“Novi Logos” iz Beograda objavio 2015. atlas za srpske pučkoškolce na kojem je Raška u devetom stoljeću bila pokrajina Kraljevine Hrvatske

0
572
Nakon velikih medijskih i političkih pritisaka, prijetnji i zastrašivanja, nakladnička kuća “Novi logos” 2018. promijenila izgled istinitoga zemljovida hrvatske pokrajine Raške
Nakladnik je na kraju sretno izvukao živu glavu i postupio kao Galileo Galilei da ne bi izgorio na srpskoj lomači osvete kao Giordano Bruno u srednjem vijeku
Prije tri godine, barem na tren, dogodio se spektakularni Kopernikanski obrat u glavama skupine srpskih zemljopisaca, okupljenih u nakladničkoj kući “Novi logos.” Oni su tiskali 2015. godine atlas za učenike četvrtoga razreda osnovnih škola u Srbiji, na kojem je povijesna istočna hrvatska pokrajina Raška u devetom stoljeću istinito prikazana kao sastavni dio moćnog i jakog Hrvatskog Kraljevstva pod krunom dinastije Trpimirovića. I sve dok posrbljeni i pogrbljeni Vlah Branko Radun, samozvani, glavati kvazi analitičar sveopće prakse i stranački kadar zloglasne i zločinačke Vučićeve SNS hunte nije na svome twitteru 2018. na najprimitivniji i najprostačkiji način izrekao smrtnu presudu tome školskom zemljovidu povijesne znanosti, tri godine su učenici osnovnih škola u Srbiji učili istinitu povijest ranoga srednjevjekovlja. No, 2018. godine, nakon što se twitterom oglasio srpski dežurni rodoljubac, Vlah Radun, a Srbin po službenoj SNS dužnosti, prvi se na zadnje noge digao novinar zemunskoga klana Gradiša Katić, urednik petparačkoga tjednika “Afera”, biltena fašističke i nacističke SNS stranke Aleksandra Vučića. Dvopadežni i facom mongoloidni neandertalac Gradiša Katić, nekad najbliži suradnik ubojica i kriminalaca Milorada Ulemeka – Legije i Dušana Spasojevića – Šiptara, kad je uređivao njihov mafijaški list “Identitet”, dokazao je da preko svoga opskurnoga i oskudnoga tjednika “Afera” umije i dalje lajati i zavijati na mjesečinu i kako mu njegov sadašnji gazda Aleksandar Vučić zapovijedi. Bacio je Vučić kost Katiću u vidu indijanskog dimnog signala da čim prije drvljem i kamenjem u “Aferi” rafalno napadne poimenice grupu znanstvenika i optuži ih da su objavom istinitoga zemljovida postali državni neprijatelji, ako se ne pospu pepelom i na pravi srpski način znanstvenu istinu zamijene političkim lažima u režiji srpske politike, dakako i uz suglasnost SANU i SPC. I što bi rečeno, to je i učinjeno i Srbi su u očajničkom pokušaju bijega od istine, umjesto istinite mape, školarcima podvalili lažnu mapu, uzdajući se u učinkovitost svoje prastare, potrošene i izlizane taktike da u maniri oca ili očuha (? ) srpske nacije Dobrice Ćosića tisuću puta ponovljena laž postane istina. Branko Radun i Gradiša Katić dobili su od svoga gospodara pakla Aleksandra Vučića za očekivano prljavo i pokvareno odrađen posao nagradu. Gazda im je kao i svim njima sličnim ljubimcima netom vratio lanac kojim ih je vodio u šetnju u zoološki vrt na Kalemegdanu. Nedvojbeno, oni i njima slične moralne nakaze uvijek su u pripravnosti ponovno se podignuti na zadnje noge prvom sljedećom prigodom. Gdje im gazda Vučić baci pogled okom, oni će odmah mahnuti repom i poletjeti skokom, ako treba i u vodu i u vatru. Da im Vučić kaže da im je ljekovito pojesti vlastite izlučevine iz stražnjice, oni bi i to uz slast i mast učinili. Od takvih glupana na ivici debiliteta nije ništa drugo ni za očekivati, posebno ne od nepismenoga i neobrazovanoga idiota Gradiše Katića, prirodno ograničenoga tipa i najboljega polaznika škole isto tako nedotupavoga njegovoga dnovinarskoga učitelja i crnogorske posrbice Manojla Vukotića, cara praznoslovlja i poput učenika mu Gradiše Katića, novinara na listi suradnika svih jugoslavenskih i srpskih službi državne sigurnosti.
Lako je odgonetnuti gdje je bio okidač za srpsku provalu bijesa nakon objavljivanja istinitoga zemljovida Raške iz devetoga stoljeća kao pokrajine slavnoga i velikoga Hrvatskoga Kraljevstva pod krunom hrvatske narodne dinastije Trpimirovića. Na toj točnoj, preciznoj i istinotoj karti iz 9. stoljeća, Hrvatska obuhvaća, ne samo Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, obje u cjeliini kao svoje povijesne pokrajine, nego i pola današnje Albanije i dobar dio sadašnje Srbije i od većih gradova Beograd, Čačak, Kraljevo, Smederevo… Na samo Srbima “spornoj” karti, istočno od Raške je Bugarska, jugoistočno Bizant, a zapadno, sjeverno i južno, naravno prostrana i golema Hrvatska. To u potpunosti odgovara povijesnim činjenicama toga doba ranog srednjevjekovlja i tako se i prije srpskih osvajačkih ratova, još od kartografije povijesnoga atlasa, kojega je sačinio Željko Škalamera, od daleke 1967. u svim srpskim osnovnim školama, gimnazijama i na odsjeku povijesti civilizacije Filozofskog fakulteta prikazivala prvotna Raška prednemanjićkog perioda kao sastavni dio Hrvatskog Kraljevstva i njezina istočna pokrajina. No, tada nije bilo protuha i spodoba poput kojekakvih Raduna, Katića i Vučića da po svojoj zlovolji prekrajaju povijesne činjenice, lažiranjem i krivotvorenjem povijesti. I prema istinitom atlasu “Novog logosa” zapadna granica Raške sa Hrvatskom bila je na Drini, sjeverna granica Raške sa Hrvatskom na zapadnoj Moravi, pri čemu su gradovi sjeverno od Morave poput Užica, Valjeva, Šapca, Loznice, Smedereva, Požarevca, spadali u panonski dio Hrvatske. Nadalje, prema točnim konturama hrvatskih granica iz 9. stoljeća, pa i prema prvoj i preciznoj verziji “Novog logosa” iz Beograda, jugoistočna granica Hrvatske bila je blizu ušća rijeke Drima na teritoriju današnje države Albanije, a u blizni širega područja Čačka je tromeđa Hrvatske, Bugarske i Raške. Otuda, granična linija između Hrvatske i Bugarske ide na sjeveroistok, južno od Smedereva sječe Veliku Moravu i izbija na Dunav.Ovaj zbilja i zemljopisni,ali ujedno zbog značenja konačne srpske objave i javnoga potpunoga priznanja svih prijašnjih srpskih kvaziznanstvenih laži, prevara, podvala i obmana svijeta, kao časni, ponosni i dostojanstveni znanstveni djelatnici potpisali su skupno koautori toga atlasa dr. Aleksandar Kandić,dr.Gordana Subakov – Simić, Željko Vasić, Damir Živković i Ivan Matejić.
Nakon toga krenula je uobičajena i očekivana lavina optužbi, objeda, uvreda i pogrda uz arsenal prijetnji najvećom mogućom životnom i ljudskom odmazdom autorima atlasa, dakako iz političke kuhinje velikosrpske nedoučene i neprosvijećene šake jada neobrazovanih i prenapuhanih tikvi na čelu s Vučićem i svim  njegovim pokornim i poniznim slugama. Besmislesni, besciljni i beskorisni portali kao što su Espreso. rs, Republika.rs, Vesti.rs, Telegraf.rs i Kurir.rs utrkivali su se, prepisujući stilom resavske prepisivačke škole srednjevjekovnih Rašana, tko će više, jače i bolje odvaliti paljbu najjačih psovki, prostakluka i primitivizma na račun autora atlasa. Vrhunac svega bilo je njihovo zajedničko i epohalno “otkriće” da nakladničkom kućom “Novi logos” ravna, a tko drugi nego Danijel Žderić, za kojega su salvodobitno ustvrdili da je godinama bio i ostao provjereni i prokušani kadar Hrvatske još od vremena Franje Tuđmana, pa je takva medijska poruka upućena na adresu beslovesne čitateljske mase, kako oni sami vjeruju kad im se tako obraćaju, krezube stoke, sitnoga gedžanskoga zuba, trebalo valjda istinu o hrvatskoj pokrajini Raškoj trebalo gurnuti pod neki šareni perzijski tepih ili je još bolje u mašti srbijanskih prevaranata, zakopati što dublje pod crnu zemlju. No, istina uvijek ispliva, kao što i i rijeka ponornica negdje mora izaći na površinu. Srbi se ufaju da lažima mogu začepiti sve rupe, kad ono, šikne nafta na naftonosnom polju tamo i onda kad najmanje očekuju i kad se tome ni slučajno ne nadaju. Mogu oni u nemoći i bijesu preko svojih spomenutih i tričavih portala do besvijesti lagati sami sebe u predvidivim komentarima svojih teledirigiranih i državno usmjerenih i programiranih povjesničara da “ni Hitler, niti Pavelić nisu nacrtali tolike obrise granica Hrvatske,” mogu galamom rastjerivati strah od nadiruće istine, ali je u konačnici ne mogu spriječiti i zaustaviti. Pretprošle godine vidjeli smo jedan sličan scenarij u Srbiji. Tad je ekipa povjesničara okupljena oko iskusnoga r. Radeta Mihaljčića, poslije neviđene medijske i političke harange i otvorene hajke, povukla vlastitu knjigu povijesti za šesti razred osnovne škole, gdje su srpskim osnovcima napisali lekcije povijesne istine da su Albanci prije Srba naselili Kosovo i da su oni tamo starosjedioci bili prije dolaska Srba i uspostave vladavine dinastije Nemanjića na Kosovu. Rasplet je bio isti kao i u ovome opisanom slučaju povlačenja atlasa za učenike četvrtoga razreda osmoljetke, gdje je Raška ucrtana na karti kao pokrajinska zemlja Hrvatskoga Kraljevstva u devetom stoljeću. Srbi bi se najviše šokirali kad bi koliko sutra bili otvoreni svi svjetski i Evropski povijesni arhivi Srednjega i Novoga vijeka, od Rima i Carigrada, pa do Moskve kao Trećega Rima, kako ga nazivaju i sami Rusi. Ove sulude i sumanute poteze krvotvorenja sprske pvijesti u školskim udžbenicima u Srbiji, mogla bi i trebala bi iskoristiti Hrvatska kao otvoreni čin priznanja Srbije da svjesno, voljno i umišljajno obmanjuje i dovodi u vječne zablude cijelo čovječanstvo o vlastitoj povijesti, ali ujedno i i o povijesti Hrvatske i Hrvata i svih ostalih srpskih susjeda. Na kraju, neizbježno i neminovno otvaranje povijesnih arhiva od Rima preko Carigrada, pa do Moskve, osudit će na vječnu kaznu zatvora sve srpske povijesne laži.
Dragan Ilić
HOP