Aleksandar Dugin -‘VELIKO RESETIRANJE JE PROPALO – VRIJEME JE ZA VELIKO BUĐENJE’

0
6368

“VELIKO RESETIRANJE JE PROPALO – VRIJEME JE ZA VELIKO BUĐENJE”

“Ovo je borba čovječanstva protiv antičovječanstva”

mr.sc. Arna Šebalj - znanstvene vijesti
Piše: mr.sc. Arna Šebalj – znanstvene vijesti

Aleksandar Dugin:

„Kao pristaše Četvrte političke teorije, razumijemo da se komunizam i fašizam sada koriste samo za promicanje liberalizma. Predlažemo probuditi i koristiti ‘Četvrtu političku teoriju’ u svim kulturama. Ne postoji dakle jedinstvena budućnost za cijeli svijet nego svaka kultura gradi onu svoju i to zahvaljujući vlastitoj povijesti, vlastitoj tradiciji, vlastitoj vjeri. Svatko mora pronaći svoj vlastiti model… Četvrta politička teorija kaže da svatko može i treba graditi vlastiti svijet na temelju svojih vrijednosti. Stoga moramo zanijekati liberalizam i druge dvije eurocentrične ideologije: komunizam i fašizam. Četvrta politička teorija je poziv na “slobodnu kreativnost” prema vlastitoj budućnosti.”

 

Objavljujem intervju sa Aleksandrom Duginom o Rusiji i sudbini svijeta sa web stranice ComeDonChisciotte.org

https://www.nogeoingegneria.com/altro-mondo-ce/aleksandr-dugin-il-grande-reset-e-fallito-e-lora-del-grande-risveglio/

koji su objavili  autori Jacopo Brogi i Alessandro Fanetti.

Dugin najbolje objašnjava ulogu Rusije u svijetu i donosi neke nove, za zapad, vrlo nepopularne ideje i teorije.

 

Tko je Aleksandar Dugin?

 

Aleksandar Dugin, filozof i sociolog. Utemeljitelj ruske geopolitičke škole i Euroazijskog pokreta. Dugin se smatra jednim od najvažnijih eksponenata moderne ruske konzervativne misli u skladu s tradicijom filozofske, političke i književne struje slavenofila. Dugin je doktor sociologije i političkih znanosti, doktor filozofije i sociologije. Šest godina (2008. – 2014.) bio je predstojnik Katedre za sociologiju međunarodnih odnosa Fakulteta za sociologiju Moskovskog državnog sveučilišta. Autor je preko 40 knjiga. Od 2018. predaje na Sveučilištu Fudan u Šangaju. Trenutno je i umjetnički ravnatelj Moskovskog umjetničkog kazališta.

Je li doista moguće da je Aleksandar Dugin, možda najveći ruski intelektualac našeg vremena, koji je navodno ‘izmislio ideologiju koja prijeti svijetu’, odnosno “mješavinu prethodnih antiboljševičkih, talijanskih fašističkih i njemačkih nacističkih misli, prilagođenih trenutnim okolnostima u Rusiji’“?

Novinari, autori Jacopo Brogi i Alessandro Fanetti  sa ComeDonChisciotte.org susreli su ga u Moskvi u sjedištu  Međunarodnog euroazijskog pokreta,  koji se nalazi u sklopu Ministarstva obrazovanja. I možda smo pri tom susretu shvatili razloge tolike zapadne propagande: najbolja obrana uvijek je napad.

Aleksandr Dugin uspio je razraditi novu političku teoriju koja bi, ako se široko primijeni, jednim potezom mogla izbrisati liberalizam koji dominira svijetom, uključujući dva grabežljiva nezasitna tigra od kartona koji mu i danas dopuštaju da vlada: komunizam i fašizam, sada umorni medijski hologrami koji se koriste za legitimiranje dominantnih moći i delegitimizaciju disidenata.

” Nema alternative “. Druge alternative nema: Margaret Thatcher je jasno rekla i od tada je sve ostalo posvuda tako, ili gotovo tako. No, čini se da iz Rusije dolazi novi vjetar.

Gledano odavde, “Veliko resetiranje” ili epohalna promjena koja je u tijeku na Zapadu već je bez daha: ” utapa se “. Tako počinje Dugin. I apelira na narode: Potrebna nam je svačija pomoć da ga definitivno porazimo.

Veliki ruski mislilac vidi stvaranje koje je u tijeku tzv. ‘velikog buđenja’: novi, multipolarni svijet, gdje će svaki narod moći slobodno birati kako će živjeti i kako napredovati, izvan diktata multinacionalnih kompanija, odobrenih od strane tehnokratskih sila koje ih predstavljaju njih i koji nas čine modernim robovima.

Model koji treba slijediti? Svatko će pronaći svoje, prema svojoj kulturi i prema svojoj povijesti, počevši od Rusije. Možda se zato na Zapadu  Aleksandra Dugina  smatra javnim neprijateljem.

Da biste stekli konačnu kontrolu nad svijetom, upravo nedostaje Heartland: srce Zemlje.

Profesore, što znači “euroazijstvo”?

Euroazijstvo ima daleke korijene. To je politička filozofija formirana prije sto godina unutar ruske imigracije. Točnije, riječ je o vrlo dubokom svjetonazoru koji se temelji na mišljenju velikih slavenofila poput Konstantina Nikolajeviča Leontjeva i na tradicionalistima ruskog konzervativizma. Prije svega, euroazijstvo znači razmatranje Rusije ne kao zemlje (europske ili druge), već kao civilizacije same po sebi. Civilizacija koja se ne mora orijentirati prema istoku ili zapadu jer ima svoj specifičan identitet. Identitet s europskim i azijskim obilježjima: dakle, Rusija je i sinteza i stvar za sebe. To je naš poziv, kao i političko i intelektualno proročanstvo euroazijstva: patriotska ruska filozofija koja objašnjava što je ruska civilizacija.

 

Može li se euroazijstvo koristiti kao model u drugim društvima danas?

Na geopolitičkoj karti svijeta koju su stvorili Anglosaksonci, podjela između “Morske moći” i “Kopnene moći” je jasna i čista. Euroazijstvo je svakako “Land Power”, to jest kontinentalizam. Drugim riječima, naša je multipolarnost nasuprot unipolarizmu koji žele tzv. ‘morske sile’: TELUROKRACIJA protiv TALASOKRACIJE.

Stoga je jedna od temeljnih uloga euroazijstva njegova zaštita od europocentričnog globalizma. U tom smislu može biti koristan i u drugim kontekstima i u drugim regijama svijeta. Svatko tko prihvaća postojanje raznih identiteta, kultura, logosa… blizak je euroazijskoj misli. Što se tiče Europe, treba imati na umu da je to Zapad, ali s euroazijske točke gledišta treba se temeljiti na svojoj jedinstvenosti kao alternativa američkom modelu i drugim kulturama. Uglavnom, kao alternativa globalizmu. Stoga bismo u ovom konkretnom slučaju trebali govoriti o eurokontinentalizmu, jer bi Europa trebala cijeniti svoje ideale i promicati vlastiti model. Eurokontinentalizam je dakle, uz mnoge druge “kontinentalizme” diljem svijeta: islamski, japanski, azijski, latinoamerički i afrički. Kao što smo nedavno vidjeli, postoji čak i američki zapadnjački kontinentalizam: tijekom “Trumpove ere” SAD je usredotočio svoje napore na unutarnje poslove, na neki način slabeći svoju “globalnu hegemonističku politiku”. Dakle, općenito, euroazijstvo se može primijeniti i na druge regije, ali uvijek treba imati na umu da ga treba promatrati kao širok pojam kontinentalizma. U osnovi, o kontinentalizmu se govori kao o idejama i društvenim konstrukcijama utemeljenim na specifičnim i različitim korijenima i identitetima, u otvorenoj suprotnosti s pomorskom civilizacijom industrije i kapitalizma (tj. tehnokratskom civilizacijom). Parafrazirajući Marxa, mogli bismo kazati: Euroazijci iz cijelog svijeta ujedinite se.

 

Razgovarajmo o ruskoj povijesti: s euroazijske točke gledišta, kako ocjenjujete tri različite velike faze vaše suvremene povijesti, od sovjetskog eksperimenta do vremena Putina?

 

Euroazijska filozofija se pokazala najbližom stvarnosti s obzirom na općepoznate povijesne činjenice. Euroazijci su još prije formiranja Sovjetskog Saveza predvidjeli što će se dogoditi u trenutku njegova pada, odnosno put kojim će se Rusija morati kretati u postsovjetskoj eri.

Drugim riječima, dok je građanski rat još trajao, predviđalo se da će SSSR – čak i ako bude izgrađen na Marxovim zapadnjačkim univerzalističkim ideologijama – i dalje ići prema kontinentalizmu. U svakom slučaju, slijedio bi put prema izgradnji kontinentalističkog euroazijskog diva.

Nitko nije tako mislio, čak ni boljševici ni bijela ruska imigracija (smislili su univerzalni model koji vrijedi za cijeli svijet).

Ali išlo je kako su predviđali Euroazijci.

Dakle, sa stajališta potonjeg, SSSR je bio prava euroazijska država i iz istog razloga bio je u suprotnosti sa zapadnom civilizacijom kapitalizma i mora.  Verzija koja je istodobno univerzalistička jer se temelji na Marxovim socijalističkim idejama, ali zapravo i kontinentalistička.

To je bila jedna od faza euroazijske evolucije, iako ne potpuna i savršena, ali koja je u svakom slučaju išla prema pravom euroazijstvu.

Rani euroazijci iz 1920-ih su stoga predvidjeli da će Sovjetski Savez u jednom trenutku, zbog svog protivljenja vjeri i tradicijama, pasti. I još su rekli da ćemo, kada se to dogodi, pred sobom imati samo dva puta: liberalizam ili euroazijstvo. Izbor je napravljen 1991.: atlantizam, u suprotnom smjeru od euroazijstva. Tadašnja Rusija, atlantistička i liberalna, kretala se dakle prema civilizaciji mora.

Zbog toga se sva kritika 1990-ih tako dobro slaže s našom percepcijom unutarnjeg identiteta. Mi smo Euroazijci i Rusija devedesetih bila je devijacija od naše misije.

Devedesetih godina, nakon pada komunističke ideje, naša je grupa stvorila, sa mnom na čelu, školu geopolitike i počeli smo podučavati euroazijsku ideju. Ideja koja je postala vrlo poznata među  Silovicima : institucionalna politička misao govorila im je da smo mi Rusi sada ujedinjeni sa Zapadom, ali se NATO-vo širenje prema istoku svejedno nastavilo.

I tako su tražili objašnjenje: na primjer, poznavao sam Jeljcinovog ministra obrane Igora Rodionova, koji se pridržavao euroazijske ideje. Dakle, 90-ih godina Jeljcinova službena politika bila je atlantska, a istovremeno su vojni časnici počeli postajati euroazijski. Tijekom Putinove vlade, atlantističko razmišljanje je ostavljeno po strani, a euroazijsko razmišljanje postalo je prevladavajuće: s početkom Putinove ere, Rusija se vratila na put euroazijstva.

Ali vrijeme Jeljcina bilo je vrlo važno i opasno, jer su brojne i važne pozicije na vrhu osvojili upravo takvi likovi (atlantisti, globalisti). A ni Putin se toga nije uspio u potpunosti riješiti.

Sada se krećemo prema euroazijstvu: otuda konzervativizam i ideja kontrole nad postsovjetskim prostorom. Također ponovno ujedinjenje s Krimom, pitanje Donbasa i na Kavkazu.

Konkretno, danas možemo reći da je Rusija “srednji put” između atlantizma i euroazijstva.

Činjenica je da ne možemo reći da je euroazijstvo pobijedilo: pravo euroazijsko doba Rusije tek treba vidjeti.

 

Koje su prevladavajuće političke i kulturne tendencije u današnjoj Rusiji?

 

To je vrlo teško pitanje, jer su ljudi podijeljeni: jedan dio želi konzervativizam, jaku vlast, nacionalizam, važnu ulogu vjere, istinsko priznanje povijesti itd.

Drugi pak dio i dalje slijedi trendove nastale 90-ih prema Zapadu, posebice među mladima.

Dakle, ruske su granice otvorene zapadnim idejama i iz tog razloga u svim obiteljima i među Rusima postoji stalna borba između ovih zapadnih i euroazijskih ideja.

Ako uzmemo, na primjer, kulturno pitanje, ovdje prevladava Zapad i atlantizam. Dok je većina svjesnog ruskog stanovništva i dio mladih orijentiran je euroazijstvo.

Dakle, sa zapadnjačkog stajališta može izgledati da je Putin integralni konzervativac i da je Rusija konzervativna, ali ako bolje pogledate, vidimo da to sigurno nije tako.

Naša intelektualna elita ide prema zapadnim vrijednostima: rodnoj teoriji, feminizmu, utjecaju u kinu, kazalištu itd.

Dakle, čak i ako su tradicionalne vrijednosti prevladale u zadnjim glasovanjima, sa zelenim svjetlom za reformu Ustava u tom smislu, među mladima nažalost prevladavaju zapadne liberalne vrijednosti.

Ako uzmemo suvremenu masovnu kulturu kod nas, ona je rusofobna, zapadna i globalistička. Mržnja prema svemu što je rusko ulaznica je za postajanje dijelom današnje ruske kulturne elite.

To se događa zato što Putin sve radi polovično: u geopolitici je vrlo jak, ali što se kulture tiče, gotovo svime mu upravlja njegov krug (gdje su gotovo svi prozapadni).

Upalio sam TV i bio sam zgrožen ”, rekao je prije nekog vremena Putin. Dakle, predsjednik pušta na televiziju ono što mu se samom gadi. Zbog toga je politički bipolaran.

To je jedan od najvećih problema s kojima se Rusija danas suočava: nismo daleko od najodvratnijih primjera zapadne kulture, odnosno onoga u što se zapadna kultura pretvorila.

 

Kolika je trenutno težina utjecaja zapadne kulture i njezina sustava vrijednosti unutar ruskog školskog i sveučilišnog sustava?

 

Teško pitanje, budući da se nalazimo u dvosmislenoj situaciji: s jedne strane, većina učitelja je imala sovjetsko podrijetlo i stoga, čak i ako više nisu marksisti, i dalje su materijalisti koji nikada nisu pridavali veliku težinu duhovnim vrijednostima. Taj materijalizam, koji je ionako premalo važnosti davao duhovnim vrijednostima, bio je tada jako pogoršan liberalizmom 90-ih koji je uništio svaku zaostalu duhovnu vrijednost: gotovo svi naši profesori i učitelji kao da su postali čudovišta. Svi ti profesori – zaraženi ideološkim covidom 90-ih – više nisu u stanju prenositi nikakvu duhovnu ideologiju: vrijednosti koje predlažu su liberalno-kapitalističke.

Upravo zato, Putin se nije ni dotaknuo područja obrazovanja: jer to su stavovi gotovo svih profesora.

Primjerice, budući da su prihvatili tzv. „bolonjski proces“ i objedinili državne testove, izgubili su mogućnost ocjenjivanja mladih ljudi s obzirom na njihovu stvarnu pripremljenost u pojedinim predmetima; a to je uzrokovalo slom cjelokupne ruske skolastičke misli, osobito u humanističkom području.

Osim toga, zapadna LGBTQI +, rodna, transrodna itd. misao stigla je u naš obrazovni sustav.

Stigle su ideje tehnokrata i nekih degenerika i izopačenika koji nastavljaju podržavati antihumane tehnologije i ideologije. A takvih intelektualaca u nepovoljnom položaju ima mnogo u našem društvu.

Zbog toga je situacija u Rusiji – posebno u humanističkim znanostima – ništavna.

 

Zašto sadašnja vlast to dopušta?

 

Ovo je jedan od glavnih problema. Prije nekog vremena napisao sam knjigu pod naslovom ” Putin protiv Putina ” u kojoj govorim o bipolarnom poremećaju našeg Vođe. Ne u psihijatrijskom smislu (očito ne shizofreno) nego na političkoj razini.

To je pitanje “pogleda na svijet”. Putin jača euroazijsku viziju, ali se istovremeno kreće prema zapadnoj viziji u kulturi, obrazovanju, općenito u humanističkoj sferi.

Ukratko, ove dvije vizije opstaju u istoj osobi koja ima apsolutnu moć.

Ova super moć, naravno, ne dolazi odozgo, ali smo mi ljudi ti koji trebamo monarhijsku moć. Ova apsolutna moć mu je dana, dok je ova dvoličnost dio njega. Kad bismo krenuli čitati njegove tekstove (jer to nitko ne radi), primijetili bismo da ima velikih proturječja, čak i u ključnim stvarima, primjerice obrane.

S obzirom na globalne obrambene sporazume, Rusija mora biti neovisna .”Ovo je očito proturječje. Tako su pripremljeni svi njegovi dokumenti. A takva je i njegova vlada: podijeljena između liberala i konzervativaca.

Teško je graditi budućnost s ovom bipolarnom vizijom. Možete graditi sadašnjost, ali ne i budućnost.

Putin prihvaća tu bipolarnost jer misli da je moguće tako dalje.

Ovakav način djelovanja i vladanja će se nastaviti sve dok je Putin tu; kada Putin ode, ove dvije strane će se sukobiti i jedna od njih će prevladati.

 

Zašto liberalne vrijednosti postaju sve popularnije od tradicionalnih?

 

Prije svega, dobro je naglasiti da mladost nije bolest. Svi smo bili mladi pa potom ostarili.

Mladima je uvijek potreban primjer koji će slijediti.

Radi se o tome da su roditelji i bake i djedovi živjeli u dekadentnom povijesnom razdoblju, gdje je vladalo propadanje i degradacija: bilo je to vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, a onda se kreće u katastrofalne devedesete. Kada današnji mladi ljudi pogledaju svoje roditelje često vide menadžere ili razbojnike, a mnoge i razvedene: vrijednosti koje se dekomponiraju.

Pokvareni, degenerirani, deprivirani i izopačeni ljudi. I ne mogu biti pozitivan primjer mladima. Zbog toga naše društvo prolazi kroz toliko problema.

Nedostaju osobe koje mogu biti uzori, kako u privatnom i javnom životu, tako i u kulturi. Jeste li ikada gledali rusku TV seriju? Prikazuje samo gubitnike ili nemilosrdne ljude: u biti, to je samo smeće.

Ovi TV i stvarni gubitnici koji su živjeli poslije ’91 često zamjeraju čak i mlađim gledateljima, koji se zatim oslanjaju na internet kako bi pronašli nešto pristojno. A ovdje gore nego ikad: američki i zapadni filmovi, uključujući sve njihove emisije. Tradicionalnih vrijednosti, dakle, niti nema i, u biti, sve je to degutantno.

Iz tog razloga mladi prečesto napuštaju svoju individualnost kako bi postali dio globalne neuronske mreže temeljene na tehnologiji. Oni se prilagođavaju tehnologiji, čime gube sposobnost da budu pojedinci.

To se odnosi i na europsko društvo i, općenito, na zapadna društva, gdje više nema nikakve opozicije ovom posthumanističkom društvu.

Treba naglasiti da, međutim, u našoj zemlji još uvijek postoji otpor tom pomaku.

U Rusiji se i Crkva i Putin protive tim trendovima, iako – općenito – u našem društvu prevladava atmosfera raspadanja. Na primjer, jedna od vrijednosti za koje se čini da prevladavaju jest ostati što je moguće zauvijek mlad. A to znači uvijek ostati u osnovi glup (kao mladi ljudi zavedeni pogrešnim modelima). Pogledajte, na primjer, čak i bake počinju koristiti Tik Tok.

Ovdje nestaje ideja o pozitivnom osobnom rastu: svi ostaju razbojnici i izopačeni i pripremaju se biti dio posthumanističkog i virtualnog društva. Nažalost, Putin ne čini dovoljno protiv toga jer ne stoji iza društvenih mreža i ako nešto zna, zna to zahvaljujući Peskovu (Dmitrij Sergejevič Peskov je glasnogovornik šefa Kremlja, ur.). On mu govori ima li što da treba znati na društvenim mrežama, inače predsjednik neće znati ništa.

Putin živi u svom svijetu i ne shvaća u potpunosti da društvo – za koje je on odgovoran – ne ide prema dobru, ne shvaća da mladi ljudi idu prema mraku.

U Rusiji još imamo vrijednosti, ali to nije otok spasa. Još nismo na rubu Europe i Sjedinjenih Država, ali idemo u tom smjeru.

Nismo na drugom putu od Zapada, samo je pitanje brzine: idemo sporije.

Za naše mlade nikoga nije briga. Čak ni Putina, koji jedini ima posljednju riječ.

 

Zapad, s otiskom Svjetskog ekonomskog foruma, također poznatog kao “Forum u Davosu”, pokušava provesti ono što je njegov osnivač Klaus Schwab nazvao globalnim “Velikim resetiranjem” : ekonomskim i demografskim, čak i koristeći Covid- 19 hitnu situaciju. Narodima nameću kapitalizam četvrte generacije. Italija je, primjerice, epicentar tih politika koje imaju dramatične političke, ekonomske i socijalne posljedice na nacionalnu zajednicu. Po vašem mišljenju, je li Rusija također dio ove slike ili se umjesto toga može smatrati onim što bi se u jednom trenutku definiralo kao “nesvrstana” nacija i koja je, stoga, u alternativnoj poziciji u odnosu na Veliko ponovno postavljanje svijeta? 

 

Veliko resetiranje je očajnička reakcija globalista koji vide kako svijet postaje multipolaran.

Ovaj projekt, unatoč protivljenju većine naroda svijeta, želi postići svoj cilj tako što će se također snažno fokusirati na pandemiju. Veliko resetiranje dolazi iz ranih 2000-ih, kada su globalisti počeli osjećati gubitak svoje snage i stoga su pokušavali i pokušavaju na sve načine vratiti pozitivnu situaciju za njih.

Na primjer, liberalna elita je uvela izvanredno stanje kako bi povratila vlast nad ljudskim umovima, dok se sve više ljudi udaljava od globalističkog dizajna. Liberalna elita, unatoč tome što se pokazala nesposobnom nositi se s krizom Covida, i dalje želi iskoristiti ovu stvar (i izvanredno stanje) kako bi ostala na vrhu.

Sve ovo više zvuči kao “liberalna agonija” i osobno mislim da se Veliki reset utopio.

To je također zato što ako zapadna ograničenja i izvanredno stanje koristi liberalna elita za održavanje vlasti i obranu globalizma, Rusija i Kina su pokazale da se prave mjere za suzbijanje virusa mogu koristiti samo za vlastite suverene interese (suprotno globalizam): slične mjere ali s različitim vizijama.

Italija je bila najnesretnija jer je izabrala najgoreg mogućeg predsjednika. Ne zamišljam nikoga goreg od Draghija.

Potonji sa sobom ne nosi nikakva obećanja, ali je tu da jamči čisti status quo.

I to je najstrašnije: ne mijenjati ništa – u današnjim trendovima – najteži je zločin.

Draghi savršeno utjelovljuje liberalnu elitu.

Iako je Veliki reset u biti propao, jasno je da su neki teritoriji još uvijek pod kontrolom liberalne elite.

Potonji koji su, zajedno s tehnokratskim monopolima koji se ne podvrgavaju nikakvoj političkoj moći, iskoristili kriznu situaciju s koronavirusom s jedne strane kako bi se održali na vlasti, a s druge kako bi pokušali ojačati svoj utjecaj i svoju dominaciju.

Velikom resetiranju, međutim, suprotstavlja se “Veliko buđenje”. I ova faza, koja je tek započela, razvija se kao rat dviju suprotstavljenih vizija.

Konkretno, stanovništvo s jedne strane i liberalna elita s druge strane.

Ovo neće biti rat među nacijama, već rat – u Europi i diljem svijeta – između ljudi koji su za Veliko buđenje i njihovih elita koje su za Veliko Resetiranje.

Ako govorimo o ulozi Rusije u ovom građanskom ratu, ona će biti na strani Velikog Buđenja čak i ako još uvijek imamo pipke Velikog Resetiranja unutra; na primjer, naš Gref (Herman Gref, predsjednik Sberbanka, glavne bankarske grupacije u zemlji, ur.) bi bio kao vaš Draghi. Temeljna razlika je u tome što smo ga mi ostavili tu gdje jest, a vi ste ga postavili na čelo Europske središnje banke i sada na čelo talijanske vlade.

Globalistički utjecaj unutar Rusije vrlo je jak i prisutan je prije svega u ekonomskoj moći: ako je duša Rusije uz Veliko buđenje, za konkretnija pitanja to nije sasvim tako.

Dakle, Rusija je u poziciji “neprijateljske neutralnosti” prema Velikom resetiranju i to je također već dobar znak.

Za nas pravoslavce, Veliki Reset znači projekt Antikrista. Dakle, svi oni koji su stvarno protiv Antikrista su sveci. A Putinova Rusija je skoro preuzela vodeću poziciju u tom krugu svetaca koji su protiv Antikrista.

Općenito, uvijek treba imati na umu da nitko ne može riješiti ovaj problem osim ljudi samih. Ako Talijan ili Francuz ne ustanu protiv globalnog zla koje ima lice Draghija ili Macrona, nitko drugi to neće učiniti umjesto njih. Nije bitno jesu li za Le Pen ili Mélenchona, na primjer; važno je krenuti protiv Macrona.

To vrijedi i za Amerikance: ako oni ne ustanu i brane svoj identitet, nitko drugi to neće učiniti umjesto njih, pa ni Putin.

Ovo je borba čovječanstva protiv antičovječanstva. Iako se globalističko čudovište davi, potrebna nam je – razlog više – pomoć svih da budemo definitivno poraženi.

U toj borbi i čovjek sam (čak i protiv obitelji ili brata, kako kaže Evanđelje) moći će promijeniti ravnotežu u svijetu. Čak i malo zrno može napraviti razliku.

.

Koji su znakovi ovog globalnog neuspjeha?

 

Znakovi neuspjeha globalističke elite mogu se vidjeti, primjerice, u bjesomučnom povlačenju SAD-a iz Afganistana, kao i iz Sirije. Talibani su zadali udarac u dupe nepobjedivim sjevernoameričkim vojskama koje su povlačenjem ostavile opći kaos: gdje god stignu, zapravo više ne unose red nego samo uništenje.

Na primjer, sve one postsovjetske države kojima je SAD obećao pomoć zauzvrat su izgubile svoj teritorijalni integritet.

Amerikanci više ne mogu biti vlasnici svijeta i njihova politika je neadekvatna u svakom pogledu.

Ovo su najjasniji znakovi ovog neuspjeha.

Dakle, čak i ako se globalisti još uvijek uspiju održati na vlasti, oni nemaju nikakvu zavodljivu ideju za narod; mogu koristiti strah i preplašiti sve, mogu uvesti Green Pass i postaviti nadzorne kamere posvuda, ali ne nude nikakvu ideju o budućnosti.

Na primjer, ako gledamo američke filmove koji se fokusiraju na našu blisku budućnost, svi završe loše. Nema budućnosti, kao u ” Mad Maxu ” i drugim filmovima. Ideja je, zapravo, uvijek ista: svi će umrijeti ili će samo nekolicina preživjeti, ali na loš način, možda kao potpuno dehumanizirani reptilski ljudi.

Dakle, kao što jasno vidimo, globalisti nemaju pojma o budućnosti, a civilizacije bez ideje o budućnosti su civilizacije u agoniji, kao što su uvijek bile.

Pokušavaju se zubima održati na vlasti, čvrsto je stišćući rukama, ali vlast svejedno izmiče.

Drugi primjer je Kina: htjeli su je pokoriti, ali je bila izvan njihove kontrole.

KPK (Komunistička partija Kine) se opirala i nije nadjačana. Stoga i Peking pokušava zaštititi svoj identitet.

A Putin čini isto od dolaska na vlast 1999., kada je počeo (i uspio) vratiti Rusiju na njezin vlastiti put: put njezina identiteta.

Zaključno, moguće je reći da će se u budućnosti sve više polova pojavljivati u svijetu i stoga globalisti propadaju i sada su u agoniji.

 

Aleksandar Dugin nositelj je nove ideje budućnosti: od čega se sastoji “Četvrta politička teorija” i kakvo društvo želi izgraditi?

 

To je teorija koja dovodi u pitanje eurocentrični (zapadnocentrični) univerzalizam: suvremena europska povijest temelji se na ideji da se bude avangarda čovječanstva. Koncept je sebe smatrati središtem čovječanstva, a ne samo njegovim dijelom. Prema ovoj perspektivi, sva društva moraju slijediti ovaj jedinstveni model. A kad neće, nekako su prisiljeni na to.

Zapadna ideologija temelji se na dva tipa rasizma: teritorijalnom i vremenskom.

S teritorijalnog gledišta, Europa sebe vidi kao uporišnu točku, a sve ostale smatra onim neciviliziranim narodima koji se moraju prilagoditi.

Vremenski rasizam, s druge strane, kaže da je sve novo dobro, dok je sve staro loše. Ideja napretka temelji se na rasizmu prema vlastitoj prošlosti.

I ne samo to, svi drugi narodi svijeta smatraju se barbarima, pa čak i prošla povijest same Europe (u usporedbi sa suvremenom), poput srednjeg vijeka, mora se smatrati inferiornom.

U tom su ozračju nastale su tri velike političke teorije: komunizam, fašizam i liberalizam.

A sve su te političke teorije u svojoj suštini rasističke, kao što John Atkinson Hobson savršeno pokazuje.

Dakle, sva trojica, a to su liberalizam koji pojedinca stavlja na vrh, komunističko stavlja na vrh društvo, a nacističko-fašistički stavlja na vrh naciju, europski su ideali i inherentno rasistički (i vremenski i teritorijalni).

Četvrta politička teorija odbacuje ovaj eurocentrični svjetonazor (u najširem smislu riječi) i kaže da ne postoje:

• Hijerarhija između različitih društva

• Kontrapozicija Zapad – Istok

• Kontrapozicija Suvremeno – antičko. Na primjer, srednjovjekovno društvo također je imalo svojih lijepih stvari (nije bilo totalitarno prije svega), kao ni današnja neeuropska društva.

Kada govorimo o izgradnji drugačije budućnosti, dakle, moramo prevladati te tri antihumanističke i rasističke ideologije (što je pokazala i Hannah Arendt), ta tri totalitarizma.

Glavno obilježje suvremenog doba je totalitarizam.

Razlike između te tri ideologije očito postoje, ali najveća je ta što je samo liberalizam ostao opstojan, dok su druge dvije izblijedjele.

Ostajući jedini akter na tom polju, liberalizam utjelovljuje sav taj dvostruki rasizam.

Današnji dan nam pokazuje da svijet Orwella “1984” nije bio lice komunizma nego lice liberalizma. Orwellov svijet ne dolazi s mističnog Istoka nego s liberalnog Zapada.

Za demonstraciju raširenog europocentrizma dovoljno je, dakle, vidjeti da liberali za sotoniziranje svojih protivnika nazivaju ih fašistima ili komunistima (po njima je to uvreda, ali koja uvijek ostaje na tragu zapadnih tvorevina) i ne možemo reći bilo što protiv liberalizma ako ne želimo da nas ističu kao komuniste ili fašiste. Nije li ovo totalitarizam!

Pa sve se to događa jer se političke znanosti temelje samo na te tri ideologije.

I ne možemo u potpunosti kritizirati liberalizam ako ostanemo vezani za ove tri eurocentrične ideologije, koje imaju “zajedničku” rasističku osnovu, i koje ne mogu dati odgovore na stvarne potrebe svijeta.

Četvrta politička teorija govori nam da uzmemo tri prethodne teorije – koje su stvorili zapadnjaci i implementiraju diljem svijeta – i bacimo ih u vreću za smeće. Ali same, one nikada neće završiti tamo i zato ih moramo sami gurnuti.

Mi smo ti koji moramo podići cijelo čovječanstvo protiv Zapada.

Četvrta politička teorija govori nam kako mi Rusi možemo živjeti: možemo živjeti gradeći našu rusku monarhiju. Ali ostavljajući drugim narodima slobodu da žive kako im odgovara.

Islamski svijet može živjeti pod muslimanskim pravilima dok Kina može živjeti pod pravilima konfucijanizma.

Opet, u Indiji su oduvijek postojale kaste i ne možemo ih sakriti pod pseudodemokracijom.

Moramo prepoznati i priznati kako žive različita društva i u tom smislu možemo pronaći i ljude na Zapadu koji podržavaju Četvrtu političku teoriju.

Ali tamo na Zapadu postoji velika opasnost: ako se odreknu liberalizma, mogli bi opet pasti u komunizam ili fašizam.

A da ne bi upali u sve to, moraju prihvatiti Četvrtu političku teoriju, odnosno priznati svu raznolikost kultura i civilizacija, a da se ne “obvežu” na tehnološki napredak (kao da je to nužno sudbina svih) ili da je rodna ravnopravnost zajedno s naprednom tehnologijom jedan jedini način za napredak čovječanstva.

Zapad također mora biti u stanju oporaviti svoje vrijednosti, ostavljajući po strani ideologije koje su ga svele na takvu agoniju: komunizam, fašizam i liberalizam.

Danas, međutim, ako niste liberalni, obično vas moraju izbrisati, baš kao i običan kanal koji se briše s you tube-a koji krši politiku njihove tvrtke. Stoga je “ Kultura otkaza ” jasna demonstracija lica liberalnog totalitarizma.

Kao pristaše Četvrte političke teorije, razumijemo da se komunizam i fašizam sada koriste samo za promicanje liberalizma.

 

Predlažemo buđenje i korištenje Četvrte političke teorije u svim kulturama. Ne postoji dakle jedinstvena budućnost za cijeli svijet nego svaka kultura gradi svoju i to zahvaljujući vlastitoj povijesti, vlastitoj tradiciji, vlastitoj vjeri.

Svatko mora pronaći svoj model.

 

Dakle, multipolarni svijet stvoren od sljedećih polova: Euroazija i muslimanski svijetovi, europski, afrički, američki svijet. Ovo je multipolarnost.

Među svim tim civilizacijama, naravno, čak i ako se temelje na Četvrtoj političkoj teoriji, može postojati više ili manje jedinstva i suradnje ili više ili manje neslaganja.

Zahvaljujući Četvrtoj političkoj teoriji, međutim, riješen je prastari problem drugoga koji je u krivu jer ne odražava zapadne kanone; umjesto toga, njega treba smatrati jednostavno drugačijim i upravo zbog toga zaslužuje naše poštovanje.

Zapadna percepcija drugog kao identičnog ili inferiornog je pogrešna: umjesto toga treba ga se jednostavno smatrati drugim i to je to.

Četvrta politička teorija zapravo se temelji na pozitivnom vrednovanju drugoga; znamo da nismo Kinezi, ali ni Kinezi ne žele da izgledamo kao oni. To načelo treba primijeniti na sve i možda bismo mi Rusi izabrali cara, vjeru i još nešto poput seljačkog života.

Dakle, mi Rusi birat ćemo što želimo, a da se ne podvrgavamo tuđem diktatu: ni muslimanima, ni europskim povjerenicima. Kad budemo morali donijeti ovaj povijesni izbor, nikoga nećemo pustiti u naš posao.

 

I s Četvrtom političkom teorijom preporučujemo svima da to čine, slijedeći ovu “metodu”.

Europa će također morati izabrati što joj se sviđa, ali pod uvjetom da se više ne nađe s pravilima koje propisuje elita poput liberalne demokracije i zapadnocentričnih ljudskih prava: na primjer, ako vam se sviđa LGBTQI + razmišljanje, uzmite ga i koristite ali nemojte nas prisiljavati da to internaliziramo.

 

Četvrta politička teorija kaže da svatko može i treba graditi vlastiti svijet na temelju svojih vrijednosti. Stoga moramo zanijekati liberalizam i druge dvije eurocentrične ideologije: komunizam i fašizam.

Četvrta politička teorija je poziv na “slobodnu kreativnost” prema vlastitoj budućnosti.

 

 

I za kraj, ovaj važan intervju jedan je od mnogih koji donose mišljenja velikih umova današnjeg svijeta  koji daju nadu čovječanstvu i ukazuju na moguće izlaske iz civilizacijske krize.Ovaj intervju jedan je od mnogih koji se ne mogu naći u mainstream medijima jer pokazuju jasno, pametno i direktno kako budućnost ne mora uopće biti onakva kakvu nam globalističke elite upravo nameću svojim smiješnim, gotovo infantilnim potezima kojima se sve veći broj ljudi opire ako zbog ničega drugoga onda zbog inherentne gluposti kojom su obojani i nepoštovanja prema čovjeku. Opiranje nečemu što je u cijelosti protuhumano (kako kaže i sam Dugin) je normalno i neće prestati samo zato što šačica izgubljenih i često već dobrano degeneriranih ljudi koji pokušavaju sebe plasirati kao „političare“ i koji slijepo dižu ruke za ideje i mjere koje uništavaju njihove vlastite obitelji i sugrađane, misli kako će se izvući iz ove velike civilizacijske promjene koja je u tijeku.

Promjenu će iznjedriti svi narodi, zajedno, a svi probuđeni pojedinci činiti će razliku i doprinijeti budućnosti kakvu novi čovjek odabire iz slobodne volje. Nema potrebe za nasiljem, nema potrebe za diktaturom ali postoji potreba za oslobođenjem – nadamo se kako ćete i Vi čitatelji svoju misao osvijetliti, svjesno i namjerno kako se više nikome ne bi trebali pokoravati.

 

Globaliste doista više nitko ne želi, pozdravljam iz redakcije njihov skori odlazak sa scene kao i odlazak njihovih malih poslušnika, slugana.

Na scenu korača čovjek, a njemu uz bok može stajati samo pravi Čovjek.

 

Molimo se za Čovječanstvo.

Na Slavu i Hvalu Kristu!