, taman da obje ovce stanu pod jednu preostalu Tarabićevu šljivu.
HOP