Plenkoviću Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) pravna je i povijesna sljednica autokefalne Karlovačke arhiepiskopije! 

0
2724
Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je dscn2722-3.jpg

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

— Paul. Digesta, 50. 17.29.

Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.

(Katonovo pravilo)

Prije osam mjeseci u Hrvatskom saboru je general Ante Prkačin postavio aktualno pitanje Predsjedniku vlade vezano za ništetni Ugovor od zajedničkog interesa, koji je Ivica Račan 2002. podpisao s nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“. Predsjenik vlade Plenković je rekao da s tim ugovorom nije upoznat i će sve to provjeriti. U samo pet minuta, koliko je imao na raspolaganju general Prkačin, nije mogao detaljno obrazložiti svoje pitanje pa je kasnije poslao pisano kratko aktualno pitanje na tri stranice jer više teksata ionako nitko ne bi pročitao.

Oglasi
REPORT THIS ADPRIVATNOST

O tom smo ništetnom ugovoru mi pisali još 2015. u članku pod naslovom „(Ne)zakonito djelovanje SPC u Hrvatskoj”, koji je kasnije objavljen i u našoj knjizi (Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 39, ISBN 078-953-59546-0-6).

U namjeri da gosp. Plenković (pa i šira javnost) bude bolje upoznat s tom materijom, morali smo pripremiti aktualna pitanja, koja slijede.

Poštovani gosp. Plenkoviću,

Svi hrvatski povijesničari potvrđuju kako je Katolička crkva univerzalna pa tako u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska katolička crkva nego Katolička crkva u Hrvatskoj, što je neupitno. Slažu se s činjenicom da su pravoslavne crkve nacionalne (državne) što je isto tako neupitno. Nikako da u javnosti netko objasni kako to da su pravoslavne crkve nacionalne (državne) a u Hrvatskoj je nacionalna (državna) crkva SPC sa sjedištem u Beogradu, tj. Pravoslavna crkva Srbije.

Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) pravna je i povijesna sljednica autokefalne Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji su od pamtivijeka dio Hrvatskog kraljevstva i koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920. i čiji je poglavar nosio naslov Patrijarh Hrvatski. U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država suprotno crkvenim kanonima (kršenje 30 apostolsko pravilo).

Početkom Drugog svjetskog rata HPC je obnovljena uz iskazanu suglasnost Carigradske patrijarhije i većine ostalih pravoslavnih crkava, čije su odluke još uvijek na snazi.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, dok je Hrvatska okupirana od vojske III. Ukrajinskog fronta, jugoslavenski komunisti streljaju Hrvatskog patrijarha Germogena, cijeli crkveni kler i puno vjernika HPC, bez ikakave optužbe za neki ratni zločin i na temelju nepostojećeg zakonodavstva. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva autokefalna je od 1. prosinca 2013. na temelju crkvenog kanona po kojem „redoslijed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu” i radi na prikupljanju svih pravoslavaca u Republici Hrvatskoj bez razlike njihovog etničkog podrijetla.

ISPRAVAK HRVATSKE POVIJESTI

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše „De administrando imperio” (O vođenju carstva) između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati „oni, koji vladaju velikom zemljom” a Srbi – „sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali „sluge”. Samo u Hrvatskoj većina uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo što Hrvatska nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom… dok je činjenica da su Srbi oduvijek bili hrvatski vazali.

Godine 2008. u Zagrebu objavljena je knjiga SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, gdje autor Sima M. Ćirković, Srbin rođen u Hrvatskoj piše sljedeće:

„Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju…

Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Serviae, a poslije njega to će biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine.”

Isto se je dogodilo 1878.-e za vrijeme Berlinskog kongresa kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austro-ugarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da mu budu vazali, a zauzvrat će se Austro-Ugarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje članak 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija koja je na snazi do 1903.

Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti je zločin. Zato kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914. Austro-Ugarsko carstvo je smatralo to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločinom koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i Hrvatsko-mađarski kralj.

Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u RH govori: Rastko Nemanjić (monah Sava) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije 1219. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana i tako osniva SPC (ne postoji dokument koji bi sve to potvrdio).

Po prvi se puta u nekom crkvenom dokumentu SPC spominje u Ustavu SPC iz 1947. Dakle prije toga nije postojala crkva koja bi sebe nazivala Srpskom pravoslavnom crkvom.

Dalje ista povijest govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo tijekom 1218. ili 1219. (6727)…„ (Nije mogao Carigradski patrijarh Manuil donjeti odluku vezanu za Ohridsku arhiepiskopiju, koja kao autokefalna crkva nije nikome podređena pa niti njemu).

„…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…” (monah je član monaškog bratstva (fratar), koji nije dio crkvenog klera). Da bi mogao postati „arhiepiskop” mora najprije biti rukopoložen za đakona, zatim za svećenika (jeromonah) i najzad za episkopa (biskup) koji nakon što je već rukopoložen, može dobiti administrativnu dužnost „arhiepiskop” (nadbiskup). Episkopa rukopolažu (posvećuju) najmanje dvojica episkopa (crkveni kanoni zabranjuju da episkope iz jedne crkve rukopolažu svećenici ili episkopi iz druge crkve).

Ruski povjesničar Pavlov pronašao je i godine 1878. objavio poslanicu četvoricu istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije 130 godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku. Tekst tog dokumenta objavio je i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u svojoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.

Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugarin Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ), koji navodi kakva je službena titula Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika.”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije. Službeni dokumenti Osmanskog carstva tu crkvu nazivaju „Pećkom patrijarhijom Ugarskih zemalja”.

Pravilo br. 38 IV Ekumenskog koncila (678 g) govori da „crkvena granica slijedi državnu granicu”. To znači da je Crkva vezana za teritorij države. Etnofiletizam, koji Crkvu veže uz narod/pleme umjesto za teritorij, osuđen je od Carigradskog sabora 1872. kao hereza. Sada SPC koja je pravoslavna crkva Srbije proglašava se pravoslavnom crkvom Srba.

Po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-iztočna mjestna crkvena općina”, a ona u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: „srbske pravoslavne mjestne općine u Zagrebu”. Sve to je kršenje crkvenih kanona, a slično tomu SPC ne priznaje samostalnost nekih svojih općina u Australiji i Novom Zelandu. Evo kako je sve to vrlo kvalitetno u svom članku obrazložio jedan svećenik SPC:

„Pravoslavna crkva ne prihvaća teorije zapadnih kanoničara da je imovina Crkve vlasništvo lokalne crkvene zajednice ili države… Iako su ovo besmislice, one imaju odjeka među prostima…“

U zborniku Sintagma iz 1855. tiskanom u Ateni po narudžbi Carigradskog patrijarha, koji daje popis autokefalnih crkava, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Na tom popisu nema nikakve srpske crkve. Redni broj 6. ima Autokefalna crkva Cipra (ne Ciprana), redni broj 8. ima Autokefalna crkva Sinaja (ne Sinajaca),  redni broj 9. ima Autokefalna crkva Crne Gore (ne Crnogoraca). Vrijedi napomenuti da je sljedeće godine (1856.) rođen Nikola Tesla, koji je navodni Srbin jer mu je otac Milutin kao pravoslavni svećenik bio u nekoj srpskoj crkvi koje tada nije bilo niti u Srbiji još manje u Hrvatskoj.

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prjestolonasljednik Aleksandar Karađorđević svojim ukazom suprotno crkvenim kanonima stvorio je novu crkvu – Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (nije SPC!), ujedinjenjem nekoliko od prije postojećih crkava. Takvo ujedinjenje je moguće samo na temelju odluka tih crkava.

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela takvu odluku a nije niti mogla jer u to vrijeme nije imala izabranog poglavara bez kojeg se ne može donijeti takva odluka. Nije imala izabranog poglavara jer je godine 1913. zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao u Austriji. Širile su se glasine da je počinio samoubojstvo sve dok tjedan dana kasnije nije pronađen s odsječenom glavom – samoubojstvo sigurno nije (a za svega devet mjeseci nakon toga, Crna ruka mučki ubija prijestolonasljednika Ferdinanda).

Godine 1922. podmićivanjem Carigradskog patrijarha Miletija Metaksakisa, dobiven je Tomos kojim se dodjeljuje autokefalnost novoj crkvi u novoj državi. Sama činjenica da je nova crkva dobila Tomos potvrđuje činjenicu da prije 1922. nije postojala bilo kakva autokefalna crkva koja bi mogla sebe nazivati srpskom jer je Tomos dokument koji se daje jednom u povijesti.

Carigradska patrijarhija nije nadređena ostalim autokefalnim crkvama pa niti onima, koje su „ušle” u novuj crkvu, da bi izdala Tomos. Činjenica da hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nije donijela takvu odluku znači da ona de jure još uvijek postoji.

Zapravo Srpska pravoslavna crkva nije pravoslavna crkva Srba nego pravoslavna crkva SRBIJE i svojim mjerodavnim teritorijem slijedi granice Srbije. Od toga slijedi da kad nije bilo Srbije nije moglo biti niti srpske crkve. Pa tako nije bilo moguće da u Hrvatskom kraljevstvu postoji pravoslavna crkva države Srbije, države koje tad još ni nema. Sve tvrdnje da je u Hrvatskoj prije 600 godina postojala SPC ili općenito bilo kakva srpska crkva su srpsko-jugoslavenske izmišljotine.

Na popisu stanovništva iz 1802. u svih sedam hrvatskih područja u Austrijskom carstvu Srba nema. Od sveukupno 1 678 000 stanovnika bilo je 410 000 pravoslavaca – svi Hrvati. Prava hrvatskih pravoslavaca jamči Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „…pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona.” a zemaljski zakoni odnose se na Hrvatsko kraljevstvo i njegovu pravoslavnu Crkvu.

Nacionalni (državni) predznak pred nazivom pravoslavnih crkava pojavljuje se tek u drugoj polovici 19. st. Prvi državni dokument, koji sadrži naziva SPC je Zakon o SPC iz 1929. a prvi crkveni dokument u kojem sama crkva sebe naziva na ovaj način je Ustav SPC iz 1947.

Ovakvo stanje kad u Hrvatskoj kao nacionalna PC djeluje PC Srbije, dokaz je podređenosti (vazaliteta) RH prema Srbiji.

Ugovor od zajedničkog interesa

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 na snazi je od 16. srpnja 2002. kad je objavljen u NN(ZPPVZ).

Dana 20. prosinca 2002. Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan potpisuje Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa.

SPC je registrirana u Srbiji godine 2006., tj. četiri godine nakon potpisivanja Račanovog ugovora. De jure na dan podpisivanja ugovora Pravoslavna crkva Srbije (SPC) ne postoji. Ne postoji niti država Srbija (Zadnja Jugoslavija nestaje 15. travnja 2006. i tek od tog trenutka postoji samostalna Srbija).

ZPPVZ Članak 1. Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovjedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Evidencija).

SPC nije upisana u Evidenciju. Niti „SPC u Hrvatskoj”, s kojoj Račan podpisuje ugovor nije upisana. Od toga slijedi da nije Crkva/vjerska zajednica u smislu Zakona.

Sve registrirane vjerske zajednice najprije su upisane u Evidenciju vjerskih zajednica, a potom je potpisan ugovor sa državom. Samo sa SPC to nije slučaj. Potpisan je ugovor sa nepostojećom pravnom osobom „SPC u Hrvatskoj”, koja nije upisana u Evidenciju niti prije niti nakon potpisivanja ugovora sa državom.

ZPPVZ Članak 3. (1) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom svom djelovanju ne smije širiti netrpeljivost i predrasude prema drugim vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima ili drugim građanima.

Članak 4. Vjerska zajednica ne smije djelovati sa sadržajem i načinom obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere koji su protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana.

Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde i Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim zločinima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Baš s tom SPC-om čiji je Sveti Sinod 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku” i koja je 1995. osuđena za genocid u Parizu, Vlada RH 2002. potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa. I to nije bilo jednostavno, jer je Račan tražio formu ugovora koja će zadovoljiti SPC. On je želio uvesti SPC u Hrvatsku pod svaku cijenu, a sama SPC to nije htjela pod svaku cijenu, nego isključivo na način da ne preuzima na sebe nikakvu formalnu obvezu i naročito da ne prizna hrvatsku državu ravnopravnom ugovornom stranom. To je razlog zašto ugovor nije potpisala osoba ovlaštena za zastupanje Crkve (a u Crkvi to je samo i jedino patrijarh, koji ne smije svoje pravo delegirati nikome), nego je kao nekom (ilegalnom) tijelu dodijeljena punomoć. Na taj način osigurano je da SPC ne mora priznati RH kao državu, pravni subjekt i ravnopravnu ugovornu stranu, a može obilato i bez odgovornosti trošiti ustaške kune, naravno sve dok se krčag koji ide na vodu, ipak jednom ne razbije. Odluka Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine koja je kao punomoć za podpisivanje ugovora, ne postoji u arhivi Vlade RH! Možda nikad nije niti postojala.

Članak 8. …(3) Naziv i obilježja vjerske zajednice ne smiju sadržavati službene nazive drugih država i njihova obilježja.

Srpska pravoslavna crkva je zapravo pravoslavna crkva Srbije pa tako vjerska zajednica sadrži u  svom nazivu naziv države Srbije, a zastava SPC je zastava države Srbije (Članak 4. Ustava SPC).

Tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti!

SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj“, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de juro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj” nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji. UGOVOR O DJELOVANJU SPC NA TLU RH JEST, DAKLE, DE FACTO NIŠTETAN. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana čak ni u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006. – dakle četiri godine nakon ugovora s Račanom.  Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2020. dobila protuzakonito, odnosno stekla bez osnove mnoštvo povijesno i novčano vrijednih nekretnina i više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Iz proračuna lokalnih jedinica isto.

Ugovor se temelji na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su u Evidenciji upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? (Račan podpisuje ugovor sa „SPC u Hrvatskoj”. Naveden je popis organizacijskih oblika ”SPC” a sam popis sadrži organizacijske oblike „SPC u Hrvatskoj”. Sada je organizacijskih oblika 430 – godine 2017. upisan je organizacijski oblik SPC Episkopski savjet. To je ono u Ustavu SPC nepostojeće tijelo čiji je predsjednik potpisao ugovor s Račanom 2002, dakle 15 godina prije. U Ustavu SPC „episkopski savjet” još uvijek ne postoji.)

Ugovor ne propisuje koji iznos mora dobivati tzv. SPC u Hrvatskoj iz državnog proračuna kao što je to slučaj kod drugih vjerskih zajednica nego „Episkop odnosno episkopski savjet podnosi zahtjev”. Kako to da je episkop i (nepostojeći) episkopski savjet jedno te isto nije jasno, ali jasno je da podnositelj zahtjeva traži ne neki propisani ili reglamentirani iznos nego onoliko koliko hoće. „Sredstva za uzdržavanje dostavljaju se Episkopskom savjetu SPC u Hrvatskoj, odnosno njegovom središnjem fondu“ (čl.23 ZPPVZ), a Ustav SPC tvrdi da u SPC postoji samo jedan budžet – onaj u Beogradu i njemu se dostavljaju svi prihodi. Znači novac iz hrvatskog državnog proračuna odlazi ravno u Beograd!

Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države koja Hrvatskoj duguje desetke milijardi dolara ratne odštete, i koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo darovao stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina te imovine stečena u stoljetnom postojanju Pravoslavne Crkve Hrvatskog kraljevstva zvane Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradovima Zemunom, Petrovaradinom i Srijemskim Karlovcima velikodušno darovali „bratskoj“ socijalističkoj republici Srbiji.

Napominjemo da sve crkve, zgrade i sve što koristi SPC u Srbiji je u vlastništvu države Srbije oduvijek. SPC nema u svom vlastništvu crkve u Srbiji ali ima u Hrvatskoj!?

Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više! Zato i se SPC u Srbiji mora samouzdržavati.

U RH država podmiruje sve troškove poslovanja vjerskih zajednica pa tako i plaće episkopa i svećenika, stan, režije … Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet eparhija. Znači deset svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja, uz troškove administracije, stanove, režije, automobile… pa koga je briga koliki i kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju.

Osnovna plaća svećenika SPC u RH je duplo veća od plaće svećenika SPC u Srbiji. Za dodatne tri parohije u RH ide još 25 % dodatka na plaću. Znamo da ima svega 50 svećenika na 400 parohija – prosječno osam parohija po svećeniku. Svećenik može biti i član nekog eparhijskog savjeta ili drugog organa i za to bi dobivao još jednu plaću. Osim toga plaćeni su i stan, režije … Iz svega navedenoga slijedi da svećenik SPC u Hrvatskoj u usporedbi sa svećenikom SPC u Srbiji dobije i do 10 puta veću plaću. Sve to plaća država Hrvatska.

U vjerskim školama SPC u RH svi su učitelji iz Srbije i BiH (RS), ponajviše u bogosloviji u manastiru Krka gdje uopće nema državljana RH – niti učitelja niti učenika. Dakle nitko od njih nije državljanin RH ali država RH uzdržava i takve ustanove.

Episkop je poslodavac svećenicima zato i svećenici SPC dobivaju plaću od episkopije (mitropolije). U Zagrebu je sjedište Mitropolita „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“ i na popisu svećenika te eparhije ima 10 koje služe u RH i još 10 njih u Sloveniji (još ne znamo što je s onima u Italiji), koji po Ustavu SPC moraju dobivati plaće iz Mitropolije u Zagrebu. Dakle RH uzdržava svećenike SPC, koji služe u Sloveniji.

Nikome nije jasno na temelju čega je eparhija „Zagrebačko-Ljubljanska i cijele Italije“ dio tzv. SPC u Hrvatskoj kad ona obuhvaća osim dio hrvatskog teritorija i skoro cijeli teritorij Slovenije te dio teritorija Italije(Trst…).

U ugovoru je navedeno pet eparhija SPC ali u stvari u RH osim navedenih djeluju i Zahumska eparhija (Dubrovnik, Metković i Korčula) sa sjedištem u Mostaru (BiH), čiji poglavar episkop Dimitrije već potpisuje odluke tzv. episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj kao šesti član kao i Srijemska eparhija (Srbija) sa tri sela na istoku RH (Ilok, Tovarnik, Bogdanovci).

Kad bi ugovor Račan – SPC u Hrvatskoj bio potpuno zakonit (što nije) kako to da po ugovoru eparhije je pet a u stvarnosti sedam? Na temelju čega Zahumska i Srijemska eparhija koji nisu u ugovoru djeluju kao da jesu – uz financiranje i sve ostalo?

PITANJE br. 1

U normalnim državama kad postoji opravdana sumnja da se novac iz državnog proračuna troši na nezakonit način, državna tijela moraju to ispitati a dok traje taj postupak prekida se isplaćivanje novca do donošenju odluke.

Kako to da tzv. SPC u Hrvatskoj na temelju ništetnog ugovora dobije hrpe novaca iz hrvatskog državnog proračuna?

PITANJE br. 2

Veliki dio hrvatske pravoslavne imovine koju je na nezakonit i nelegitiman način Ivica Račan darovao tzv. SPC u Hrvatskoj iznajmljuje se. Poznato je da samo u Zagrebu od iznajmljivanja 97 nekretnina tzv. SPC u Hrvatskoj zarađuje 15 000 000 kuna godišnje.

Je li tzv. SPC u Hrvatskoj iakd platila porez na to i ako jest, kada i koji iznos?

Tko je zapravo porezni obveznik kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica nije upisana tzv. SPC u Hrvatskoj nego 428 ( već 430) organizacijskih oblika SPC, koja niti je upisana u Evidenciji niti ima ugovor sa državom?

PITANJE br. 3

Postoje li svećenici tzv. SPC u Hrvatskoj, čije su parohije na teritoriju neke druge države a dobivaju plaće u RH, dakle iz hrvatskog državnog proračuna?

PITANJE br. 4

„Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj)… „(Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC).

Taj popis nije istinit.

SNV objavljuje ispravljeni popis – Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj sačinjavaju Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Slavonska, Osječkopoljska i baranjska, Zahumsko-hercegovačka i primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik.

Ali niti taj ispravak ne daje punu sliku. Navedeno je pet eparhija SPC ali u stvari u RH osim navedenih djeluju i Zahumska eparhija sa sjedištem u Mostaru kao i Srijemska eparhija (Srbija) sa tri sela na istoku RH.

Baš Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji Vlada Zorana Milanovića godine 2013. uplaćuje 12 000 000 HRK odštete za oduzetu imovinu?! SPC nema imovinu u Srbiji gdje je sve u vlastništvu države, a imala je u Hrvatskoj pa čak joj je tu imovinu država oduzela?!

Dobivaju li eparhije Zahumska i Srijemska novac za uzdržavanje iz državnog proračuna RH i na temelju čega?

PITANJE br. 5

Većina episkopa (biskupa), svećenika, monaha, učitelja u vjerskim školama tzv. SPC u Hrvatskoj nisu državljani RH nego su državljani Srbije ili BiH (RS), koje nisu članice EU. Da bi oni dobili posao u RH najprije moraju dobiti boravište.

Na koji su način zaposleni episkopi(biskupi), svećenici, monasi, učitelji u vjerskim školama, službenici SPC, koji nisu državljani RH?

Tko je njihov poslodavac kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica nisu upisani niti „SPC u Hrvatskoj” niti SPC, a poslodavac mora biti neka pravna osoba?

Rade li sve već navedene osobe još uvijek kod poslodavca, koji je pokrenuo postupak njihovog zapošljavanja i za kojeg nije izdana dozvola za boravak i rad što traži Zakon o strancima?

U slučaju da je poslodavac neki od onih 428 (sad već 430) evidencijskih oblika SPC napr. parohija A, u slučaju da je svećenik dobio nalog i za parohiju B, je li prekršen zakon o strancima, dakle rade za poslodavca, a nije izdana dozvola za boravak i rad?

Na temelju čega su oni, koji su državljani Srbije ili BiH (RS) dobili boravište u RH da bi bili nakon toga bili zaposleni u RH?

Jesu li dobili boravište?

U slučaju da nisu dobili boravište – na temelju čega su zaposleni?

PITANJE br. 6

Hrvatski mediji više puta objavljuju kako su članovi klera SPC, koji nisu hrvatski državljani, ratovali protiv RH. Napr. Slavonski episkop Jovan Čulibrk (niški specijalac?) sa sjedištem u Pakracu i svećenik Malobabić u Korenici.

Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj” državljani Srbije, Crne Gore ili BiH (RS), koji su ratovali protiv Hrvatske u Domovinskom ratu. Zakon o strancima propisuje da takvi ne mogu dobiti zaposljenje u RH.

Na temelju čega su dobili boravak i dozvolu za rad?

PITANJE br. 7

Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj”, čije su parohije u Slovenije ili druge države (Srbija i/ili BiH (RS) a dobivaju plaću iz neke biskupije čije je sjedište u RH, to jest zaposleni su u nekoj drugoj državi kao svećenici SPC, a dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna?

PITANJE br. 8

U bogosloviji u manastiru Krka nema državljana RH. U ovom su manastiru svi iz Srbije ili BiH (RS) – učitelji, učenici, monasi.

Na temelju čega su učenici vjerskih i drugih škola „SPC u Hrvatskoj”, (bogoslovije u manastiru Krka i gimnazije u Zagrebu), koji nisu državljani RH dobili dozvolu za školovanje u RH?

PITANJE br. 9

Mitropolija zagrebačko-ljubljanska osnovala je Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske odobrilo je rad gimnazije 10. svibnja 2005.

Po ZPPVZ vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole. U tom zakonu nema niti riječi kako vjerska zajednica može otvoriti manjinsku školu.

Manjinsko zakonodavstvo daje mogućnost manjinama otvarati manjinskih škola. U tom zakonodavstvu nema niti riječ kako neka narodnostna manjina može otvoriti vjersku školu. Kad bi to bilo moguće u RH postojale bi talijanske katoličke gimnazije ili zurske islamske gimnazije ali takvih nema.

U slučaju da je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb osnovana kao vjerska ustanova ona može biti „pravoslavna”. U slučaju da je ta gimnazija otvorena kao manjinska (Zašto baš u Zagrebu?) ona može biti „srpska”.

Na temelju čega je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb istodobno i „pravoslavna” i „srpska”?

PITANJE br. 10

U bogoslovlju u manastiru Krka svi su učitelji i učenici stranci – državljani Srbije i/ili BiH (RS).

Zašto RH uzdržava bogosloviju u manastiru Krka kad u njoj nema uopće hrvatskih državljana?

PITANJE br. 11

Po ZPPVZ vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole ali jer je u RH službeni jezik hrvatski (članak 12. Ustava RH) edukacija u vjerskim školama mora biti na hrvatskom jeziku. U bogosloviji u manastiru Krka svi su učitelji i učenici državljani Srbije i/ili BiH (RS) i edukacija je na srpskom jeziku. Slično je stanje i u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu.

Tko i na temelju čega je dozvolio da se u vjerskim ustanovama tzv. SPC u Hrvatskoj – Bogoslovlje u manastiru Krka i Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb održava edukacija na stranom, srpskom jeziku?

Pravilo 38, IV Ekumenskog sabora (678 g.) glasi „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, tj. „crkvena granica slijedi državnu granicu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva Hrvatske, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR