Dinamu je ukradenih sedam naslova prvaka (1951, 1960, 1963, 1967, 1969, 1979. i 1983.) i dva kupa ( 1985. i 1986.) iz bivše Jugoslavije od strane Zvezdine i Partizanove mafije

0
1147

Dinamo u ime istine i pravde za generacije nogometaša i navijača mora zahtijevati i preko UEFA povrat svih sedam ukradenih sedam naslova prvaka (1951, 1960, 1963, 1967, 1969, 1979. i 1983.) i dva kupa ( 1985. i 1986.) iz bivše Jugoslavije od strane Zvezdine i Partizanove mafije

Zlatko Čajkovski još je prije više od pola stoljeća u Munchenu priznao bratu Željku Čajkovskom da su četiri nogometaša Partizana 1951. godine prodala utakmicu Zvezdi samo da Dinamo ne bude prvak države

Unatoč tom krunskom dokazu u Hrvatskoj vlada šutnja, iako bi Dinamo morao pod svaku cijenu zatražiti od Crvene zvezde povrat ukradenog naslova prvaka Jugoslavije u nogometu

U svom posljednjem intervjuu u javnosti datom 2016. godine proslavljeni nogometaš Dinama Željko Čajkovski (1925 – 2016) objelodanio je kako mu je rođeni brat Zlatko Čajkovski (1923 – 1998) više godina nakon utakmice posljednjeg kola nogometnog prvenstva 1951. Zvezda – Partizan 2:0 priznao da su poimenice četiri nogometaša Partizana prodala utakmicu Zvezdi samo da Dinamo ne bude prvak države te godine. Te sezone je, kako smo nedavno i opisivali u dugom feljtonu o Dinamovoj povijesti igranja u Jugoslaviji, počela cijela niska bezočnih i beskurpuloznih mafijaških krađa, posebice na račun Dinama, koji je kao oduvijek najbolji i najveći klub u zemlji najčešće i bio sudionik šampionskih utrka sa Zvezdom ili Partizanom. Kasnije su i drugi klubovi, posebno splitski Hajduk, te bosanskohercegovački sastavi Željezničar, Sarajevo i Velež obično bili žrtve spletki i zakulisnih radnji beogradske nogometne mafije s Terazija. Nevjerojatno je kako još uvijek nitko iz Dinama nije zatražio od Crvene zvezde, ili preko instanci u UEFA povrat ukradenog naslova prvaka Jugoslavije za 1951. u režiji Zvezde i Partizana. Krunski dokaz i javno priznanje Zlatka Čajkovskog, tad igrača inkriminiranog Partizana o lažiranju utakmice posljednjeg kola sa Zvezdom, a na štetu Dinama, su dostatan povod zahtjevu Dinama za predaju šampionskog pokala iz Zvezdinih vitrina u Dinamov trofejni salun. Pregledom arhive NK Partizan iz popisa njihove momčadi za 1951. otkrivamo da je Partizan te natjecateljske sezone obično igrao u sastavu: Šoštarić, Belin, Čolić, Zlatko Čajkovski, Jovanović, Jakovetić, Bogojevac, Bobek, Valok, Atanacković, Herceg. Na klupi za pričuve su najčešće bili: Stojanović, Lazarević, Kolaković, Mihajlović, Zebec, Vorgić, Šijaković, Drenovac, Ančić, Stanković, Stipić, Tapiška, Torbarov, Ognjanović, Stokić, Ruman, Miloš Milutinović, Marjanović, Branilović i Simonovski. Nije teško zaključiti da u u prvoj postavi Partizana te 1951. igrala četvorica Srba Čolić, Jovanović, Bogojevac i Atanacković, pa je lako pretpostaviti da su njihova srca kucala za gradskog rivala Zvezdu u utrci s Dinamom i za očekivati je da je Zlatko Čajkovski svome bratu Željku Čajkovskom upravo na njih mislio kao sudionike lažiranja utakmice Zvezda – Partizan 2:0 u korist Zvezde. Premda je prije više od pola stoljeća Zlatko priznao rođenom bratu Željku da je Partizan namjerno pustio Zvezdu da bi ona ukrala naslov prvaka Dinamu, u zagrebačkom klubu nisu ništa konkretno poduzeli da natjeraju Zvezdu da vrati ukradeni naslov prvaka i preda ga Dinamu, jasno uz službenu i retroaktivnu ovjeru naslova prvaka države u analima NSJ. Isto vrijedi i za 1978/79. kad su ljudi bliski upravi Zvezde i službama državne sigurnosti Jugoslavije preko NSJ vršili političke pritiske ucjenama, prijetnjama i zastrašivanjem da nogomeni savez ignorira pravomoćnu i izvršnu sudsku presudu u korist Dinama i nikad mu ne proknjiži u arhivi NSJ naslov prvaka države za 1978/79, te je ta titula još uvijek nezasluženo i neopravdano u posjedu Hajduka, iako je zorno da su Zvezda i Hajduk dužni vratiti iz svojih vitrina naslove prvaka Jugoslavije Dinamu iz 1951. i 1979. godine. Kad je taj isti sud udruženog rada, nadležan u komunsitičkoj SFRJ za sportske sporove, 1987. retroaktivno dodijelio naslove prvaka Jugoslavije Partizanu za 1985/86 i 1986/87. u povodu istpg spora koji je Partizan 1986. i 1987. imao sa Zvezdom i Vardarom, kao Dinamo s Hajdukom 1979, NSJ je proknjižio i u analima NSJ ovjerio naslove prvaka države u nogmetu Partizanu i oduzeo naslove Zvezdi i Vardaru. Ali, za krađu Dinamovog naslova iz 1978/79. u NSJ su kao rođeni lupeži i kradljivci izmislili kako je sud “zakasnio sa sudskom presudom, te je slučaj dobio pravnu zastaru, pa onda ne mogu zbog toga proknjižiti sudsku odluku i pripisati i službeno naslov prvaka stvarnom prvaku Dinamu umjesto Hajduku za 1978/79!?” Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Bez obzira na protijek vremena takva vrsta nogometnog kriminala i političkog iživljavanja nema zastare, kako ona iz 1951, tako i ona druga iz 1979. godine. Davno je Zlatko Čajkovski, nogometaš Partizana, priznao rođenom bratu i nogometašu Dinama Željku Čajkovskom nogometni zločin s predumišljajem njegovog kluba NK Partizan, na štetu Dinama, a u korist Crvene zvezde, ali nikad nije kasno da se Zvezdin i Partizanov zločinački nogometni pothvat od 4. studenog 1951. kazni, stvari dovedu na svoje mjesto, te naslov državnog prvaka Jugoslavije za 1951. dodijeli retroaktivno Dinamu, istinskom prvaku bivše Jugoslavije za 1951. godinu.

Zvezda i Partizan kao dvije zločinačke nogometne udruge sve su planski, smišljeno i organizirano radili, uvijek u zajedničkoj sprezi, a na štetu Dinama i svih ostalih klubova u bivšoj Jugoslaviji. Pri samom utemeljenju ta dva Titova komunistička državna projekta bilo je ljudi poput Vlastimira Golubičića zvanog Vatika ili primjerice Krsta Lekovića, što su u isto vrijeme bili članovi uprava oba kluba, a takvih primjera je još sijaset. I samo radi toga u svakoj pravnoj državi, što bespravna FNRJ, kasnije preimenovana u SFRJ, nikad nije bila, svi njihovi rezultati bi bili poništeni, uprave mafijaških klubova Zvezde i Partizana raspuštene, a svi njihovi tofeji osvojeni od osnutka pa do današnji dana trajno oduzeti, napose i klubovi ugašeni kao sportski i pravni subjekti. Ne postoji u nogometnim statutima, niti jedno pravilo gdje jedan klub s jednim ili više rezervnih i samo formalnopravno registriranih klubova pod drugim nazivom, može igrati u istom rangu natjecanja, a posebno ne u prvoligaškoj konkurenciji. Crvena zvezda kao najstariji beogradski prvoligaš nastao 1945. godine, u prvenstvima bivše Jugoslavije do 1991/92. igrala je sa dvije svoje filijale, a to su bili Partizan i OFK Beograd. Oni su bili Zvezda B i Zvezda C, kao što u Španjolskoj postoje Real Madrid B i Barcelona B, a danas u Hrvatskoj Dinamo 2, Hajduk 2 ili Osijek 2. Ali, u Španjolskoj druge postave Reala i Barce, a u Hrvatskoj rezervni sastavi Dinama, Hajduka i Osijeka nemaju pravo nastupa u najvišem stupnju natjecanja. To pravilo vrijedi posvuda u svijetu, a prema nogometnim pravlinicima i Statutima UEFA I FIFA.

Začudo, danas su čak i Srbi uskladili taj opće poznati sportski pravilnik s ostatkom Europe i svijeta. Tako je lani NK Grafičaru iz Beograda, službeno registriranoj filijali NK Crvena zvezda, Nogometni savez Srbije zakonski onemogućio igranje u srpskoj Superligi, premda su bili u samom vrhu lljestvice drugoligaškog ranga natjecanja i plasmanom na tablici imali pravo igranja u eltnom društvu srpskoga nogometa. Toga se pravila i striktnog držanja športskih zakona Srbi iz njiima znanih i zlonamjernih pobuda nisu držali u Jugoslaviji. Iz gore priloženog i opisanog skandala dvoboja Zvezde i Partizana iz posljednjeg kola prvenstva 1951. godine, jasno je kako su vojni i policijski klub iz Beograda od početka igrali najveći umjetni derbi na svijetu. Partizan je darivanjem pobjede Zvezdi 1951. u posljednjem kolu njoj potrebnim rezultatom 2:0 djelom dokazao da je u biti NK Partizan zapravo Crvena zvezda B i njen najveći satelit, koji joj je te godine lažiranjem utakmice posljednjeg kola zajedničkim snagama ukrao naslov prvaka države od stvarnog prvaka za tu 1951. godinu zagrebačkog Dinama. Iste 1951. godine OFK Beograd u posljednjem kolu kao praktički Crvena zvezda C odigrao do zadnjih atoma snage 2:2 u Beogradu s Dinamom, te je tako prokrčio put Zvezdi za namještaljku s Partizanom, zapravo Zvezdom B, u utakmici odigranoj da kasnije, gdje je Zvzeda ukrala naslov prvaka Dinamu. Također, OFK Beograd aka Zvezda C, za račun Zvezde u proljeće 1969. pobijedio je do tad lidera na ljestvici Dinamo usred Zagreba 3:0 i omogućio joj proboj na prvo mjesto tablice. Isti taj OFK Beograd kao Zvezda C je u posljednjem kolu prvenstva 1975/76. odigrao doma 1:1 s Hajdukom, te je Partizanu, zapravo filijali Zvezde B, izravno i u sprezi s mafijaškim klubom KOS-a Partizanom bezočno ukrao naslov prvaka države stvarnom prvaku za tu sezonu splitskom Hajduku. Razmjere tog skandala su utoliko veće što je Hajduk u proljetnoj sezoni rasturio Partizan u Beogradu na sastvne dijelove omjerom 6:1, a istog proljeća Zvezda je kao četvrtoplasirana momčad u ligi 1975/76. iza Partizana, Hajduka i Dinama, deklasirala Partizan 4:1. Tako je lažni prvak lažne države Jugoslavije Partizan 1976. dobio od svoje komunističke mafije na dar naslov nogometnog prvaka, premda je u ogledima s Hajdukom i Zvezdom izgubio 1:6 i 1:4, zbirno 2:10. Oni su kao rođeni lopovi i lažovi slavili do besvijesti ukradeni naslov prvaka Hajduku, nakon namještene utakmice u Ljubljani Olimpija – Partizan 1:2. Vratar Olimpije Srbin Ljubiša Dalanović bio je vjenčani kum nogometaša Partizana Ilije Zavišića i time je ishod sraza Olimpje i Partizana bio unaprijed poznat, nebitno je li obrana Ljubljančana uz asistenciju Partizanovog navijača u sudskoj odori Dušana Maksimovića iz Novog Sada, namjerno pustila gol Nenada Bjekovića u 96. minuti ili koju minutu prije ili kasnije. Igralo bi se i do ponoći i do sutra ako treba dok se scenarij beogradske nogometne mafije konačno ne ostvari i time cirkuska predstava ne završi.

U ligi SHS-a od 1923 – 1940. BSK i SK Jugoslavija su bili, za razliku od Zvezde i Partizana u FNRJ i SFRJ, oni pravi i istinski gradski rivali. Nekoliko puta su u ligama SHS-a igranim kasnih dvadesetih i svih tridesetih godina prošlog stoljeća, jedni durgima preotimali bodove za naslov prvaka i to u završnici prvenstva kad se jedan od dva beogradska takmaca našao u šampionskoj utrci, bilo s HAŠK-om ili Građanskim, bilo sa sarjevskom Slavijom ili primjerice sa splitskim Hajdukom ili zagrebačkom Concordijom. U suvremeno doba diljem Europe je ista situacija nogometnog fair playa na djelu. U Engleskoj je Manchester City u zadnjem kolu prvenstva 1975/76. svladao Manchester United i izbacio ga u drugu ligu, premda su na trenerskim klupama klubova iz Manchestera u ulogama glavnih ternera bila dva rođena brata iz slavne nogometne obitelji Charlton. Ali, nikakve sentimentalnosti nije bilo. U novije vrijeme, u sezoni 2018/19. Everton je u proljeće na svom terenu odigrao s gradskim rivalom Liverpoolom 0:0, što je “redse” skupo koštalo gubitka naslova prvaka Engleske. Zahvaljujući Evertonu iz Liverpoola, prvi je kroz cilj prošao Mancester City, umjesto Evertonovoga gradskog suparnika Liverpoola, te su “crveni” s Enfielda morali pričekati sljedeću sezonu da bi napokon nakon trideset ljeta ponovno osvojli naslov prvaka Engleske.U nizozemskom prvenstvu Excelsior iz Rotterdama je 2016/17. dva kola prije kraja lige odigrao doma 1:1 s najvećim klubom iz svoga garda Rotterdama slavnim Feyenoordom. I to je Feyenoordu umalo pokvarilo šampionske planove. Ipak, Feyenoord je te godine postao prvak Nizozemsk poslije 18 godina čekanja i to s bodom prednosti ispred najvećeg suparnika Ajaxa, ali je naslov prvaka osigurao tek pobjedom u posljednjem kolu prvenstva i to pred svojom publikom na prepunom stadionu u Rotterdamu. No, to je još jedan primjer bespoštedne borbe gradskih takmaca, u ovom slučaju malog Excelsiora i velikog Feyenoorda iz Rotterdama, prvog nizozemskog kluba koji je postao europski prvak u nogometu daleke 1970. godine.

U Italiji Inter je 1982. u posljednjem kolu pobijedio Milan 2:0 i vizirao mu putovnicu za Seriju B, iako pobjeda Interu nije značila ništa više od gradskog prestiža. Međutim, poraz je sastav Milana kobno stajao seobe u niži gang natjecanja, jer ih je samo pobjeda nad ionako trećeplasiranim Interom, vodila ka luci spasa i opstanku u ligi. Ali, Inter im nije htio pokloniti bodove, iako dolaze iz istog grada i dijele isti stadion. Dvijetisućitih smo u Italiji vidjeli nešto slično. Jednom prigodom je Genoa pobjedom nad Sampdoriom na “Marassiju” kolo prije kraja poslala susjede u Seriju B, a 2010. godine Lazio je doma porožen u pretposljednjem kolu u dvoboju s Interom 2:0, čime mu je otvorio put ka naslovu prvaka, dok je Roma, gradski rival Lazija, upravo radi tog ishoda osala bez titule talijanskog prvaka za 2009/10. U Portugalu u pretposljednjem kolu prvenstva 1986/87. Sporting je kao domaćin pod vodstvom engleskog trenera Lea Mortimera tukao velikog gradskog protivnika iz Lisabona Benficu s rekordnih 7:1 i tako joj čestitao prvo mjesto u prvenstvu. Godinu prije toga u posljednjem kolu prvenstva 1985/86. Sporting je kao gost svladao Benficu 2:1 i time je uskratio za šampionski naslov, budući je nakon tog rezultata Porto uspio prestići na tablici Benficu i osvojiti prvenstvo Portugala 1986. godine. I 1986. i 1987. Sporting je završio u Portugalu kao treći na ljestvici, ali im je bio užitak uzeti mjeru gradskom rivalu Benfici. U Španjolskoj je 2006/07. kolo prije kraja lige Espanol iznenadio gradskog takmaca Barcelonu odigravši na Nou Campu 2:2, čime je prokrčio put Real Madridu do prvog mjesta i naslova, a susjeda Barcu ostavio praznih šaka i naslova prvaka. Prije nekoliko godina Atletico Madrid je na Santiago Bernabeu kao gost odigrao 1:1 s Real Madridom u samoj završnici prvenstva, te je nakon toga ishoda u konačnom poretku Barcelona bila ispred Real Madrida i postala prvakom Španjolske, a Atletico je izravno onemogućio gradskog rivala Real Madrid u pohodu ka naslovu prvaka Španjolske. U Rumunjskoj 2007/08. dva kola prije kraja prvenstva Dinamo Bukurešt je svladao Steauu 2:1, te je CFR Cluj te godine po prvi puta osvojio prvenstvo Rumunjske, a Steaua je nakon poraza od susjeda Dinama bila doprvak, dok je Dinamo bio treći neovisno od trijumfa nad Steauom. Isti scenarij se ponovio i 2016. i 2017. kad je u finišu lige Dinamo dobivao Steauu, izravno joj oduzimao naslove prvaka, koji su išli u ruke trećih klubova Viitorula iz Constante i Astre Giurgiu.

U premijer ligi Bosne i Hercegovine 2016/17. u pretposljednjem kolu Sarajevo je pobijedilo Željezničar 1:0 i zbog toga je mostarski Zrinjski pretekao sastav Željezničara, te je u posljednjem kolu pobjedom 3:0 u Mostaru ovjerio obranu šampionske titule protiv tuzlanske Slobode. Tijekom postojanja jugoslavenske lige Zagreb je umio biti neugodan suparnik Dinamu, pa i onda kad se Dinamo borio za prvo mjesto. Prvenstvo 1978/79. Dinamo i Hajduk su završili na diobi prvog mjesta, a u jesenskoj sezoni Zagreb je s Dinamom u Kranjčevićevoj odigrao 2:2 i u proljeće pružio veliki otpor u Maksimiru unatoč tijesnom porazu 2:1. U toj polusezoni ljudi iz rukovodstva Zagreba nisu htjeli pustiti svog najboljeg nogometaša i kandidata za državnu reprezentaciju Božu Bakotu u Dinamo, ali su bili radi proslijediti tih godina Dragutina Rukljača u Hajduk. Razvidno je kako su posvuda gradski derbiji u Europi najveći užitak za publiku s najneizvjesnijim rezultatskim ishodom i bez obzira na trenutni poredak momčadi na prvenstvenoj tablici. To jedino nikad nije bio slučaj s najvećim umjetnim gradskim derbijem u Europi Crvena zvezda – Partizan, budući je to i bio i ostao na prikriven način jedan isti klub, samo registriran pod dva različita imena i u istom natjecateljskom rangu. Doda li se Zvezdi i Partizanu još i treći gradski klub OFK Beograd kao klub satelit i Zvezde i Partizana, jasno je kao su i Dinamo i sve ostale ekipe tijekom postojanja lige bivše Jugoslavije morali igrati po triput i u jesen i u proljeće protiv jednog istog kluba pod tri različita naziva Crvena zvezda, Partizan i OFK Beograd, a u prijevodu veliko nogometno trojstvo velikosrpske nogometne zamisli.

Nikad nije kasno da se stvari odvedu u red i poslože prema stvarnom sportskom poretku. Dinamu su ukradeni na pokvaren, podmukao, drzak i bezobrazan način naslovi prvaka Jugoslavije 1951, 1960, 1963, 1967, 1969, 1979 i 1983. godine, kao i dva kupa Jugoslavije 1985. i 1986. godine. Krađu iz 1951. je za života potvrdio i kao svjedok događaja opisao četvoricu suigrača Partizana kao ljude što su prodali meč Zvezdi i poklonili joj naslov prvaka, nitko drugi nego tadašnji igrač Partizana i sudionik utakmice Zlatko Čajkovski. U prvenstvu 1959/60. Zvezdina mafija je namjestila uz pomoć svog čovjeka, zvjezdaša Milovana Ćirića, koji je trenirao kao Zvezdin ubačeni špijun i politički provokator hrvatski klub splitski Hajduk, da uz pomoć suca iz Beograda i Ćirićevog osobnog prijatelja Ristića, isto zvjezdaša, zajednički pokradu Dinamo, otmu mu bodove u Splitu i time da Zvezda otme naslov prvaka Dinamu za 1959/60. U sezoni 1962/63. ljudi iz uprave Partizana su u sprezi s policijom puštali dresirane vučjake na suce Lada Jakšea iz Ljubljane i njegove pomagače u poluvremenu derbija Partizan – Dinamo 1:1 koji je odlučivao o naslovu prvaka države. U drugom poluvremenu uplašeni da će biti ubijeni ako budu sudili pošteno kao u prvom poluvrmenu, slovenski suci su ucijenjeni životima od strane Partizanove kriminalne bande, pokrali Dinamo da bi sami iznijeli žive glave sa stadiona, a Partizan je tako na silu oteo naslov Dinamu 1963. U sezoni 1966/67. UDBA je vrlo vjerojatno nakon Dinamovog slavlja protiv Eintrahta u Zagrebu 4:0 i plasmana u finale KVG doturila piće u hotelsku sobu ljubitelju žestokog alkohola Stjepanu Lamzi,a on se oduševljen trijumfom, u kojem je bio prvi junak napio toliko da se zateturao, onda pao preko ograde hotela “Esplanada”, čudom i srećom ostao živ, ali je to psihološki izbacilo iz ravnoteže ostatak momčadi Dinama, te je UDBA tako pomogla Sarajevu da u posljednja tri kola zadrži prvo mjesto ispred od njih boljeg Dinama. I 1968/69. Dinamu je ukraden naslov prvaka Jugoslavije. Jesensku sezonu sudili su na zahtjev Dinama stranci, te je Dinamo bio suvereno prvi na ljestvici. Onda su Srbi u proljeće, vidjeviši da će Dinamo sigurno biti prvak ispred Zvezde, koju je i na proljeće tukao i u Beogradu 3:1, izbacili strane cuce, uveli u igru samo domaće i korumpirane, ostrašćene jugokomunjare, koje su krale Dinamo, a pomagale Zvezdi. Srpska kuhinja, da bi opravdala pljačku stoljeća, lansirala je prijesnu laž da je uprava Dinama bila u dosluhu s čelnicima Hrvatskog proljeća, koji su po Zdravku Tomcu počeli aktivnosti još u jesen 1968, te su Srbi smatrali normalnim da imaju pravo političkim dekretom biti prvi ispred, kako su oni govorili kluba hrvatskog političkog”MASPOKA” iz Zagreba. Sezona 1978/79. je podrobno opisana kao i 1950/51. Zvezda je da bi trajno zavadila Hajduk i Dinamo preko Miljana Miljanića, Vladimira Cvetkovića i Dragana Džajića u kavani “Madera” u Beogradu u nazočnosti čelnika Hajduka i Rijeke Tita Kirigina i Ljubomira Španjola obećala, poslije i darivala naslov prvaka države Hajduku, jer vele, ne mogu svariti i smisliti da Dinamo kao antidržavni i antikomunistički klub bude prvak Jugoslavije u nogometu. U prvenstvu 1982/83. derbi šampiosnke odluke Partizan – Dinamo 2:2 sudio je potplaćeni potomak njemačkih folkdojčera i anonimni sudac iz Vojvodine Blažo Zuber iz Bačke Topole. Poklonio je Partizanu oba neregularna gola u drugom pluvremenu, Dinamu je uz dva postignuta pogotka, još poništio i treći potpuno čist gol Cerina, a nije nad istim igračem svirao i jedanaesterac. Dinamo je trebao dobiti meč 3:0 ili 4:0 i bio bi prvak Jugoslavije, ali Zuber kojega su ili potplatili ili životom ucijenili Partizanovi generali iz klupske uprave Ilija Radaković, Špiro Sinovčić, Zdravko Mrvić i Zdravko Lončar naredila je sucu da po cijenu života ili smrti opljačka Dinamo i Partizanu izravno daruje naslov lažnog prvaka umjesto da sudi normalno, te da u ravnopravim sudskim uvjetima Dinamo pobijedi i bude prvak 1982/83. Pod povećalom bi mogle biti i 1987/88 i 1989/90. Zvezda je 1988. bila prva s bodom više od Partizana, dva više od Veleža i tri više od Dinama. Ali, šampion lažiranja mečeva u Jugoslaviji i divlji nogomenti menadžer Velibor Džarrovski iz Skopja je tri kola prije kraja lige kad su još četri kluba bila u utrci za naslov prvaka na TV Beograd javno priznao da Zvezda, Partizan i Velež uz pomoć nogometne mafije, čiji je i sam bio dio, namještaju utakmice, te da Dinamo jedini među njima igra čist i pošten nogomet, te da zato sigurno neće biti prvak. Za 1989/90. dovoljno je reći da Zvezdino priojetno pojačanje Srbin iz Rumunjske Modrag Belodedić nije imao papire i ispisnicu iz matičnog kluba Steaua Bukurešt. Nepravilno je registriran za Zvezdu, igrao je na divlje kao ilegalac za njih, te bi dokaže li se sudski i ta stvar, Dinamo s pravom mogao tražiti retroaktivno i naslov prvaka Jugoslavije za 1989/90, jer Belodedić nije imao pravo nastupa za Crvenu zvezdu, a to je činjenica poznata i svima u UEFA, jer je Steaua Bukurešt o cijelom skandalu otimačine njenog nogometaša Belodedića i njegovog prebijega u Zvezdu u siječnju 1990. izvijestila i UEFA. Dinamu je Miljanićev poslušnik i plaćenik u liku sudačkog fantoma Eduarda Šoštariča iz Maribora iz oba oka ukrao trofej pobjednika kupa Jugoslavije 1984/85. Šoštarič je dobio znak FIFA suca Miljanićevom urgencijom, a kad je sudio uzvatni finalni meč opravdao je povjerenje svojih patrona Miljanića, Džajića i Cvetkovića, potonje dvojice čelnika uprave Zvezde. Eduard Šoštarič iz Maribora sudeći uzvratnu utakmicu finala kupa Zvezda – Dinamo 1:1, poništio je dva regularna gola Cerina i Ivana Cvjetkovića za Dinamo i nije svirao klasični penal za Dinamo nakon prekršaja nad Ivanom Cvjetkovićem. Umjesto da bude 3:1 ili 4:1 za Dinamo ostalo je 1:1, te je Šoštarič spasao Zvezdu po naputku Miljanića, Džajića i Cvetkovića, pa im je sudac iz Maribora sačuvao i spasio prednost iz prve utakmice u Zagrebu kad su zvjezdaši pobijedili 2:1. U sezoni 1985/86. bivši nogometni junior NK Crvena zvezda i nogometni sudac Dušan Čolić, postavljen je kao zakleti zvjezdaš suditi finale Velež – Dinamo. Mostarcima je priznao gol iz zaleđa, darivao im je izmišljeni jedanaesterac i još jedan neregularan pogodak, a susret je završen 3:1 za Velež, umjesto da bude 1:1 i da se ide u produžetke. Čolić je obavio prljavi zadatak dat od uprave Zvezde, koje se preko Čolića kao svog čovjeka, bivšeg juniora kluba, osvetila posredno Dinamu, jer je zagrebački kub u polufinalu demolirao, deklasirao i igrački ponizio i uništio Zvezdu u Zagrebu. Polufinale Dinamo – Zvezda završeno je 4:0 za Dinamo, a Zvezda je svog Zoro osvetnika u fnalu Dinamo – Velež pronašla u liku bezličnog lopova u sudačkoj odori Dušana Čolića iz Beograda. Kad već Zvezda nije mogla 1986. osvojit trofej u kupu, riješili su se u njenoj upravi napakostiti zlobno i podlo Dinamu preko svog čovjeka suca Dušana Čolića da u njihovo ime i za tuđ račun mostarskog Veleža namjesti finale Velež – Dinamo u korist Mostaraca. Nije Čolić po naredbi i porudžbi Zvezde pomogao u finalu lopovskim suđenjem Veležu zato što voli Mostarce, nego što se preko njega Zvezda željela osvetiti Dinamu za igrački i rezultatski debakla u zagrebačkom polufinalu Dinamo – Zvezda 4:0. Uprava Dinama je bila neoprezna i očito je spavala kad se određivao sudac finala protiv Veleža i Zvezdina podvala i prijevara na štetu Dinama je uspjela.

Tijekom postojanja Jugoslavije za Zvezdu i Partizan je u doba Slobodana Penezića – Krcuna i Aleksandra Rankovića, glavni čovjek za udbaška lažiranja utakmica, krađe naslova prvaka države i kupova bio Svetislav – Ćeća Steafanović. Sjedio bi u MUP-u u ulici Kneza Miloša u Beogradu i svojim udbaškim doušnicima dojavljivao plan i raspored namještanja utakmica u korist policijskog kluba Zvezde i vonog kluba Partizana. Vojni klub Partizan bio je onda od sedamdesetih i sve do sredine osamdesetih pod paskom zloglasnih, okrutnih, ubilačkih, sadističkih Titovih generala Ilije Radakovića, Špire Sinovčia, Zdravka Lončara i Zdravka Mrvića. Te dželate, spremne na sve, na ucjene, prijetnje, zastrašivanja, prebijanja i ubijanja radi postizanja sportskog cilja, naslijedila je ista takva razbojnička banda jugokomunjra u sastavu Ivan Ćurković, Žarko Zečević i Nenad Bjeković. Kad je bivši zaposlenik uprave Partizana, nekad rukometaš tog kluba, jedan častan čovjek, Slobodan Milosavljević 1995. objavio knjigu “Najveće mućke NK Partizan” o svim njihovim povijesnim nogometnim namještaljkama, ali i pronevjerama novca, utaji poreza, divljim transferima nogometaša, mafijaški trio Ćurković, Zečević i Bjeković sudski se okomio na njega. Preko korumpiranog suda su Milosavljevićevu istinu željeli predstaviti javnosti u Srbiji kao laž, nudli su mu i novac za šutnju i povlačenja izjava i odriicanja od sadržaja napisane knjige istine o mafijaškom i kriminogenom NK Partizan, slali su mu i batinaše i ubijice na kućni prag, izbacili ga s posla, medijski ga sotonizirali, ali je čovjek bio uporan do kraja i preživio je taj pakao i neviđeni užas i strahotne muke. Ivan Ćurković se u Zurichu hvalio Jurici Jerkoviću, onda i Ivanu Kataliniću, legendama splitskog Hajduka, kako je 1974/75. njegov tadašnji klub francuski Saint Etienne koristio doping sredstva protiv Hajduka, kad su namjerno pogasili reflektore na stadionu u Francuskoj kod rezultata 1:1, onda se u mraku tajno drogirali, igrali u zadnjih pola sata drogirani kao navijeni i izvanzemaljci i zabili za pola sata igre tri gola, još i peti u produžetku, pobijedili 5:1 i nadoknadili poraz u Solitu 1:4, te prošli dalje. Žarko Zečević, generalni tajnik Partizana u ime državne mafije kao određeni (para)državni pregovarač nosio je mafiji podzemlja otmičara i ubojice Milorada Ulemeka – Legije na ruke golemi novac za otkup otetog tajkuna Milije Babovića, kojega je srpsko podzemlje kidnapiralo, a onda iznudom tražilo novac za otkup čovjeka. Je li se itko ozbilja upitao što je baš Zečević bio državnoj i političkoj mafiji najveći čovjek povjerenja za pregovore s mafijom i nošenje novca u gotovini za predaju na ruke love otmičarima ne bi li mafija onda poslije primljene love pustila otetog tajkuna na slobodu? Taj isti Zečević nudio je novčani mito i spomenutom piscu knjige o mućkama Partizana Slobodanu Milosavljeviću u zalog njegove vječne šutnje u budućnosti, poricanja i odricanja svega što je u knjizi napisao. Kad je to Milosavljević odbio, uslijedile su ucjene, zastrašivanja i prijetnje. Nenad Bjeković se i danas javno i ponosno hvali ukradenim naslovom prvaka Jugoslavije iz 1976. kad je Partizan u posljednjem kolu ukrao nalsov Hajduku, a dovoljno je reći da je vratar Olimpije Srbin Ljubiša Dalanović, namjerno pustio u izmišljenoj nadoknadi vremena gol Bjekoviću, jer je Dalanovićev kum bio igrač Partizana Ilija Zavišić, a kum nije gumb. I danas nekad novinarska hulja, a sad propali i promašeni trener nižerazrednog beogradskog ligaša Dorćola Mihailo Ivanović, daleke 1976. izvještač lista “Sport” s utakmice Olimpija – Partizan slavi i hvali krađu Partizana diči se kako je Partizan opljačkao titulu od Hajduka. O tome je novinarski i trenerski pajac i potpuni šarlatan i teški velikosrbin Mihailo Ivanović lani napisao i feljton u petparačkom “Blicu.” Tamo veliča razbojnike, pljačkaše i gangstere iz uprave Partizana, koji su prijetili i upravi Olimpije na najbrutalniji način ako ne puste utakmicu Partizanu da bi on bio lažni prvak umjesto stvarnog prvaka Hajduka te 1975/76. Nenad Bjeković ima i dvije ukradene titule prvaka u nogmetu i kao trener Partizana 1986. i 1987. kad je njegov klub skupa sa Zvezdom namještao utakmice i zajedničkim snagama su ukrali naslove prvaka 1986. mostarskom Veležu i 1987. skopskom Vardaru. S druge strane, Crvenoj zvezdi su utakmice pored srpskog šefa UDBE Svetislava – Ćeće Stefanovića, sređivali još jedan klupski udbaš Nikola Bugarčić, te kriminalac i samo formalnopravno neosuđeni nogometni mafioz dr. Aleksandar Obradović, dakako uz sivu klupsku eminenciju u liku trenera Miljana Miljanića, također pulena UDBE. Od kraja sedamdesetih pa do raspada,Jugoslavije, ali i poslije sve do potkraj devedesetih, Zvezdu su vodili Vladimir Cvetković i Dragan Džajić, naizmijenice u ulogama direktora i predsjednika kluba. Cvetković je za vrijeme srpskih osvajačkih ratova devedesetih po Beogradu naglas govorio kako je Srbija najsretnija zemlja na svijetu što ima najveće ljudine i junake kao što su dokazane masovne ubojice Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan. Često bi mrtav pijan Cvetković u kavani i u društvu prijatelja ispovijedao istomišljenjacima i suborcima u nogometnim krađama kako su godinama i desetljećima iz uprave Zvezde podmićivali suce u Jugoslaviji i krali ostalim klubovima naslove državnog prvaka u jugoslavenskom nogometu.Dragan Džajić i Zvezdan Terzić, čelnici Zvezde u sadašnjem vremenu, slikali su se lani ponosno u društvu Dragana Vasiljkovića zvanog kapetan Dragan i osuđenog ratnog zločinca proglasili za počasnog člana NK Crvena zvezda, sretni i veseli što imaju čast biti u društvu, kako vele “srpskog velikog junaka, ratnika i patriota, koji se u ratu borio i izborio za slobodu Srba!?” Džajić i Terzić su lica s tjeralica, abolirani lopovi svjetskih razmjera, suđeni za basnoslovnu pljačku Zvezde, a Trezić i OFK Beograda, u koje se navodno kunu. Koruptivno srpsko krivosuđe na mig vlasti Tomislava Nikolića, na skandalozan način ih je svojedobno izravnim ukazom vlasti oslobodilo svake krivnje, kad su već uvelike bili procesuirani, Džajić u pritvoru, onda i zatvoru, a Terzić u bjekstvu izvan granica Srbije i na Interpolovoj crvenoj tjeralici. Danas takvi tipovi i najgore spodobe i ološ vode sprski nogomet. Srbija je kroz lažno ime Jugoslavije desetljećima u FIFA, onda i u UEFA u likovima Mihaila Andrejevića – “Andrejke”, onda i Dušana Maravića, imala ljude zadužene za zataškavanje svih velikosrpskih nogometnih afera i skandala u jugoslavenskom aka srboslavenskom nogometu s praznom i pustom vjerom, ludom nadom i bolesnom željom da se srpski nogometni zločini nogometnih laži, krađa, podvala, prijevara na račun Dinama na razini Europe nikad ne doznaju, ne otkriju i ne kazne.

Zahvaljujući utjecaju i uplivu dužnosnika FIFA i UEFA dvije svoje legende Zvonimra Bobana i Davora Šukera, GNK Dinamo je sad u situaciji nokautirati sudskim putem i sravniti sa zemljom Crvenu zvezdu i Partizan. Obveza je Dinama prema prijašnjim slavnim generacijama kluba boriti se i izboriti za zakonski povrat svih sedam naslova prvaka iz 1951, 1960, 1963, 1967, 1969, 1979 i 1983. kao i dva pobjednika kupa Jugoslavije 1985. i 1986., što su mu 45 godina u ime srpske velikodržavne politike u nogometu krali Zvezda i Partizan. Uostalom, Lazio i Genoa se i sad spore za naslov prvaka Italije iz 1915. godine, koji je talijanska nogometna federacija darivala momčadi Genoe, premda nije prema pravilniku natjecanja odigrano finale doigravanja za prvaka države između pobjednika sjeverne i južne talijanske lige, igrane tada u dva uspredna ligaška natjecanja prema zemljopisnoj podjeli zemlje i izlučnim dvobojem pobjednika liga sjever i jug za prvaka Italije. Milan i danas spori naslov europskog prvaka iz 1993. što ga je osvojio Olimpique Marseille, jer je iste godine zbog lažiranja mečeva u francuskom prvenstvu u režiji predsjednika kluba Bernarda Tapiea Marseille kažnjen, oduzet mu naslov prvaka Francuske i izbačen je u drugu ligu Francuske, a maher Tapie završio u zatvoru. Zato Milan s pravom traži da mu se retroaktivno dodijeli naslov prvaka Europe za 1992/93. Isti sudski spor želi povesti i Barcelona protiv Steaue, jer su najtrofejnijem rumunjskom klubu, prvaku Europe iz 1986. godine, odlukom rumunjskog suda pravno oduzeti svi trofeji osvojeni u rumunjskom prvenstvu i kupu od sredine osamdesetih, što automatski uključuje i mogućnost poništavanja međunarodnog trofeja iz toga razdoblja i oduzimanja naslova prvaka Europe iz 1986, te retroaktivne dodjele naslova europskog prvaka za 1985/86. momčadi Barcelone. Ne kaže se tek tako da je pravda spora, ali dostižna i nije zakasnjela, čak ni sad nakon toliko puno proteklog vremena. Nogometna pravda ostaje slijepa samo za one što ne zazivaju i ne iskušavaju dostatno nogometnu sreću i sportsku pravdu.U Dinamovom primjeru borbe za pravdu i nogometnu istinu o razdoblju od 1945 – 1991. vrijedi istrajati i boriti se do poslednjih atoma snage. I ne treba gubiti optimizam da će se ta borba isplatiti i cilj na koncu i postići. U nogometu zlosretne i umjetno sklepane Jugoslavije desetljećima je vrijedilo srpsko geslo, što je lakovjerne i lakomislene preko vode žedne tako lako preveslo, a glasilo je to od 1945 – 1991. ovako: “Dok hrvatska nogometna istina još oblači hlače, srpska je nogometna laž već obišla i proputovala cijeli planet”.

Dragan Ilić

HOP