Nitko u Europi nema u svojem vokabularu toliko ”sanskritskih” riječi kao hrvatski čakavci

0
1124

Nedavno sam pohvalio hrabrost dr. Domagoja Vidovića jer se suprotstavio otimačini hrvatske književnosti napisane jekavicom i ijekavicom, ali se ne slažem sa njegovim poimanjem hrvatskog jezika, posebice kada se bavi onomastikom i etimologijom. Kako se može odgonetati hrvatsku onomastiku, posebice antroponimiju i toponimiju, bez poznavanja dvoslogovnih hrvatskih riječi koje se i danas koriste, a poznate su kao sanskritske.

Ijekavica je govor koji nam je nametnuo Vuk Karadžić u Beču 1850. godine, a bez pogovora su ga prihvatili ilirci. Istu su glupost su učinili komunisti u Novom Sadu 1954. godine pod ucjenom i strahom za život. Naime, ijekavica je nastala na temelju srbijanskog naglaska na slovo E u srbijanskoj ekavici i zbog toga Srbijanci sa pravom tvrde da je hrvatsku jezik nastao od srbijanskoga. No, to nije istina ako dublje uđemo u povijest hrvatskog jezika.

Hrvati u Crvenoj Hrvatskoj su koristili jekavicu koja je nastala na temeljima ikavice jer su Franci hrvatsko naglašeno I pisali dvoslovom IE. Tako je imenica PISMA postala PIESMA, odnosno, PJESMA. Isto tako su Franci naš glas Č zamijenili dvoslovom ST, što se izgovaralo ŠT. Tako je suglasnički etnik HRUČ za izvorni naziv HARAVAČA preko franačko latinskog jezika i pisma postao CRIST, dakle, Krist. Preko jekavice u hrvatski jezik ulaze nova slova Ć, Đ, LJ i NJ.

Nitko u Europi nema u svojem vokabularu toliko ”sanskritskih” riječi kao hrvatski čakavci, dakle, čakavski akavci, ekavci i ikavci. Neke riječi su iskrivljene preko novijih uticaja, a neke su iskrivljene jer su napisane semitskim, grčkim i latinskim pismom jer ova pisma nisu imala slova za sve hrvatske glasove.

Tako se dvoslogovna riječ HARA pojavljuje kao ARA, ERA, URA i IRA ili kao ALA, ELA, ULA i ILA, a preko latinskog pravopisa koji ispušta početne vokale kao RA i LA. Od ove dvije riječi nastaje ime LARA i romanski bog ongnjišta LAR. Što nam znači prezime ALAR ili ILIR? Jesmo li ikada čuli za jezero Aral? Ovdje je riječ AL ili ALUNA zamjenila riječ VAČA. Slično se riječ VAČA pisala AČA, EČA, UČA, IČA ili ATA, ETA, UTA i ITA jer semitska  pisma nisu imala slovo za glas V, a glas Č su pisali slovom T.

Riječ JANA se pisala kao ANA, ENA, UNA i INA. Sve naveden riječi su bile sufiksi dvoslogovnim hrvatskim riječima, sve dok ih nije preko staroslavenskog crkvenog jezika nije zamijenila riječ OV koja je nastala od latinske riječi OVUM, gotovo sa istim značenjem kao riječ JANA. Naime, riječ OVUM označava žensku reproduktivnu stanicu, a riječ JANA označuje rođenje ili od koga ili čega je nešto nastalo. Od riječi JENA nastaje današnja hrvatska imenica ŽENA.

Spajanjem riječi HARA i VAČA  nastaje naziv HARAVAČA, dakle, HARVAČ koji je preko romanskog pisma postao ARVA. ARVA je na bizantskom postao ARBA, odakle etnik ARAB. Hrvati sa Levanta su bili djelomično semitizirani i naziv Haravača su pisali HELVET, odnosno, ELVE. Očito, glas R je pisan slovom L, a glas Č slovom T. Harvači su još bili poznati na latinskom kao CERVENI, što je odbacivanjem sufiksa EN postalo CERVE da bi se odrazilo na latinskom pismu kao SERVE, a na bizantskom kao SERBE jer bizantsko pismo nije imalo slovo za glas V i zamijenilo ga je slovom B.

Očito, bez poznavanja starih pisama te načina pisanja i čitanja ne možemo razumjeti hrvatsku onomastiku i etimologiju. Romanski pozdrav AVE je bio pozdrav suncu, što se na haravači pisalo ČAVE. Zbog ovog novog naziva za sunce izgubila se haravačka civilizacija i jedino se sačuvao etnik HARVAČ ili HARVAT. Prije riječi ČAVA, sunce je označavala riječ HARA, ARA ili RA

Hrvatski jezik je izvorno bio dvoslogovan, što znači da se svaka riječ sastojala od dva sloga koje su činili dva suglasnika i dva polusloga A, primjerice, HARA, VAČA, JAMA, TAMA ili ČAMA. Ovim riječima ispuštanjem posljednjeg polusloga A su se dodavali suglasnički sufiksi kao AN, EN, UN i IN ili AC, EC, UC i IC, koji sa vremenom postaju ANAC, ENAC, UNAC i INAC. Ovdje slovo C stoji za glas Č, a tako su ga pisali Etrurci. Oni su u Europu donijeli latinsko pismo ili latinicu.

Kako su u Toscani živjeli Etrurci, prije Romana oni su govorili cakavicom. Taj jezik se govorio na obe strane Jadrana. To nam otkriva zašto je Toscanac i tvorac talijanskog jezika Dante Alighieri često boravio u Bosni jer tamo je tražio izgovor etrurskih riječi. Zbog toga je talijanski jezik itekako povezan sa hrvatskim, a mi to ne prepoznajemo jer se radi o drukčijem pravopisu i pismu. Mijenjala se i semantika.

Dakle, Etrurci su također živjeli i na istočnoj obali Jadrana, ali su bili poznati kao Liburni. Liburne južnije od rijeke Krke, nakon poraza od Grka, Grci su nazvali ILIRI. Etrurci su razlog zašto imamo dvije upitne čakavske zamjenice ČA i CA. Oni su također bili civilizacijski Hrvači, poznati još kao URCI, što se često piše i JURCI, a čitalo se HURCI. Kako vidimo ovo pismo nema slovo za glas V pa ni za slog VA.

Na temelju ijekavice mi ne možemo razumjeti hrvatsku onomastiku ni etimologiju jer ona je iskrivila hrvatske riječi i uvela u hrvatski jezik srpske ijekavizirane riječi. Bez razumijevanja čakavske akavice, ekavice i ikavice ne možemo razumjeti hrvatsku onomastiku i etimologiju, posebice antroponimiju i toponimiju. Upravo antroponimija i toponimija nam otkrivaju koliko je bila raširena haravačka civilizacija diljem Europe i Bliskog istoka. I grčki i romanski jezik su nastali na temeljima haravače, najviše preko njihovog pisma i izmijenjene gramatike.

Zbog toga tvrdim da naziv DUBROVNIK nije nastao od imenice DUB kako tvrde mnogi onomastičari. On je nastao od riječi DU ili DUV, što stoji za DVA, i RAVANAC, što stoji za HARVAČANAC. No, na tom prostoru se osjeća veliki fenički ili grčki uticaj jer glas R se često piše slovom L, a glas V slovom P – LAPAT ili LAPAD. To ćemo vidjeti i u drugim nazivima za Dubrovnik. Gruž i Grut je više arijska inačica. Oba naziva označuju Hrvate.

Dubrovnik se također zvao ARAUSA i ALAUSA. Pod Romanima ovi nazivi su postali Rausa i Lausa. Svi ovi nazivi stoje za naziv Harvač. Isto tako Dubrovnik se zvao Ragusa. Dakle, naziv ARAČ je postao RAG, a USA je sufiks UČA koji nam kaže o kakvoj kasti su radi. Oni su bili trgovci. Od naziva Rausa nastaje prezime RAUŠ, a od naziva Lausa prezime LAUŠ. Ovo je bogastvo hrvatskog jezika, ali hrvatski vukovci toga nisu ni svjesni.

Prije slavenizacije Hrvati nisu imali sufiks VIĆ u prezimenima nego su imali sufikse u imenima VAN i MAN. To nam najbolje pokazuje Crvena Hrvatska ili današnja Crna gora u kojoj su ova prezimena dobila sufiks VIĆ. Isto tako hrvatska prezimena nastala od dvoslogovnih riječi imala su sufikse AČ, EČ i IČ, koja su se odrazila kao AC, EC i IC, što se kasnije često odrazilo kao AK, EK i IK.

Kako danas možemo razumjeti toponime DARUVAR, VUKOVAR, VARAŽDIN ili VARADIN ako ne znamo da sufiks VAR stoji za imenicu VARA koja je označavala VODU. Glagol variti znači kuvati u vodi.

Srećko Radović