Srpski idioti: Albanija je oduvijek srpska zemlja, albanski narod i državu izmislili su Englezi, Austrijanci i Vatikan

0
6185
Srbi sad nekontrolirano halucinaraju da je i cijela Albanija oduvijek srpska zemlja, te da su albanski narod i državu izmislili Englezi, Austrijanci i Vatikan
fahri-musliu-i-vuc48dic487
Srpski krivotvoritelj povijesti Vojislav Mistović iz fantomske Republike Šumske upao u stupicu vlastitih laži u očima pravih povjesničara i hrvatsku povijest ranog srenjevjekovlja Hrvata Bijele i Crvene Hrvatske sve nadomak Tirane i Peloponeza u Grčkoj i same Atene pripisao Srbima i Srbiji koji tamo nikad nisu živjeli.
Vojislav Mistović kao sljedbenik suvremenih srpskih povijesnih manipulatora i tviraca intelektualne prostitucije tipa Jovana Deretića, Milana Vidojevića i Radovana Damjanovića zavrijeđuje međunarodnu tužbu za lažiranje povijesti naroda i država, jer neuke, neupućene i povijesno neobrazovane i nepismene uvjerava u laži i stvara pogodno tlo za izazivanje novih ratnih sukoba u budućnosti s obzirom da Srbi masovno vjeruju u takve gluposti, ludosti i budalaštine.
vuč
Samo višedesetjetne ili i međunarodne doživotne zatvorske kazne takvim krivotvoriteljima povijesti mogu opametiti srpske lažne znanstvenike i njihove političke nalogodavce iz Srbije.
vucko
Zato sve zemlje iz srpskoga okružja, ali i šire u Europi na čije teritorije je Srbija bacila oko škrabotinama i povijesnim paškvilima raznih Mistovića, Deretića, Vidojevića, Damjanovića treba pred međunarodnim sudovima tužiti Srbiju, tražiti otvaranje svih povijesnih pismihrana, knjižnica i muzeja da se srpske laži opovrgnu i da se srpski lažljivci i kradljivci povijestu drugih naroda i država jednom zauvijek novčanim drakonskim kaznama, ako treba i višegodišnjim zatvorksim kaznama sankcioniraju da im nikad više ne padne na pamet otimati tuđu kulturnu i povijesnu ostavštinu.
vucic-dd
Srbijanskim znanstvenim krvotvorinama i umobolnim umotvorinama pameti njihove razigrane bujne mašte nikad nema kraja. Na portalu Srbin.info iz pera samozvanog srpskog intelektualca i tekstopisca članka “Albanija: Karta iz 1795. pobija sve što tvrde London, Vatikan, Beč…” proizlazi da Srbija, ne samo da ne odustaje od snova o povratu Kosova u sastav svoje države, nego izražava putem naglašeno velikosrpskog portala Srbin.info i otvorene želje i težnje ka otimanju teritorija brojnih susjednih zemalja. Zanimljivo je pritom da na tom i sličnim portalima, što su na riječima u sukobu s Vučićem samo glede brzine i tempa njegove provedbe velikosrpskog projekta, Srbi posežu i za čitavim teritorijima zemalja koje nikad nisu ni graničile sa Srbijom, pa su bacili oko i na cijele oblasti država poput Slovačke, Grčke i Italije. Dakako, u prvom planu su im susjedne zemlje, poglavito države što su bile u sklopu bivše Jugoslavije, ali na njihovom repertoaru fontane neuslišenih glazbenih želja su i Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Očito je Jovan Deretić u plejadi novopridošlih srpskih znanstvenih fantasta i okorjelih mitomana i kleptomana dobio oštru konkurenciju u piscima srpske povijesno znanstvene fantastike kao što su Milan Vidojević, Radovan Damjanović, Dragoljub. S. Petrović, evo sad i stanoviti Vojislav Mistović, koji jezičnim ezgibicionizmom i gimnasticiranjem i akrobatikom stotinu ili tisuću puta ponovljenih laži, vjeruje kako će se štogod od toga doista zapatiti i ukorijeniti u svjetskoj javnosti, te kako će Srbi okrenuti tako kotač povijesti na svoju vodenicu. Od tog srpskog alata nema goreg zanata, ali to je jasno svima osim samim Srbima, te ovako spomenuti autor tragikomičnog teksta o srpstvu Albanije i Albanaca ovako doslovno elaborira na tu temu vlastite prljave mašte i pokvarenih strasti, pri čemu nije propustio prigodu otvorenih očiju sanjati o “srpstvu” Dalmacije i o “srpstvu” barem polovice Grčke. To mu je sve došlo kao desert, a na rasporedu mu je kao središnja tema bila “srpska Albanija”, o kojoj narečeni Vojislav Mistović zbori ovako:
vucic
“U vremenu surovog otimanja Kosova i Metohije valja se prisjetiti čija je bila zemlja Albanija, koja je odlukom velikih sila nastala 1912. godine, te je uz svesrdno majstorstvo Austrougarske, Vatikana i Velike Britanije napravljena i albanska nacija. Bez ikakvog dokaza materijalne kulture, spomenika, knjiga, zapisa, areholoških iskopina, oni se vrlo vješto svijetu prikazuju kao Iliri i starosjedioci. Koliko je velik raskorak između njihovih želja i stvarnosti, piše Vojislav Mistović iz Prinstonskog sveučilišta, govori nam i primjer arheološkog nalazišta ilirske kulture Kamenice na jugoistoku Albanije. Te tumuluse sami današnji Albanci zovu Tuma e Kamenicls. Na zemljovidu Europe kartografa i kraljevskoga hidrografa Thomasa Kitzhina ( 1719 – 1784 ) sa mnogim dopunama i poboljšanjima od strane Jean Baptiste Bourjougnona D’ Anvillea ( 1697 – 1782 ), obnarodovanoj na svjetlost dana 12. svibnja 1795. godine ( objavili su Laurie i Whittle ) vidimo dva Beograda na prostoru današnje Albanije. Tu se nalazi i Albaton ili Albutono ( po kompoziciji riječi sliči Balatonu u Mađarskoj, koji je nedvojbeno srpski mjestopis, a to je jezero u današnjoj Mađarskoj ). Imamo i Blato, kako se nekada zvalo Skadarsko jezero, a to je današnji grad Elbasan u Albaniji. I njemu je korijen imena alba, što znači bijelo, dobiven metatezom riječi, te je riječ manastor zapravo namastir, riječ sav je izmjenom reda riječi zapravo riječ vas itd. U žitiju srpskog kralja svetog Jovana Vladimira se kaže:
albancima
“Sej svjati slavni knjaz i doblestveni mučenik Joan Vladimir, vozrasta ot blagočestivago i vlađetelnago korene, vo građe Bjelograđe ( Albiji ) praevšago vlađenije i vsejem Ilirikom i Dalmacijeju vladičestvovaše.” Taj grad je današnji Berat, na karti zvan ranijim, očito, srpskim i slavenskim imenom Beligrad ispod Albatona ili današnjeg Elbasana, a i on je, bio a što drugo nego srpski? Na ovome mjestu kratko podsjećanje, što je bitno za nastavak teksta, da je manastir Tavna ili Tamna u Republici Srpskoj upravo ostavština svetoga Jovana Vladimia, kasnije srpskoga kralja Dragutina. Obnavljan je i od strane srpskoga cara ( htio je valjda reći kneza ) Lazara i srpske  carice ( u stvarnosti i neprijatelju srpske mašte zapravo kneginje ) Milice.
Spomenimo i neke srpske izvorne mjestopise, što i danas postoje u Albaniji: Novosele, Borove, Zavalan, Kamenice, Drenova, Trstenik, Vernik, Strelce, Pestan, Voskopolje, Blace, Podgorje, Leska. Pogradec, Trebinje, Stravaj, Sušice, Orenje, Klenje, Krasta, Sopoz, Kovačice, Radomire, Selipte, Luznik, Morine, Golaj, Dobrune, Selce, Zagore, Toplane, Rec, Dobrac, Široka, Karice, Velipolje, Patok, Rades, Divjake, Topolje, Kozare, Gradist, Kroja, Valona ( Avalon ), Grabjan, Selence, Brataj, Drač, Leža (Lješ ), Lukove, Njivice, Lesnice, Livađa, Maja, Jezerce, Jablanica… I u susjednoj, današnjoj Grčkoj, imamo toponime kao što su Njeguš, Zagora, Rođakinja i slično, što nam govori da su autohtoni stanovnici na tom grčkom ozemlju isto tako bili Srbi.
nikolica
Tragajući za korijenima moje obitelji naišao sam na neobičnu podudarnost mjestopisau Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini sa središnjoj i južnom Albanijom. Našao sam i poklapanja sa prezimenima. U srednjevjekovnim dokumentima se spominju i prezimena kojih ima i u tadašnjoj Bosni, a ima ih i danas u Albaniji. Znakovito je prezime današnjeg albanskog predsjednika Rama, koje se sačuvalo u tragovima u Češkoj, Rusiji i današnjoj Albaniji. Iz raznih povijesnih vrela znamo da se dio Bosne nazivao Ramom. Nalazimo nazive tipa Gornja Rama i slično. Danas postoji rijeka i nekoliko toponima s istim imenom. O mnogim seobama Srba mi znamo mnogo, a o nekima ne znamo ništa. Primjerice, povijesne kronike su zabilježile tri seobe Srba iz Bosne u Dalmaciju u razdoblju između 1375. i 1418. godine. O tome su nam zapise ostavili dalmatinski providur A. Contarini, mletački general Pietro Loredan, Lucije i drugi… Kod Lucija ( Lučića) nalazimo i zapise kako su ti doseljenici bili oduševljeno prihvaćeni od strane domorodaca, što nas upućuje na to da su bili jednoplemenici. Iako su mletačke vlasti zabranjivale naseljavanje u gradovima, uskoro su Srbi postali nezaobilazni, kako u poslovima, tako i u vojsci. Lo
redan piše kako su pet tisuća novopridošlih porazili Mađare u jednom boju. Sav prostor Cetine, Splita, Trogira, Šibenika, Knina, Zadra i drugdje je bio naseljen tim Srbima iz Bosne.
čosić
Nažalost, o vezama Albanije s Bosnom na temelju sličnosti mjestopisa i prezimena zna se vrlo malo. Da li je postojala kakva seoba, u kojem je pravcu išla, rođačke veze, za sada meni ostaje nepoznato. Moje prezime se spominje u dokumentima srednjivjekovne Bosne. Spominje se Tvrtkov velikaš Priboj Mistović. Zatim, isto prezime Mistović nalazim u Pogradecu u Albaniji, a kasnije se bilježi i u Skadru. A blizu Pogradeca se nalazi selo Trebinje s istim nazivom kao grad u današnjoj istočnoj Hercegovini!? Ostaci Mistovića u Albaniji slave i danas Veliku Gospojinu, kao i iseljenici u SAD i Kanadi, kao i ostali na području Balkana – Huma. U svakom slučaju svi ovi dokumenti i spoznaje nam govore o tadašnjoj kompaktnosti srpskoga naroda. Nama i budućim naraštajima predstoji i dalje duboko kopanje po pitanju ovih tema. Nažalost, u potonjih 200 godina ovdje je povijest ispolitizirana i krivotvorena, ali kao što kaže poslovica “Zaklela se zemlja raju da se tajne odaju.”
Što reći nakon ovakvoga srama bez trunke blama izvjesnog Vojislava Mistovića iz Republike Šumske, ali očito s pedigreom predavača na Prinstone Sveučilištu, gdje i Anglosakskoncima želi prodati srpsku maglu oliti muda za bubrege? Čovjek razigrane i raspjevane pokarene mašte i prljavih strasti na portalu povijesne neznalice i samoprozvanog srpskog “povjesničara” i samoproglašenog you tube “novinara” bez ikakvog stvarnog i pravog povijesnog znanja Dejana Petra Zlatanovića, na njegovom portalu Srbin.info dopušta si niz nevjerojatnih povijesnih laži, koje javnosti podvaljuje kao srpsku “istinu.” Zato svjesno i zlonamjerno zaboravlja da su od 1375 do 1416. iz Bosne u Dalmaciju mogli seliti smao Hrvati i romokatolici a ne Srbi i pravoslavci u hrvatske gradove u Dalmaciji poput Splita, Šibenika, Trogira, Zadra, Knina… jer Srbi i pravoslavci nisu tad iz Bosne nikako doći u Dalmaciju s obzirom da tad u Bosni nije bilo niti jednog Srbina i pravoslavca. U Bosni su sve do pada pod Turke 25. svibnja 1463. živjeli smao Hrvati rimokatolici. Neznalica i patološki srpski plaćeni državni lažljivac Vojislav Mistović nema pojma da je cijela Bosna u 14. i 15. stoljeću, što obujmom područja pokriva tek 15 – 20% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine ima istoznačnicu imena Rama i Bosna po Rami oko današnjeg Prozora u sjevernoj Hercegovini. Glupan i srpska budala Mistović nigdje se i nikako ne poziva na bilo koga povjesničara, povijesno vrelo, dan, godinu, mjesto, vrijeme objave bilo kog povijesnog dokumenta, povijesne građe, kojim bi potkrijepio puko i prazno piskaranje u svrhu velikosrpske promidžbe. Očekuje da mu rulja bezmozgovića iz njegovog stada ovaca za šišanje vjeruje po sistemu riječ na riječ. Posebno i središnje poglavlje ovog nesvakidašnje bezobrazno i drsko napisanog pamfleta iz pera Vojislava Mistovića je glavna tema teksta pisana o “srpstvu” Albanije i Grčke uz pregršt slavenskih i “srpskih” mjestipisa što ih lopov i lažov Mistović pripisuje Srbima, kradući bezočno rano srednjovjekovno hrvatstvo i katoličanstvo tih predjela koje on prisvaja tad nepostojećim Srbima i u tim krajevima nepostijećim srpskim pravoslavcima. Dapače, to su bili u Albaniji, čak i dijelom i do Peloponeza i same Atene u Grčkoj, nakon doselidbe Hrvata na Jadran 626. godine sve krajevi Crvene Hrvatske napučeni Hrvatima katolicima. I sve su to hrvatski mjestopisi u Albaniji i Grčkoj očuvani do današnjih dana. Sve to srpski mitoman i kleptoman Vojislav Mistović, kako sam veli i razotkriva se, potomak nekog srednjevjekovnog posrbljenog Hrvata iz Bosne Priboja Mistovića, pobočnika bosanskog kralja i iskonskog Hrvata Tvrtka Kotromanića, grabi od Hrvata i pripisuje Srbima. Nije ga njegova javno iznijeta dvojba o istovjetnosti mjestopisa u Bosni i Albaniji ponukala razmilsiti da su Bosna i Albanija pripadale Hrvatima i katolicima, što svi povjesničari diljem svijeta znaju, budući je Bizant nakon pobjede nad Hrvatima na prostoru današnje Albanije u ratu početkom devetog stoljeća od 806. do 817. tamo vladao do sredine 11. stoljeća kad tamo prvi puta doseljavaju s područja Kavkaza današnji Albanci. I od tada ostaju zauvijek na tom području sve do današnjih dana. Jedino priznata i poznata europska i svjetska povijest zna za razdoblje koje krivotvori Vojislav Mistović na stupcima portala Srbin.info da je to bila Crvena Hrvatska, ovjekovječena i u djelu fra Dominika Mandića, s pozivanjem na stotine povijesnih izvora, kojima dokumentira pisanje. Hrvatska je u dugotrajnom ratu od 806. do 817. izgubila u sukobu s Bizantom najveći dio današnjeg teritorija Albanije, a hrvatska prvotna država do tada je na jugu išla do rijeke Škumbe i gradova Valone i Elbasana, nedaleko od same Tirane. Skadar i Drač na primirju su pripadali Hrvatima katolicima, a Srba pravoslavaca tamo tada u ranom srednjem vijeku nije bilo. Rašani oliti budući Srbi su živjeli isključivo u dubokom kopnenom zaleđu i od morske obale su bili beskrajno daleko, tamo u središnjem dijelu današnje centralne Srbije. To lopov i lažov MIstović neće i ne želi znati, ali hoće i želi lagati i krasti hrvatsku ranu povijest. Nakon što je Hrvatska u ratu s Bizantom, slobodnije rečeno Grčkom, izgubila Ilirik ili sam jug Crvene Hrvatske, ostali su od zuba vremena do danas sačuvani i pobrojani hrvatski mjestopisi u Albaniji, dijelom i u Grčkoj, koje krvotvoritelj povijesti Vojislav Mistović podvaljuje kao “srpske.” Jedini spomen Srba toga doba u povijesnom kontekstu vezan je za munjeviti posjet kneza Ljudevita Posavskog tadašnjem hrvatskom istočnom plemenu Rašana, kasnije prezvanih Srba, gdje ih hrvatski knez moli da ostanu vjerni hrvatskom vladari i hrvatskoj kruni kao što su to bili i u ratu s Bizantom kad su se rame uz rame borili sa svim ostalim Hrvatima protiv Bizanta oliti Grka od 806. do 817. Rašani ili kako danas Srbi preferiraju reći Srbi, nisu poslušali zamolbu Ljudevita Posavskog, premda su znali da se država Hrvatska još od Duvanjskog sabora iz 753. godine obvezala i vojno štititi i u ratu i u miru skrbiti o svom najistočnijem plemenu Rašanima odnosno današnjim Srbima. I brojni hrvatski knezovi i kasnije i kraljevi su vojno štitili Rašane oliti buduće Srbe od vojnih naleta Bizanta, Mađara i napose Bugara, a opće je poznato kako je u desetom stoljeću hrvatski kralj Tomislav spasio Srbe istrijebljenja nakon što su vojno poraženi od Bugara. To priznaju i potvđuju svojim pisanjem i srpski povjesničari Ivan Božić, Sima Ćirković, Milorad Ekmečić, Radovan Samardžić i Relja Novaković. No, Rašani su u devetom stoljeću nakon poraza Hrvata od Bizanta u borbi za Ilirik 817. otišli pod skute novih pobjednika Bizantinaca, odnosno Grka, te su se predali u ruke neprijatelja protiv kojega su se skupa s ostalim Hrvatima prije toga junački borili od 806. do 817. godine. Hrvatskih nastambi je i prema dostupnoj povijesnoj građi i u srpskim knjižnicama bilo i u Grčkoj, što svjedoče i povijesna djela “Hrvati do Peloponeza” i “Hrvati do Atene”. To i lažni Srbin, a pradavnim iskonom Hrvat Vojislav Mistović može pronaći i pročitati u srpskim knjižnicama sveučilišne knjižnice “Svetozar Marković” u Beogradu, kao i u “Narodnoj biblioteci” u Beogradu, a izvjesno je sve to o prvotnom hrvatstvu i katoličanstvu Albanije i grčkog Peloponeza sve pohranjeno i u nizu ostalih srpskih povijesnih arhiva, knjižnica, samo što Srbi to kriju kao zmija noge i lažući sebe, misle da mogu lagati i cijeli svijet. Vojislav MIstović krade dragulje hrvatske kulturne baštine manirom Vuka Karadžića, laže u korost i u slavu srpske laži kao otac svih srpskih suvremenih laži Dobrica Ćosić, a ubija povijesnu istinu kao najveća hrvatska posrbica i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Kao šlag na torti Mistovićevog neznanja na razini zalutalog pučkoškolca je smještanje pojma hercegovačkog Huma na “Balkan”, što je turska riječ za goru ili planinu i kako su Turci, onda za njima i Bugari navali prostrano gorje što se nalazi samo u sjeverozapadnoj Bugarskoj i sa 7,7% zemljopisnog predjela Srbije i 9% zemljopisnog područja Rumunjske i nigdje više na cijelom svijetu. Srbi i sami nemaju pojma da ni sami nisu “Balkanci” nego Dinarci i Panonci, a vlastito neznanje i nazivanje i samih sebe turskim i bugarskim Balkancima podmeću i podvaljuju svijetu u vidu izmišljenog “zapadnog Balkana” koji se nalazi jedino u zapadnoj Bugarskoj uz njezinu granicu sa Srbijom i nema nikakve poveznice sa Hrvatskom, Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. I ova srpska podvala, prijevara i obmana  svjetske javnosti u režiji srpskog zemljopisca Jovana Cvijića zrela je za međunarodnu tužbu Hrvatske protiv Srbije. I bila bi iznimno svrhovita, a vrlo lako dokaziva, jer se i golim okom na zemljovidu Europe zamjećuje gorje Balkana oliti Stare planine na slavenskom, samo na teritoriju Bugarske. Ovo je utoliko značajnije jer površni, plitki i prizemni politički moćnici na Zapadu lijenog duha po inerciji i kroničnom neznanju i krivoj predodžbi o svemu i svačemu u regiji bivše Jugoslavije umišljaju da uistinu i Hrvatska i BiH i Crna Gora jesu nepostojeći “Balkan” jer su ih tako Srbi i Turci ubijedili, da bi Turska i Rusija kao duhovni sliednik Bizanta polagali pred prevarenim i izigranim Zapadom “međunarodno pravo” na dio aquatorija hrvatskog povijesnog Jadrana oliti Sinjega mora. Na Zapadu tamošnje neznalice doista i misle da na nekom tamo divljem “Balkanu” žive listom narodi doseljeni samo iz Afrike i Azije, te im iz njihovog kuta izgleda posve “normalno” poslati na, po njima ionako “bratski” “poluazijski” ili “poluafrički” izmišljeni Balkan “njihovu subraću” tamnopute Arape i crne iz Azije i Afrike.
To je primjerice, jednom javno izrekla i Federica Mogherini, a što ona misli i govori javno, to ostali zapadnjaci u neznanju i najdubljoj zabludi i samoobmani misle i u potaji i kad šutnjom odobravaju riječi spomenute talijanske političarke. Ona je kao neuka i povijesno nepismena i neobrazovana javno i rekla svim svjetskim medijima kako bi bilo “najuputnije sve migrante s Bliskog istoka trajno naseliti na Zapadni Balkan u sve zemlje bivše Jugoslavije jer oni su od pamtivijeka živjeli zajedno i prirodno je da opet žive zajedno!?”  Srbija je zajedno s Turskom glavni krivac za propagandu i širenja lažnog imena Balkan i Hrvatska zato mora tužiti Srbiju pred međunarodnim sudom, jer je Srbija svijetu i u ime političkih interesa širenja utjecaja Turske i Rusije već uvelike podvalila lažnu kovanicu tzv. “Zapadnog Balkana” i lakomisleni i lakovjerni zapadni svijet, nažalost, još uvijek vjeruje u tu srpsku i tursku laž sa nesagledivim političkim posljedicama po Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje nikad ništa zajedničko s Balkanom nisu imale, niti će ikad imati bilo što s velikim gorjem u sjeverozapadnoj Bugarskoj.
Dragan Ilić
HOP