Aleksandar Vučić raskrinkao sebe i svoje velikosrpske suborce u intervjuu 12. 2. 1995. godine (2 dio)

0
86

Aleksandar Vučić raskrinkao sebe i svoje velikosrpske suborce u intervjuu 12. 2. 1995. godine

( Drugi dio ):

Evo nas na početku druge hokejske trećine. Nisam stigao popiti više od nekoliko gutljaja kave, što je na stol donijela kao osvježenje i malo prije početka razgovora Vučićeva mama Angelina. Umjesto liftom do posljednjeg 14. kata i stana u njihovom neboderu, stigao sam tamo brzim korakom peko dugih stuba. Jer, u Srbiji, zemlji kronične upale džepne maramice, točnije vječne materijalne oskudice, liftovi se često kvare, a kad jednom zaglavite u liftu u Beogradu, možete kampirati u kabini lifta ponekad i pola dana dok ne dođu dežurne servisne službe, pa još nedjeljom, neradnim danom, kad sam imao dogovoreni razgovor s Vučićem. I tako sam nakon sprinta uz stubište umjesto vožnje liftom do 14. kata, Vučićima izgledao kao iscijeđeni limun, ili kao filmski junak u liku Jamesa Dina na samrti, ali to je njih dodatno zavaralo. Bilo je bitno da oni misle da sve znaju, a meni je bilo najbitnije da znam da sam uvjerljivo bolji od njega i da ću ga lako svladati na njegovom terenu.

Ispred sebe sam imao profil lika koji sjedi u zubarskoj ordinaciji i boji se vađenja zuba na živo kao da sam može biti veterinar koji treba slonu izvaditi kljovu. U ozračju gluhe sobe stana Vučićevih roditelja, na praznom i bijelom zidu visila je prava adolescentska scenografija. Bila je uz Zvezdinu zastavicu još i jedna Dinamova navijačka zastavica umazana zgrušanom i stvrdnutom, davno sasušenom krvlju, preko površine na zidu postavljenog navijačkog rekvizita. To je vjerojatno trebalo značiti kako je budući huliganski ministar (dez)informiranja Vlade Srbije bio na stadionu u Maksimiru 13. svibnja 1990. godine, uoči nikad odigrane tekme Dinamo – Crvena zvezda. No, prije bi se reklo kako je Aleksandar Vučić tragikomični djetinjasti ministar Kiki šumadijsko pašalučke države Kikiriki. Izgledom, ponašanjem i govorom je odavao lik tek umirovljenog navijačkog huligana, dostojnog opisa iz romana talijanskog glasovitog pisca Umberta Eca i njegove slike milanskog undergrounda gdje sreće, čekajući noćni metro, a nakon milanskog derbija “Madonnia” između Intera i Milana, skupinu vatrenih navijača oba kluba i to na jednom mjestu. Vučić je razmišljanjem i pričanjem na najozbiljnije političke teme djelovao kao netko na granici puberteta i adolescencije. Zato je i u nastavku intervjua govorio kao navijena i davno pokvarena gramofonska ploha.

D.I.: Dvadeset četvrtog siječnja studenti su postavili neki posljednji rok za…

A.V. : Rok za ispunjenje svojih zahtjeva. I ukoliko ne budu ispunjeni ti zahtjevi, studenti će se sigurno ponovno pobuniti i usprotiviti protiv sadašnjeg režima. Mislim da su oni najsvjesniji ovoga što se sad zbiva i mislim da su…

D.I.: Kako učiniti da bi bilo djelotvorno?

A.V.: Da bi bilo djelotvornije, potrebno je da svi građani Srbije osjete pogubnost ovog režima i njegovog djelovanja. Mnogi u Srbiji nisu bili svjesni što znači granica na Drini, jer nisu bili izravno pogođeni tom granicom. Ljudi u Pirotu, Majdanpeku, Negotinu, Zaječaru ne znaju koliko ta granica boli srpskog seljaka iz Mačve i Semberije.

D.I.: Oprostite što vas prekidam, ali takvom shvaćanju pored vladajuće stranke, doprinose i razne minorne, marginalne udruge, poput primjerice udruge starosjedilaca Srbije Vlajka Popovića ili na primjer Građanskog saveza Srbije?

A.V.: Sasvim se slažem s vama. Ali, ta udruga starisjedilaca Srbije Vlajka Popovića je potpuno minorna i beznačajna udruga i ja ne znam zašto im neki pridaju značaj, koji oni nemaju. Ne znam ima li i deset članova te udruge. Ljudi nemaju preča posla, pa se tako u dokolici okupe i pričaju. Građanskom savezu Srbije se u posljednje vrijeme priključio i SPO Vuka Draškovića, ali mi se nadamo da će se SPO odvojiti od GSS -a, ne u stranačkom, već u političkom smislu i da će ideje SPO biti drukčije od ideja GSS -a, kao i da će se Drašković vratiti na nacionalnu politiku koju je zastupao u 1991. godini. Još nešto u povodu ovih udruga starosjedilaca Srbije. Srpskim radikalima je potpuno svejedno je li netko Srbin iz Pirota ili je netko Srbin iz Knina. On je Srbin iz Srbije. Srbija je Knin, Srbija je Pirot, Srbija je Banjaluka, Srbija je srpsko Sarajevo, Srbija je Loznica, Srbija je Beograd, Srbija je Priština… I mi ne pravimo nikakvu granicu tu na Drini, koju je postavio sad Slobodan Milošević, a koju je prije njega ustoličio Josip Broz Tito. To nas ne zanima. Ta granica je nepostojeća. To što mi sad moramo poštivati tu granicu, to je zbog toga što su to policijske snage Slobodana Miloševića uspostavile tu granicu. I to je druga stvar. Ali, kada dođe prava, demokratska vlast u Srbiji, onda te granice neće biti. Kad dođe demokratska vlast na prijestolje, e onda te granice neće biti. Neće biti kontrole ni na Dunavu. To će biti jedinstvena srpska država i takvo pitanje se više nikad neće ni postavljati.

D.I.: Po hipotetskoj uspostavi srpske države u takvim granicama, u takvim obrisima kako ste zamislili, da li će doći u obzir onaj princip retorzije za koji se zalagao Vojislav Šešelj o razmjeni stanovništva i materijalnih dobara?

A.V.: Vidite, Vojislav Šešelj je prije tri ili četiri godine govorio o nekim stvarima zbog kojih je bio pogrešno shvaćen ili su ga željeli pogrešno shvatiti. U međunarodnom pravu poznat je pirncip retorzije i mnoge zemlje koje sebe sad nazivaju demokratskim, princip retorzije su primjenjivale. Smatramo da i sada, barem djelomično, ima mjesta primjeni principa retorzije. Zašto da Srbi koji dolaze iz Zagreba u Beograd, nemaju ovdje ništa od imovine? Zašto ne bi živjeli u nekom stanu u kojem ovdje živi neki Hrvat, koji bi želio živjeti u Hrvatskoj, u svojoj državi. Razumjeli ste me? Normalno je da ljudi žive u svojoj državi matici, da dođe do prirodne razmjene imovine. Naravno, mi nikoga nećemo tjerati, pa ni Srbe koji ne žele živjeti sa Hrvatima. Samo onima koji izraze želju živjeti sa svojim narodom, mi bismo osigurali mjesto pod suncem u našoj zemlji.

D.I.: Mnogi su ovo pravilo retorzije, opće poznato u svijetu, proglasili fašizmom, etničkom netrpeljivošću, čak i u pojedinim beogradskim krugovima. Kako komentirate takvu pojavu i bavljenje visokopranom politikom uz elementarno nepoznavanje nekih osnovnih činjenica iz Mđunarodnog prava, koje ste upravo apostrofirali?

A.V.: Ja sam jučer razgovarao sa jednim kineskim novinarom i on mi je postavio slično pitanje kao i vi. Rekao sam mu da pojedini ljudi iz oporbenih stranaka i ljudi iz vlasti ne znaju ni princip reciprociteta, niti princip retorzije. Oni su to pobrkali sa principima represalija i reperkusija. Oni to nisu na najbolji način razumjeli, niti su to željeli razumjeti, nego im je to bio najbolji način okaljati ime srpskih radikala i oblatiti predjednika stranke dr. Vojislava Šešelja. Etničko čišćenje, za koje su mnogi govorili da se za njega zalaže Srpska radikalna stranka je posljedica ratovanja. U jednom građanskom ratu, kao što je rat na prostoru bivše Bosne i Hercegovine, kad muslimani zauzmu dio srpske općine Bugojno, ili dio srpske općine Zvornik, ili dio srpske općine Ugljevik, oni Srbi koji žele živjeti sa Srbima, neće tu ostati, nego će prijeći na srpski teritorij. I sasvim je razumljivo, kad je srpska vlast stvorena u Foči, sadašnjem Srbinju, tu muslimani koji ne žele živjeti u srpskoj državi, nego u svojoj islamskoj džamahiriji Alije Izetbegovića, neće ostati u toj državi. To je sasvim prirodno i to je sasvim jasno. Svuda gdje se vodio građanski rat, rat za terotorije, postojalo je takozvano etničko čišćenje. Ljudi iseljavaju sa tih prostora i to je sasvim prirodno, jer su izgubili to mjesto. Kako biste vi drukčije zamislili rat? Zamislite da uđu srpske trupe u… da oslobode sutra Kupres i da ih čekaju hrvatski vojnici koji su pobili svu srpsku nejač i protjerali sve one Srbe. Podsjetiću vas da je u Kupresu bilo 51% srpskog stanovništva po popisu iz 1991. godine. Kako oni da nas sa čekaju u Kupresu i da nikakve represalije ne očekuju i da…

D.I.: Drugim riječima granice se pišu krvlju, kao i u svim ratovima do sada, s tim što prije pet stotina godina ili prije tisuću godina nije bilo raznih UNPROFOR -a ili NATO pakta i međunaodnih posrednika koji bi prekidali rasplamsavanje borbi nakon mjesec dana ili nakon dva mjeseca. To je možda jedina suštinska razlika, zar ne?

A.V.: Pazite, sasvim ste u pravu kada to kažete, jer rat je rat. Zna se zašto se rat vodi. Rat se dobiva ili gubi. Na kraju dolaze mirovni pregovori koji sankcioniraju ono što je u ratu stečeno ili izgubljeno. Jedan od osnovnih pravnih principa je da pravo prati fakte, a ne da fakti prave pravo, znači via facti. I to je ono na čemu srpski radikali inzistiraju. Međunarodna zajednica, kad tad, mora priznati faktičko stanje, ili nešto blisko faktičkom stanju, onome što se zbiva na terenu na prostoru bivše Bosne i Hercegovine i bivše Hrvatske. Zato se žuri i Aliji Izetbegoviću i Franji Tuđmanu, jer oni znaju da se kad tad, to mora dogoditi. Oni znaju da je to najjača karta u srpskim rukama. Zato su srpski radikali jedini od oporbenih stranaka kod Vance – Owenovog plana rekli da taj plan ne moramo prihvatiti? Sjećate se kako su nas napadali tada da nismo za mir, da smo za rat, da nikada nećemo imati povoljniji plan? Sjetite se toga, prije godinu i pol dana i socijalisti i deomokrati i SPO govorili su kako će biti smak svijeta sutradan ako ne prihvatimo taj plan…

D.I.: Vojislav Koštunica se, također, zalagao za Vance – Owenov plan?

A.V.: Ne, SRS i DSS su bile protiv Vance – Owenovog plana. Samo dvije naše stranke , Šešeljeva i Koštuničina, su bile protiv Vance Owenovog plana. Tada je Vojislav Šešelj rekao: “Ne, gospodo, mi ćemo dobiti bolji plan. Ovo je kriminalan plan.” I pazite, mi smo tada dobili… Srpski narod je srećom odbio taj plan u Reublici Srpskoj. I mi smo tada dobili bolji plan, čitavih 7% teritorija više planom Kontakt grupe, kopnenu vezu s Bosanskom Krajinom i Republikom Srpskom Krajinom. Sve smo to dobili, ali ni taj plan nije dobar. Onda su nam isti ti počeli pričati istu priču kao prije godinu i pol dana preko sredsatva državnih mas medija kako će se dogoditi smak svijeta, kako će nas napasti cijeli svijet, kako se ne možemo tući i boriti sa svima itd. I ponovno im srpski radikali govore da se to neće dogoditi i da ćemo ponovno dobiti povoljniji plan. Vidite da Kontakt grupa shvaća da mora ponuditi još povoljnije uvjete srpskoj strani da bi plan bio prihvaćen. Dakle, za sve što smo govorili, bili smo u pravu. Samo što…

D.I.: … Evo toga nije uvijek bio isti u javnosti, pretpostavljam iz raznoraznoh razloga?

A.V.: Pa, nije, prije svega, jer nas bojkotiraju državna sredstva informiranja, mislim prije svega na RTS i mislim na kuću “Politika.” Već 14 mjeseci niti jedna naša konferencija za novinstvo nije bila u informativnim emisijama RTS -a i to samo naše stranke. Sve ostale stranke imaju, ne veliki, ali kakav takav prostor. Samo nijedan srpski radikal u dosadašnjih 130 emisija “Licem u lice” nije bio. Zamislite, to je 70 emisija, preko 130 gostiju. Nikada nije bilo najveće oporbene stranke u Srbiji. Sve oporbene stranke oni zovu, samo srpske radikale nikada. Ako misle da smo toliko loši, da smo neobrazovani, da ne umjemo iznijeti svoje stavove na najbolji način, pa zašto nas onda ne puste da građani Srbije shvate koliko mi nismo dobri, koliko mi ne valjamo za njih i tako će učiniti najbolju stvar sebi. Međutim, oni se plaše srpskih radikala.Oni znaju da su srpski radikali nepobjedivi u duelu. Mi najdosljednije i najprincipijelnije zastupamo srpske nacionalne stavove. Zbog toga se oni plaše. I tu nam nitko ništa ne može prebaciti i nitko nam ništa ne može kazati i to samo nama. I zato oni ne smiju srpske radikale puštati ni na jedan od državnih medija. I zato eho toga nije bio onakav kakav bi bio da su…

D.I.: Recite nešto više o nećemu o čemu se malo govori kod nas, o čemu su malo govorili i radikali. Prije rata, negdje 1989. ili 1990. godine, mogla se u knjižnicama u Beogradu pronaći jedna zanimljiva storija jednog muslimanskog publicista Sarajlića o podrijetlu bosanskih muslimana iz tuzlansko – zvorničkog basena i njihovom prijelazu, kao tamo piše narečeni Sarajlić, u Tuzli i okolici uglavnom s pravoslavlja na islam, a jednim dijelom i sa katoličanstva na islam. Zašto takve publikacije nisu češće korištene kao argument poltičke borbe jer bi one zasigurno bile antipod onom nevjerojatnom zalaganju Miladina Životića i još nekih iz krugova Građanskog saveta za podizanje novih džamija u Zvorniku i Foči? To je kao kad bi se netko sad zalagao za podizanje novih džamija u Kraljevu, Valjevu, Beogradu, iako su Turci davno napistuli te krajeve. Što mislite o tome?

A.V.: Pa, o gospodinu Životiću ne bih da govorim… ali ću vam odati jednu tajnu…Ipak, neću… To ću sačuvati za neki drugi put nešto o gospodinu Životiću. Ali, što se tiče vašeg pitanja, ja ga razumijem, mislim na pravi način. Najveći broj muslimana sa prostora bivše Bosne i Hercegovine je potekao od Srba pravoslavne vjeroispovijedi.. I sve dok im Josip Broz Tito nije dao pravo izjašnjavati se narodom, izjašnjavali su se kao Srbi muslimanske vjeroispovijedi. Tek kad im je Broz sedamdesetih godina dopustio izjašnjavati se narodom, oni su se počeli tako osjećati i sad ima jedan problem. Ono na čemu inzistiram ja i zbog čega sam se dosta sukobljavao sa predstavnicima Srpskog pokreta obnove je u njihovom stavu da mi trebamo živjeti sa sadašnjim muslimanima sa prostora bivše Bosne i Hercegovine, jer su oni bliži nama nego Zagrebu. Međutim, oni ne uzimaju kontra argumente protiv zajedničke države sa muslimanima. Ne mogu oni odavde tjerati one odande živjti sa njima, ako ne žele živjeti s njima. Ne mogu oni koji su izgubili svoje sinove, svoje očeve, svoje sestre i majke, živjeti s onia koji su njihove site pobili. Dakle, oni to ne žele. Moramo shvatiti i prihvatiti faktičku situaciju na terenu. Takvo je stanje, tim prije što…

D.I.: S tim što i među muslimanima situacija po pitanju nacionalnog osjećanja nije monolitna. Uzmimo primjer Harisa Silajdžića, jednog dokazanog kroatofila, ili barem prikrivenog, ili recimo Ejupa Ganića koji je nekada bio srbofil. tako se barem izjašnjavao kao punoljetan u Novom Pazaru, ali sada iz njemu znanih razloga…

A.V.: Prvo, nikada Ejup Gnić nije bio srbofil. On je bio jugofil. On se zalagao…

D.I.: Kako onda protumačiti njegovu izjavu da su muslimani uglavnom Srbi? U kom kontekstu to treba shvatiti?

A.v.: Pa, evo, sjećate se da je i Alija Izetbegović u predizbornoj kampanji imao koncept razumne federacije sa svojom SDA. Kao što je i Ejup GGanić tada govorio da Srbi i muslimani moraju živjeti zajedno, kao što je i Adil Zulfikarpašić govorio da Srbi i muslimani moraju pronaći model za življenje u zajednici. Međutim, nijedan od njih se neće odreći sna o velikoj islamskoj državi i svi oni, pa čak i Fikret Abdić, sanjaju o jednoj takvoj državi. Nisam još dovršio sve razloge zbog kojih je nemoguće s njima živjeti u zajedničkoj državi. Mnogo je krvi proliveno. Nemoguće je natjerati one koji neće živjeti s onima koji također neće živjeti zajedno s onim drugim. To su zaista nevjerojatne…

D.I.: Politički pepretuum – mobile?

A.V.: Potpuno nemoguće procjene sa mjesta odakle ne bi smjelo, ni trebalo da se procjenjuje. Mi slušamo narod u Republici Srpskoj što govori. Ako budu željeli živjeti zajedno u redu. Zašto ne bismo onda mogli to prihvatiti? Ali, pošto taj narod tamo kaže d ane može to nikako prihvatiti, mi moramo njihov glas slušati i njihov glas poštivati. Što se tiče džamija širom Republike Srpske nema ih mnogo. I oni koji se zalažu za novo podizanje džamija, nisu prijatelji srpskog naroda.

D.I.: Čak i renoviranje?

A.V.: Pa, jeste, ali se oni nisu založili za novo podizanje srpske crkve u Čipuljićima, pakračke crkve, srpske crkve i manastira u Mostaru i dolini Neretve…

D.I.: I u Žitomisliću…

A.V.: U Žitomisliću, koji je još od Nemanjića. I mi to ne možemo tražiti, jer znamo da nam naši neprijatelji to neće učiniti. Ali, zato nećemo ni mi njima podizati ono što je u borbi oštećeno. Na vrhovima džamija, tamo na minaretima su bili postavljeni muslimanski puškomitraljezi, snajperi. To je oštećeno od granata. Poslije je to moralo iz građevinskih razloga i da se ruši. I zašto bismo mi njima sada dizali džamije? Ako jednog dana bude tu toliko i toliko muslimana, neka si dignu sami džamiju. Dozvolit će tada srpska država slobodu vjeroispovijedi i neće biti nikakvih problema. Ali, da mi njima to radimo, a da oni nama ruše sve spomenike daleko vrijednije od nekih džamija koje su bile na primjer u Bijeljini i u Foči, to ne dolazi u obzir. To bi bilo sasvim besmisleno. A, kao što znate, Aladža džamija u Foči i dalje nije sasvim srušena, a ono što je od nje ostalo i kako je ostalo, vrlo se pažljivo čuva. A, muslimani i Hrvati ne čuvaju nigdje ništa srpsko.

Kraj drugog dijela

Dragan Ilić, zamjenik glavnog urednika

HOP