Cijela pećka liturgija je napisana bugarskim jezikom, a Srbijanci govore ekavicom, na temelju čega onda tvrde da je Raška bila Srbija?

0
175

Osvrćem se na tekst dr. sc. Mile Mamića koji je objavljen na portalu ”Narod”jer želim ukazati na hrvatske jezične nevolje. Kao hrvatski intelektualac i profesor hrvatskog jezika, on bi trebao znati da je hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku najveće zlo nanijela hrvatska intelektualna avangarda – najprije ilirci, a potom i vukovci. Čini mi se da se isto događa i danas.

 

Svjestan sam da se u komunističkoj Jugoslaviji nije moglo ništa učiniti za očuvanje hrvatskog jezika, ali sam danas shvatio da hrvatski vukovci uopće ne poznaju povijest hrvatskog jezika prije nametanja vukovice, a još manje ju poznaju prije nametanja crkvenoslavenskog jezika u istočnoj Hercegovini, Dubrovniku i Crnoj Gori, dakle, u obnovljenoj i manjoj Crvenoj Hrvatskoj. No, mi ni danas ne znamo da Crna Gora, odnosno, Crna Gorica inačica naziva Crvena Hrvatska. Hrvatski vukovci uopće ne znaju zašto je u Crvenoj Hrvatskoj čakavsku ikavicu zamijenila štokavska jekavica i što joj je bio cilj nakon crkvenog raskola.

 

Vukovci ni danas ne znaju da je Vukova jekavica i ijekavica nastala na temelju srbijanske ekavice koja je prije Osmanlija izvorno bila kajkavska. Tako su ijekavizirane srbijanske ekavske riječi ulazile u hrvatski jezik i davale srbijansko značenje. Kajkavska ekavica se čak pojavljuje u Raškoj jer se Hrvatska prostirala sve do rijeke Morave. Međutim, 924. godine granica je pomaknuta na rijeku Drinu i nakon toga prostor istočno od Drine je došao pod bugarsku vlast zajedno sa Raškom, sve do Belgrada.
Bel Grad znači Beli Hrvat jer riječ GRAD je inačica imena Hrvat. Belgrad je bugarski naziv koji nam pokazuje da je Belgrad bio hrvatski grad. Beli Hrvati su izvan Bizanta bili poznati kao Veli Hrvati. Riječ VELA je nastala po bogu AVELA, a riječ VILA po bogz AVILA. Avil je bio etrurski i liburnijski bog, a on je ikavska inačica boga Avela, odakle i semitski blizanac Abel.
Ne znam kako su Srbijanci poistovjetili naziv Srbija sa Raškom jer ova dva naziva se ne mogu povezati etimologijski. Naziv Raška je nastao od naziva Rašica, a etnik Raš je nastao od naziva Araš, što je suglasnička inačica naziva Harvač. Naziv Serbe je nastao od naziva Serve, a ovaj je nastao od naziva Cervene ispuštanjem sufiksa ENE koji je označvao prijašnju religiju – janu ili janaču – koja je promicala reinkarnaciju. Naziv Cerve je označavao Hrvate kršćane. Dakle, naziv Serbe je na bizantskom pismu označavao Hrvate.
Veliki župan Raške Stefan Nemanac ili Nemanjić je bio katolik i njegovog sina Stefana Prvovjenčanog za kralja je okrunio Papa. Naziv kralj je nastao od naziva krajina, a ovaj je nastao od naziva carevina i ima isto značenje. Ispuštanjem sufiksa INA dobili smo riječ KRAJ koja se kod čakavaca odrazila kao KRALJ. Dakle, naziv kralj je hrvatski isto kao i car, što je latinsko hrvatska inačica naziva HARA. Stefana Prvojenčanog prema pravoslavlju je okrenuo njegov brat Rastko Nemanac koji je uzeo monaško ime Sava. Naziv Serb je prvi put upotrijebio despot Dušan Silni koji je pokušao osvojiti Bizant dok su prema njemu približavali Osmanlije, a isto su pokušali i njegovi stričevi prije njega.
Nemanici su izvorno bili Hrvati katolici iz Crvene Hrvatske, a zavaldali su Raškom nakon propasti bugarskog carstva. Istočnu Hercegovinu, Duklu, sjeverni dio Albanije i dio Makedonije sa nekim dijelovima Grčke je pokorio Dušan Silni koji nikada nije bio okrunjen ni za cara ni za kralja. On je tu osvojenu tvorevinu nazvao Serbijom, a prije toga nije bilo spomena ni o Srbu, ni o Srbinu niti o Srbiji. Nakon tih osvajanja, on je zatražio od bizantskog Patrijarha da ga okruni za cara, a umjesto krunidbe Patrijarh ga je izopćio iz zajednice pravoslavnih crkava. Nakon toga je slao emisare kod Pape da ga okruni za kralja, ali je u međuvremenu umro. Unatoč činjenicama, Srbijanci i Srbi ga slave kao kralja.

 

Naziv Serb je pod Bizantom označavao Hrvate jer njihovo pismo nije imalo slova za glasove H, V i Č. Mnogi toponim u Srbiji ukazuju na Hrvate, a toponima koji ukazuju na Srbe ili Srbijanci nema ni u Bosni niti u Hrvatskoj. Slovo H su Latini zamijenili slovom C koje je stalo za glas K, a posljednje slovo E je stalo za glas Č. Tako su Hrvati postali poznati kao Cerve nakon prihvaćanja kršćanstva, a prije toga se bili poznati kao Erve na semitskim prostorima. Glas C se kasnije odrazio kao S, pa su Cerve postali Serve. Bizantinci su glas V pisali slovom B pa je naziv Serve postao Serbe, a posljednje slovo E je stalo za glas Č. Ovo nam pokazuje da su Hrvati sebe izvorno zvali Harvači umjesto Harvati. Isto tako mi ni danas ne razlikujemo Ugare – Bugare od Ungara – Vangara koje je Herodot zvao MEDI, a bili su još poznati kao Hermedi. Mi smo ih zvali Madi i Madari, a odatle naš naziv Madjarska ili Mađarska.
Prihvaćanjem kršćanstva, Hrvati u izvornoj Crvenoj Hrvatskoj su bili vazali Bizanta. Izvorna Crvena Hrvatska u narodu je bila poznata i kao Krajina, dakle, Carevina. Odatle i jezične promjene koje ne zanimaju hrvatske vukovce jer bizantsko grčko pismo nije imalo slova za hrvatske glasove – Č, H, V i Š. Dakle, ti Hrvati su imali samo bizantske običaje sve dok Branimir nije bio okrunjen za hrvatskog vladara od strane Pape.
Prelazak sa bizantskih običaja na rimske nije bio lagan jer se liturgija služila na grčkom jeziku umjesto latinskoga. Zbog toga se u Krajini nude dvije liturgije: rimska i grčka. Na to nas upućuju toponimi Islam latinski i Islam grčki, a svi grčki vjernici su bili Hrvati koji su sačuvali grčke običaje i liturgiju. Katolici i pravoslavci u panonskoj i dalmatinskoj Hrvatskoj sa Bosnom su bili pod jurisdikcijom Pape sve do raskola 1054. godine. Oni su bili poznati kao unijati i grkokatolici sve dok im nije SPC nije nametnula pravoslavlje i proglasila ih Srbima.

 

Nakon raskola Crvena Hrvatska – istočna Hercegovina, Dukla i Sjeverna Albanija do Drača se priklanjaju Bizantu, a neki hrvatski jadranski gradovi su nakon propasti Bizanta došli pod jurisdikciju bizantske Venecije. Nakon kratkog vremena i početnog raspada Bizanta, ti su se Hrvatili vraćali u okrilje Rima. Nakon raskola, Petar Svačić se borio protiv prevlasti Mađara, a nakon njegove smrti, Bosna postaje hrvatska kršćanska država.
Bugari su u Bosni došli kao pravoslavci, a povjesničari ih nazivaju bogumilima i tako iskrivljuju povijest. Najveći broj Bugara je došao u Bosnu bježeći ispred Osmanlija, a iz Bosne je dospio na neke hrvatske otoke bježeći još jednom pred Osmanlijama, na što nam ukazuju njihova sačuvana prezimena. Isto Tako Grci su naseli hrvatske otoke i sačuvana su njihova prezimena. Najbolje su sačuvana na Korčuli i Zablaću kod Šibenika.
Štokavsku jekavicu je stvorio Rim i nametnuo je Hrvatima u istočnoj Hercegovini, Crnoj gori i Dubrovniku. U toj jekavici je umetnut nepostojeći glas J ako je iza suglasnika dolazio naglašeni vokal. Tako je pena postala pjena, tako je daka postala djak ili đak, tako je duka postala djuka ili đuka, tako je doka postala djoka ili đoka i tako je diva postalo djivo ili đivo.
Tko bi danas i pomislio da su zamjenice kaj i što nastale od zamjenice ča? Naime, riječ čave se pisala čae ili čaye i odrazila se kao kaje, dakle, kaj. Ovo nam otkriva latinski utjecaj. Međutim, zamjenica što je nastala franačkim nametanjem kršćanstva Hrvatima jer Germani su naš glas Č pisali dvoslovom ST, što se izgovaralo ŠT. Isto tako Rusi tu zamjenicu pišu čto, a izgovaraju što.

 

Na koncu zaključujem da je nametanje štokavske jekavice imalo za cilj širenje katoličanstva na slavenske pravoslavne prostore, ali u tome se nije uspjelo ni u Rusiji niti u Bugarskoj. Dapače, pravoslavlje se nakon poraza Osmanlija vratilo u današnju Srbiju jer je tamo bilo i za vladavine Bugara. Cijela pećka liturgija je napisana bugarskim jezikom, a Srbijanci govore ekavicom. Na temelju čega onda tvrde da je Raška bila Srbija?

 

Srećko Radović