Otkrivamo zločine i ubojstva počinjene u ime Šešelja

0
2050
Ratni zločinac Vojislav Šešelj nekažnjeno prijeti Aleksandri Jerkov i Milojku Pantiću stilom verbalnog seksualnog atentatora
Frustrirani kompleksaš Šešelj je na riječima uvijek bio jak, a na djelu su ga tukli i muškarci i žene, pa je plakao, cvilio i cmizdrio kad je dobivao batine.
Psihopatologija huliganskog ponašanja manijaka Šešelja leži u njegovoj doživotnoj patnji što mu je stanoviti muslimanski robijaš u zeničkom zatvoru uzeo nevinost.
To je opjevalo i “Zabranjeno pušenje” Neleta Karajlića u legendarnoj pjesmi “Zenica blues.”
Zahuktava se u Srbiji medijski rat riječima uoči glavnoga obračuna i možebitno i žestokoga uličnog fighta srbijanske pomiješane četničije i partizanije u subotu 13. travnja. Tada je zakazan veliki miting oporbe u Beogradu, kada će Srbijanci podijeljeni u dva tabora i s istim velikosrpskim idejama u glavama, voditi uzajami megdan, nešto kao tragikomični partizanski višeboj na četničkoj Ravnoj gori. U predigri tog velikog filmskog spektakla odvija se se bjesomučni rat preko twittera i općenito cijeloga međumrežja, orijntiranog ka političkim temama. Osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj kao napujdani i dresirani doberman njegovoga gazde Aleksandra Vučića i laje i ujeda i svoje i Vučićeve političke konkurente. I dakako u tome ima bezuvjetnu Vučićevu potporu i zadaću da samo tako izazivački i nastavi vrijeđati i prijetiti njihovim zajedničkim političkim suparnicima. Najnovije žrtve Vučićeva egzekutora Šešelja su Aleksandra Jerkov, Hrvatica iz Novog Sada i zastupnica Demokratske stranke u srbijanskoj Skupštini, te politički angažirani umirovljeni sportski komentator Milojko Pantić.
Na jedan tvit Aleksandre Jerkov u kome ona piše kako Vučić uvijek i u svakog prigodi štiti Šešelja da mu nikad ni dlaka s glave neće faliti, on joj je odgovorio na brutalan način slijedećim riječima: ” Aleksandra Jerkov tvrdi da mi Aleksandar Vučić garantira da mi neće faliti ni dlaka s glave. Ja Aleksandri Jerkov garantiram da će njoj nestati sve dlake sa glave, glava biti namazana katranom i nalijepljena guščijim perjem, da se jasno vidi kako izgleda glavna guska srpske politike.” Tu se nije zaustavio luđački stampedo poludjeloga i podivljaloga manijaka Šešelja, te je žestoko prozvao otvorenom prijetnjom seksualnog zlostavljanja i njegove izopačene seksualne nekrofilije ka seksanju davno preminule majke Milojka Pantića. Šešelj je nakon Pantićevog redivitog političkog komentara i osvrta na aktualna politička događanja pod nazivom “Vučićizam, debilizam i šešeljizam,” u njegovoj autorskoj emisiji Sportska galaksija, putem twittera javno izvratio Pantiću otvorenom i vrlo prijetećom porukom: “Ono govno Milojko Pantić koji je sam sebe ubijedio da se kao sportski novinar može postati intelektualac, gromoglasno najavljuje da je šešeljizam prošlost. Uskoro ću mu jebati majku da bih mu dokazao da je šešeljizam življi nego ikada i da je u stanju da počisti sav izdajnički ološ.”
Šešelj je kao dokazana i prepotopska kukavica oduvijek bio poznat po svojoj hrabrosti u tučnjavama. Nije ga tukao samo onaj tko nije htio, onako iz sažaljenja. No, bilo je vrlo malo onih što nisu Šešeljugu pepeljugu i dvorsku ludu Miloševićeva i Vučićeva režima zasluženo kaznili batinama i neophodnim mjerama preodgoja njegove poremećene ličnosti. Naravno, da bi on razumio poruku i odgovor na svoje bezobrazluke, drskosti i prostakluk, to je bilo jedino moguće i izvedivo golom fizičkom silom. Šešelj se 1991. u srcu Beograda prodajući svoj tjednik “Velika Srbija” suočio u otvorenom verbalnom, onda i fizičkom sukobu s karatisticom i nositeljicom crnoga pojasa Draganom Milojević – Srdić. Ona je bila članica Draškovićeva SPO i najprije je Šešelju dobacila kako je njegov časopis smeće koje treba baciti na otpad ili mu udariti porez kao pornografskom listu. Šešelj se na to razgoropadio i zauzeo borbeni stav želeći da udari Draganu Milojević. No, ona ga je karate udarcem bacila na asfalt na očigled svih prolaznika u centralnoj gradskoj ulici u Beogradu. Šešelj se jedva pridigao i ne znajući uopće da ispred sebe ima za protivnicu karatisticu pokušao je uzvratiti udarac, nakon čega je dobio ne samo jedan, nego seriju teških udaraca i žestokih batina. Počeo je plakati, kukati, zapomagati i u očaju dozivati svoje četnike. Prišla su još dvojica četnika i oni su također popili batine od karatistice Dragane Milojević. Poslije toga preplašeni četnici pozvali su pojačanje još petorice četnika koji su izudarali u borbi pet četnika protiv  same Dragane Milojević karatisticu, no ubrzo je pristigla policija, skandalozna tučnjava je prestala, a isprebijanog Šešelja su još dva ona dobrano prebijena četnika jedva uspravili s betona i iznijeli ga u obližnji restoran “Ruski car” dok se gužva ne raziđe i policija ne napravi očevid i ne uhiti aktere tučnjave. Šešelj se krio kao jadni i bijedni miš u suterenu resotrana i stalno je drhtavim i uplašenim glasom pitao šefa sale restorana smije li izaći vani i je li karatistica otišla podalje od restorana.
Negativnu gol razliku iz okršaja s karatisticom Draganom Milojević – Srdić pokušao je izudarani i nokautirani Šešelj popraviti fizičkim iživljavanjem nad jednim invalidom. Na demonstracijama 1992. u Beogradu protiv Šešeljeva tadašnjeg gospodara Miloševića kao izvjestitelj tjednika “Srpska reč” svoj posao je radio fotoreporter Đorđo Vukoja. Sad pokojni Vukoja je bio invalid koji je imao prirodno kraću desnu nogu, te je nosio veliko ortopedsko pomagalo s golemom potpeticom na cipeli i otežano se kretao, a uz to niskog rasta i s naočalama poveće dioptrije, Vukoja uopće nije mogao biti fizičkim predispozicijama na nivou Šešelja. Nervozni i pomahnitali Šešelj čim je ugledao i prepoznao na ulici s kamerom u ruci Vukoju, brutalno je nasrnuo na čovjeka, koji ga je samo šest godina prije toga upoznao s Šešeljevom budućom suprugom Jadrankom. Tako se svome životnom dobrotvoru odužio batinama, samo zato što mu je politički suparnik. Brzo je i lako bešćutni Šešelj zaboravio da ga je Vukoja u restoranu “Bologna”, sve uz porciju šampita i sladoleda upoznao kao pravi narodski provodadžija s njegvom budućom izabranicom Jadrankom. Šešelj je Vukoji razbio objektiv, uništio mu sredstvo za rad, ali ga i fizički ozlijedio, te je Vukoja morao zatražiti liječničku pomoć. Vuka i Danicu Drašković je u to vrijeme najjače politički prozivao, iako su ga oboje izdržavali kao kumovi o svom trošku i u njihovom vlastitom stanu u Beogradu, kad je osamdesetih stigao iz Sarajeva u Srbiju. Nije imao ni krova nad glavom, niti bilo kakvih prihoda i umor bi od gladi da mu nije bilo kumova Draškovića. U vidu zahvale, kasnije je upravo svoje kumove najviše politički napadao i medijski šikanirao.
U srazu s fizički jakim ljudima Šešelj nije imao što tražiti, sem očekivati teške batine. Devedesetih je njegov kukavičluk naročito dolazio do izraza i to se događalo doslovno u serijskim nastavcima Šešeljeve blamaže i iskazivanja kukavičluka i bježanja od borbe s iole jačim ljudima njegovih približnih fizičkih gabarita. U utrci za glavnoga Miloševićeva pajaca među mnogobrojnim pretendentima za naziv prvog četničkog vojvode, bilo je početkom devedesetih i velikih sukoba među njima u borbi za primat. Jednom je Miloševićev komunističko – četnički vojvoda i neubrojivi Siniša Vučinić javno izazvao Šešelja na dvoboj ili šakama ili oružjem, kako god se dogovore. Šešelj je odgovorio mukom i sramnom šutnjom na sve Vučinićeve prozivke, a taj je Šešelju osporavao i i muškost i javno ga ismijavao nazivajući ga vojvotkinjom. Šešelj nije imao muda ni verbalno mu odgovoriti, čak ni s sigrune razdaljine preko medija. Toliko se bojao mogućeg izravnog susreta s Vučinićem na ulici, da mu je taj očito utjerao strah u kosti i žestokim riječima, a također je vladao i borilačkim vještinama. Šešelj je još pamtio batine od Dragane Milojević – Srdić, te je unaprijed znao kakav će biti ishod, bude li se opet kurčio i pred Vučinićem. U Skuptštini Srbije jednom ga je na tučnjavu pozvao Milan Paroški, četnički gmaz, s ojim je Šešelj išao izazivati srpsko četničku pobunu lokalnih i uvezenih srpskih četnika u selu Jagodnjak u Baranji. Tamo su obojica uhićeni, onda neobjašnjivo i pušteni na slobodu, a u srbijanskoj Skupštini jednom su se uzajamno toliko zavadili, vrjeđali i psovali, da je u jednom trenutku Paroški pozvao Šešelja da riješe sukob šakama. Šešelj se kao grlica usrao od straha i na izazov Paroškog odgovorio šutnjom, gutajući knedlu, oborene glave, snuždenog i skrušenog pogleda. No, crnogorski zastupnik i liječnik po zvanju Slobodan Krapović iz Đukanovićeve DPS u zajedničkom srpsko – crnogorskom saveznom Parlamentu nije bio prema Šešelju susretljiv, uviđavan i suzdržav kao Šešelj ratni četnički suborac Paroški. Dapače, nakon jedne Šešeljeve provokacije, vrijeđanja i psovke, Krapović je silazeći s mjesta govornice u skupštinskoj sali, prišao Šešelju i u izravnom TV prijenosu zasijedanja raspalio Šešelju najjaču moguću šamarčinu. Šešelj je opet napunio gaće od straha, odmah je zašutio i gotovo briznuo u plač. Poslije toga Krapovićevo ime nikad i nigdje više nije javno spomenuuo. Na opasku svojih pristaša zašto nije Krapoviću uzvratio udarac Šešelj taj miš ili ako hoćete i zec, hrabar kao kurac od ovce, samo je prestrašeno kroz zube procijedio kako je doznao da je Krapović u mladosti trenirao boks, te da on ne smije udariti na bivšega boksača. Naravno, miš nikad ne može biti lavljeg srca, jer ga nije rodila majka hrabrosti.
Mnogi bolji poznavatelji lika i nedjela ljudske zablude Šešelje vele da njegove devijacije ponašanja i sve anomalije ličnosti proizlaze iz njegove zle životne kobi, kada je silovan i zeničkom zatvoru, gdje je početkom osamdesetih robijao kao osuđeni velikosrpski fašist i to u vrijeme ondašnje komunističke države Šugoslavije. Može biti da su mu zato i ljubav i mržnja u njegovoj poremećenosti isprepletane kao igre bez granica, bez jasnih i utvrđenih, a najmanje stalnih pravila. Što to sada grize Šešelja, toga staroga četničkoga olinjaloga lisca iz srpskoga kokošinjca? Možda se često debeli razbojnik i opasni bandit Šešelj prisjeti dana kad mu je stanoviti nabildani musliman u zeničkom zatvoru uzeo nevinost i nanio mu doživotnu sramotu? Tada su ga i prozvali zenički zatvorenici Balerina. Mnogo je kalorija tamo potrošio, samo mu je kao zatvorskoj Barbiki falila još i perika da bude prava zatvorska Bambilina Ćićolina. Otuda sve naredne frustracije i kompleksi dokazivanja muškosti od strane Šešelja, jer on takav nikakav, mozga planktona i čeljusti morskoga psa, umišlja da jedino neopisivom galamom i histeričnom dernjavom može rastjerati strah od objelodanjivanja njegovih mračnih epizoda iz prve mladosti i silovanja štoje doživljavao u zeničkom zatvoru početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. To je najveća tajna toga bilmeza i mamlaza Šešelja, kome bi takvoj ljudskoj nakaradi i moralnoj nakazi glasovita voditeljica talijanskoh show programa na državnoj RAI televiziji Simona Ventura zasigurno dobro platila za izigravanje statiste u njezinoj humoristično – sportskoj nedjeljnoj emisiji “Tutti quelli che in calcio…” Tu bi Šešelj onom svojom krumpir glavom mogao uveseljavati gledateljstvo reinkarnacijom lika naglavačke obješenog duce Musslinija na jezeru Como, premda bi vrlo vjerojatno prošao i natječaj za ulogu epizodiste i naturščika u seriji Branka Bauera “Salaš u malom ritu”, jer facom pomalo podsjeća na onoga njemačkog soldata Hansa dok razvlači usnu harmoniku pred partizanski napadaj na njemačko selo. Doduše, kasno otkrivena filmska vedeta Šešelj uspješno bi se mogao kandidirati i u bilo kojoj od novijih povijesnih krivotvorina srbijanske filmske produkcije na temu falcificiranja povijesnih događaja. S onom lobanoidnom gčavurdom Šešelj ionako neodoljivo podsjeća na svježe izvađenu lubanju, zazidanu u srpski povijesni muzej na Čegru pokraj Niša. I tako Srbi svaki boj optimistički najave u pobjedničkoj maniri kao Obilići, a obično završe bitku kao Sinđelić samospaljivanjem na Čegru.
Bude li ikad u Srbiji reda i zakona, u što je malo teže povjerovati, Šešelj bi i kao rođeni antisluhist mogao zasvirati i za pojas zadenuti na zatvorskom glasoviru marke Stenway, ako ništa drugo, ono zbog naručenoga ubojstva njegovoga stranačkog zamjenika Vojina Vuletića, koji je u razgovoru u četiri oka 1991. sugovorniku za stolom u resoranu hotela Mažestik Dragoljubu Mićunoviću povjerio sve kompromitirajuće pojedinosti o Šešelju, nakon čega bi ovaj javno raskrinkan brzo završio političku karijeru. Vuletiću je konobar sipao otrov u vino, a čim je hitno prebačen u bolnicu “Sveti Sava”, liječnici predvođeni Miloševićevim ravnateljem klinike i SPS političkim kadrom Jovanom Strikovićem i liderom srpskih pobunjenika i odmetnika od hrvatske države Jovanom Raškovićem iz srbijanske SDS ispostave formirane u Hrvatskoj i u Bosni za rovarenje  susjednim državama, uz pomoć dežurne ekipe liječnika po nalogu Miloševića i Šešelja umorili su Vojina Vuletića kao neželjenog svjedoka srpskog političkog podzemlja.Previše je znao da bi u to vrijeme tako lako mogao preživjeti u času kad je odlučio progovoriti i javno posvjedočiti o Šešeljevim zlodjelima, dakako rađenim sve uz suglasnost Miloševića. Sad Sanda Rašković Ivić, kćer ubojice Jovana Raškovića navodno vodi političku borbu za pravdu i istinu, a potpuno je ista svjetonazorom kao i oni protiv kojih se bori samo za puku prevlast u Srbiji, a ne za korjenitu promjenu sustava društvenih i životnih vrijednosti. Uostalom, njezin sin je prije neku godinu izazivački tvitovao o hrvatskom Jadranu kao izmišljenom “srpskom moru!?” Iver ne pada daleko od klade.Preostali živi svjedok ranih Šešeljevih groznih zlodjela je bivši generalni tajnik SRS-a Aleksandar Stefanović. Kad je Šešelj likvidirao Vuletića, netom je podigao sidro iz zločinačke radikalne stranke i Stefanović. Na upražnjena mjesta jednog politički likvidiranog radikala Vuletića i jednog u strahu od Šešeljeve nove odmazde pobjeglog Stefanovića uskočili su dotadašnji politički anonimusi Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Životni scenarij kao najčudniji roman izbacio je na površinu nenadano ta dva ljudska taloga i Srbija se skupa s njima dvojicom i njihovim zajedničkim mentorom i sad nakon gotovo tri desetljeća i dalje valja u žabokrečini i živom blatu u režiji svojih agrarnih fašista Šešelja, Vučića, Nikolića, kao i njima pridružene pastorčadi komunističkog kretenizma oličenog u rulji i hrpi bezmozgovića tipa Vulina i Dačića i njima sličnih spodoba i protuha.
Sam idiot Šešelj kao uzdanica iz sjene sadašnjih srbijanskih tirana svojim djelovanjem iz naoko drugog plana, nikako nije u ulozi nekog sporednog igrača na političkoj sceni Srbije. Najmanje se može reći da je taj opskurni i intelektualno potkapacitirani i oskudni provincijski lik nekakav parija n aivici provalije. Taj pravomoćno osuđeni i višekratni ratni zločinac sad kao drumski razbojnik orgija po Srbiji, s istim onim žarom kao što je svojedobno to činio i u ime svih Srba njegova profila i razmišljanja i izvan granica srbijanskog pašaluka i čobanluka.  Nikako on u svemu tome ne sudjeluje kao obično promatrač Ujedinjenih naroda, premda je zorno da je taj mentalni i teški jazavac, kao i svaki gay kauboj njegova formata u gore opisanim tučnjavama hrabar kao i svaki miš koji pobjegne pred mačkom u najdublju rupu. U čarima seksa počeo je kasno uživati i poradi trauma u zeničkom zatvoru, gdje su mu uzeli ponos, čast i dostojanstvo. Zato je i u seksu sudjelovao dugo onoliko aktivno kao i u makljaži, kao i svaki njemu slični šonjo, mlakonja, mjekušac, slabić i uz slogan: “Jao, mama, što će biti s nama?”
To je najveći, neizlječivi i vječni životni psihološki problem Vojislava Šešelja, jer stalno živi u strahu od moguće javne distribicije starih zatvorskih video traka iz zeničkoga zatvora. Tamo se balerina i žena u tijelu muškarca vojvotkinja Šešelj provodila, očigledno, ludo i nezaboravno. I da bi prikrio svoju gay prošlost sad hermafrodit Šešelj šalje prijeteće tvitove svojim i Vučićevim političkim suparnicima, misleći da će time zauvijek gurnuti pod tepih svoju tešku i turobnu mladalačku prošlost. Bilo bi mu najbolje potražiti pomoć psihologa i psihijatra, iako mu ne bi bilo zgorega posjetiti ponekad i ginekologa, budući da su ga i u Haagu ušivali nakon seksualnih požuda i strasti u haškoj ćeliji. Jasno i u Nizozemskoj se pod stare dane vratio mladalačkim pederaškim nastranostima iz vremena robije u Bosni. Iz Beograda su mu htjeli poslati u Haag najprije kardiologa, no Nizozemci su Srbima dojavili da je Šešelju potrebit ponajprije ginekolog. Je li to vojvoda Šešelj zbilja oborio zakone prirode i prema proročanstvu Siniše Vučinića iz 1993. postao pod stare dane vojvotkinja? Hoće li hermafordit Šešelj Srbima na svijet donijeti skupštinsku mečku Božanu i poslati je umjesto u cirkus od srbijasnke Skupštine u onaj originalni ciganski cirkus pod šatrom? To je teško pitanje za lak odgovor. Izged nekad umije i prevariti.
Višestruki prijeratni, ratni i poratni zločinac Vojislav Šešelj neupućenima i životno nedostatno iskusnima, možda sliči i na bezazlenu facu nekog junaka tričavih i ofucanih, bombaških partizanskih filmova poput Sirogojna iz filma “Boško Buha,” a svi ti besmisleni filmovi ode radosti barbarskoj partizaniji uvijek imaju scenarij kao dječji crtići nalik onima iz Cartoon network production, tipa junaka stripa Denisove vragolije, protagonista kablovske JETIX televizije. No, kriminalac i okorjeli mafijaš Šešelj od naivnih, lakomislenih i lakovjernih ljudi po Srbiji, a takvih među uobijačejno nepismenim i neprosvećenim srpskim pukom ima na tone, pravi ovce woolmark kvalitete. O junošama zločinačkih srbijanskih političkih kabadahija neki suvremeni pisac dječjih doživljaja i teških nepodopština te teenagerske dobi poput slavnoga Mađara Ferenca Molnara, pisca dječjeg remek djela “Tajno društvo PGC”, napisao bi izvrsno štivo, a o ovim matorim idiotima i kretenima Šešeljevih godina pozabavio bi se neki novi znameniti sociolog proučavanja psihologije mafijaškog podzemlja kao nekada Herbert Spenser. No, Šešelj i njegovi također intelektualno ograničeni pobočnici predvođeni Vučićem nisu nimalo složene ličnosti. Lako je i jednostavno prozrijeti i pročitati njihove podle i prepredene nakane, iako kao i svi glupaci i budale misle da su najpametniji na svijetu i da ih nitko i nikad neće razotkriti. I tu Šešelj, tip stasa Džeronima i pameti Bika Koji Sjedi opet prednjači. Ako mu kojim svjetskim čudom u Srbiji, toj europskoj oazi bezakonja bude suđeno za sve nebrojene zločine, doživotno će saditi u zatvoru krumpir i čupati ciklu.
Šešelj, kao i svi njegovi politički trabanti, bilo i vlasti ili u oporbi u Srbiji trabunjaju o navodno kozmičkim suprotnostima dva odvratna i povijesno poražena totalitarizma kao što su komunizam i fašizam. U svojoj gluposti i ludosti, te neopjevane budale nisu niti svjesne da su i fašizam i komunizam jednako zlo, koje je na jednak način uništavalo ljudski rod. Srpski jahači Apokalipse jašu i dalje na valovima i komunizma i fašizma. Nema u Srbiji ne pomolu niti jednog pravog i istinskog Thomasa Manna. Ako bi se slučajno takav s iskrenim namjerama u Srbiji i pojavio, taj srpski Mann bi dobio posrpdno status i tretman u javnosti manje vrijedan i od davno rashodovanih njemačkih kamiona ili autobusa marke Mann. Što zna pučina, stoka jedna grdna, kao što bi tom dosjetkom o pameti srpskoga naroda izgovorio prije dva stoljeća crnogorski vladika i pjesnik Njegoš? Srpska novinarka iz Beograda rodom iz hrvatskog grada Karlovca Nataša Bogović za sve ljude neodređenog seksualnog identiteta poput zeničke prima balerine Vojislava Šešelja ima podrugljivu i podsmiješljivu doskočicu: “Je li svaki lijep muškarac obvezno homoseksualac?” Šešelj i tu obara u startu pokušaj duhovotosti Nataše Bogović, budući ga kao fizičku nakazu može voljeti samo rođena majka, što ne znači da tako kao ružan kao lopov nije i homoseksualac. Ili, što bi Šešelju onako vickasto u fazonu jednoga kadra iz srpskoga akcionog filma iz dvijetisućitih mangupima poručuje vođa suprotstavljene bande mangupa u tumačenju glumca Nikole Đurička, pa veli ovako: “A, sad sladoled cmok svima vama, a mogao bi i sladoled haldiša, ali Pekabeta ga više ne proizvodi.” Pekabeta ne proizvodi odavno ledeni sladoled hladišu s okusom mješavine breskve i kajsije, ali Šešelj je očito u mladosti zarana probao zabranjeno voće.
Nitko ga bolje nije opjevao od “Zabranjenog pušenja” i Nenada Jankovića alijas Neleta Karajlića. Glasovita pjesma “Zenica blues”, vele, što bi ustvrdiio i sam Šešelj, tamo neki vječiti zlobnici i zli jezici, nastala je netom nakon Šešeljeva otpusta iz zeničkoga zatvora. Premda nikad nije javno potvrđeno da je Nele Karajlić uglazbio stihove pjesme “Zenica blues” u slavu Šešeljevih seksualnih, izopačenih i nastranih požuda i strasti iz zeničkog zatvora, dobro upućeni već dulje od trideset pet godina tvrde da je tekstopisac Nenad Janković alijas Nele Karajlić slijedeće stihove posvetio upravo silovanoj zeničkoj zatvorskoj balerini Vojislavu Šešelju. Podsjetimo se tog legendarnog glazbenog evergreena i skladbe u izvedbi “Zabranjenog pušenja” i u slavu stanovitog muslimanskog robijaša, koji je silovao u zatvoru u Zenici Vojislava Šešelja, tu najveću ljudsku prevaru.
“Zenica blues”
“U Zenicu kada pođem ja,
prati me pet – šest drotova,
okružni sudija rek’o dvan’est godina,
dvan’est godina strogog zatvora.
Tužna je moja sudbina,
ženu mi kreć’o Hakija,
kreć’o Hakija, presudila mu čakija,
ne razumiješ ti to, druže sudija.
Džaba ja to tebi pričam…
Zenico, mrzim svaki kamen tvoj,
zbog tebe ja mrzim život svoj.
ko preživi dvan’est godina
u KP domu Zenica,
taj je pravi hadžija…
Raduje me jedna istina,
iz KP doma vratiću se ja,
ali Hakija nikad neće sa Bara,
sa Bara se niko ne vraća.”
Dragan Ilić
HOP