SPC već 770 godina na Balkanu proglašava svece po načelu: što gori čovjek, to bolji Servin
Iz poglavlja knjige Mijomira Radulovića ( 1949 – 1997 ) u nastavku izdvajamo slijedeća autorova mišljenja o Svetosavskoj crkvi, njenom djelovanju, zloj naravi pripadnika i uzajamnim ubojstvima između izravnih srodnika dinastije Nemanjića, kao i beskarakternim osobinama podanika novokomponirane SPC nastale pod okriljem loze Nemanjića.
Svetosavska crkva je od osnivanja bila koncipirana kao ideološka organizacija višestruke namjene. Ugovor koji je Sava Nemanjić sastavio sa SPC obvezivao je novokomponiranu crkvu na ispunjavanje slijedećih obveza:
1. Veličanje loze Nemanjića.
2. Davanje legitimiteta njihovoj vladavini.
3. Proglašavanje za svece članova vladarske obitelji.
Drugi blok obveza je obuhvaćao:
4. Posrbljavanje “domaćeg stanovništva” milom ili silom.
5. Organiziranje što češćih “seoba” stanovništva iz Serbije u inozemstvo, a također i seobe posrbljenog stanovištva iz zauzetih okolnih zemalja u Serbiju.
6. Ekspanzija ideja “serbstva” u što široj areali, barem na okolne narode i države.
7. Krivotvorenje povijesti da bi se dokazalo postojanje srpske nacije.
8. Formiranje propagandno – špijunske agenture.
9. Davanje “oprosta od grijehova” za zločine učinjene u ime i za račun “serbstva.”
Kao nagradu za ispunjavanje zadatih uvjeta iz ugovora SPC je mogla da očekuje:
1. Status državne crkve krajnje povlaštenog položaja.
2. Ktitorski odnos vladarske kuće prigodom izgradnje crkava i manastira u vlasništvu SPC.
3. Ustupanje zemljišnih i drugih posjeda i materijalnih dobara koja će služiti materijalnom jačanju SPC.
Ispunjavajući prvi blok stavki iz ugovora, Svetosavska crkva je proglašavala kršćanske svece vladare iz kuće Nemanjića, pa onda Brankovića, bez obzira na njihovu međusobnu borbu za vlast koja se završavala neki put progonstvom najbližeg srodnika, oslijepljivanjem ili čak ubojstvom. Iz povijesti se zna da je samo Uroš ( nejaki ), sin cara Dušana, legalno došao na prijestolje Nemanjića. To sve nije smetalo SPC da proglasi dvadeset i dva vladara iz ove dvije kuće za svece, počev od Stefana Nemanje. U ovu grupu “dokaza” spadaju i “žitija” tih i takvih svetaca, pisana po narudžbi, koja imaju zadaću da krvoloke koji su prekršili sve božije zapovijedi, pretvore u skrušene božije ovčice i vrle kršćane. Svaka crkva ima pravo da prema sebi bira svece, no ovakvo bezočno veličanje i uzdizanje Nemanjića je u narodu izazvalo katastrofalne posljedice, što se tiče osipanja morala. Od Save Nemanjića počinje da se formira lik “serbina” koji će se ugledati na vlastite vladare i duhovnike. Prvi zločin Svetosavske crkve je upravo formiranje moralno i duhovno obogaljenih podanika na principima suprotnim općeprihvaćenim moralnim i etičkim kodeksima širom zemaljske kugle.
Uzmimo na primjer Stefana Dečanskog Nemanjića, koji je trebalo da bude oslijepljen po naredbi oca Milutina, pa on po dolasku na vlast ubije starijega brata Konstantina, tako što ga je raspolutio kao recimo svinju, a koji je doživio na kraju da bude udavljen od strane svoga sina cara Dušana – silnog u zatvoru. Poslije smrti bio je proglašen svecem, što može da nosi samo jednu poruku: što gori čovjek, to bolji Serbin. Činjenica da Svetosavska crkva djeluje preko 770 godina na Balkanu proizvela je jednu skupinu ljudi koje krase slijedeće osobine: dvoličnost, podmuklost, zavist, beskarakternost, zloba, gramzljivost, amoralnost, želja za prisvajanjem tuđe imovine, beskurpuloznost, koristoljubivost i ogavni kukavičluk. Takvi neljudi sebe nazivaju “pravim serbima.” Ideologija “serbstva” najlakše si je prokrčila put među otpadnicima, prognanicima, kriminalcima i ostalom šljamu iz postojećih nacija dilje Balkanskog poluotoka. Jedno od najvažnijih načela djelovanja SPC je stvaranje šema, koje iako u suštini primitivne, ipak funkcioniraju u službi ideologije “serbstva.” Šema koja jedanput da pozitivan rezultata za promicanje serbstva, rabi se u nastavku do besvijesti, a onda kad prestane djelovati, odlaže se do prve slijedeće prigode.
HOP
